Dijalogom prema ekumenizmu

Pojavom kr��anstva kao druge, objavom ustanovljene i historijski registrirane vjerske zajednice koja vjeruje u jednog Boga, ubrzo je do�lo i do prvog me�uvjerskog sukoba. Vezivanjem kr��anstva uz dr�avnu vlast u 4. stolje�u i tvrdom dogmatizacijom nau�avanja, do�lo je kasnije i do odvajanja nekoliko crkava. Zatim se u borbi za vlast i jurisdikciju Velika crkva podijelila na dva dijela, zatim reformacija, pa postupni nastanak sve novih i novih crkava i sekta, od kojih su neke na samom rubu kr��anstva. U me�uvremenu, u 7. stolje�u pojavljuje se islam, kao tre�a vjerska zajednica monoteista. Tijekom svih tih minulih dvije tisu�e godina, izme�u vjerskih zajednica vlada krajnje nepovjerenje, optu�ivanja za krivovjerstvo, pa �ak i neprijateljstva, koja povezana sa svjetovnim zajednicama prerastaju u krvave ratove. Za one ljude koji ne shva�aju zabludu podvrgavanja duhovnosti svjetovnomu, odnosno razuma strastima i emocijama, tvrdnja da su upravo vjere uzro�nici najve�eg broja ratova u povijesti - djeluje potpuno vjerodostojnom.

Pravog, otvorenog dijaloga, koji je jedini dostojan razumnog �ovjeka, nije ni bilo me�u vjerskim zajednicama. No bilo je nastojanja pojednih crkava, poglavito katoli�ke, da pod formom ujedinjavanja pod papinsku jurisdikciju priklju�i i neke druge crkve. To se naziva unija�enje. Me�utim, Crkva je unutar sebe tvrdo sprje�avala, zata�kavala i o�tro ka�njavala bilo kakve rasprave i poku�aje druk�ijih tuma�enja i stavova. Upravo zbog te krutosti i odbijanja bilo kakve �elje za promjenama u cilju prilago�avanja vremenu, do�lo je i do velikog sukoba: reformacije i protureformacije, s tragi�nim posljedicama u vjerskom, a krvavim u svjetovnom pogledu.

Ipak, nakon stolje�� o�ekivanja i nada, sredinom dvadesetog stolje�a dolazi do �udesnog zaokreta, koji kao da ukazuje na ponovnu intervenciju, ve� spominjanih nebesnika. U minulih tisu�u godina na izbor pape pre�esto je, pored crkvene, utjecala i svjetovna politika. U slu�ajevima kada pripadnici papinske kurije nisu mogli uskladiti svoje interese, da bi dobili na vremenu, obi�no su birali ostarjelog �ovjeka. Tako su u�inili i ovom prigodom. Izabrali su 77-godi�njeg kardinala Roncalija, koji je uzeo ime Ivan XXIII.

Konzervativna je kurija to smatrala lukavim kompromisnim rje�enjem, smatraju�i da taj papa zbog svoje starosti ne�e ni poku�ati ne�to mijenjati. No prevarili su se. Izabrali su �ovjeka okrenutog prije svega Evan�elju, vizionara, hrabra i mladala�kog duha, koji je bio duboko uvjeren da se Crkva mora i mo�e prilagoditi suvremenosti, ali i hodu u budu�nost. Potpuno svjestan svoje starosti, nepokolebljivo je odlu�io odmah pokrenuti vrlo slo�eni i dugotrajni postupak promjena, pa je nakon samo malo vi�e od dva mjeseca objavio odluku o sazivanju novog velikog, op�eg sabora (koncila).

Svi su bili iznena�eni do zaprepa�tenja, ali papu nisu mogli sprije�iti u naumu. Ostarjeli nasljednik sv. Petra pokazao se i blistavim takti�arom. Da bi sprije�io konzervativnu kuriju u ometanju priprema, on je u pripreme uklju�io i biskupe iz cijelog svijeta, �to je tako�er bio veliki presedan. Sabor je po�eo s radom 1962. g. Pozvani su predstavnici svih kr��anskih crkava, ali kao promatra�i i predstavnici nekr��anskih vjerskih zajednica, �to je ranije tako�er bilo nezamislivo. Naime stara gr�ka rije� oikumene je ozna�avala sve tada poznate zemlje, u vrijeme prvih op�ih sabora; uglavnom teritorij Rimskog carstva, a u ovom slu�aju to je trebalo shvatiti kao: cio svijet. Tako pravo zna�enje rije�i ekumenski jest: op�i, mo�emo re�i i globalni, ali u praksi rije� ekumenizam �esto pogre�no poimamo i kao zajedni�tvo, pa �ak i kao jedinstvo.

Na�alost, najve�i je Petrov nasljednik umro ve� naredne godine. Sabor je u skladu s prire�enim dokumentima trajao do l965. godine i na njemu su progla�ene dalekose�ne odluke i zacrtane nove ideje. Zaklju�ci o progla�enju ekumenizma i me�ureligijskog dijaloga, bili su u dvomilenijskom postojanju Crkve najve�i, jedinstven zaokret prema duhu even�eoskih poruka, ali i najve�i me�ureligijski doga�aj uop�e. �ak i u svjetovnom pogledu, nade su bile vrlo velike. Sabor je bez ikakvih birokratskih preduvjeta pozivao na op�i me�ureligijski dijalog i op�u toleranciju.

Sama ideja o nekakvom obliku vjerskog duhovnog (ne i organizacijskog) zajedni�tva, vrlo je stara. Tako je Perzijanac Mani (216. - 276.) u tre�em stolje�u propovijedao nekakvo ujedinjavanje (maniheizam). To na svoj na�in sada �ine indijski misti�ari Mahari�i i Sai Baba, kao i neki drugi gurui i avatori. Ipak, najvi�e pozornosti privla�i svojevrstan svesvjetski pokret Bahai. To nije nekakva nova religija, nego je jedan poseban pristup religiji, koji nije okrenut religijskim zajednicama kao institucijama, nego prvenstveno ljudima pojedincima, bez obzira na religijsku pripadnost i od nikoga se ne tra�i da napusti svoju vjersku zajednicu.

Ovdje je potrebno jo� jednom naglasiti i to, da smo cijelih �etrnaest stolje�a prije II. vat. sabora primili jedan kratak i jasan kuranski poziv:

"O sljedbenici Knjige (Biblije), do�ite da se okupimo oko jedne Rije�i, koja je jednaka i me�u nama i me�u vama, da slu�imo samo jednom Bogu." (3,64).

To nipo�to nije bio poziv na organizacijsko ujedinjavanje vjerskih zajednica. No, kr��anstvo je tada bilo zaokupljeno svojim velikim i �udnim me�usobnim sporenjima (za koje u Kuranu pi�e: "raspravljaju o onomu �to ne razumiju"), pa nije bilo spremno niti osvrnuti se na taj poziv. Ipak je sada drugo vrijeme, a ideje i zaklju�ci Sabora dobro su razra�eni i �to je bitno: objektivno su realni.

Posebno raduje kriti�ki osvrt Katoli�ke Crkve na svoju pro�lost. Ona je kr��anski priznala mnoge svoje zablude i grijehe iz pro�losti, pokajala se za njih i zamolila oprost. Kona�no se odrekla svjetovne vlasti, a slu�enje proglasila svojom du�no��u i opredjeljenjem. Sagledavaju�i budu�nost, progla�enje op�eg me�ureligijskog dijaloga je ono �to ulijeva najve�e nade. Odustajanje od primitivnih sva�a i osporavanja drugih, a opredjeljuju�i se za dijalog, velika je �ansa za vra�anje religija duhovnosti.

Ovdje �emo navesti samo neke od bitnih odluka koje omogu�uju da bi se ideje ekumenizma i dijaloga uop�e mogle po�eti realizirati. Ve� nakon prvih op�ih sabora, krajem starog i po�etkom srednjeg vijeka, �idovi su sotonski progla�eni "bogoubojicama". To je sada definitivno odba�eno. Za Crkvu su ranije jedino katolici nazivani Bo�jim narodom, ali odlukom sabora i �idovi su, uz ostale kr��ane, svrstani u Bo�ji narod. Muslimani su na neki na�in ranije smatrani poganima, a sada u Zaklju�cima o nekr�tenima (28 - 29) jasno pi�e: "Ali odluka o spasenju obuhva�a i one koji priznaju Stvoritelja, me�u kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedaju�i da dr�e vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji �e suditi ljude na sudnji dan.".

Odluke i preporuke ne odnose se vi�e samo na sve�enstvo, nego se tra�i da i "Svaki je Kristov u�enik du�an �iriti vjeru koliko mo�e" (l1 - 21), a konkretno o ekumenizmu (Dekret 4): "Ovaj sveti sabor poti�e vjernike da se, spoznav�i znakove vremena, radi�no uklju�e u djelo ekumenizma.".

�to se ti�e sve�enstva, za njih su to odredbe koje su kasnije u�le i u novi Crkveni zakonik (Codex Iuris Canonici), kojim se odre�uje da je "du�nost �itavoga biskupskog kolegija i posebno Apostolske stolice, da promi�u i vode ekumensko gibanje kod katolika.".

Odlukama i idejama Sabora, svijet je bio odu�evljen - i to ne samo vjernici. Izgledalo je da �e uskoro biti ispunjene sve nade i o�ekivanja. Ve�ina zapravo nije shvatila da je to tek po�etak velikog zaokreta prema izvorima vjere. Na�alost, samo desetak godina nakon Sabora, ve� su se mnogi ljudi �alili da je ekumenizam ugro�en. Bili su duboko razo�arani. Neki su se konzervativni katolici, a posebno sve�enici, tomu �ak i radovali, jer su se bojali da ekumenizam ugro�ava njihovu vjeru. Zapravo se tako ne�to moglo i o�ekivati.

Za razliku od ve�ine drugih papa, Ivan XXIII. je shvatio logiku nu�nosti zbli�avanja svih onih koji vjeruju u Boga, bez obzira na sve doktrinarne, manifestativne i druge razlike. �to se ti�e kr��anskih zajednica, on je dobro znao da tvrdokorno odr�avanje doktrinarnih i drugih razlika predstavlja temeljnu zapreku ekumenizmu, ali zbog velikih otpora konzervativaca, neke od ideja nije uspio uvrstiti u pripremne dokumente Sabora. Stoga je iskoristio prigodu otvaranja Sabora, kada je u svome govoru� izri�ito naglasio da je "...izno�enje istine u skladu sa suvremenom kulturom, kao i da izri�aji vjere (dogme) mogu poprimiti i druk�iji oblik." Tom je svojom izjavom oprezno osporio prastaru tvrdnju pape Grgura Velikog, da dogme imaju isti autoritet kao i Evan�elje.

Nove ideje tra�e i nov na�in mi�ljenja, druk�iji stav, druk�iju paradigmu - obrazac poimanja. U tradicijom oko�taloj svijesti ljudi, jo� �e dugo biti ukorijenjena podjela na: "mi" i "oni", pa se ljudi i pored svjesnog opredjeljenja ne mogu uvijek oduprijeti podsvjesnom, tradicionalnom na�inu razmi�ljanja. Socijalni psiholozi tvrde, da se op�e prihva�ena paradigma za �ivota jedne generacije ne mo�e bitno promijeniti, nego treba �ekati da ta generacija izumre. Me�utim, to ne smije sprije�iti borce za nove ideje u njihovim trajnim nastojanjima. Barem �e pripremiti novu generaciju. Stoga i ostvarivanje temeljnih ideja, koje je zacrtao Ivan XXIII. trebamo promatrati kao vi�egeneracijski proces: - korak po korak, ali ne smijemo samo "promatrati" nego se moramo i aktivno boriti. Neuspjesi nas ne smiju obeshrabriti.

Velika je �teta �to je istinski vizionar Ivan XXIII. prerano umro, pa nije mogao postoje�im autoritetom pape kroz dulje vrijeme usmjeravati neke od ideja. Tako je, na primjer, u po�etku ekumenizam shva�en vi�e u smislu op�eg, a ne samo me�ukr��anskog zbli�avanja. Tek je sredinom osamdesetih prevladala praksa da se ekumenizam poima isklju�ivo kao nastojanje oko ujedinjavanja kr��anskih zajednica, dok s nekr��anskim zajednicama ostaje "samo dijalog", s time da su ciljevi tog dijaloga prili�no nejasni. To je posebno uznemirilo neke islamske zagovornike me�ureligijskog zbli�avanja, koji se pla�e da �e se poja�anim me�ukr��anskim ekumenizmom u cilju postizanja jedinstva, ugroziti i sam dijalog s ostalima.

Ono �to stalno nedostaje, to je izostanak procjenjivanja stvarnih dometa, ali izostaje i suglasnost u definiranju �to zapravo trebamo razumijevati pod pojmom kr��anskog ekumenizma, kao �to ni sam pojam Crkve nije jednako definiran u svim kr��anskim crkvama. Na�alost, konzervativci, to jest oni koji se protive zbli�avanju me�u religijskim zajednicama, stalno potiskuju ideje, pa �ak i jasne zaklju�ke II. vatikanskog sabora. Po�etno odu�evljenje je splasnulo, a birokrati i krajnji cilj �ine prili�no nejasnim.

Stvarno zna�enje ekumenskih poziva pape Ivana Pavla II. kr��anskim zajednicama: "Da svi budu jedno", izrazito je nejasno. Kakvo jedno? Duhovno, ili organizacijsko? Crkvena zajednica, ili zajednica crkava? Naime, navedeni je poziv zapravo samo prvi dio re�enice Isusove molitve: "Da svi budu jedno, kao �to si ti, O�e, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama." (Iv. 17,21), �to bi se moglo odnositi samo na duhovno i evan�eosko jedinstvo, uklju�uju�i onostrano. To je mnogo dublje od na�ina organiziranja. Sve to dovodi do toga, da razli�ite vjerske zajednice, ali i unutar zajednica, krajnji cilj, kao i mogu�e domete ekumenizma zami�ljaju na razli�ite na�ine. Zbli�avanje u jedinstvo ili zajedni�tvo, nipo�to nije isto.

Pravoslavna je Crkva zajednica autokefalnih crkava, s vrlo visokim stupnjem autonomije, dok je Katoli�ka organizacijski jedinstvena. �to je onda cilj ekumenskog zbli�avanja izme�u ove dvije crkve? Starija teologija im je potpuno ista, razlika je u obredu i nekim doktrinarnim pitanjima. Grkokatolici po obredu pripadaju pravoslavlju, a priznaju�i papu stupili su u uniju. Je li to op�i cilj? Kopti se, na primjer, u temeljnim dogmama razlikuju od katolika. S njihovom Crkvom se stolje�ima vode pregovori o pristupanju Uniji. Oni su pristajali, ali po�to je KC tvrdokorno zahtijevala i primjenu latinske liturgije, oni su to odbijali. �to �e im to, kada nitko ne razumije latinski? Na II. vat. saboru odlu�eno je da se liturgija obavlja na� narodnim jezicima. A �to je onda s drugim razlikama?

Problemi su mnogo ve�i nego se to obi�no misli, a obzirom na realno o�ekivane domete me�ukr��anskog ujedinjenja, op�i me�ureligijski dijalog (zbli�avanje, a ne ujedinjenje) s nekr��anskim zajednicama, uz malo razuma i dobre volje, mogao bi napredovati mnogo br�e od me�ukr��anskoga. Me�ukr��anski sastanci se uporno odr�avaju. Ponekad su to i veliki masovni spektakli, ali je, na�alost, rezultat: "Nema zajedni�ke deklaracije!". Ve� su mnogi zapazili da je komunisti�ka ideolo�ka diktatura i "znanstvena" doktrina ateizma, zapravo, zbli�avala vjerske zajednice. Nestankom te vladavine, pojedine crkve u nekad komunisti�kim dr�avama ponovno po�inju prenagla�avati va�nost svoje posebnosti i neovisnosti. Odredbe o religijama u novom ruskom Ustavu, koje su djelimi�no usmjerene protiv Katoli�ke i Evangelisti�ke crkve, potaknute su od Ruske PC. Ni jedna nekr��anska zemlja nema takve odredbe, niti ve�inske nekr��anske vjerske zajednice to nastoje ostvariti.

Drugi je vatikanski sabor objavio dijalog i otvorio se dijalogu, pa je svijet radosno o�ekivao uspje�no i razumno dogovaranje snagom argumenata. Obzirom da su KC i PC dogmatski i doktrinarno najsli�nije, bilo je logi�no za o�ekivati da �e se i pribli�avanje tih crkava najlak�e ostvarivati. Ovo tim vi�e, �to je ubrzo do�lo i do skidanja uzajamnih isklju�enja i prokletstava, �to bi se moglo smatrati i kao formalno poni�tavanje zlosretnog raskola iz� 1054. godine.

No, tu se stalo, jer razlike jo� od prije raskola nisu prevladane. Istina, KC oprezno poku�ava napraviti nekakve ustupke, ali PC ne pokazuje ba� neku spremnost. Tako je, na primjer, KC jednostrano priznala valjanost sakramenata Pravoslavne, dok ova ne �eli priznati valjanost nekih sakramenata Katoli�ke crkve, pa se ve� u samom po�etku, umjesto otvorenog dijaloga pojavilo ru�no cjenkanje: "Ti meni ovo, pa �u ja tebi ono." Neke se PC ne �ele odre�i �ak ni svoga zastarjelog kalendara, �to s vjerom nema apsolutno nikakve veze.

Kada je uo�eno da je julijanski kalendar neto�an, i da se razlika izme�u kalendarskog i astronomskog vremena sve vi�e pove�ava, stru�njaci su predlo�ili novi kalendar. Obzirom da to tada nije imao tko drugi u�initi, novi je kalendar proglasio papa, pa se po njemu i zove gregorijanskim kalendarom. Moskva, "Tre�i Rim", ne �eli priznati odluke "Prvog Rima" i radije zadr�ava neto�an kalendar, nazvan po poganinu Juliju, nego po "lukavom Latinu" papi Grguru. I KC se jo� uvijek tvrdoglavo dr�i nekih, danas zaista nepotrebnih tradicija. To je vrlo �alosno i krajnje neodgovorno.

Zacrtani ciljevi II. vat. sabora jesu veli�anstveni i usmjereni �ovjeku, a �ovjeka Bogu, ali su demoni pro�losti duboko ukorijenjeni, pa je i razum odsutan. Dokle se�e spremnost KC za jo� dublje nu�ne reforme i vra�anje netradicionalnim izvori�tima? Razumljivo je da se ni jedna Crkva ne mo�e odre�i sadr�aja zapisanih u Evan�elju, ali sva kasnija tradicija, a posebno organizacijska struktura i sve ono �to su ljudske odluke u pradavnoj interpretaciji svetih knjiga, mora mo�i biti podlo�no razumnim promjenama.

Sve su velike povijesne vjerske poruke danas prekrivene brojnim nereligijskim elementima, obi�ajima obredima i civilizacijskim dodacima. To je postalo tradicijiom, koja suvremenom �ovjeku �esto ni�ta ne govori. KC se na Saboru odrekla mnogih od tih elemenata, ili ih je reformirala i prilagodila vremenu. No, to nije dovoljno, a koliko je KC spremna i�i u tom smjeru i to na temelju vlastitih sagledavanja, a ne postupcima poga�anja s ostalima?

Svaka od crkava ima neke svoje limite do kojih pristaje i�i. Kada bi se svi dr�ali samo jednostavnog i logi�nog tuma�enja Evan�elja, tih ograni�enja ne bi ni bilo, ali i one nevjerske, svjetovne, tradicionalne rezlike su ogromne. U tom je pogledu nekomunikativnost PC vrlo izrazita. Vjekovna mr�nja prema Rimu, osporavanja, borba za prevlast i jurisdikcije, ostavili su duboke tragove. Me�utim, obzirom na vrlo visoki stupanj autonomije autokefalnih crkava pravoslavlja, razli�ite interese i regionalni razvoj; Ruska i Makedonska PC, na primjer, sigurno nemaju iste stavove prema ekumenizmu. Osim toga i unutar pravoslavlja vlada nejedinstvo i borba za prevlast i jurisdikcije. Makedonsko pravoslavlje je starije od srpskog, pa obzirom na ostvarenu makedonsku dr�avnost, ono u skladu s kanonskim pravom PC ima pravo na autokefalnost, ali mu to pravo i Srbi i Grci i Bugari, uporno osporavaju. S time se sada bore i Crnogorci. Estonija je �ak uspjela to pravo ostvariti kod zajedni�ke, Carigradske patrijar�ije. Rusi ne daju! �ele i dalje tamo imati jurisdikciju.

Te�ko je re�i �to konkretno u pregovorima nudi KC, kakve sve zahtjeve postavlja PC kao cjelina, a kakve pojedine autokefalne crkve, ali� vjerojatno barem jedan od tri historijska razloga, predstavlja najve�u zapreku. To su: rimsko sjedi�te i papinska ovla�tenja, stroga piramidalna hijerarhijska struktura, te naknadno usvojene dogme i dekreti KC.

Sporenja oko primata Petrova nasljednika zapo�ela su jo� u prvom tisu�lje�u, a to je zapravo bila borba za prevlast izme�u Rima i Carigrada. Da je tada kojim slu�ajem sjedi�te preseljeno u Carigrad, do sporenja i kasnijeg odvajanja mo�da ne bi ni do�lo. Novo preseljenje u neki svjetski centar mo�i, danas vi�e nema nikakva smisla, ali razmi�ljanje o povratku sjedi�ta na izvori�te kr��anstva, negdje u podru�je stare Palestine, ne samo da ima punu logiku, nego bi to uklonilo i mnoge tradicionalne sukobe.

Simboli�no putovanje pape Ivana Pavla II. u sklopu obilje�avanja prelaska u tre�i milenij, trebalo bi biti po�etak realizacije kona�nog preseljenja stalnog sjedi�ta Petrova nasljednika u mjesto ro�enja i Isusa i Petra. Tamo je ro�eno kr��anstvo, tamo je Petar postavljen na �elo Crkve, a samo je stjecajem okolnosti, po potrebi posla, oti�ao u Rim - a i za to ne postoje nikakvi historijski dokazi. U slu�aju vra�anja sjedi�ta Petrova nasljednika u Jeruzalem, ni jedan drugi kr��anski centar sigurno ne bi mogao pretendirati da postane Drugim, ili Tre�im Jeruzalemom.

U znak vra�anja izvorima, �ak bi i sam naziv papa (otac), trebalo odbaciti. Taj se naziv protivi Isusovoj odredbi: "Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedini je Otac na� - onaj na nebesima." (Mt.23,9). Isus je osobno uspostavio polo�aj prvog me�u jednakima, imenvav�i u�enika �imuna Petrom, �to nije ime, nego funkcija, koja na aramejskom jeziku: Kefa, zna�istijena, temeljna stijena. Naziv papa je tek �etiri stolje�a kasnije (399.) utemeljio rimski biskup Siricije.

Prihva�aju�i Isusovo uspostavljanje petrovske funkcije, mogu se izbaciti i sva ona nepotrebna papinska imena, pa nasljednike apostola �imuna na petrovskom �polo�aju logi�no imenovati po redoslijedu, prema kojemu bi, na primjer, Ivan Pavao II. imao jednostavan, logi�an i na Evan�elju utemeljen naziv Petar (Kefa) 266.

Neprihva�anje papinstva kao takvog, nije temeljni razlog. Razlozi su organizacijski i emotivni, a ukorijenjeni su na tradiciji stoljetnih sukobljavnja. Pravoslavne crkve, ali i mnogi pravoslavni vjernici, zapravo, ne �ele prihvatiti jurisdikciju Rima. To se najbolje moglo vidjeti prigodom posjete papeGr�koj u svibnju 2001. Nedostajala je �ak i ona formalna ljubaznost doma�ina. Premda Carigrad ve� stoje�ima ne pripada Gr�koj, Grci ne �ele priznati primat Carigradu suparni�kog Rima. Oni ga vjerojatno ne bi prihvatili, niti da pravoslavni carigradski patrijarh postane rimskim biskupom, odnosno papom.

Me�utim, odmah nakon kratke posjete Gr�koj, papa je otputovao u prete�no muslimansku Siriju, a tamo je primljen sa zaista iskrenom dobrodo�licom i to ne samo od strane sirijskih kr��ana.

Kruta piramidalna hijerarhijska organizacija KC, sigurno ne odgovara ni jednoj drugoj Crkvi. Svi se organizacijski oblici prilago�avaju okolnostima i op�em razvoju, pa, osim unutarnjih otpora, nema nikakva razloga da se i Crkva ne reorganizira; �to je nakon II. vat. sabora u manjoj mjeri ve� u�injeno. Op�e stanje u svijetu u vrijeme op�ih sabora i ovo dana�nje, u gospodarstveno i komunikacijski ve� globaliziranom svijetu - bitno se razlikuju.

Uostalom, ako �emo i po tradiciji, Pracrkva je i zapo�ela svoje djelovanje kao neformalna zajednica crkvenih op�ina. Po tomu su autokefalne PC, ali i ostale crkve bli�e toj tradiciji od KC, pa �ele zadr�ati �to ve�i dio svoje autonomnosti.

Me�utim, kako za KC, tako i za ostale crkve, su�tinski najve�e ograni�enje uzajamnom pribli�avanju predstavlja odnos prema dogmama. To je sigurno jasno uvi�ao i veliki vizionar Ivan XXIII. Na�alost mi ne znamo kako je on bio zamislio krajnje rje�enje i s kakvim krajnjim dometima.

Sada, po�etkom tre�eg milenija, potpuno je jasno da je odnos prema dogmama protestantskih i drugih mla�ih crkava, kao i onih najranije odvojenih isto�nih crkava, u odnosu na KC, zapravo glavna prepreka pribli�avanju. No ako bi se odustalo od bezrezervnog podr�avanja tvrdnje Grgura Velikog, da je autoritet dogmi potpuno jednak autoritetu Evan�elja, pa se dogmatsko u�enje postupno relativiziralo - �to se vrlo stidljivo i poku�ava - mnogi sporovi bi nestajali sami od sebe; barem �to se ti�e nepravoslavnih crkava. Ve� i samo stvarno vra�anje izvornom zna�enju gr�ke rije�i dogma: "izgleda da je tako", "vjerojatno je tako", umjesto �vrste carske odluke o vjerskoj istini - �to mnogi dogmatski teolozi ve� zastupaju, bio bi veliki korak ka zbli�avanju.

Tijekom svih reformi koje se o�ekuju, kao i u objektivno o�ekivanim otporima, ni u kojem se slu�aju ne bi smio pojaviti neki novi Luter. Tisu�godi�nja iskustva nam dokazuju, da odvajanja i uspostave novih crkava nisu predstavljala nikakvo rje�enje.

Za vra�anje duhu Evan�elja i pravoj, izvornoj prednicejskoj pracrkvi, danas ve� imamo prili�an broj pisanih izvora, u �emu se ranije osje�ao veliki nedostatak. U nakladi Kr��anske sada�njosti iz Zagreba, l976. je objavljena, kod nas, ali i u svijetu jedinstvena knjiga Tomislava �agi Buni�a: "Povijest kr��anske literature". Pored ostalog u njoj se nalazi i prijevod jednog izvanredno va�nog spisa, pod nazivom "Didache", �to je neumorni istra�iva� najstarije povijesti Crkve, popularni pater Tomo (umro 2000. g.), preveo kao: "Upute apostolske".

Taj, u davnini veoma cijenjeni spis, koji je navodio jo� Klement Aleksandrijski, dr�e�i ga Svetim Pismom, a zatim Origen i drugi, prona�en je tek 1873. godine u biblioteci samostana Sv. Groba u Carigradu. U modernoj patristi�koj znanosti taj je spis bio potpuno nepoznat.

U po�etku taj spis teolozi uop�e nisu smatrali vjerodostojnim, nego su ga svrstavali u apokrife, ili u montanisti�ke izmi�ljotine. Rasprave i osporavanja trajali su sve do l959. kada mu je kona�no priznata vjerodostojnost izvornog crkvenog spisa, a koji je nastao prije kraja drugog stolje�a. U spisu nema ni traga kasnijim teolo�kim raspravama. Ne ulaze�i u bilo kakve komentare, ovdje �emo navesti nekoliko izvoda iz toga ne�to obimnijeg spisa, koji je, zapravo, predstavljao neku vrstu katekizama, pa je pored ostalog �itan i katekumenima (osobe koje se pripramaju za kr�tenje).

"Didache" - Upute apostolske.

 

Gospodnja uputa ne�idovima. - �Dva su puta: put �ivota i put smrti.

 

Evo, ovo je put �ivota: Ponajprije ljubi Boga koji te stvorio, zatim svoga bli�njega kao samoga sebe., a� postite za one koji vas progone. Jer �to je veliko u tome, ako ljubite one koji vas ljube? Zar to ne �ine i neznab�ci?.Ne ubij, ne �ini preljuba, ne budi oskvrnitelj dje�aka, ne grije�i bludno.Ne kuni se krivo, ne svjedo�i la�no, ne proklinji, ne budi zlopamtilo.Ne budi dvosmislen ni dvoli�an u govoru. Ne budi lakom.Ne prepu�taj se srd�bi: srd�ba vodi ubojstvu .Budi krotak, jer krotki �e naslijediti zemlju.Ne izazivaj raskola, ve� pomiruj zava�ene.

 

A evo puta smrti: ubojstva, preljube, po�ude, bludna djela, kra�e, idolopoklonstva, magije, vra�anja, otima�ine, kriva svjedo�enja, himbe, prijevara, oholost, zloba, hvastavost, lakomost.Gledaj da te tko ne zavede s puta Upute, jer takav te u�i ne�emu �to je izvan Boga.A �to se ti�e euharistije, ovako �inite hvalu:.A po�to se nasitite, ovako iskazujte hvalu: Hvalu ti dajemo, O�e sveti, poradi svetog imena tvoga.koje si nam dao po Isusu svome sluzi.Svaki apostol koji do�e k vama neka bude primljen kao Gospodin; 5. No ne�e ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i sljede�i dan; ali ako ostane tri dana, to je la�ni prorok. 6. Kad apostol dolazi, neka ne uzme ni�ta osim kruha do sliljede�e postaje; ako pak zai�te novca, to je la�ni prorok.A svaki koji do�e k vama u ime Gospodnje neka bude primljen.Ako pak ho�e kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka radi i tako se hrani. Ako pak nema svoga zanata, providite prema va�em izboru, da se ne dogodi da kr��anin me�u vama �ivi u besposlici. Ako pak ne�e prihvatiti, taj trguje s Kristom; �uvajte se takvih.Postavite dakle sebi biskupe i �akone dostojne Gospodina, mu�eve krotke i koji nisu pohlepni za novcem.".

 

Ovo je najstarija, izvorna predaja, po kojoj se Isusa jo� smatra slugom Bo�jim, a sve ono kasnije predstavlja mudrovanje. Taj spis nam pokazuje tradiciju, to je �ivot Pracrkve, kojemu na odre�eni na�in trebamo te�iti. Samo se po sebi razumije da se ne mo�emo vratiti u ono vrijeme pa, na primjer, tra�iti da biskup u posjeti lovi ribe, ili� pravi �atore i tako se prehranjuje. Bitni su principi.

Koliko god to izgledalo nelogi�nim, ali u datim okolnostima, me�ureligijski dijalog s nekr��anskim vjerskim zajednicama ima vi�e izgleda za plodniju duhovnu obnovu od sada�njeg neplodnog me�ukr��anskog dijaloga. Naime, tu se prvenstveno o�ekuje me�usobno stvarno priznavanje, po�tivanje prava na druk�iji put Bogu, tolerancija i solidarnost, ali i mnogo �ira rasprava o op�oj duhovnosti. Osim niza nespretnosti i nerealnih o�ekivanja, tu smo doista na dobrom putu, ali se, posebno Katoli�ka crkva, mora vi�e potruditi.

O hinduistima i budistima, nemamo �to puno re�i. Oni su vrlo skloni zbli�avanju, a zbog prevelike opreznosti i birokratske nedjelotvornosti KC i ostalih monoteisti�kih vjerskih zajednica, oni sa svojim varijantama zbli�avanja sve vi�e prodiru u ostali svijet; posebno u Ameriku i Evropu. Naravno da njihove avatore (utjelovljene bogove), ne mo�e prihvatiti ni jedan monoteist. Reinkarnaciju tibetanskih lama, ne razumijemo. To je njihova tradicija, koja drugima ne bi trebala smetati. U njihovu razmi�ljanju o onostranom, njihov nauk se okon�ava s nirvanom - koja nipo�to ne zna�i nestanak. �to je u sklopu toga, oni sa stanovi�ta Budina nauka ne mogu ni�ta re�i, ali �to se ti�e odnosa me�u ljudima, tolerancije i solidarnosti, oni su u mnogome ispred nas.

Sa �idovima su odnosi sve bolji, a njihova je granica pribli�avanja u tomu, �to oni ne priznaju da je Isus obe�ani im Mesija, kojega oni jo� o�ekuju. Velika je �teta da onaj dio sinova Izraelovih koji su priznali Isusa, kao i njihovi nasljednici, nisu uspjeli odr�ati judeokr��anstvo, slijede�i i dalje svoje tradicije sinova Izraelovih. I dalje su se mogli moliti u sinagogama na svome hebrejskom jeziku, obrezivati se i slaviti svoje tradicionalne vjerske blagdane, uklju�uju�i i subotu. Uskrs bi slavili skupa s Pashom, �to je i historijski normalno, a bez odricanja od Mojsija, mogli bi slaviti i dan ro�enja Isusova. Obzirom da je njihov sunarodnjak �imun (Petar) bio prvi apostol prve kr��anske zajednice, ne bi bilo razloga da i sada ne priznaju Petrova nasljednika. Katoli�ka Crkva ve� sada priznaje neke razli�itosti tradicija i kulturnog naslije�a, a kr��anstvo nije nastalo ni u Rimu, niti u Carigradu, nego u Palestini.

Kr��anstvo i islam, najbrojnije su vjerske zajednice na Zemlji. Stoga otvaranje istinskog dijaloga Crkve prema islamu, mo�e imati najdalekose�nije pozitivne posljedice. Temeljna religijska polazi�ta, u smislu Evan�elja i Kurana, su ista, dok je sve ostalo razli�ito - kako u pogledu usvojenih doktrina, tako i organizacijski i kulturolo�ki. Ono �to je bitno za uspje�an dijalog s islamom, jest dobro poznavanje religijskih osnova, kao i �injenica da je u islamu dozvoljeno raspravljati o svim vjerskim problemima. Nema dogmi. Nema zabrana, osim onog �to je Kuranom izri�ito zabranjeno. Dok su u me�ukr��anskom dijalogu brojni problemi,� koji nisu neposredno povezani s vjerom, u dijalogu s islamom zadire se u samu bit vjerovanja, �to mo�e biti vrlo korisno za obje zajednice.

Najve�e te�ko�e u dosada�njem dijalogu s islamom doga�ale su se zbog krutosti vlastitih paradigmi, neznanja i nespretnosti sugovornika. Tako, na primjer, neki katoli�ki teolozi zahtijevaju da muslimani priznaju kr��ansku kristologiju i trinitarnost. Oni o�ito ne poznaju dobro sadr�aj Kurana, koji to o�tro zabranjuje. U Kuranu se Evan�elje izri�ito priznaje, ali se ne priznaje kr��anska dogmatska interpretacija nekih njegovih dijelova. U dijalozima se mogu uspore�ivati kuranski i biblijski tekstovi, ali se tekstovi objava ne mogu uspore�ivati s teologijama. Logi�no je da �e biti razgovora o teolo�kim interpretacijama, a uz dobru volju i otvorena srca, upravo na tom polju dijalog mo�e dati vrlo plodne rezultate.

Tu se ne radi samo o spornim kr��anskim interpretacijama. Tako, na primjer, muslimani o Isusovoj smrti imaju svoju vladaju�u tradiciju, koja osporava odgovaraju�e tekstove Evan�elja, a zasnivaju se na jednom kratkom kuranskom tekstu. Po toj nejasno definiranoj tradiciji Isus nije ubijen, pa samim time nije ni uskrsnuo, �ime se dovode u sumnju temeljna kr��anska polazi�ta. Osim toga, to je suprotno tekstovima Evan�elja, a te dvije knjige u svojim iskazima sigurno nisu suprotstavljene. U protivnom jedna od njih nije vjerodostojna.

To smo ve� spominjali, ali �emo zbog va�nosti razrje�avanja ovakvih dilema, ovo istra�iti malo op�irnije. Islamski tradicionalisti svoje tuma�enje zasnivaju na dva ajeta (strofe). To su:

.A oni ga nisu ubili niti objesili,
nego im se to pri�inilo.oni o njemu
ne znaju ni�ta, nego slijede nesigurna
mi�ljenja. Oni ga zaista nisu ubili,
nego� ga je Bog sebi uzdigao.
Bog je silan i mudar.
(K. 4,157 - 158)

Prije svega ovom se kuranskom informacijom sa �idova skida tada ve� vrlo nagla�eno prokletstvo "bogoubojica". No ono �to je bitno za razumijevanje, ovdje jasno pi�e da ga nisu ubili oni, a da je ipak ubijen i tko ga je ubio, to pi�e u jednom drugom ajetu i u drugom poglavlju (suri):

 

Sjeti se kada Bog re�e: "O Isuse,
ja �u te usmrtiti i uzdignuti te sebi.
(K. 3,55)

Zna�i da ga nisu usmrtili oni, nego Bog; kako je obe�ao, a Bog ne kr�i obe�anja. Me�utim, zbog nama nepoznatih razloga, u�inio je da se njima pri�ini da su ga oni ubili. Kako ovo shvatiti? I ro�enje i smrt i uskrsnu�e Isusovo (Bog ga je sebi uzdigao), spadaju u zbivanja izvan na�eg iskustva i znanstvenog istra�ivanja, pa bismo u tuma�enja opet trebali uklju�iti i nebesnike, koji su u ovom �inu sigurno vrlo aktivno sudjelovali. Tekstovi su �esto alegori�ni i metafori�ni, pa ih se ne mo�e shvatiti doslovno, ali je temeljna informacija potpuno jasna i �injenica je da tekstovi Evan�elja i Kurana ni u ovom slu�aju nisu proturje�ni.

Isus jest pro�ivio ono �to pi�e da je pro�ivio. Pisci Evan�elja� napisali su ono �to je zaista vi�eno, a �to stvarno zna�i kuranska informacija; da se to njima samo pri�inilo? - to, jednostavno, ne znamo. No, tekst Eva�elja potpuno je vjerodostojan, premda je za takav doga�aj iznimno kratak. Svi su bili duboko zbunjeni.

Spomenut �emo jo� i Isusovo ro�enje. Kao i u Evan�elju, samo druk�ijim re�enicama, i Kuran Isusovo ro�enje opisuje na isti na�in:

.Te smo joj poslali duha na�eg, pa joj
se on prikazao potpunim �ovjekom.
Ja sam samo poslanik tvoga Gospodara,
da ti poklonim �istog dje�aka.
Kako �u imati dje�aka, a nijedan �ovjek
nije me dotaknuo.����� (K. 19,16 - 19)

Me�utim, prevoditelj Kurana zna�enje ovog teksta direktno ne osporava, ali ga u skladu s jednom od tradicija �eli na neki na�in "prizemljiti", pa u fusnoti "tuma�i" da je Marija, zapravo, an�ela vidjela u snu, pa da je bila nose�a kao i ostale �ene i t. sl. Pri tome mu uop�e ne smeta ni zna�enje kuranskog ajeta:

Slu�aj Isusa kod Boga je uistinu kao i
slu�aj Adama. Stvorio ga je od zemlje i
zatim rekao: "Budi!" i on postade.
(K. 3,59)

Zar ovo nije isto kao i u Ivanovu Evan�elju:

� I Rije� je tijelom postala i prebivala
� me�u nama.
(Iv. 1,14)?

No, prevoditelj i tu daje neka svoja "tuma�enja".

Ova tradicija sumnji�enja vjerodostojnosti ukupnih biblijskih tekstova, posljedica je tisu�godi�njih uzajamnih negiranja, a potaknuta je i time �to Crkva slu�beno ne priznaje Kuran Bo�jom Objavom. To je za muslimane vrlo osjetljivo pitanje, ali to ne bi trebalo biti predmetom sporenja. O tomu �emo jo� govoriti, a �to se ti�e vjerodostojnosti biblijskih tekstova, njihova je vjerodostojnost naj�vr��e potvr�ena upravo u Kuranu.

Crkva je tekstove Evan�elja odabirala i kodificirala u 4. stolje�u, pa su oni od tada sigurno ostali neizmijenjeni i u 7. stolje�u kada je Kuran objavljivan, a takvi su i danas. Stoga se ne mo�e prihvatiti tradicionalno islamsko mi�ljenje da muslimani, zapravo, vjeruju u Evan�elje� (to se zapravo zahtijeva u Kuranu), ali da ovo Evan�elje koje sada imamo nije pravo, nego je ispravkama i dodacima postalo nevjerodostojnim.

Takve su tvrdnje potpuno suprotne onomu �to pi�e u Kuranu, jer mu je upravo tu, u 7. stolje�u priznata ispravnost. Prema tomu, Kuran jeu pravom smislu rije�i nostrificirao (ovjerio) biblijske knjige pa upravo pripadnici islamske zajednice ne bi smjeli sumnjati u njihovu vjerodostojnost. I kr��anskom bi vjerniku trebalo biti va�no upoznavanje s Kuranom, jer upravo Kuran potvr�uje da su od velikog broja razli�itih tekstova odabrani upravo oni, koji nam prenose su�tinu Isusova nauka, tj. Evan�elja. To bi bilo od temeljne va�nosti i za crkvenu hijerarhiju, kao i za one koji sudjeluju u dijalozima. Ina�e se dijalog svodi na formalisti�ko, reklo bi se: birokratsko nadmudrivanje oko manje va�nih stvari.

�to se ti�e formalnog, slu�benog priznavanja da je i Kuran Bo�ja Objava, to je zapravo pitanje osobnog vjerovanja i ne bi se smjelo promatrati kao nekakav formalnopravni akt. Vjerujem, ili ne vjerujem; u vjeri nema prisiljavanja, pa �ak ni poga�anjem i ugovaranjem: "Ako ti meni prizna� ovo, ja �u tebi ono" - jer i to je vrsta prisile. Kuran je zadnja Objava, pa ne mo�e postojati neka novija koja bi ga potvrdila.

Uostalom, �idovi ne mogu priznati Evan�elje, jer bi oni ve� i samim �inom priznavanja, zapravo, postali judeokr��anima. Crkva to od njih i ne tra�i, ali ih to nepriznavanje ne sprje�ava u pribli�avanju.

Navodno su predstavnici sudanskih islamskih vjernika tra�ili od pape da slu�beno prizna Kuran. To nije zahtjev pravih vjernika, nego dr�avno-vjerskih politi�ara, koji kao da nikada nisu Kuran pro�itali s razumijevanjem. Danas ve� ima dosta kr��anskih vjernika, pa i najvi�ih crkvenih dostojanstvenika, koji osobno vjeruju u Bo�ansko podrijetlo kuranske Objave.

U svemu tomu treba imati i razumijevanja za ovovremenu realnost. Crkva je jo� uvijek konstituirana �vrsto dogmatski. Slu�benim priznavanjem Kurana kao Bo�je Objave, takva bi se doktrinarna organizacija Crkve raspala, a drugo ni�ta nije pripremljeno. Ne�to takvo sigurno nitko ne �eli. To ne bi prihvatila ni ogromna ve�ina vjernika. Tradicija se ne lomi preko no�i. Uzmimo samo da bi se trebali naglo odre�i kulta �tovanja svetaca, a to danas zauzima veliki dio iskazivanja vjere, i to ne samo manifestativni. Uostalom, manifestativno iskazivanje vjere vrlo je nagla�eno i u islamskoj tradiciji - samo na drugi na�in i na drugim osnovama.

Tradicija je vrlo tvrdokorna. Kada je na II. vat. saboru donesena odluka po kojoj se u liturgiji latinski zamjenjuje narodnim jezicima, �to je vrlo logi�na odluka, to je izazvalo burno negativno reagiranje u nekim crkvenim krugovima. U Francuskoj je biskup Levfebr �ak odvojio jedan dio Crkve i osnovao posebnu. Ni islam se ne mo�e naglo odre�i nekih svojih tradicija, sve i kada bi to smatrali vrlo va�nim za podizanje op�e duhovnosti. Bi li se islam mogao naglo i jednostavno odre�i arapskog kao temeljnog vjerskog jezika, iako bi to bilo potpuno u skladu s kuranskim kazivanjima?

Nije nu�no i nije bitno slu�beno priznanje, ali je izvanredno va�no da kr��anski teolozi u dijalogu iskreno polaze od toga da je Kuran za islamske vjernike sveta knjiga, nezaobilazno i nepovredivo polazi�te. Sve ostalo mo�e biti predmetom dijalo�kih dogovaranja, a da bi se postigao bilo kakav uspjeh, nu�no je uzajamno poznavanje, ne samo svetih spisa, nego i znatno �ire. Na�alost, to pre�esto nije slu�aj. Poslije jednog mog� predavanja o me�ureligijskom dijalogu, pri�ao mi je katoli�ki sve�enik i rekao mi da je "zadu�en za odnose s muslimanima", pa mi se potu�io da o islamu znade vrlo malo i zamolio me da ga u to barem malo uputim. Njegova iskrenost i dobra volja zaista su hvale vrijedni.

Iz gore navedenog proizlazi da dijalog s muslimanima stvarno mo�e voditi temeljnim pitanjima vjere, kao i da je to korisno za obje strane - bez potrebe ikakvog cjenkanja, koje je stalno prisutno u me�ukr��anskim dogovaranjima. Uz i danas korisne i lijepe tradicionalne vrijednosti, tijekom stolje�a nagomilalo se mnogo toga �to je u ovoj na�oj suvremenosti izrazito �tetno i �to prekriva neke od temeljnih vrijednosti vjere kao takve. No, dijalog treba biti mirni i mudri dijalog, a nipo�to polemika. U dijalogu nema inzistiranja da se prihvati ne�to "na�e", nego se argumentima tra�i pravo rje�enje.

Otvaranje dijalogu najve�i je doga�aj u dvomilenijskoj povijesti Crkve, ali i religije uop�e, a prihva�anjem dijaloga od strane drugih crkava i ostalih vjerskih zajednica, njegova veli�ina dobiva, ne samo vjersku, nego i op�u svjetovnu dimenziju. Ekumenizam jest stvar vjere, kako je to jo� davne l966. godine napisao jedan od najboljih i najiskrenijih stru�njaka za ekumensku problematiku prof. dr. Tomislav �agi Buni�, no posljedice bilo kakvog uspjeha na tom planu, duboko �e se odraziti i na svjetovnom. Bez obzira na na�e nezadovoljstvo postignutim rezultatima, ve� i sama �injenica da razgovaraju, a ne da se sva�aju, uzajamno omalova�avaju i �ak proklinju, predstavlja ogroman uspjeh odluka i preporuka Sabora.

U ovim se na�im krajevima prije rata odvijala prili�no uspje�na dijalo�ka i ekumenska aktivnost. Rat i prate�i porast nacionalisti�kih ludosti to je unazadio, a posebno odnos SPC prema ostalima. Sada se stanje postupno popravlja. U vrijeme po�etka rata u Bosni u jednom sam islamskom glasilu objavio seriju �lanaka o ekumenizmu. U jednom sam od tih �lanaka predlo�io da se u okviru UNESCO-a u BiH osnuje Svjetski centar za me�ureligijski dijalog, u kojemu bi, osim predstavnika vjerskih zajednica, ravnopravno sudjelovali i svi oni gra�ani koji �ele i mogu dati svoj doprinos zbli�avanju religija. Tu bi inicijativu svakako trebalo obnoviti.

Dijalog je jedinstven na�in prevladavanja suprotnosti i pribli�avanja razli�itih vjerskih zajednica, ali je to i nezamjenjiv put razrje�avanju unutarnjih suprotnosti unutar svake od njih. Nema boljeg puta za �iroke i duboke reforme, koje su nu�ne svim zajednicama. Posebno starim crkvama, kao i islamu i judaizmu - zaista je nu�na duboka duhovna obnova, koja mora postati temeljem vjere. Sada su to u velikoj mjeri ritualizam i razli�ita manifestativna izra�avanja, koja se vjernicima mogu i svi�ati, ali ih ne razumiju.

U Kuranu ima divnih molitava i zahvala, koje vjernici predano kazuju na arapskom jeziku, a da ogromna ve�ina njih uop�e ne razumiju �to te rije�i zna�e, pa ih mogu do�ivljavati samo kao neke svete misti�ne formule. To nije vjera temeljena na Kuranu, koji se obra�a samo onima koji razumiju i koji razmi�ljaju. Navest �u samo kratko, prvo poglavlje (suru) Kurana: El-Fatiha:

"Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, Sveop�em Dobro�initelju, Milostivom Gospodaru sudnjeg dana. Samo Tebe obo�avamo i od tebe tra�imo pomo�i. Uputi nas na pravi put onih koje si obasuo blagodatima Svojim i na koje se nije izlila Tvoja srd�ba i Tvoj gnjev i nisu zalutali s puta istine!".

Treba li ve�e duhovnosti od iskrenog upu�ivanja ove molitve Bogu, ali to mo�e iskreno samo onaj koji razumije �to govori. Ako pak govori na nepoznatom mu jeziku, onda je to samo lijepa melodiozna manifestacija obveze prema Bogu. Kada bi je vjernici razumjeli, ova bi se divna molitva, bez ikakva ustezanja mogla moliti i u svakoj crkvi i sinagogi, kao i mnogi od Davidovih psalama. Kada bi svi vjernici na nekom velikom me�ureligijskom skupu znali i razumjeli ove molitve, tek tada bi to bilo pravo duhovno okupljanje oko zajedni�ke im Rije�i, oko Bo�jih poruka koje nam je tijekom pro�losti svima upu�ivao.

Mnogojezi�nost, ta barijera, za koju Biblija ka�e da nam ju je Bog nametnuo preko svojih nebesnika i dalje u�inkovito djeluje i to sve nagla�enije kao izrazita smetnja. Bog nam je ne�e ukloniti. To moramo u�initi sami. Na to nas uporno upu�uje na� vlastiti razum, ali nas emocionalne iracionalnosti u tomu luciferski vje�to sprje�avaju.

Otvaranjem dijalogu KC je pokrenula proces ru�enja me�uvjerskih barijera, ali nije u�inila ni�ta da pokrene racionalno uklanjanje i jezi�ne, koja pretstavlja dopunsku ozbiljnu smetnju vjerskom pribli�avanju i razumijevanju. Kada ve� to ne �ine svjetovne institucije, zar nije upravo Crkva pozvana da razumnom odlukom pokrene i uklanjanje jezi�ne barijere? Uvo�enjem jednog od ve� postoje�ih laganih i logi�nih vje�ta�kih jezika kao op�eg jezika, dopunskog narodnim jezicima, u vrlo bi kratkom vremenu ta barijera mogla biti uklonjena. To bi sigurno prihvatile i ostale vjerske zajednice. Nakon samo godinu dana, na me�ureligijskim bi skupovima vjernici razli�itih vjera i razli�itih jezika, dovoljno znali da bi na tom ekumenskom jeziku nade (esperanto) - nazovimo ga tako - mogli zajedni�ki moliti ve� spomenute molitve i da ih svi razumiju. Zar ovo ne bi bio u�inkovit put ka duhovnom jedinstvu? Zar to ne bi bilo okupljanje oko "jedne Rije�i, koja je svima zajedni�ka"? Ako bismo to ostvarili, tada i �lampava OUN ne bi mogla ostati po strani!

Op�e su okolnosti takve, da su u svim vjerskim zajednicama, ali i �ire, postali svjesni nu�nosti op�eg pribli�avanja. Zato smo se i radovali otvaranju Crkve dijalogu, jer tek kroz dijalog mo�emo jasnije sagledati i vlastite pogre�ke. Velike su Crkve izvornu vjersku poruku �esto do neprepoznavanja prekrile nereligijskim dodacima, u kojima se gubi duhovnost. To se dogodilo i judaizmu i islamu. U malim vjerskim zajednicama ima vi�e duhovnosti. Umjesto velikih ceremonijala, oni zajedni�ki razgovaraju o temama �ivota i smrti, grijeha i vje�nosti, a ne samo da u velikim skupovima pasivno slu�aju �esto nevje�to sro�ene duge propovijedi. KC je kona�no postala svjesnom potreba vjernika i nu�nosti unutarnjih reformi, ali ne nalazi uvijek pravog rje�enja, pa opet pribjegava nagla�enoj ceremonijalnosti izra�avanja vjere.

TV i radio ne mogu biti zamjena za �ivu rije� i mogu�nost neposrednog razgovora. To nije duhovnost. Nije duhovnost ni u gradnji novih velikih crkava. I u srednjem su se vijeku gradile veli�anstvene katedrale, a znademo kakva im je bila duhovnost. Trebaju nam hramovi, ali �ovjek je temeljni hram Bo�ji i taj hram treba privoditi svrsi. Ina�e, �to se ti�e manifestativnosti, Isus je jasno rekao:

Tako i kad se molite, ne budite kao
����������� licemjeri. Vole moliti stoje�i u
����������� sinagogama i na raskr��ima ulica
����������� da se poka�u ljudima. Zaista, ka�em
����������� vam, primili su svoju pla�u. Ti
����������� naprotiv, kad moli�, u�i u svoju
����������� sobu, zatvori vrata i pomoli se.
����������� Kad se molite, ne blebe�ite kao
����������� pogani. Misle da �e s mno�tva rije�i
����������� biti usli�ani. Ne nalikujte na njih.
(Mt. 6,5 - 7)���������������

Da je, na primjer, Crkva u Hrvatskoj, na mjestu zagreba�ke �idovske sinagoge, koju su poru�ili i oni koji su se zvali kr��anima, izgradila novi �idovski vjerski i kulturni centar, i to bi bio pravi izraz duhovnosti, znak kr��anske ljubavi i solidarnosti prema bli�njemu.

Op�e me�ureligijsko zbli�avanje jest u velikoj krizi, koju vanjske ceremonijalne aktivnosti samo u izvjesnoj mjeri prikrivaju. Katoli�ka je Crkva pokrenula me�ureligijski dijalog i ekumenizam i ona je prva du�na ustrajati na tom putu. Pokojni Ivan Pavao II. jest bio iskreni mirotvorac, a Isus ka�e: "Blago mirotvorcima: oni �e se sinovima Bo�jim zvati.". �to se pak ti�e ekumenizma i me�ureligijskog dijaloga, on je previ�e optere�en tradicijom, a da bi mogao shvatiti nu�nost dubokih doktrinarnih promjena. Stoga je umjesto na sadr�aju, inzistirao na formi, pa osim manifestativnih djelovanja, velikih skupova i mno�tva rije�i, nije znao �to zapravo treba u�initi.

Na �alost, njegov nasljednik Benedikt XVI je jo� temeljitije i organizranije okrenut tradiciji, pa od njega ne mo�emo o�ekivati ve�e promjene u smjeru pribli�avanja duhu i rije�i Evan�elja. Dapa�e, u mnogo �emu on Crkvu vu�e unazad, sna�no je udaljavaju�i od na Evan�elju zasnovanih ideja Ivana XXIII, a daleko je i iza popularnosti i vje�tine velikog mirotvorca Pavla II.

Na ovaj Svjetski molitveni dan i ja pridru�ujem svoju �arku molitvu Svevi�njem, da onima koji �e birati novog Petrova nasljednika prosvijetli razum, kako bi izabrali �ovjeka okrenuta sada�njosti i budu�nosti, �ovjeka koji je u stanju oslu�kivati znakove vremena. Sve dok se ne pojavi neki novi Petrov nasljednik, vizionar i hrabri reformator, koji �e biti u stanju pokrenuti Crkvu na put vra�anja izvornim idejama II. vatikanskog sabora, a to zna�i i Evan�elju, ne�e se mo�i posti�i nekakvi vidniji rezultati. Na putu u budu�nost, ekumenizam i op�i - unutar i me�uvjerski iskreni dijalog, nezaobilazne su nu�nosti �ovje�anstva, a ne samo vjere. To jest multigeneracijski, a treba biti i trajni proces usvajanja kulture �ivljenja. Tako �e svaka generacija, neoptere�ena istro�enim tradicijama, mo�i ostvarivati manji ili ve�i korak u budu�nost. Tako �e i postupno mo�i odgovarati na trajno, od iskona postavljano pitanje, �to je i naslovno pitanje ove knjige: "Kamo ide� �ovje�e?".

Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr