Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (9)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Šalata
Šalata - pogled na sportske terene
www.engineersplaytennis.hr
Noge smo malo protegnuli, i to je bilo korak-po-korak u beskrajnog gu�vi na pedesetak metara prema malom bazenu. Oko naš gu�va, galama... nekako mi je �udno, iako smo i mi radili gu�ve i galamili. Pamtim i sve prate�e zvukove po danu i nave�er, od �amora sa svih strana uz onu specifi�nu zvu�nu kulisu koja šumi u pozadini, brbljanja ispod suncobrana uz cugu ili pljugu, udarca paka, rezanja sli�uha po ledu, do pljuska vode nakon skoka s tornja. Slušam glasove, gledam grupice, gledam face, �mirim pa opet slušam, i kona�no shva�am: šaran-ljuskaš je zauvijek izgubljen me�u babuškama i nikada više ne�e ugledati dragu obalu!
Naokolo natpisi, reklame, zatvoreni suncobrani - skoro sve je u „Stella Artois“, dok tek tu i tamo poneki „Tuborg“ i „Coca Cola“. Polako mi je zbiljam pun kufer tog „Stella Artois“!
Kuda god se okreneš, naletiš na to belgijsko pivo koje nam netko prvi prodaje preko nekog drugog s druge strane Velike bare, a mi smo u to valjda uletjeli zato jer zapadno-europske zemlje nisu, dok ex-republike ex-dr�ave jesu, pa bumo opet imali još nekaj skupa - kao da nije dosta dvanaest Eurovizijskih bodova koje oni novi po novom za domovinu spremno stalno šalju na istu totalno pogrešnu adresu.
Sve one koji, kao i ex-ex vaši, a ne moji, uvoze ovu nakon Velike bare opet belgijsku pivu, bi trebalo skupa s onima koji to cugaju, nekam fino poslati!
Najbolje s onim keptenom Kirkom kad‘ veli „Scotty, beam me up!“, bar pet banki natrag, i to ravno u Ilicu pred Pivovaru, pa neka gledaju pivare koji dolaze ujutro na posao sa štrucom kruha i metalnim lon�i�em i obujmom pojasa od 150 cm jerbo su pili toplu ili vru�u pivu za doru�ak a hladnu za gablec i jeli kruh uz to; neka gledaju pivarske „platone“ upregnute „Belgijanerima“ i drvenim ba�vama natovarenim ljetnim štangama leda, na pivovarskim platonima zavijenim u slamu, i doma�ice koje kupuju po �etvrt štange i sla�u ih u „ajskastne“ za hladiti pivu kupljenu na otvoreno u Pivovari gdje se danas proizvodi „�uja“ i tome sli�no, tak' i tak' bez upregnu�a “Belgijanera“ pa zato tak' dobro paše bez onih ex-ex i ovdje ne�ije, a ne moje, nostalgije u smjeru kamo idu hrvatskih ne�ijih i nikada mojih dvanaest sram vas bilo bodova - a Fil bi rekao „Stanite na to ne s cipelom nego s bagerom“. Haugh!
Ispod znaka Coca-Cole naru�ujem stereo-cappucino i tonik. �enska: “Mo�e Schweppes?”, pa rekoh “Mo�e!” i slu�aj je riješen onako kao to mi rješavamo. Zato �u umjesto zagreba�kog tonika u zelenoj flašici s bijelom etiketom na kojoj piše “Tonik”, dobiti uvozni tonik koji se puni tu negdje, mo�da na istom mjestu, ali uz paprenu licencu, u bijeloj flašici sa �utom etiketom na kojoj piše “Schweppes” - i koja izgleda tako europski, jer naš „Tonik“ još nije iz Europe, pa bi samo budala imala nešto protiv toga! I Šviceri!
Jer, na našem mjestu bi oni na toniku odmah napisali “Tonik” i veliko “Made in Croatia”, kao što to doma pišu po svemu, �ak i po jajima: “Ovo jaje je snijela švicarska koka!”, a na svim ostalima jednostavno piše zastrašuju�i tekst: “Strano jaje!”. I makar je strano jaje jeftinije, ve�ina kupuje švicarska jaja, jer znaju da onda švicarskoj kokici i švicarskom seljaku ne�e biti lošije, a pjetli�i k'o i naši pjetli�i, pa �e uvijek biti švicarskih jaja, mo�da i za „bio“-izvoz!
I dok to oni marljivo pišu po svemu, od salate, mrkve do kruha i kotleta, pa još ono „bio“, mi smo uz tonik po�eli uvoziti sve, od �ita do še�erne repe, pa na kraju ne�emo znati niti kako se bez licence dolazi do kotleta.
Problem nije u tome što �u ja sada dobiti “Schweppes”, dapa�e! Problem je u tome što uz njega više nema i “Tonika”, pa zato stranca, kada zatra�i “Schweppes”, nitko ne mo�e upitati: “A ne �elite li mo�da probati pravi zagreba�ki tonik? Jer odgovor bi bio “Da, baš vam hvala!”.
Pomišljam: „brisarela i kaj te dalje briga - na Šalati je sve to ionako normalno!“, ali se ve� unaprijed ljutim, jer znam da �e i na „Vidikovcu“ u Maksimiru biti isto, pa mi onda kao jedini slijedi Zoološki vrt. Ravno me�u majmune - bar ti imaju dovoljno pameti pa se nebum spotaknul niti na “Schweppes” niti na belgijsko-ameri�ku i ex-ex zvijezdu-uspješnicu „Artois“.
A Šalata je promijenila ne samo lice, ve� i jetra - i zato begam natrag, u ono lijepo!
Šloserove stube - gornji ulaz, pogled iz Rubeti�eve
https://maps.google.ch/
Na Šalati u mislima: uz sportske terene
Vidim kako se penjemo po Šloserovim - to savladavanje štengi je bila jedina stvar koja nam nije pasala: lijepe stube, ograda, odmorišta, stupovi od švedskog kamena i iznad stare lampe, sve oko tebe zeleno i uvijek si u hladu. Stube fino le�e, ali prema gore je mili Bo�e - ako ideš polako, nikad' kraja, a ak' juriš, ne buš' tak' do kraja. Zato sam razvio posebnu tehniku penjanja po Šloserovim i patent poklonio kvartu: „lijevom nogom gore naprijed, pa lijevi dlan na lijevo koljeno i odgurneš“, zatim isto s desnom nogom i rukom - i tempo, uvijek po dvije štenge! To je izvrsno kopalo, malo smiješno izgledaš, ali za �as si gore.
Nave�er je moglo biti i kufer situacija, jer su se na odmorištima znali skupiti kojekakvi tipovi koje je bolje zaobi�i, a nemaš mjesta za to, a kod cura se to moglo desiti i po danu, pa onda Sanja poslije na malom bazenu, još uvijek sva crvena i zadihana, pri�a: “Stal se pred mene, raširil kaput i pokazal onu stvar... pobegla sam dole i došla preko Rubeti�eve:“
 |
Šalata – stadion
www.members.virtualtourist.com |
Šalata – jedno od igrališta za tenis
www.idemvan.hr |
Vidim kako se švercamo na hokejašku tekmu, bilo odmah direktno na ulazu ili pored njega, pa onda trk prema štengama odzada, bilo preko, kroz ili pored ograde kod velikog bazena, ili �isto onako, po inspiraciji - jer kod nas na �amki je stvar �asti ne platiti kartu.
Svugdje, od bazena do koncerta, a ponekad i kina, svugdje se švercalo ili upadalo preko ograde ili na neki drugi na�in - jer ve�ina nije imala love, pa se švercalo!
Jednostavno - ak' nisi upal, onda se nisi kupal, pa onda zato noga� ili badminton na travi.
Kako bi došli do love za upad tu ili tamo, neki su išli šljakati - skupljali su stari papir i flaše koje su onda prodavali (jedno otkupno mjesto je bilo Boškovi�evoj, u podrumu, dvadeset metara od Draškovi�eve) - dofuraju na triciklu, pa onda po kili ili po broju od litre na dalje, i evo love za upad! Furka na triciklu nije baš uvijek prošla bez nezgoda, i to baš na zavojima oko �amke: Mesko se jednom rastepao s praznim flašama od ulja; Zane se pred apotekom prevrnuo s taktericom (kanta za dvanaest litara farbe) u kojoj je bio bijeli lak, pa je farbe bilo sve do kioska s duhanom, a ja sam se radi prebrze vo�nje na istom mjestu prehitio s dvije gajbe Radenske i polupao više ne znam �ije flaše, koje sam prevozio iz usluge!
Na �amki je upad „uvijek prek zida“ postao automatika! �ak i oni koji su mogli platiti kartu su išli preko zida - koja je to fora platiti kartu i u�i sam, pa gdje to ima!?
(Usput: sje�am se kako smo Mirek i ja, dosta godina kasnije, išli gledati Nikolu Ple�aša na igralištu Lokomotive u Tuškancu - u onoj rupi kod ulaza smo prvo kupili karte, a onda smo se spentrali i upali preko one „dva metra zida + dva metra �ice“ ograde. �amka-automatika!)
Vidim nas na kupancu - na Šalatu smo išli ili sami, jer su svi tu dolazili, ili u klapi, kako bi bili s onima koji su ve� došli - za razliku od kupanca na Savi koji je bio obiteljski kupanac i cjelodnevni izlet kada sve moraš ponijeti sa sobom, i zato tegliš cekere po tramvaju.
A ovdje malo „cup-cup“ po Šloserovim, i ve� si gore, na Šalati!
Cure su uglavnom išle na mali bazen, tamo je bilo tiho i mirno, a one malo starije su išle na veliki bazen, gdje su se malo kupale, puno sun�ale i pritom pod sitno mazile s de�kom, dok su one još starije išle samo kako bi se navla�ile dok se sun�aju s nekim frajerom.
A mi smo ih kukali i lukali - najra�e kroz rupice na kabini kada su se presvla�ile. Neke su to i znale, pa su fakinke još sve napravile kako bi predstava bila bolja i dulje trajala. No, to je bila iznimka, sve druge su ili pokrile rupicu s nekom krpom, ili su ju pokušavale zaštopati s nekim papiri�em. De�ki su pri�ali kako ima i onih koje galame i lupaju s vratima kako bi se znalo da su unutra, ali ako je to uop�e tako bilo, to sigurno nisu bile cure iz našeg kvarta, jer one su znale da mi na njih jako pazimo.
Nas se mora shvatiti - rupice su nam bile strašno va�ne, jer to je bilo u vrijeme kada je najbolje što smo imali bila mala, sme�o-bijela fotografija Hedy Lammar, kada gola izlazi iz vode. Ona je bila prva glumica koja se skinula gola (u filmu Ekstaza), sliku nam je donio neki frajer, a kako nije bilo kopirera, slika je išla od jednog do drugog, svaki ju je imao dva dana.
Kod kukanja je naš najve�i problem bio �uvar Šantak, tu je bio �ak i gori nego kad te lovi kod švercanja. Ukratko, bojali smo ga se kao vraga, a on je sve �inio kako bi nas uvjerio da �ak i od crnog vraga mo�e biti gori i opasniji. Što se ti�e rupica - svaku je pronašao i sljede�i put je više nije bilo (za razliku od onih drvenih kokošinjaca na stupovima na Savskom kupalištu, gdje nije bilo Šantaka, a ionako bi morali imati ekipu stolara koliko se bušilo).
Moj price/performance indeks je na Šalati bio izvrstan, puno toga jako lijepog sam vidio, a cijena svega je bio jedan �enski prst i par hra�aka u oko. Zgodno je bilo i to kad' curi poslije kukanja veliš kako ima predivne rudlice - a ona ti se još nasmiješi!
Na malom bazenu vidim Mikija (Kod�i�), opet moj Miki, ali bez Polar-Solo rolica: svjetlo plava kapica, a dole sunce-mu-�arko-otkud'-mu Speedo kupaljke koje nitko �iv nema, i kad' su glavna fora Olimpic Porolastic ga�ice s bijelom zastavicom!
Veli: “Škola plivanja Medveš�ak na malom bazenu, pa zakaj ne - svi znamo plivati, �uka i pol trening i onda gotovo, pa fino ostaneš na bazenu!“.
Trener je bio Aleksandar Sajfert (poslije olimpijska s Heblom, tatom Šimencom i društvom bez onog d.o.o., dok su gore na velikom bazenu trenirali ve�i de�ki, Lopatny & Co.) koji je sku�io s kim ima posla, pa je tak' dobro zrihtal ekipu koja je mislila kako preko treninga na malom bazenu ima gratis upad na veliki bazen! I tu vidim Mikija: one duga�ke letve, pa špagica, a ne stiropor, noge su se plivale s drvenim daskama, dok glava stalno nutra - van... k vragu besplatni upad! Ali, zato je Miki 1958.g. na prvenstvu Zagreba u 50m prsno osvojio prvo mjesto, iako je prije nego što je kit rekel “Start”, opal u vodu, pa poslije objašnjava da je to „jer 50m se pliva prema stupi�ima, ne sa stupi�a, jerbo sa stupi�a se pliva stotka, kaj ne!“.
I usput mi šapne: „Doping-sredstvo Dekstroza, a od hranarine bicikl.“
Na velikom bazenu vidim kako Pikula i Ba�va ska�u s desetmetarske skakaonice u svim pozama i stilovima - to je uvijek bio show za one s ja�im �ivcima, uvijek smo u�ivali u njihovoj predstavi, galamili i dr�ali fige onima koji su ih pokušali imitirati.
Ja sam isto probao! S iskustvom rijetkih skokova s pet-metarske skakaonice, odoh tih par metara prema gore - kad' tamo vrh svijeta! Iznad tebe nebo, a sve drugo duuuuboko dole, ne ufaš se niti gledati, a kamoli ono „udahni pa sko�i“! Kuda? Dole? Skok na glavu - svašta, ni za �ivu glavu! Barem na noge? Ma 'ajde, ionako se bojiš pogledat' oko sebe, a i noge ti drhte od straha. Odmah mi je bilo klaro da me ovaj dio svemira više nikad' ne bu videl, ali kako do�i dole? Kre�em prema rubu, udahnem, zakora�im i zatvorenih o�iju fijuuu - jerbo na �amki je ponos uvijek ja�i i od najve�eg straha - pa zato nisam niti nos za�epio.
Skakao je tu i dr�avni prvak u skokovima s onih daski puuuno ni�e: Bio je nešto stariji, s malim, ali ipak vidljivim šibedahom na glavi, znali smo da ima brdo medalja, ali nitko ga nije niti pogledao - s tak'vim �istim stilom se ne osvajaju medalje pred nama na Šalati (mislim da se zvao Kralj, isto kao i naš daleko najbolji usno-harmonikaš Branko Kralj, jasno iz kvarta, s po�etka Palmoti�eve).
 |
 |
Šalata – veliki bazen sa skakaonicom
www.engineersplaytennis.hr |
Šalata – sklizalište
www.members.virtualtourist.com |
A tek po zimi! Vidim nas kako se sli�uhamo na pravom ledu, a ne negdje po cesti ili u dvorištu gdje je neko polio vodu po betonu, pa se onda tako sli�kaj cijelu zimu..
Sli�uhe su nam na gvint koji se ste�e s leptir-klju�em - zmontiraš ih na gojzerice ili jake cipele ili ono što imaš - pa ravno na led. Garderobe koja nije nikom trebala nije niti bilo, sve je bilo u stilu: „Kak' si došel', tak' si otišel na led“. Sve one taške, ormari�i, navla�enja, obla�enja i specijalno ovo za specijalno ono je došlo poslije nas.
Gojzerice su fest dr�ale nogu, ali sve skupa je ipak bilo dosta klimavo. Ipak, mi smo se i s tim lijepo sli�kali po svim mogu�im grbama, jer nije bilo niti glatko niti gla�eno kao danas - ve� je bilo u stilu: „Kak' se zmrznulo, tak' imaš!“
Na Šalati je ve� bila i muzika - imali smo muziku iz onih smiješnih zvu�nika s još smješnijim zvukom kao iz plehnatog lonca pa još preko telefona, ali svima je bilo lijepo - uostalom, niti prva, niti druga, niti tre�a... plo�a Koralja nije imala bolji zvuk.
Rasvjeta je štimala i zato se fino vidjelo tko se sve dr�i za rukice, a tko jako grli odzada. Kako nam ne bi bilo dosadno dok pristojno radimo krugove, uvijek se našlo par bedaka, kao ja, koji su se samo zabubavali u ogradu ili u one koji voze u krugu. Divljali su, padali i pravili gluposti - samo su se pravili va�ni, a zapravo se nikada nisu nau�ili voziti sli�uhe.
Tenis nisam igrao, i ne sje�am se nekoga iz kvarta koji je igrao tenis na Šalati. Zato su tu moja sje�anja kratka: onako u prolazu vidim puno starije kako igraju, a ne poznam niti jednog od njih, vidim sebe sa Zokijem kako u sedam ujutro, dok nema nikoga, mašemo s nekakvim smiješnim drvenim reketima i lupamo onih par nekad' bijelih lopti koje imamo - i kraj.
Na Šalati u mislima: uz koncerte na bini
Šalata je bila doma�in mnogobrojnih muzi�kih doga�aja, me�utim radi kapaciteta i drugih preduvjeta, to su tempi passati, jasno, globalno gledano, jer uvijek �e se na�i nešto, gdje �e Šalata biti „kao skrojena“ za to - makar radi ugo�aja pod plavim zagreba�kim nebom.
Navodim �etiri doga�aja koje pozicioniram kao bitne za segment muzike koji volim, te po muzi�kim i scenskim kriterijima kakove imam, dakle - radi se o osobnoj procijeni koju ne�u posebno obrazlagati, dapa�e, „bezobrazno“ konstatiram kako ta �etiri doga�aja imaju ponder od najmanje 80% u odnosu na ono što se na Šalati izredalo do ranih '80-tih.
1. O nastupu Matta Collinsa allias Karla Metikoša na Šalati je godinama nakon toga pri�ano, vjerujem da je sve o tome napisano - i dok postoji moja generacija, �ivjeti �e i naša sje�anja na onih nekoliko dana, od do�eka na Zrinjevcu, pa do njegovog nastupa pred nas deset hiljada na Šalati. Zato �u pokušati re�i nešto novo, druga�ije, ali još uvijek „pametno“, iako ve� sada znam da mi to vjerojatno ne�e uspjeti.
Nastup Matta Collinsa je, ne samo u Zagreb, donio po prvi puta prakti�ki sve: postavljen je novi etalon scenskog nastupa plus sve ono što je bilo prvo-prvo i što nam nitko prije njega nije donio i pokazao. Sve ono što smo �uli i vidjeli, ostaje u trajnoj uspomeni.
Na primjer - nitko do sada nije spominjao plakate, prve profesionalne plakate koji su tih dana „osvanuli“ po Zagrebu, da bi do danas ostali iznimka.
(Veliki, višebojni plakati u off-set tehnici (Philips je uz „Slušaju�i kišu“ izradio nekoliko hiljada primjeraka) - u vrijeme neuglednih plakati�a crno-bijelog sito-tiska i šapirografa).
I zato nema smisla isticati bilo koji „detalj“ iz svega onog novog - kao na primjer broj instrumenata i bogatstvo aran�mana(na bini su bili dva bubnjara, klavir, saksofon, vokalni trio „Jeka“, „Koralji“ i još ponetko u pratnji) u vrijeme „ritam gitare kvintnog kruga“ i kada su tzv. VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi, bili u sastavu „tri gitare + bubanj“, dok su klavir i saksofon bile iznimke, Matt Collins je te ve�eri na Šalati postavio kamen temeljac i ro�en je„hrvatski rock“, kako to danas zovemo - ta ve�er je bila prvi dan budu�e povijesti „Rockera '60-tih!
(Usput: do te ve�eri sam prihva�ao atribute i nazive „elektri�ari“ i „bît-bend“, tj. „beat band“, a odbacivao ono „VIS“ (kao da smo vara�dinski kišobrani), da bih na bini shvatio kako je to bez veze, jer ono što on pjeva i pri �emu ga pratimo, je naj�iš�i Rock'n'Roll, R&B, soul... ni sâm ne znam kuda bi to sve danas spadalo!)
Da, tu i tada je ta povijest zapo�ela, i nigdje drugdje!
Svi smo bili u transu uz Karla na bini i ispred silne publike na stadionu, i tu danas ne poma�u niti TV-snimke, a kamoli rije�i - to se jednostavno moralo do�ivjeti!
Taj koncert je pokazao ne samo što se mo�e i kako treba, nego je Matt Collins, allias Karlo Metikoš, ve� na Šalati s vlastitim pjesmama pokrenuo lavinu promjena kod kompozitora, tekstopisaca i aran�era, a koje nisu zaobišle niti za sve muzi�are klju�na mjesta: muzi�ke urednike i snimatelje po tonskim studijima. Svima je dao novi, veliki impuls - i Smjer!.
(Usput: to je bilo u vrijeme kada su klavir i saksofon bili rijetka iznimka u sastavu VIS-ova, vokalno-instrumentalnih sastava: klavir („Bijele Strijele“ i Braco Bali� „Cobra“, te „Crveni �avoli“ i Josip „Joka“ Rešeti�) i saksofon („Bezimeni“ s „Mutekom“) su bile iznimke.
Orgulje, odnosno kombo-orgulje, su morale „pri�ekati“ primjenu poluvodi�kih tranzistora, pa su se na zapadnom tr�ištu pojavile tek 1960.g., da bi se nakon „prete�e“ Waltera Neugebaurera i sastava „Mladi“ 1963.g., na našim binama pojavile kasnije, uglavnom „Vox“ ili „Farfisa“: „Roboti“, O'Hara (s Franom Para�em, jedinim profesorom Muzi�ke akademije iz naše generacije, u sastavu je do prelaska u „Zlatne Akorde“, pjevala tada nepoznata Josipa Lisac); „Zlatni Akordi“ (na tipkama je odmarao ruke Davor Štern, dok je solo gitaru svirao Vaso Sarapa, pripremaju�i virtuoznim sviranjem „Naran�inog Cvijeta“ budu�u profesuru na PMF-u) i mo�da još po netko.
Svakako se moraju spomenuti koparski „Kameleoni“, koji su „ispali“ 1966.g., kod kojih je na „Hammond“ orguljama, a nakon toga na „Roland“ i „Korg“, bio Vanja Vali�.)
2. Nastup „Vikara“ „The Rockin' Vickers“ je do ranih '80-tih sigurno, a pretpostavljam i do danas, bio najbolji show nekog benda vi�en na Šalati, a za mene najbolji scenski nastup koji sam vidio u �ivotu. Tek puno poslije sam mogao shvatiti kako je ono što su nam pokazali bio optimalni mix izme�u divlje-provokativne energije sastava „The Who“ u „The Troggs“-odje�i, kretanja sva tri gitarista u Mick Jagger valovima i cik-caku... do neumornog skakanja po bini i „lupanjem“ �ela o kop�u na kariranim hla�ama. Izvrsna muzika, a na bini cijelo vrijeme totalna muvana. Prilo�ena slika vara - bili su šareni kao da�devnjaci, s kosom do prsiju.
Svirali su izvrsno, puni sound, �vrsta ritam sekcija i dobar vokal.
(Usput: svojevremeno me je zbunio jedan interview u kojem je bilo govora o njihovim turnejama - Zagreb su pobrkali s nekim drugim gradom, �ak i po godini nastupa.
U svakom slu�aju, došli su nam prerano, a budu�i da ni tada niti poslije nisu imali neki zna�ajniji hit, brzo su nestali u zaboravu - osim kod onih koji su se eventualno još neko vrijeme sje�ali „nekakvog cirkusa na bini“)
3. Nastup benda The Hollies nam je donio vokal na apsolutnom vrhu - po svemu.
Došli su nam kao prvi „TOP-10“ bend u vrijeme kada smo takve mogli slušati samo na radio „Luxemburgu“, plo�ama i ponekad na našem radiju. Vrhunski do�ivljaj!
(Usput: Iako su im snimke izvrsne, ukupni sound i vokali su na Šalati bili puno bolji nego na snimkama. Ina�e, ta razlika zna ponekad i jako iznenaditi, bilo pozitivno bilo negativno - kao na primjer kod The Walker Brothers i kod našega Duo Hani - kada na bini pjevaju dva glasa, a u studiju jedan snima dva puta.
Uz nastup Hollisa vezana je i jedna moja nezgoda: u�em u garderobu gdje neki tip pika po gitari, naslonjen je na zid, lijeva noga podboltana na zid i na njoj naslonjena �itra. Stanem do njega, i on veli; „Hi, ja sam Graham Nash“, a ja, koji prema slikama o�ekujem dugu i jako naviklanu kosu, a ova je ravna i kra�a, mislim da me neki njihov tehni�ar zeza, pa zato velim: „A ja sam Allan, iz Hollisa!“. I dok me je za�u�eno gledao, na vratima se pojavi ve� za nastup obu�eni kit i veli: „Graham, vrijeme je!“, a Graham meni: „To je Allan“, a Allan pri�e do mene i veli: „Hi, ja sam Allan!“. Vjerujem da sam u tom trenutku izgledao kao zadnji idiot.)
4. Nastup Peppina di Capria, koji je vremenski bio prije prethodno navedenih nastupa, nam je uz divan ugo�aj donio i etalon profesionalnog razglasa za nekoliko sljede�ih godina.
Šalata je po prvi puta plivala u zvuku do zadnjeg reda na tribinama, po prvi puta smo �uli meke efekte i diskretnu jeku („Koralji“ su nakon toga godinama koristili istovjetni „Meazzi“ razglas), po prvi puta je vi�en elektro-bass (onaj klasi�ni, ne bass-gitara), a dokazana nam je trajna vrijednost specifi�ne niche talijanskog pristupa onom što nosi zapad.
Pepinno di Capri je, vjerujem, na ljestvici iza Adriana Celentana, Domenica Modugna, a mo�da i iza našeg Puli�ana Sergia Endriga, ali budu�i da navedeni nisu bili na Šalati, a on svoje izvrsno obavio i još nam ponešto ostavio - „e balla il twist“ s Peppinom za Italiju.
To je bilo u vrijeme kada smo svi pjevali i talijanske pjesme (pogotovo �enske) i pri tome nismo radili posebnu razliku izme�u „Il Cuore Matto“ Little Tony-a (i po cesti se �ulo ono „Dimmi la verità, la verità”),“Nata per me” ili “Buonasera signorina“ Adriana Celentana, “Guarda che luna” Freda Bongusto ili eto, „Roberte“, „Daniele“ ili "St. Tropez Twist“-a Pepppina di Capria („A St. Tropez, la luna si desta con te, e balla il twist.“) - pa se tu razliku niti danas ne mora neizostavno tra�iti. Tu vrijedi ona „svak' ima svoje“ - a Elvis je na nebu!
(Usput: neki naši bendovi su u to vrijeme imali „specijalce“ samo za talijanski dio repertoirea, primjerice, sastav naših stjegonoša, „Bijele Strijele“ Bracu Bali�a „Cobru“, zatim „Kristali“ Mirka Kip�i�a i „Crveni �avoli“ Jelenka.)
Što se na Šalati nekad nije moglo videti
Od šetnje ništa - krkljanac. Krkljanac je još u redu, na Šalati je uvijek krkljalo, ali kad vidim tko tu sve sada krklja i kako krklja, gr� u �elucu mi javlja: “Alkasalzer molim!”.
Puna Šalata snobova i prosto ne znaš koji su gori - ovi oko tebe ili oni u autima! Toga je i prije bilo, šminka i lova - „obuci, dovezi, donesi, poka�i, ispri�aj“, ali ovo sada je „n“-ta dimenzija, nova, zdrava krv o�igledno enormnih financijskih mogu�nosti.
Svuda viri “tatina” lova - nema tu niti T-shirta ispod petsto kuna. Lova, auti, a sve golobrado!
Pomislih: “Baš su k'o leptiri�i! Sam' kaj još ne kure dolare, kak' se pri�a po gradu!”.
Ni auti ne zaostaju - sve fino, novo, sportsko, kao da si na Salonu automobila u Parizu.
Gledam ovu ergelu koja vrijedi silne milijune u dolarima, tu su i dva Ferraria, jedan do drugog, kaj blizanci, crveni F-355 i crni F-360 Spider, 800 konja i pola mega-franaka na par kvadrata bivšeg „šalatskog brijega“ bez onih penzionerskih listi�a.
A kod desnog, kakva hauba, makina je u staklenoj kupoli - bome, i za Šalatu previše!
Nije loše, de�ki su vjerojatno sjeli ravno u Ferrari, baš imaju dobre i marljive tateke koji ve� desetak godina prikupljaju i štede lovu - pa i Ferrari valjda do�e kao obiteljski tre�i auto.
I opet �ujem Fila: „Pa kad se ve� drpa, onda usput drpaš i za djecu - najbolje je da sve bude u istim rukicama!” A kaj bi rekel Zrno kad' bi još �uo kako na Šalati trešte sevdalinke, neki Šemso i sve ono ostalo u stilu „kamena s ramena“?
Pa zato sada pomišljam na pjesmu, kak' je ono išla „Hiti drvo, pa kamen, a onda �eljezom“?!
Nas su nekad veselile sitnice, i za to tatek nije morao pokloniti Ferrari. Prisje�am se kako su se, taman u vrijeme kada smo kao klinci „otkrili“ Šalatu, pojavile “japanke” - natika�e od gume i spu�ve, iz Japana, jer tada ništa nije dolazilo iz Kine, Koreje i sli�nih zemalja.
Te „japanke“ su nam bile nekaj posebno, a nekima su bile vrijedne kao ve�ernja cipela! Osim Kosti, koji prvo skine „japanku“, tresne po glavi i tek onda pita: “Kaj ho�eš?”
Pred onim unutarnjim o�ima mi prolete naši veliki voza�i koji su pobje�ivali na trkama - s autima koji su vrijedili mo�da manje od felgi na Ferrariu. Osvajali su nagrade s friziranim „Fi�ekima“, jer izuzev Štroka, za nešto drugo i bolje, u po�etku nitko nije imao novaca.
Kako �eš onda biti najbr�i, �ak ako u Fi�u metneš original Abarth-makinu, kada sve ono ostalo nije predvi�eno za takav motor? Pa puca!
Da, s kamena u Ferrari“ u Gradu po kojem se Slavoljub Penkala kao prvi vozio u vlastitom automobilu; u Gradu gdje smo se mi ne-toliko-mla�i-od-ovih-teško-zlatnih jarana još prakti�ki nedavno igrali „Moj auto!“, i u kvartu pod Šalatom gdje je svojevremeno u Buli�evoj, tamo na �ošku u ina�e praznoj ulici, bio parkiran samo jedan auto - stara “Julka” od Marka Novosela, koji je pjevao po Njema�koj, pa ga je mogao uvesti.
Vidim i nas male kako si radimo auti�e i sanjamo auto na klju�, vidim Meska na triciklu kako vozi prazne flaše da bi zaradio neku sitnu lovu; sje�am se i onih ne tako davnih - direktora koji su bili zna�ajni ljudi, a vozili su „Pezejce“, doma�u Fiat-125 varijantu; sje�am se generalnih direktora koje su šoferi vozili u Renaultu 25, sje�am se i Titovog sina koji je na posao do INE odlazio tramvajem... pa glasno velim: “Ovi su se baš grdo natukli love!”.
Habi, koji je izgleda o ne�emu sli�nom razmišljao, onako kao za sebe, odgovori: “U gradu sam vidio i jedan “Rolce Royce”, ali ovo ovdje je kao u Cannesu, još im samo fale jarboli!”.
Mislim si: „Gdje je Ferrari, tu je i Rolce Royce, sve to ide fino skupa“, a pogled mi pada na jedan T-shirt od ne ispod petsto kuna, i ne znam zašto baš sada pomišljam na ugriznu ranu iz današnje novinske vijesti: „Nesvakidašnji napad: kod kioska se posva�ao i obra�unao - nanio mu je ugriznu ranu uha i odnio mu �etvrtinu uške, a uho mu je operativnim zahvatom vra�eno.“ Ugrizna rana uha iznad T-shirta?
Ovdje na Šalati se uvijek pokazivalo i dokazivalo, ali ovo sada je nešto drugo - stavi dobro svima pred nos sve ono što je tatica tako naglo zaradio! A tatice su se, po ovom što se vidi, natukli love koju su i ova sku�irana, super-bogata i skupo-mobilna djeca prestala brojati!
I tu bi, ne samo edukacijski, dobro došlo putovanje s onim keptenom Kirkom koji veli „Scotty, beam me up!“, i to opet pet banki u natrag. Na primjer, na sastanke nekakve Fronte kada su neki ljudi pred svima prisutnima morali iznositi „samokritiku“ zbog bur�oaskog i nedovoljno „radni�kog“ ponašanja. Jasno, poslije manje „obrade“ na murji - zbog nošenja šešira, ili kravate ili obra�anja s „gospodine“ i tome sli�nih nepodopština. Za ve�e „prekršaje“ je ionako slijedio Goli otok, a za najve�e - javno strijeljanje!
Pa nek' mi sada netko sada tu na Šalati veli kako se o tome ne treba ili ne smije pri�ati!
I kako se danas, u slobodnoj dr�avi u kojoj se drpaju milijuni, ne smije podsjetiti kako se u vrijeme neposredno nakon rata, u vrijeme Onih bezdušnih, glava gubila radi šverca jednog para �enskih �arapa, da su ljudi strijeljani zbog najmanje „prevare“ i da su plakati s imenima visili po Gradu!?
Zato „Da, Scotty“ pred ovom ergelom nagle financijske mo�i, „Beam us up!“ pred plakat iz 1947.g. prema kojem je strijeljan jedan „crnoberzijanac“ - ustvari, trgovac tekstilom, koji je imao trgovinu gdje je i danas tekstil na uglu ulice X i ulice Y, a koji je tada u svojoj bivšoj trgovini još uvijek bio poslovo�a, i kojem su oni „drugovi“ našli 3 (tri!) metra štofa za odijelo ispod pulta - i nakon toga po kratkom postupku!
Da bi, navodno, na Šalati neki �ak palili cigarete s dolarima - jer to mogu, pa im je „in“!
U vrijeme crvenih poslije Onih bezdušnih, bilo je mnogo onih koji su imali dosta više - “veliki tata” je vozio veliki auto, ali srednje kategorije, a “tatin sin” nešto sli�no. I tada je postojao “Ferrari”, ali ne u Zagrebu ve� tek u Trstu - i to još s klincima za volanom.
Jerbo, vrijeme crvenih nije bilo Vrijeme Velikih Lopova.
Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Toliko mladih ljudi, �itav jedan grad!”.
Mislim si, kako se po broju “tatine djece” na Šalati mo�e zaklju�iti da je broj novope�enih bogataša prosto beskona�an!
U vrijeme crvenih nije bilo milijunaša, a broj “tatine djece” s nekakvim privilegijama je bio ograni�en na djecu narodnih heroja i politi�kih prvaka. Ra�unica je bila kratka: uz djecu narodnih heroja piši Nino Marakovi� i Goran Štrok, dodaj stotku za sve ostale, oduzmi Vladu, sina Vladimira Bakari�a, koji je iskreno odbijao svaku privilegiju, oduzmi jednog Mišu, sina Josipa Broza, koji šljaka za kruh svoj svagdašnji - i to�ka. Rezultat je kona�no-mali broj! Išlo im je lakše i bilo im je bolje, ali ništa se tu posebno nije desilo, nikome nije zbog toga nešto manje bilo, nije zemlja osiromašena i nitko nije ubirao hara� kao u Vrijeme Velikih Lopova - samo u�i u prvi du�an i ve� su ti u d�epu - sve su zgrabili, od štekera do riblje konzerve!
Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Nije to dobro, mnogo ih se na brzinu obogatilo!”. Mislim si: crveni su na tanku slam�icu sisali dugo i polako, a kada bi krupniji nešto zgrabio, to je u�inio kao morski pas, tako da se i sitna riba mogla najesti. Ovi novi su kao piranje - oglo�u do golih kostiju!
Crveni su znali da imaju vremena, pa su si polako zobali i kljucali. Radili su to po zakonima koje su sami napisali, pa ih nisu mogli jako nepošteno zaobilaziti, ili ne dao im Marx, gaziti. Nije tu bilo posebnih lopovluka, presedana i �urbe: u�eš u ne�iju ku�icu, a na kraju ispadne dobro opremljena i �uvana viletina; onda nešto na moru i nešto na bregu; imaš auto sa šoferom, a samo za sebe po �lanu obitelji nešto standardno, neupadljivo i bez šofera; primaš punu pla�u na jednom mjestu i dvadeset onih “sve po jednu sedminu radnog vremena”; putuješ po svijetu, �iviš super, �ak nemaš troškova kao drugi smrtnici; polako skupljaš umjetnine i starine; dinarski i devizni ra�uni rastu, a i �arapa je sve deblja - ali na kraju, kada sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - sve to nije malo, dapa�e, ali još uvijek nisi milijunaš! A kada se malo potrudiš i sve takve zbrojiš - vidi vraga, ni frtalj Kinta-Kulte!
Veliki Lopovi su znali da nemaju puno vremena, pa su baš na sve navalili kao morski psi s apetitom piranje: “meni špeceraji”, “tebi nabavka za vojsku”, “meni tvornica”, “ti danas nisi bio dobar, zato tebi samo komad oto�i�a s lukom i poto�i�em”, “meni brodogradilište”, “tebi novinska ku�a” - a kad sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - vidi vraga, pa Hrvatska je bar po tome bila bogata zemlja!
Zna�i, ipak je radni narod nešto stvorio, ipak to komunisti nisu pokrali - malo su mijenjali vlasnike, sebi su svega i svašta priuštili, ali je na kraju sve ipak ostalo tu - Hrvatska nije bila na prosja�kom štapu!
Zato opet glasno velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi opet, onako, kao za sebe: “Da, baš su se natukli love!”
Sad se još trebamo izvu�i s ovih dvjesto metara brisanog prostora gdje te svako malo ga�aju Šemso & Co. kad' zaori ono njima pravo, a meni �ao zvu�nika. Sve je puno onih-ne-mojih, zapraf nemam ništa protiv - ali zašto su se svi drugi negdje posakrivali?
Pa se opet sjetih usamljenog šarana-ljuskaša, koji je u nekad šaranskoj vodi sada okru�en babuškama - i sigurno im ne mo�e re�i:”'Ojte mi svi lepo tam' otkam' ste i došli!”.
Zato se treba izvu�i iz gu�vanjca u kojem pola mlade i onih njima ne mislim na Hercegovinu sli�nih, pi�i nervozno po gasu, kao da �e netko svaki �as dignuti crno-bijelu zastavicu za po�etak trke niz Rubeti�evu, ako treba, sve do obilaznice oko grada - jer u Zagrebu se mora ostati. Baš su sve zaštopali!
Mislim si: „Pa i logi�no je da su zaštopali, jer netko je �elio dvjesto obitelji koje iz srednjeg vijeka sna�no vuku naprijed - ali ni vrag da sada ima i dvjesto “Ferraria”!?”
Velim: “Nekaj me je grdo piknulo, kaj ve� ima komaraca?”, a Habi, opet onako kao za sebe: “Njih se s malo “Autana” �ovjek bar mo�e riješiti!”.
*****
Sje�anja:
Kupanac na Savskom kupalištu
U bazenu na �amki se nikad nismo kupali, jerbo takvu svinjariju rade samo de�ki koji nisu iz našeg kvarta! Što se ti�e kupanca, nama je Šalata bila favorit - prvo izroniš lovu za upad u bazenu na �amki i onda do Šloserovih, pa gore na Šalatu. Ako ti je radi love iz bazena murjak za petama, onda tr�iš do Šloserovih, a ako je jadnik na biciklu, onda ne ideš po cesti do Šloserovih, ve� presko�iš �ivicu, pretr�iš travnjak, opet presko�iš �ivicu, zavineš preko ceste lijevo iza ugla, pa nakon tristo metara prozujiš kroz Ratki�, do�eš sav krepan do Rubeti�eve, pa onda još gore na Šalatu.
Šalata je naša Azurna obala - to je �ivot! Zezaš se, u�ivaš jer tu uvijek ima �enski!
Ipak, zbog �enskih, daleko najbolji kupanac je na Savskom kupalištu. Tamo je gradski mravinjak - nikad' ne znaš na što �eš sve naletiti, uvijek se do�ivi nešto jako uzbudljivo, a osim toga - nigdje na svijetu se tako dobro ne mogu kukati �enske dok se presvla�e i dok se gole sun�aju!
To je ono što Šalati jako fali - kabine su tak' zaribane, da nigde nemreš zbušit' rupu kak' bi nekaj praf videl. Pa još onaj stari, pravi, originalni �andar Šantak - taman prosvrdlaš, a on opet pokrpa. Uporno obilazi i samo krpa!
 |
 |
Staro Gradsko kupalište na Savi
www.picasaweb.google.com/lh/photo |
Kupanje na Savi 1958.g.
www.skyscrapercity.com page=28 |
Na Savskom kupalištu te sve �eka gotovo - sam se moraš narihtat na pravu rupu i predstava po�inje! Tu ni bataljun Šantaka ne bi niš mogel - kak' mo�eš krpat zidove, kad' ih zapraf ni nema!? Sve je to samo rupa do rupe, kaj da su pijanci s mitraljezima izrešetali švicarski sir.
A tek “Babinjak”!
Danas je pravi dan za sun�anje na “Babinjaku”, pa zato idemo na kupanac, i to pola �amke, onak' �oporativno. Vru�ina je i svima paše furka u otvorenoj prikolici �etrnaestice - nema vrata, nema prozora, nema pleha oko tebe, pa te vjetri� fino hladi dok ti sjediš i klafraš.
Tu je i Joso iz Zvonimirove, �etiri �lana familije s deset cekera ide na cjelodnevni izlet.
Joso šuti - on uvijek ili �komi ili zmisli neku pjesmicu koju onda glasno peva – sve dok ga ne �uje onaj na �iji ra�un je sklepana, i onda mora begati - svi smo mi zbog ne�eg furt begali. Danas bu sigurno peval nekaj o gola�ima, pa bu spet begal!
Drago mi je da je Joso tu. To zna�i da danas ne�u morati cijeli dan piti vodu, jer njegova mama napravi perfektnu limunadu, a svaki put ponesu barem �etiri litre. A mo�da nam i kupi sladoled!
Joso i dalje šuti, ko' bog komponira, dok njegovi veselo brbljaju... ali mi zato društvance na klupama preko puta, isto su s cekerima, polako ide na �ivce! Sam' jamraju: te tramvaj cuka i drvene stolice �uljaju, pa sve je teško za nositi, a mora se jerbo na kupalištu nemreš kupiti kak' bi mogel fino papati – fu�kaj ih, pa zakaj su uop�e krenuli!?
Na kraju Savske su dva kupališta. S desne strane Savskog mosta je veliko “Gradsko kupalište”, a dole s lijeve strane, odmah ispod mosta je �etiri-pet puta manje “Gospodari�evo” kupalište. Naravno, mi idemo desno, jer lijevo je skupo, a desno je “Babinjak”s golim �enskama - �ak i avioni vole iznad njega nisko letiti!
Odmah s tramvaja jurimo do drvenih kabina gdje �emo se danas jako dugo i puno puta presvla�iti - uostalom, kabinu smo samo zbog toga i platili! Ina�e, ulaz na kupalište je besplatan, dok se ormari�i i kabine posebno napla�uju. Do kabina se dolazi preko drvenih štengi koje vode na platformu od dasaka s terasom, tuševima i prolazima prema redovima kabina. Ta drvena konstrukcija je pravi mali grad, onako dignut na stupovima i kabine gore, zgleda kaj kokošinjac. Naprijed je promenada s onima koji se sun�aju naslonjeni na ogradu kak' bi gledali �enske, a odzada su kabine s onima koji se ne sun�aju, jer su naslonjeni na rupicu. Najinteresantnije je kad neka zgodna �enska u�e u kabinu pored prazne kabine: fino uletiš u praznu kabinu, a poslije još i znaš kome pripada ono što si vidio! To je baš sada slu�aj, ali na vratima kabine se sudaram s Grgom i Zaneom, a i Zrno se odjednom odnekud stvorio - sav se trese i veli: “Kaj �ekate, upadaj!”
Tu se uvijek gledalo, tko zna koliko generacija je tu bušilo i gledalo!?
Skela s kabinama s otvorima za nudisti�ko sun�anje, 1925.g.
www.skyscrapercity.com page=28
�ak i cure gledaju!
I tak dobro zgledaju - sve nose doma�e kreacije, ru�ni rad, a ne „Made in China, Dubrava“. Najve�a fora su mi one s ru�no izra�enim ga�icama.
�ak i binde su ru�ni rad: girtli s gumbi�ima, ispod binde od flanela koje su poslije prane, kuhane i peglane - sve fino ru�no, jer još nema ulo�aka, tampona, �epi�a i sveg' onog' za naše „mini-do-maxi“ pa s flasterom ili bez flastera, a razlog je vje�no isti, pa zato fino operi i s tim na štrik negde gde se ne vidi, najbolje u badecimer.
Jer to nisu davale vešaricama iz Šestina i Gra�ana, sam' bi još to trebalo! Jer one bi binde tukle i rifljale na potoku, s lugom od loja umjesto deterd�enta, a onda kuhale u lu�ini, nekom vragu od sapuna i pepela plus ljuske od jaja kao bijelilo, pa onda ispirale na potoku, posušile na zraku i suncu, pa zamotale u plahtu, jer košara je za vrhnje na onu mjericu od cinka, bijeli sir zamotan u u gazu i jaja onako-jedno-na-drugo, a ziher ne za binde. Zato bi posle s buntom od plahte na glavi, bez košare koja sti�e posebno i u ruci, pozvonile na vrata i rekle: „Evo binde koja tak' fino miriši!“. Kona�no.
Nakon završetka prve predstave, jurimo odzada do “Babinjaka” - bez toga nejde, vje�ito smo tam' tr�ali! “Babinjak” je ogra�eno sun�alište, i to samo za �enske! Kao veliko dvorište koje je ogra�eno sa svih strana, ograda sva u rupama kao sito, a unutra le�e gole �enske i sun�aju se kao u solariju. To je „in“ radi izgleda i zdravlja, a dobro je i za ko�u - niti ih je bilo niti je itko brinuo oko kojekakvih zra�enja.
Mesko veli da one fine �enske idu na more ili se sun�aju negde doma, ali meni je vuršt - gola ma�ka je gola ma�ka. Zato je i Joso došao - mama ga je prije pitala: „Josipe, jel' ti znaš da je to grijeh?“, a on opet šuti, i onda ode, jer Babinjak djeluje kao magnet �ak do onih s kraja Zvonimirove.
�enske moraju platiti kartu kako ih nitko ne bi gledao dok se gole sun�aju, a mi nismo ništa morali platiti za gledanje, jer je ograda sva izrešetana i puna rupa. Uvijek smo ih kukali kroz te rupe, a ako smo dobili loše mjesto s malom rupom, onda smo svrdlali i radili rup�age na mjestima gdje je u daski bio �ep u centru godova. Malo svrdlaš, mrdaš, guraš - onda dobro lupiš i �ep izleti van. Nakon toga se sve tako dobro vid'lo, da smo cure i tete �ak mogli detaljno uspore�ivati, ocjenjivati i raditi rangliste za “najbolje cice”, “visibaba” i “zlatni muf”.
Na Savi nema niti onog �andara Šantaka sa Šalate, tako da je svrdlanje i kukanje potpuno bezopasno. Oni stariji bi nas ponekad potjerali, ali nas nisu natjeravali, jer su ostajali kao zalijepljeni uz naše rupice. Kabine su ve� nešto drugo, ali tu smo zato imali posebne tehnike kukanja, kako u oko ne bi uletio �enski prst, hra�ak ili nešto gore.
Vrijeme je super, pa na “Babinjaku” ima puno �enski - bolje nemre biti! Gu�va je i na našoj strani ograde, jer se svi zadr�avaju dulje nego obi�no. Kad smo se dosta nagledali, tr�imo na kratki kupanac - samo �emo se bu�nuti i onda što prije natrag.
.
Savski bazen je skela privezana uz obalu, s dijelom za sun�anje i s dva bazena koji imaju dno od dasaka. Prvi, sasvim plitki bazen je za djecu, a drugi, nešto ve�i i malo dublji je za odrasle. S vanjske strane skele su se kupali samo oni ja�i i hrabriji - spuštali su se niz vodu kada struja nije jaka, jer ina�e, pogotovo poslije kiša, struja je znala strašno nositi.
Danas �u se radi de�ki kupati u bazenu, ali ina�e se najviše volim kupati kod štrika: uz rub obale je potegnut štrik, pa si�eš po stepenicama, spustiš se niz struju do kraja štrika i onda van, pa opet isto. To je dolazilo u obzir samo kad je voda niska, ali i to je proba hrabrosti.
Jedan za drugim smo se zaletili po skliskim daskama i u bazen ska�emo na noge. Sava je �ista, ali dno se ne vidi i nikad ne znaš na �emu si - jedanput stojiš kad u�eš unutra, a drugi put se mo�eš utopiti. Zato, za svaki slu�aj ne ska�emo na glavu - pogotovo otkada smo Zrna navukli da sko�i u pli�ak od pola metra. Tada smo svi �u�ali u vodi do grla i mahali mu, a on je onda iz zaleta sko�io picigina to�no me�u nas. Prvo nam je bilo smiješno kada se nabio i napravio svije�u, a nakon toga nam je bilo �ao kad smo vidjeli kako se njegove noge, kao kosi toranj u Pizzi, polako ruše u vodu. Od tada ovdje ska�emo samo na noge - skok, kraulom nizvodno, izlazak na drugoj strani bazena i tr�anje pod tuš.
Nakon toga slijedi brzo sušenje na onim grdim daskama - kao da je netko okrenuo ladicu naopa�ke, pa onda malo zezancije na onim vojni�kim ljulja�kama ili onima na vagu, jer smo opet zaboravili loptu, i nakon toga jurimo do ograde “Babinjaka” - tko zna što �emo još sve do�ivjeti danas na kupancu!
Cico, “C”, Karlo Metikoš alias Matt Collins
Došao je kao kralj, Zagreb ga je do�ekao kao svog kralja, a on se odu�io sa svim svojim talentom.
Pjevao je crnce - dok su se drugi �udili zašto on to radi; otišao je do Chuck Berrya, Fats Domina, Jery Lee Lewisa i drugih - da bi vidio kako oni rade, vratio se uz “Ritam kiše” i mnogo drugih lijepih stvari - da i mi vidimo ono najbolje što muzika publici pru�a.
Vratio nam je “Gupca” u operi - dok je hrvatsko prolje�e bilo tako hladno, a Onoj koju voli, napisao je opuse pjesama - kako bismo i mi imali naših, uvijek vrijednih stvari.
Uvijek je bio mnogo godina naprijed!
Pru�io je mnogo svakome koga je sreo i uvijek je sve znao re�i - sve su to bile one prave stvari.
Obo�avao je i cijenio osobu koja njega još uvijek obo�ava - kao i svi oni koji su imali sre�u da ga
upoznaju ili budu njegovi prijatelji.
A mi “Koralji” - mi smo imali �ast i sre�u da smo Karla upoznali, da smo s njim u muzici proveli
nezaboravne dane, da smo s Karlom snimili nekoliko plo�a i da smo ga pratili na njegovih prvih tridesetak koncerata nakon njegovog povratka iz Pariza.
“Idemo, “move” - kaj je sad na redu?”, rekao bi Karlo sada!
“Jedino va�no u �ivotu su tragovi ljubavi koje ostavljamo na odlasku!”
Albert Schweizer
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (4)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (5)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (6)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (7)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (8)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
