Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (6)

Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...

*****

Crtice:

Nakon škole - od Traume do Kreši�a

 

Prelazim na drugu stranu �or�i�eve, ali i dalje gledam prema našoj staroj školi - nekako mi je teško okrenuti le�a i oti�i.
Vidim dvoja vrata, kroz koja se nekad iz Draškovi�eve ulazilo u školu, i iznad njih, kao dio fasade i u boji fasade, dva natpisa: iznad desnih vratiju piše „DJEVOJ�ICE, a iznad lijevih „DJE�ACI“.  Da, to smo i mi bili u ovoj školi, predivnih osam godina!
 
Vidim nas kako se nakon škole „sli�kamo“, tu na stepenicama ispred ulaza, kao da se pod pauzama nismo dosta naigrali. Igramo se okretanja sli�ica dlanom, „na zrak“, ponajviše onih s nogometašima. �ak i djevoj�ice pljuckaju u dlan prije nego lupe po nekoj sli�ici iz pri�e o Crvenkapici ili crno-bijeloj sli�ici s Avom Gardner, Natalie Wood, Ritom Hayworth... jer je prva serija, uz �okoladice u plavom pakungu, i tanke kao flis papir, bila �enska serija - Clark Gable, Fred Astaire ili Gregory Peck se morao potra�iti negdje drugdje.

Vidim nas dje�ake kako se igramo "kafe-kafe": kad jedna ekipa ska�e na u nizu naslagana le�a druge ekipe, pa se broji koliko izdr�e; vidim nas kako se na stubištu iza vrata, jer druge svla�ionice nema, presvla�imo u plave sportske ga�ice i bijele majice kratkih rukava i kako na stubama iza nas ostaje šarena hrpa naših stvari; vidim nas u maloj sportskoj dvorani, dobivenoj preure�enjem jednog razreda, gdje su nam golovi bile strunja�e postavljene na zid; vidim djevoj�ice u crvenim napumpanim sportskim ga�icama stegnutih gumom na donjem rubu, pa poslije u onim  normalnim, a na kraju u lijepim crnim trikoima za gimnastiku koji su tako lijepo pasali uz tijelo - kako se uvijek naglo razbole kada je trebalo skakati preko kozli�a, te kako poslije dolaze i druge isprike: „Znate, ja danas ne mogu vje�bati!“, uz naj�eš�i odgovor „Kako to opet, zar prije tjedan dana nije bilo isto?“
   
Vidim nas dje�ake kako se provla�imo izme�u ciglenog stupa kod vratiju i �eljezne ograde, te kako uska�emo u školsko dvorište; vidim kako pravimo golove i zato sla�emo školske taške oko drvenih stupi�a koji dijele šljunkovito igralište od zemlje na kojoj je raslo drve�e uz ogradu; vidim �ak i veliku savinutu lipu u sredini i nije mi jasno što tu ona radi, ali onda vidim nas dje�ake kako „jašimo“ na njoj; vidim prorije�eni svijetli šoder i tvrdu zemlju prije nego što je napravljeno pravo lešnato igralište za nogomet, rukomet i košarku, na kojem smo se i utrkivali, i Gojka koji je naj�eš�e bio najbr�i; vidim dje�ake iz „A“-razreda: visokog i koš�atog �itka, prava �ila, kako se sav zajapurio od uzrujavanja i opet ho�e penal kojeg opet nije bilo, �ak su i oni u svemu najmirniji, Janko, Dubravko i Veljko izgubili �ivce i šize, svima su isko�ile �ile na vratu i sam' kaj ne puknu od muke - de�ki su dobri, ali opet gube! Ovog puta u ruka�u - i to pred svim djevoj�icama!

Bezuspješno se pokušavam sjetiti zadnjeg, predzadnjeg ili bilo kojeg od naših posljednjih dana u Draškovi�evoj školi. Ne znam zašto, ali to mi nikako ne uspijeva - kao da se radi o ne�emu što sam �elio zaboraviti.
Vjerujem da se radi o onom klju�i�u iz spomenara koji su kru�ili po razredu: „U srce sam te zaklju�ao, ne mo�eš iza�i, a klju�i� sam izgubio, ne mogu ga na�i“ - te uz upozorenje „Piši, piši, ali znaj - listove mi ne trgaj!“.

Ali, u jesen �u ponovno biti ovdje, jer mnogo �e nas do�i - i onda ravno na glavni ulaz, kao nekad, mi „bekavci“ zajedno s „akavcima“. Do�i �e i u�iteljice koje još mogu - a i naša prva u�iteljica, draga Marica Buratovi�-Cripkovi� �e biti tu!
Okuplja nas Jura, moj najbolji prijatelj (koji je nakon elektrotehni�ke škole u Klai�evoj otišao u Kanadu i tamo mu firma dobro ide - proizvodi ono što je sam izumio), organizaciju sastanka preuzeo je Miki (pravnik, nekad je u estradnim krugovima bio poznat kao „Mike Hammer“), a jer posla ima puno, tu su još i Nada, Dragica, Vesna i drugi, �ak i Renée iz Be�a - tako da �e sve štimati. Kao nekad!      
 

Trauma


Traumatološka bolnica, "Trauma"; 1934.g.
http://slobodni.net/t5502/

Prelazim na drugu stranu �or�i�eve i zaustavljam se na �ošku s ulicom kneza Mutimira.
Tu gdje je nekad davno bila zidana ograda od Traumatološke bolnice, sada je moderna stanica za hitnu pomo� s prilaznom cestom s obje strane, na kojoj su automobili hitne pomo�i. Nekad, u vrijeme kada smo bili mali i kada Hrvatska nije bila naša, ulica je imala ime po-jednom-od-onih-tamo koji-�ita-kako-je-pisano, a ulica kratka, uska, sva nikakva, i još se zapiknula u Boškovi�evu kao da se tamo mo�e širiti... sadr�ajno tu nema ništa, izuzev brojnih ambulantnih vozila - i kao da u tome ima neke trajne simbolike.

Na �amki smo bolnicu zvali „Trauma“ - jer nikada nismo gledali ono što kod ulaza piše na plo�icama koje u kvartu ionako svako malo netko mijenja. .
U „Traumi“ smo bili �esti gosti, i to svi redom, bez izuzetaka! Evo primjerice, bar kaj se mene dotikavlje: jedanput sam ušetao unutra kako bi mi zašili donju usnicu koja je nakon što sam popio jedan direkt, okrenuta naopa�ke visila do brade; jedanput sam ušao unutra kad mi je Vlado Paskaš strgao sljepoo�nicu pa i danas imam o�iljak; dvaput sam doskakutao na jednoj nozi - jedanput kad sam poiskretao prste na lijevoj nozi pa ih je trebalo malo slagati, i jedanput kad sam sko�io na dasku iz koje je virio veliki hr�avi �aval koji je probio „Borovo“ tenisicu i izašao van na gornjoj strani, pa sam se uplašio tetanusa; dva put sam uteturao unutra kako bi mi zašili lijevu arkadu - jedanput kada me je zdrmao jedan onako-od-kuka kroše, i jedanput kad sam na nekakvom krampu, u punoj brzini strefio zadnju dasku na kamionu; jedanput su me donijeli kada sam na verandi pao natraške s malog tricikla na kojem sam se vozio stoje�ki, kako bih si komad hr�avog �eljeznog obru�a od drvene ba�ve u kojoj je mama imala predivne kane zabio odzada u glavu, pa sam u Traumi ostao tjedan dana nakon što su mi pokrpali glavu; jedanput su me doveli s hitnom, jer sam u Lopaši�evoj le�ao na cesti nakon što me je Sre�ko Mihali� htio pošpricati, a ja s trotoara odsko�io kaj puma s federima i strefio dolaze�u vespu ravno u guvernal - pa sam dva dana le�al v komi, a vele kak' je vespaš celo vreme stajal u hodniku i vlekel svakog za rukav govore�i „Vjerujte mi, ja nisam kriv!“.
Svi smo se tu fino izredali - a kad si još pomislim koliko puta nismo došli, a morali smo, mogli bismo samo pokazati nos svima onima koji misle da se nismo tako lijepo igrali!


"Trauma" – operacijski blok „�amka“; oko 1960.g.
(na originalnu fotografiju dodano je: „�amka“; oko 1960.g. /D.K.)
http://www.zagrebancija.com/hr-aktualnosti/vise-od-70-ozlijedjenih-zaprimljeno-na-traumu_287027

Zato danas ne mogu i ne smijem propustiti jedinstvenu priliku da kona�no i bar jednom u �ivotu u�em u Traumu zdrav i �itav. Postavit �u tri, za moju generaciju nezamisliva rekorda: ulazak bez rane ili slomljene kosti i to na vlastitim nogama, boravak ispod dva sata i izlazak bez flastera, povoja, lungete ili gipsa.
I evo me opet pred ulazom u Traumu - uop�e me ne bi niti najmanje za�udilo ako me neki vrag potroši to�no tu pred ulaznim vratima. Nekad su tu bile stepenice, zamijenila ih je ulazno-silazna rampa za automobile - i nadam se da je napravljena prije najmanje dvadeset godina, jer stepenice su bile lijepe, ali na totalno pogrešnom mjestu.
 
U Traumi sam se zadr�ao preko pola sata, pa zato sada brzopisno iliti „mobigrafski“: 
U prednjem dijelu prizemlja nema promjena: tri ambulante lijevo, rentgen desno i pune �ekaonice na obadvije strane. Desno njih desetak �eka na rentgen, a lijevo ih je dvadesetak: svi muški uz dvije �enske u pratnji, sve mladost i nekoliko šljakera, jedna desna ruka u gipsu i dva dlana u lungeti - dakle, sve skupa ništa ozbiljno, slijedi kontrola, previjanje i doma.
Ozbiljniji slu�ajevi le�e na kolicima i ima ih tri: djevojka u trenirci i tenisicama, ruka preko glave, prakti�ki cijela pokrivena plahtom; muškarac, jedva ga se vidi ispod plahte, ne mi�e se, a pored kolica visi plasti�na vre�a napunjena krpama, te neki jaki šljaker, sav je u prsima, polugol, hla�e ispod jastuka, me�u nogama nekakve brdske, teške à la „Planika“ cipele, a na glavi mre�ica - negdje su ga ve� obradili. Dakle, kosti se i dalje lome na veliko i gipsaona i dalje radi punom parom.
Na kraju idem pogledati je li na vratima muškog zahoda nekim slu�ajem još uvijek piše „Kosta“, ali  - fakini su i ovdje promijenili plo�icu.
 
Kre�em to�no u trenutku kada je jedna djevojka na lijevoj nozi �ivahno odskakutala na rentgen, a iz gipsaone došao neki tip s desnom rukom u gipsu - nadam se da je ljevak.
Da, u Traumi je danas isto kao i nekad: ili te dopelaju ili doskaku�eš, onda papiri i veliš kaj je bilo, pa pregled, rentgen, gipsaona – i dr�i fige da je samo to.

Izlazim i vidim kako nad du�anom u kojem je bila „Katarina“, jedna od najstarijih cvje�arnica u gradu, sada piše „TOBACCO“. Da, u gradu se cigarete i SIM-kartice prodaju na svakih pedeset metara, dok cvje�arnice nema na udaljenosti manjoj od dvije tramvajske stanice.
Vidim i još nešto: pravi, pravcati tricikl! Faca iz „�isto�e“, u tamno-zelenom kombinezonu, fura pored zebre kroz raskrš�e. Naprijed plasti�na zelena kanta od 240 litri, kakvu u Švici koriste samo za „zeleni“-otpad - a na uhu stisnut mobitel i telefonira. Ovo je Vrhunac!               

U susjednom dvorištu

Na kraju Mutimirove prelazim Boškovi�evu na mjestu gdje nema zebre, i usput zovem Fila - jednog od frendova koji je lu�i od mene: „Jesi za kavu?“ – „Odmah? Gde si?“ – „U kvartu“ – „Onda iza ugla, za frtalj �uke!“ – što zna�i u ulici kneza Mislava, ravno preko puta (opet bivše?) II. Gimnazije.

Na drugoj strani ceste lijevo, je ulaz u prostor me�u zgradama gdje je nekad bio vulkanizer Naran�a - prvo je krpao gume, a  poslije je ravnao i pleh na autima. Naran�a je kod našeg prvog tuta�a, koji je mama kupila od love zara�ene u njenoj radnji, na kota�e zmontirao predivne obru�e od bijele gume - jer sam mami rekao da pravi „Fi�o“ to�no tak' mora zgledati. Par dana posle nam je rekel kak' na plehu nema kaj delati, jerbo je auto totalka.
Ne ulazim unutra, sve je nekak' pregra�eno, zagra�eno - za ne prepoznati.

Zato pun o�ekivanja kre�em desno, gdje je ulaz u dvorište koje je nekad bilo „uzor svih dvorišta“ - samo oni iz Vatikana u Marti�evoj, to�no preko puta Buli�eve, oni s broja 11 u kneza Mislava, i oni iz Šubi�eve na brojevima 12-16 su imali bolje, ali ne toliko zanimljivo.
To je bio pravi raj za djecu! Prostora koliko ho�eš, tako da se moglo igrati baš sve - idealno za skriva�a, sve igre s loptom i kojekakva natjeravanja, a i curice su imale mjesta na kojima su se mogle fino igrati i zabavljati. A igralo se od jutra do sutra!
Kako je prva visoka zgrada s isto�ne strane bila tek na kneza Mislava, sunca je bilo cijeli dan - a kad o�edniš, imaš vodu iz bonzeka.
Sve je bilo predivno, kao najbolji nastavak za onu jazz-stvar: „Ostavi brige na ku�nom pragu i pre�i na sun�anu stranu ulice“ - i ako mo�eš, u�i u ovo dvorište!

To su znali i svi ostali - od „lutaju�ih“ majstora koji su po ku�ama nudili svoje usluge, pa do svih mogu�ih prodava�a i cigana. Radili su runde po gradu, pa su �esto dolazili u dvorište i svi smo ih dobro �uli kad su zapo�eli svoje EPP-glasanje: jedan je uvijek zapo�injao s „Kukuriku - kukuriku“, drugi su bubnjali, neki su direktno prešli na oglasni dio kao „Lonce, rajngle, kišobrane popravljam“, a dolazili su i uli�ni muzi�ari, tako da je tu bilo i muzike i pjesme. Naime, u gradu se nije smjelo pjevati na javnim prostorima, pa se ulazilo u dvorišta. Muzikanti i pjeva�i su u pravilu bili muškarci, samo kod dueta su bili �enska i muškarac.


Scena iz ”Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika
http://radiogornjigrad.org/?p=3646

Pjevali su starogradske pjesmice, uglavnom o frajlicama, i kajkavske - sve je to bilo tako slatko, uostalom, kao i u kultnom filmu Kreše Golika ”Tko pjeva zlo ne misli”.
Njihova publika smo bili svi mi - i oni u dvorištu, i oni po prozorima, balkonima, verandama i terasama okolnih ku�a. Za nagradu smo im pljeskali, a na kraju je publika zamatala dinare u papiri�e i to onda hitala dole u dvorište.

Majstori su dolazili s kolicima na kojima su imali svoje alate za popravke, a popravljalo se doslovce sve! Jedni su dolazili s kolicima s brusom na kojima su bile naslagane škare, i pritom su vikali „Brušene škare, brušeni no�evi!“ ili „Za brusiti, za brusiti - škare, no�eve!“, a onda su brusili, jer su na brušenje stizale i škare i no�evi.
Bilo je tu i sitnih „ucjena“, na primjer, daš' no� na brušenje, a majstor poslije tra�i puno više „jer je morao popraviti i vilicu“. Tada je sve bilo dio servisa, gdje sve mora biti na broju - ako je beštek bio za dvanaest osoba, onda nemreš imati jedanaest no�eva, dakle plati, jer i no� i vilicu moraš dobiti natrag.
 
Neki su se najavljivali tako da su puštali razli�ite glasove, a najprodorniji glas je imao jedan koji je imitirao kukavicu - njegov „ku-ku“ se kroz zatvorena vrata i prozore �uo skroz do Draškovi�eve: „Ku-ku, ku-ku, ku-ku - belega peska!“. �enske su nakon toga silazile u dvorište, kupovale taj „beli pesak“ koji je bio prete�a VIM-a, i s kojim su posle strugale po rajnglama. „Beli pesek“ je prodavan u vre�icama, škaniclima, ili  je zamotan u pakpapir, a poneko je znao do�i s rajnglom, pa je „Ku-ku“ napunio rajnglu.

�esto su dolazili i oni „Staro �eljezo, staro �eljezo kupujem, prodajem“, jer to je bilo vrijeme kada je sve bilo skupljano i onda opet prodavano - od starih rajngli do širajzla. Kako su u to vrijeme mnogi imali gusnatu pe�icu barem u kuhinji, pa kada se nešto mijenjalo, onda se ono staro, od cijevi do šparheta, prodavalo. Zato je „Staro �eljezo“ uvijek dolazio i odlazio pretovaren kojekakvim plehom, limom i �eljezarijom - a iz svega su stršale široke cijevi za odvod zraka i dima.              

To je trajalo otprilike do onda kada je moja generacija krenula u školu, nakon toga je polako nestajalo i na kraju toga više nije bilo. 

Danas, godine Gospodnje 1999+5.-te, zate�en zastajem, zatvaram o�i i pokušavam zaustaviti bujicu misli: „Nikoga nema, dvorište je mrtvo - ovdje je �ak i prašina na sigurnom. Kao da gledaš prazan akvarij za koji znaš da je bio pun �ivota, predivnih boja i svjetlosti!“
Otvaram o�i i zaklju�ujem kako tu više niti sunce ne dolazi!
S moje verande se nekad sve �ulo bolje nego na radiju i vid'lo se ve�i dio dvorišta, a s ku�ne terase se sve vidjelo kao na dlanu. Zato je sutra ujutro, kao prioritetna stvar, na mojem programu pogled na dvorište s verande i odlazak na ku�nu terasu!

Odlazim uz misao: Ma kakva „sun�ana strana ulice“, tu bolje paše ona moja „Ufitiljen sav do daske sklanjam se u mini misli frustriranog pesimista - podvi rep i odi dalje! Gluplji sam no ikad' prije, zatrudnio od cijele pri�e - ra�am se. Ra�am se!“ Iliti po �arku Petanu, tu �ovjek nemre fulati: „Sadašnjost je stanje izme�u dobrih starih vremena i ljepše budu�nosti“. 

I s Filom sve po starom – „hiljada“ i „mi Zagrep�anci“

Zagreb je lijep kao i uvijek ... i svi nekaj štigaju, pišu, galame i protestiraju. Uvijek smo znali biti protiv, ali zna se - najviše smo se zeznuli, najviše su nas nasapunali i najviše je koštalo kad smo bili „za“.
Imam još par minuta vremena pa skre�em prema bazenu, jer cijeli trg je pun, a po onom na transparentima, to su penzioneri. Dr�e govore, transparente i valjda protestiraju. Tema je sigurno u kontekstu penzionerskog life-style iz perspektive Lukine jame - i to prema dole.

Izgleda da je baš završio zadnji govornik, pa kako su oni glavni napravili kru�ok i pri�aju kod stepenica Muzeja, krenuh ravno prema njima. Cijeli dan prisluškujem razgovore po gradu, pa bih i tu malo poslušao kako komentiraju ovo što je danas bilo. No, pritom me zaustavlja neka �enska, valjda reporterka jer mi gura mike pod nos, i pita: "Jeste li penzioner?".
Mislim: "Baš sam jadan i tropa skroz na skroz, ak' je to ovak' na brzaka sku�ila!", a velim: "Jesam!". Pita me: "Mo�ete �ivjeti od penzije?". Rekoh "Itekako!". Šutnja, pa dodajem "Radi se o švicarskoj, invalidskoj.". Ona: "Primate li i našu penziju". Rekoh „Još ne!“, a ona: „Je li biste mogli �ivjeti od hrvatske penzije?", ja pitam „Gdje?“, a ona „Ovdje, u Hrvatskoj!“
Rekoh „Ne!“, ona: "Recite cijelu re�enicu", pa rekoh cijelu: "Od hrvatske penzije ne bih mogao �ivjeti nigdje, pa tako ni ovdje, u Hrvatskoj!“ - i gotovo, ode �enska!

Usput vidim, tu je i Hrvatski populacijski pokret, skroman plakati� ali temelji programa se fino vide: „Djeca su blagoslov Hrvatske!“. „Da“, mislim si, „naro�ito za izvoz, jer kad odrastu, onda ne znamo što �emo s njima, pa svakih dvadeset godina po jedan izvozni IQ-Tsunami“.     

Ulazim u kneza Mislava i gledam tko sve ganja business u mojem kvartu: „Ameri�ki Kiro d.o.o.  Kiropraktika“ -  ti su stari, pa „KTB“, „Sfera Plus“, „Kongora - Trgovina i recikla�a“, „Matrix“, „GRP Media“, „West Marketing“, „Simpaco“, „Microline“, „Watch Centar“ ... sve je jasno, nova vremena - nova imena!
I kak' sad tu doma, u Mislava kneza, gledat' na tu našu svjetsku "parlevu aengle"-privredu?  Kak' bi odreagirali da im velim: „Aj wud lajk tu hev sam staf riprezenting dae top echivments of kroejschn risajkling prodakts, sou, pliz bring mi ae porsn �evap�i�i!“
Zbiljam nisam normalan, bentije, samboddee stopmeeee. Ili ipak jesam - nisam više siguran!

Od onih starih imena u ova nova vremena, tu je „Gurman“, za kojeg se nadam da mu dobro ide i „Kuna 46“ - uh, šteta, ti su u ste�aju! Ali zato, bar po broju plo�ica, dobro ide odvjetnicima - pardon, krivo - na plo�i piše „Law Office“! 
O daljnjem razvoju na doma�em terenu �u keep you informed!

A moj Fil uvijek kao Fil - opet se zdebljao, sjeda i otvara spiku: „Jel' i ti klopaš onaj vaš  Müessli“? Rekoh „Ne, ja sam oduvijek bio Difka i Knajp kombinacija s na grubo drobljenim kruhom, subotom gris na mlijeku, a sada sam kruh, puter i d�em od dunja s pola kile Marlbora, jer je ultra-light pa fino paše!“.
Pita: „A Suza i Daniel?“, ja: „Oni su tu ro�eni, u vrijeme �oko-, Frutto- i Medolina, tj. u vrijeme kad sam ja prešao na crni turski otrov sa zocom bez šlaga i bez jabuke ujutro“ - i dodajem „Skratimo - taj Müessli klopaju samo moje  unuke.“

Pa sad ja pitam: „Kaj veliš za penzi�e koji su maloprije na �amki protestirali?“. Veli: “ Moje rješenje je moj vlastiti patent - glasujem za nikoga iliti više ne glasam. Danas ne mo�eš izabrati ijednu zamjenu za današnje lopove, a da ti novi ne budu gori ili nesposobniji od ovih sada. Tko je izabrao kretene na vlasti neka se s njima i nosi, za mene je to prevelik zalogaj.“

Pa opet ja: „A što bi rekao za novo-hrvatski? Ovi naši novi, koji su odmah sami sebe prozvali „Mi Zagrep�anci“ kako bi presko�ili fazu dotepenaca, me furt nekaj ispravljaju i pou�avaju kaj s katedre: ne veli se protestirati nego prosvjedovati, nije murja nego policija, nije hiljada nego tisu�a, nije nezavisno nego neovisno, nije ovako nego onako!


Dušanov zakonik, �lan 16 (1349.g.) 

Mi smo uvijek govorili „hiljada, hiljka, som“, a i dida mi je rekao da je rije� tisu�a prvi puta napisana u Dušanovom zakoniku. I da je proglas NDH na radiju pro�itao neki Srbin, pa je u eteru proglašena „Neovisna“, to�no po ovom novo-našem i ne mojem, gdje se veli „nezavisna“! I sada mi još prodaju „nu�nost diferencijacije“ zato jer je u JRFS nekim paradoksom korištena hiljada, i jer je sada in ono što je suprotno od onoga za vrijeme komunista. A i to „za vrijeme komunista“ je igra skriva�a - navodno su  isparili, pa ih danas kao više nema (sic!). Znamo da je bilo samo „crvena knji�ica out - nova knji�ica in“, pa tko ho�e, neka sada opet poslušno hopše u ritmu njihovog „inout“!
Na �amki to ne prolazi - hiljada je uvijek bila samo naša, i ne �emo je se odre�i samo zato, jer ju netko  privremeno prisvojio i koristio! I kakova je to „diferencijacija“ od „Dušanovih“, ako se radi diferencijacije zagrabi ravno u „Zakon blagovjernago cara Dušana“?

To�no to piše i Victor Friedman:
“The Communist government that ruled the old Yugoslavia, preferred hiljada, paradoxically, an archaic Croatian word. Hiljada, although more authentically Croatian, was discarded by Croatian nationalists… and thus is regarded as "Serbian'' by amateur reformers; tisu�a, perhaps because it was banned by the Communists, was in fashion... 
They're not just trying to turn back the clock but inventing a clock that never existed!''


HDA, ZS I., 1848/84;  10. srpnja 1848, Zagreb
Hrvatski sabor tra�i da kralj potvrdi saborske zaklju�ke o reformama u Granici

Znamo da je Ivan Supek prije Friedmana rekao isto za rije� “hiljada”. Dakle, iako gr�kog porijekla, „hiljada“ je ipak arhai�na hrvatska rije� - i ja zato dalje govorim onako kako su nas ovdje pod Gri�om nau�ili, a ne kako su isforsirali oni koje Friedman naziva „amaterskim reformatorima“. I još za njih ka�e „Ne samo da pokušavaju vratiti sat natrag, ve� pokušavaju otkriti sat koji nije nikad postojao!“
�injenica je da je grof Karlo Draškovi� 1845.g. za svoju pala�u u Zagrebu tra�io „28 hiljada forinti srebra“, da Hrvatski sabor u svojim dokumentima iz 1848.g. piše: „u ime ono 30 hiljadah junakah koji kervju svojom sada na bojištu gerdne rane ku�e Vašeg Veli�anstva izvidati“, „do�im su hiljade pod istim st�gom“, „da ona Vašem Veli�anstvu i banu svome Jela�i�u vierna biti ho�e dok je od sto hiljadah junakah njezinieh i jednom na ramenu glava“ i „na hiljadu ranah“ - i to veli sve. Hiljadu puta šah-mat!
A za one tamo mi se uvijek tako jako fu�kalo da se nemam od koga „diferencirati“ - to neka slobodno rade oni koje eto cijeli dan slušam po kafi�ima, u tramvaju, na telki... i od �ega mi je pun kufer!  I koji vele „da je Precjednik bio doslovce odševljen Škorinom uspješnicom“!   
I nisam sâm, evo, i prijatelj uvijek-Esseker-iako-tako-dugo-u-Švici, mi veli  „ ... a za 1'000 se rabi „tisu�a“ iz  ruskosrbskog pravoslavlja!“ Pa sad to probaj objasniti „mi Zagrep�ancima“!

A moj Fil mi na to odgovori: „Hajd' dobro! Za upu�ene i nije neka tajna da je rije� "hiljada" �isto gr�ka i ni�ija više. Tisu�a je �isto slavenska opcija istog zna�enja. Ja govorim i pišem „hiljada“ - i što sada? Kad' nas više nebu, ostala bu tisu�a!“
„Novo-hrvatski“ ti je posebna pri�a: usred glavnog grada nas maltretiraju s jezikom hrvatske periferije. Jasno, ne mislim Dubravu, flaster selo s tramvajem i gradskim ugo�ajem isto�no od Zagreba, ve� na relaciju Knin-Sinj-Plo�e-Tomislavgrad. To što piše Friedman je okay, ali najbolju genezu i modus operandi ti je dao naš bivši diša, Radovan Stipanovi�:
„Karakteristika ratova je da, kad oru�je utihne, dolazi do masovnih migracija sa sela u grad. 1918.g. je Zagreb bio poplavljen došljacima iz unutrašnjosti. Tada je grad bio daleko ja�i i došljaci su se vrlo brzo asimilirali i postali Zagreb�anima. I 1945.g. je grad bio dovoljno jak da izdr�i invaziju, pa su se oni "iz šume" brzo urbanizirali. Sje�am se takovih familija s Pongra�eva i rulje iz škole - svi su se trudili zaboraviti od kuda su došli i što prije postati Zagreb�anima. Roditeljima je trebalo vremena da izgube naglasak svojih sela, ali djeca su govorila i ponašala se kao da su ro�ena na Kvatri�u ili Kustošiji. U zadnjem ratu, me�utim, grad je izgubio svoj identitet. Došljaci su preuzeli najva�nije poluge vlasti - vojsku, policiju, obavještajne slu�be, dr�avnu i lokalnu upravu, a nadasve ekonomsku mo�, uzevši sve što im je došlo pod ruku, uklju�uju�i milijarde iz novih vanjskih zajmova. Po prirodi stvari, vladaju�i su nametnuli gradu svoj ruralno plemenski mentalitet, (ne)kulturu i jezik kojim govore u svojim selima i zaseocima. Hrvatski knji�evni jezik prakti�no je nestao iz javne komunikacije.  Na TV gotovo ne mo�eš �uti lijepi hrvatski, koji smo nekada u�ili u školi. Tada su TV i radio komentatori bili pravi majstori lijepog i zvu�nog knji�evnog jezika. Svi su se trudili što ljepše govoriti knji�evno. Danas na TV slušamo ercegova�ki, imotski, sinjski, triljski, ovisno od kuda je dojezdio govornik ili priu�eni neobrazovani "novinar". Knji�evnim jezikom javno govore jedino "pravi" Zagreb�ani, koji svoj Bok i Kaj imaju za rodbinu, prijatelje i susede u kvartu.  Oni nemaju zavi�ajne klubove i derneke - poput donedavnih �itelja Širokog brijega i drugih va�nih lokaliteta gdje se slikaju va�ni politi�ki i drugi uglednici - jer njihov zavi�aj je Zagreb.“ 
I to ti je TO: to�na dijagnoza, a uletilo ti je nešto protiv �ega nemaš niti lijeka niti terapije!

Ovo s „mi Zagrep�ancima“, to ti je klasi�ni problem komunikacije… tu i tamo i mene natjeraju da se podsjetim kako ne moram baš uvijek biti pismen, �itmen i kulturan. �isto osvje�enje!
Brzo u�e i treba ih nau�iti da �kome kad veliš „miješano“, a ne „mješano“ - i prije svega, treba ih nau�iti kajkavski, pa �emo i mi govoriti bolje i uvijek, a ne “što“, a tek tu i tam' ti uleti „kaj“! Uostalom, reci mi zakaj bi kajkavci morali re�i „zašto“? Zato kaj su se 1850.g. tako dogovorili Gaj i Vuk u Be�u? Pa tko im je dao mandat? Sabor? Norost!

Komentiram: to ti je po onoj Adenauerovoj: „Svi �ivimo pod istom nebom, ali na�alost nemamo isti horizont“. Pa �ak niti istu percepciju onoga što strši pred nosom! Ja se u Zagrebu osje�am skoro kao stranac, a to nemre biti cilj razvoja, niti grada niti mene koji sam tu ro�en. Morali bismo ili po onoj „svoj na svome“ ili zamoliti zagreba�ke Dalmoše neka nam vele kako sada dalje. Ina�e bumo popušili do daske, a sadanja pljuga �e postati pljuga na kvadrat!

No, iza toga slijedi šok - Fil je uvijek spreman šokirati: „Iskreno, jebe mi se. A i to sve manje. Zato jer Zagreb ve� davno nije moj grad. Zagreb kojega se ja sje�am imao je svoju kvotu selja�ina, ali sada je to grad selja�ina u kojima �ivi nekoliko gra�ana, kao uzorak bez vrijednosti, kao posljednja pjegava sova, i kao da se jedva �eka da izumremo, pa da se do�epaju 'našega' dijela asfalta pod suncem.
Kako godine idu, od grada trebam sve manje. Ljepše mi je u prirodi i na napuštenoj travi, u zelenilu i prostoru koji su „mi Zagrep�anci“ napustili kako bi se do�epali betona i neona.
Neka ga samo imaju, mene nikada nije fascinirao, a sada kad se u grad navuklo svega i sva�ega,  zanima me još i manje. Stanje se legalnim putem ne dade promijeniti, ilegalnim se na�inima ne �elim baviti - a i nitko nije kriv ako je primitivac. Krivi su oni koji takvima dozvoljavaju obavljanje du�nosti za koje ne razumiju razinu odgovornosti.
Nitko nas ne�e spasiti od današnjih divljaka koji su posvojili negdašnje mjesto mira i dobrote, i zato velim 'Svi vi koji sada blejite i jebakate nas mijenjaju�i vaše za naše glasove - slobodno  blejite i dalje. Svaki narod ima vodstvo kakvo zavrje�uje'. Amen!“
I dodaje: Zato je to�no kad veliš kako je na kraju sve bila pljuga! Jer ovaj grad, baš kao i njegov tramvaj, ima dušu. Kao i tvoje štamtiše, sve ju je te�e na�i - previše se doselilo onih koji bi najradije kolonizirali, i koji kao da ne znaju da je ovaj grad star preko devetsto godina. Ali, Zagreb ima dušu! I zato i ja volim zagreba�ki tramvaj!“

Velim „Rista, welcome to ZG-Treska Klub“ - i ovaj put pla�am ja, makar si ti na redu!

Razgovori na Kreši�u

Na Kreši�u sve po starom, ovdje je jednostavno predivno! Tu znam svaki haustor - najva�niji su ovaj odmah desno, od našeg dinstmana koji je na Kolodvoru prevozio prtljagu, i onaj ravno preko trga, ispred tramvajske stanice, gdje je na tre�em katu stanovala Vesna Kmecik. Pored lijepih sje�anja, tu su i dva druga�ija: pred ulazom u bivši Radni�ki dom, vidim  gu�vanjac sluškinja, frajera i sli�nih prije ulaska na plesnjak sredinom 50-tih; te tu lijevo, u ovoj sada tako divnoj zgradi, ponovno vidim dom one militantne rugobe od „JN“srbatsko“a“.
Koja strijelja bespomo�ne i danima razara tr�nice i gradove iz sigurne daljine, te �iji general, ne znaju�i vrijednost onoga što nikad nisu imali, suludo izjavljuje „Izgraditi �emo još ljepši - i stariji grad“!
A nama, koji smo uvijek gledali na drugu stranu, �ak nisu dozvolili niti ignoriranje ru�nog iza naših le�a.

I ne znam zašto mi iz sje�anja, baš sada i na ovom mjestu, proviru štakori s Kreši�a, kojih je na drugoj strani kod stare uljare, skrivene u �ošku Kreši�a kod „Kanala“, nekad bilo strahovito mnogo - pa smo ih za sitnu lovu po štakoru ga�ali iz zra�nica.

Me�utim, ovo mjesto moramo pamtiti po gospodinu Vladi Gotovcu i najljepšem javnom govoru u našoj novijoj povijesti - po govoru kojim je kazano sve što se bagri moralo re�i! I s porukom koja je dirnula duboko u srce – skoro kao „Optu�ujem!“ Siniše Glavaševi�a, nakon �ega je, Vukovar, barem za mene, postao i ostaje glavni grad Hrvatske.  

Tu pred domom su dva krasna prostora: u sjeni platana je tihi parki�  s ribnjakom u kojem smo hranili zlatne ribice dok su oni zaljubljeni gukali na klupi, te veliko igralište s pijeskom, s ljulja�kama, s konstrukcijom od �eljeznih štangi koja nam je slu�ila za pentranje i padanje, te s bron�anim de�kom kojem iz pimpeka piješ vodu. 

 
                Krešimirov trg – dje�je igralište                                Park na Krešimirovom trgu

Tu na Kreši�u se najbolje vidi kako se lijepo i fino u Zagrebu razgovara: “Moj pesek je danas jako dobro spavao, ali sam mu ipak morala dati jednu tabletu!”, druga: ”Joj, a moj je baš imal gripu, pa smo bili kod veterinara, znaš kaj to košta”; tre�a: “A moja Buba je na antibioticima. Jel’da Bubice, sad �e tebi mama kupiti finu hrenovkicu!”; a gospodin: “Moja Lulu ima danas ro�endan, doma ju �eka tortica s tri svje�ice! Jel’da Lulice, kak' bumo fino papali!”.
Na Kreši�u su cijela društva na travi i to je jako slatko i simpati�no! I dobro su organizirani, �ak su i stolice i cugu donijeli, to ipak nije sam' tak'. A peseki na Kreši�u, pravi mali purgeri - sve su to dobri peseki! Jer takvo društvo ne bi nitko mogao slo�iti na hrpu - da nema peseka. Pa su ono kaj �ovjek nemre napraviti, napravili peseki - baš su ih izvrsno slo�ili!  

Iza mene �ujem: “Do�i mami, do�i mami, ti si moja dobra curica!”, okre�em se, nema curice, samo je jedan mali pesek iza mene! Gleda me, pa malo re�i, a onda po�inje lajati, valjda zove mamu da joj poka�e što je pronašao. Sam nek' dojde, prvo kaj bum joj rekel bu bilo: ”Joj, kaj imate lepu curicu, baš je k'o moj de�ko!” - to nemre loše završiti. I mama je došla! Stoji ispred mene, kao usput se promotrimo, sagne se - i opet špota svoju curicu: “Kaj si to tak' lepoga namirisala, da se više ne znaš maknuti!”. Onda se uspravi, gleda me u o�i i šuti -  sad' sam ja na redu! Šut-�enska, ovo je ve� frka - kaj sad?! Tak' mi treba – nekaj si skontaš, u trenutku zaboraviš kak' imaš najljepšu �enu na svijetu, da te tak' jako bole noge, a nisi baš ni i u nekoj formi, pa i godine su tu, zapraf si ve� s jednom nogom vgrobu, a sad bi tu, i to  još na Kreši�u, špilal frajera! Zato rekoh: “Danas je tak' divan dan, sve je lepo, al' ja sam tak prehla�en, znate - šmrcam, hunjavica... sam' treba pa da još zarazim vašu preslatku curicu!“, a ona: “Baš simpati�no šmrcate, ali ništa zato - kad bute zdravi, bumo se mi opet videli!”.

Ispred mene frka: “Opet si se valj'o u dreku! Pa zakaj se sad i tu valjaš, maloprije sam te okupala!?”. Mislim, opet neki mikro-pesek, ali ispred mene je predivni Goldy, kao moj Bennji. I on se voli okrenuti na le�a i valjati... tko zna što sad radi bez svojeg tatice!?
Da, na Kreši�u se ne razgovara samo o pesekima, tu se s pesekima i pri�a: friško ošišani pesek prvo znati�eljno miriše ispod repi�a svoje nove prijateljice, obilazi, hopše i dok se za prijateljicu pridr�ava prednjim capicama, mama ga moli: “Pa 'o�eš molim te kona�no bar je'nput bit' dobar!?”, dok mu druga, valjda teta, veli: “A kaj si sad smislio, kaj ho�eš delati?”, te onda špota svoju zlo�estu curicu: „'O�eš bar ti biti dobra?”.
Tako se to dela, tako je to tu uvek i bilo! Zato su peseki ovde u kvartu tako dobri i tako se lijepo njuškaju - dok oni jadnici u konzervama preko Save po celi dan laju, zavijaju i tule po stanovima do osamnaestog kata. Bokci nesmeju �ak ni po no�i spavati, jer svima moraju javljati kad netko u�e u lift ili hoda po stubištu - baš bi ih trebalo dovesti malo na Kreši�, neka  vide kak' su drugi peseki dobri dok papaju hrenovke i tortice.  

Lubenice sa Kreši�a

Po klupama u malom parku preko puta placa, dosa�uju se nekakvi besposlenjaci koji o�igledno ne znaju kud bi sami sa sobom. Pa kaj nema nikog da im veli da su te klupe kao ro�ene za rauba i ajncanje?! Na ovim klupama smo ljeti oko pono�i znali pojesti i lubenicu koja je uspješno stigla preko zida iza kioska na �ošku placa. To je bilo onda kada je lubenica bila preteška za dostavu do kamenih štengi kod bazena na �amki gdje pred pono�, nakon povratka iz razli�itih smjerova, dugo brbljamo prije spavanja.
Ponekad smo ostali bez lubenice! To je zna�ilo da je dostavlja� negdje zaštekao ili da ga je �ak �opila murja - kao što se je to jednom desilo Rudeku. Strpali su ga u “Maricu” i vratio se je tek pred jutro, s cipelzugom. Rekel nam je da su vid'li da je fini de�ko, a ne neki drotar, pa su mu negdje iza Miroševca samo opalili vritnjak.

Zapravo, onaj koji je imao de�urstvo kao dostavlja� lubenica, nije uop�e imao lagan posao!
S lubenicom se je prvo trebalo prebaciti preko zida iza kioska na �ošku placa, a ako si imao peh da te ulovi neki Makedo koji je obavezno izronio iz same sredine brda lubenica, onda ti je na zidu i Ljup�e visio na nogama. Uvijek su bili tu - usred brda lubenica su kao Eskimi pajkili, pušili, pišali i pazili, a naš jedini kunst je bio u kombinaciji “prvo kao indijaner, onda kao klokan, pa kao zec!”. A onda Makedo poludi: kad ostane bez lubenice, odmah ode tamo preko puta na �lijeb, do prve ku�e prema Kreši�u, sko�i u zrak i fino s glavom spljošti �lijeb na dva metra visine. Ska�e Makedo na dva metra - jedno piganje �lijeba po lubenici! Pa onda imaj s takvima posla. Zato smo s lubenicama uvijek brisali brzo kao munje, a ku�ni savjeti su popravljali �ljebove.
Nakon toga je lubenicu trebalo dostaviti na �amku. To je uvijek bio posebni osje�aj kad s lubenicom od barem �et'ri-pet kile, koju jedva dr�iš s obje ruke, zavineš iza ugla u Tvrtkovu i naletiš ravno na murjake koji ve� pale motor i svjetla, jer znaju da �e se lubenica u sljede�em trenutku raspasti na trotoaru kao vaser-bomba, i da �eš ti dati petama vjetra.
Svi, od Paskaša, Zrna, Koste, Svete... do Mireka, svi smo dobro znali taj fantasti�ni osje�aj kada za sobom, u no�noj tišini, po pustim ulicama, �uješ odvratni zvuk kombija, cviljenje guma i kr�anje getribe dok murjaci nervozno mijenjaju brzine.
Mene murja nije nikada �opila, ali se je zato u podrumskom mraku na mene bacio neki medvjed, kada sam nakon bacanja lubenice proletio kroz dvorište i uletio u podrum dvorišne zgrade u Tvrtkovoj. Zgrabio me i pobjedni�ki zaurlao: “Da ti pas mater, kona�no te imam!”. Kit je �ekao u zasjedi nekoga tko mu je furt prtljal po vespi, a kad je upalio svjetlo, vidio sam da je za do�ek pripremio i sjekiru!
Pardon, i mene su murjaci �opili, ali ne ovi naši koji su samo njihovi, ve� oni njihovi gdje uop�e nema naših. To je bilo puno poslije, u Novom Sadu. Poslije koncerta na stadionu “Vojvodine”, u jednom trenutku sam pomislio kako bi na �amki baš sada bilo moje vrijeme za dostavlja�a, pa sam krenuo - to je ve� nekak' u krvi. Mirek i Rudi su isto odmah krenuli, jer i oni su s �amke, a onda su došli i neki drugi. Na tu�em terenu nam nije išlo kao na Kreši�u, pa su nas na kraju nekakvi nepoznati plavci otfurali s tr�nice u dva kombija s pet lubenica.

Kostu s lubenicom murja nije nikad �opila, ali je ipak završio na murji. To ti je kad zbrišeš skroz do tavana, a murja zvoni dole na haustorskim vratima i budi ljude, pa ljudi poslije, za svaki slu�aj, zaklju�aju haustor da nutra nemre murja koja ho�e zvoniti po svim vratima i buditi ljude. I taman kad su opet fino zaspali, evo im Koste s tavana koji zvoni iznutra jer ho�e van! Pozvoni na prva vrata - ništa, pozvoni na druga - isto, a onda su ga na kraju, kada je lijepo zamolio da mu otvore haustor, stanari smotali i pozvali plavce. No, plavci koji su došli nisu imali pojma da je Kosta tr�ao do tavana radi, ali bez lubenice, nego  su mislili da je pokrao cijelu ku�u do tavana - pa su ga pokupili i poslije mazili još puna dva dana.

Vjerujem da svaki od nas s �amke i dan-danas, kad negdje na placu vidi hrpu lubenica, ima osje�aj kako �e otuda odjednom izroniti Ljup�e, koji te odmah ho�e zgrabiti za noge.         

Kod “Poštara” u klubu “Kuluši�”

S Kreši�a dolazim na �ošak Hrvojeve. Na plavom kontejneru za papir piše “Zabranjeno plakatiranje”, a par minuta prije na �amki, s plakata L’ Oreala na kontejneru s druge strane zebre pred mojom ku�om, smješkala mi se je Claudia Schiffer. Pomislih: “I to je nekaj ak' te na zebri potroši auto”.   

Nekad su tu, na dvadeset metara udaljenosti bili ping-pong klubovi “Tekstilac” i “Poštar”, klubovi koji su dali Hrbuda, Dinku Nikoli� i druge prvake, a poslije Dragutina Šurbeka - “Šurbu”. Na mjestu gdje je krajem pedesetih krenuo jedan od najpopularnijih zagreba�kih orgoša, orgoš “Kuluši�”, vidim kafi� koji se isto zove “Kuluši�”. Odzada, u nekadašnju trening-dvoranu “Poštara”, sredinom šezdesetih uselio se plesnjak-diska�, koji se isto nazvao “Kuluši�” i gdje su svirali “Tajmovci” s Dadom Topi�em...

Kroz haustor do kafi�a, ulazilo se u dvoranu “Poštara”, a uz hodnik izme�u dvorane i orgoša bile su svla�ionice s tuševima. U “Poštar” me u�lanila Dinka Nikoli� koja je stanovala na katu iznad mene, a u pingi�u je bila prvakinja JRFS. Rekla mi je da za pingi� ima boljih mjesta od tavana gdje smo igrali na nekakvoj daski s partfišem umjesto mre�ice, dala mi je pravi reket i dovela me ovdje u klub. Klub sam napustio naprasno, negdje u vrijeme kada sam išao u �etvrti razred. Sve se desilo radi mojeg reketa, koji nisam dao jednom tipu koji mi ga je htio uzeti. Nitko ga prije nije vidio u klubu, u dvoranu je došao kroz prolaz od orgoša, došao je do stola za kojim sam igrao, stao ispred mene i rekao “Daj mi reket!”.
Tip je bio stariji i ja�i od svih nas skupa, tako da nikom u dvorani, a najmanje meni, nije niti padalo na pamet da mu se suprotstavi.
Krenuo sam prema svla�ionici - samo neka se igra, moje je da se izgubim - ali on me je uhvatio: “Daj mi reket!” Htio mi je istrgnuti reket, ja sam samo ponavljao “To je moj reket!” i na kraju me iscipelario na podu gdje sam ostao skvr�en oko �vrsto zagrljenog reketa. Poslije sam otišao u svla�ionicu i tamo mi je pomogao Vlado Bre�evi� iz razreda, koji je tog dana samnom došao u klub. Znao sam da mi je tip razbio nos i da mi curi krv, ali mi je bilo svejedno. Vlado me je, blijed kao kreda, odveo pod tuš, onda sam se sabrao i malo uredio, otišao natrag u dvoranu, došao s reketom u ispru�enoj ruci do tipa i rekao: “Evo ti reket!” S rubom reketa udario sam ga iz sve snage po �elu, on je pao kao pokošen, a ja sam pobjegao iz kluba i više nisam dolazio.
Neko vrijeme sam iz ku�e izlazio samo u pratnji Rudeka, a nakon toga sam mjesecima pazio da ga vidim bar malo prije nego on mene, ako ve� negdje na njega naletim. Na svu sre�u, više ga nisam vidio.


Dragutin Šurbek – „Šurba“

U klubu je bilo dobrih de�ki, neki Roth je bio najbolji me�u klincima, ali to je sve nebitno - bitno je samo to da je u ovoj dvorani trenirao Dragutin Šurbek - „Šurba“ i da je “Poštar” dao jednog Dragutina Šurbeka koji je osvojio skoro sve što se na ovoj kugli moglo osvojiti! Netko ima talent, netko ima volju, netko ima i jedno i drugo, ali mu neka sitnica fali ili neda da bude najbolji... i onda, nakon dugog vremena, pojavi se onaj kod kojeg sve apsolutno štima. Baš to je bio naš Šurba koji je ona neugledna, jaka �eljezna vrata na ulazu u dvoranu “Poštara” pretvorio u portal pobjednika i sportske legende. 

Na po�etku tog slavnog i dugog puta, Šurba je doslovce spavao u klubu - i pod stolom ako je trebalo! Ujutro je do�ekivao svojeg prvog trening-partnera, da bi uve�er ispratio zadnjeg - i tako danima, godinama - sve po satnici i rasporedu!

Ipak, �ini mi se da je sredinom šezdesetih, onako predve�er, pred zalazak sunca, znao napraviti i kratki predah. Skoro svakog dana, pozdravljali smo se pred jednom ku�om odmah do Zrinjevca, gdje je u prizemlju, u stanu s prozorima na cestu, stanovala Ona - obi�no skroz nagnuta kroz prozor prema njemu, dok je on stajao s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki �as kani popeti!
Ja bih mu mahnuo i odjurio dalje preko Zrinjevca do Preradovi�eve, kako bih što prije zafu�kao ispod prozora moje Jagodice, koja �e onda sa Sabom iza�i van.
Prošetali bismo se do Zrinjevca, tamo bi Saba pronjuškala sve što je po stablima i oko klupica novo i interesantno, malo bi se igrala i obavila svoje, vratili bismo se natrag u Preradovi�evu, malo bismo još u haustoru pri�ali tako dugo, sve dok na kraju stara Heda, iz dvorišnog stana u prizemlju desno, ne po�ne galamiti zašto stalno palimo svjetlo koje njoj lupa to�no u jastuk i koje automat u haustoru tako fino gasi, a onda bih ja krenuo natrag.
Usput bih mahnuo Šurbi - koji još uvijek stoji s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki �as kani popeti prema Njoj, skroz nagnutoj kroz prozor prema njemu - i odjurio bih dalje prema �amki, kako bih što prije došao doma.
 
Koliko znam, Šurbin najdra�i sparing-partner je bio Boris Turina - “Turko”, koji je u pingi�u bio mali genijalac, ali i još ve�i nervoznjak, tako da nije bio turnirski igra�. Gubio je radi �ivaca, koji su odmah proradili �im je izgubio par lopti za redom: okre�e se od stola, širi ruke i �udi se: “Od kojeg pacera ja zgubim loptu!?”, a ako se stvar ponovi, okre�e se od stola, reket se odbija od poda barem par metara u zrak - i onda je gotovo! Nemre Turko više ništa ni uz deset fore! Pored nekih kosookih na svjetskim prvenstvima, on je bio jedan od onih rijetkih koji su Šurbu znali dobro oznojiti. Tu i tamo, za poštovanu publiku, znali su lopticu u “full-power” drajfovima dr�ati tako dugo na stolu, dok im nije dojadilo - to je trebalo samo vidjeti, to je nešto nezaboravno!

Prije nego što odem iz Hrvojeve, �elim kona�no ras�istiti dilemu zašto ili po kome se je moj orgoš zvao “Kuluši�”. Zato pitam gospo�u koja je s vre�om sme�a izašla iz ku�e izme�u “Tekstilca” i “Kuluši�a” i krenula prema kontejneru: “Gospo�o, je li biste mi mogli re�i tko je bio Kuluši�?”. Odgovara ljubazno: “Ne znam vam ja to, ali ovdje vam je kafi� “Kuluši�”, imaju dobar cappuccino”. Izgleda da na kraju ipak moram u�i u kafi�! Ulazim i pitam: “Gospo�o, mo�ete li mi re�i tko je to zapravo bio Kuluši�?”. Odgovara mi: “Ne znam, ali ovi iza nas se isto zovu “Kuluši�”, mo�da bi vam oni nešto više mogli re�i. Ovdje vam je nekad bilo nešto što se isto zvalo “Kuluši�”, ali znam samo to, da to nije bio kafi�!”.

Kod Pošte u Zvonimirovoj

U PTT-poslovnici u Zvonimirovoj prouzro�io sam rep od desetak metara samo zbog toga što sam htio promijeniti nešto franaka i poslati tri razglednice. Došao sam brzo na red i na šalteru sam rekao da bih �elio promijeniti švicarske franke. Dobivam dobrodušan i susretljiv savjet: „'Odite bolje u mjenja�nicu, jer mi napla�ujemo manipulativne troškove!“.
Za�u�en pitam gdje je najbli�a mjenja�nica, dobivam odgovor da je to na Kvatri�u i onda, ne slute�i ukupnu dimenziju onoga što slijedi, naivno odgovaram: “Onda �u promijeniti ovdje!”. Tako sam danas nau�io, da u situaciji kada me netko ljubazno šalje konkurenciji, moram hitro odgovoriti: “Hvala, do vi�enja!” - i dat' petama vjetra!
Nakon toga, susretljiva �enska na šalteru je desetak minuta marljivo upucavala u kompjuter podatke iz švicarskog pasoša, onda se je nešto zakompliciralo, pa zove kolegicu sa suprotnog šaltera, jer su dva šaltera do nje zatvorena, i veli: “Nekaj ne štima s maskom, izbacuje mi valutu u pezosima”. Odgovor sti�e odmah: “Znam za taj slu�aj, moraš sve ponovno unijeti!”.
Izvrsno! Dobro da mi nisu uzeli otisak prsta - prvo te legitimiraju i unašaju tvoje osobne podatke radi devizne transakcije zbog koje te vani na šalteru ne bi nitko niti pogledao ni u lice, a onda nakon �etvrt sata ispadne da Šviceri šljakaju za ne�ije pezose. Bacam pogled na ekran: stara aplikacija u DEC VAX VMS/RdB okolini, slo�ena manipulacija s kursorom i funkcijskim tipkama na nekad davno gala VT-220 terminalu, o�ito nedovoljno školovan kadar - ovo nikak' nemre dobro završiti u nekom razumnom vremenu!
Pomišljam kako bih susretljivoj �enski mo�da trebao šapnuti: “Draga gospo�o, recite mi da su iskrsnuli neki nepredvi�eni problemi s kompjuterom i da mi je najbolje polako krenuti prema Kvatri�u”, ali sam se bez rije�i sjeo uz zid pored šaltera na nešto što je sli�ilo radijatoru – opet me bole noge.  

Ljudi u repu koji se nakupio iza mene, po�eli su nešto gun�ati i mrmljati, neki su izašli iz reda i otišli uz kojekakve komentare, a ja sam šutio kao zaliven, sjedio na svom radijatoru i brojao ovce. Naime, �uo sam da u gradu ima previše nervoznih, pa �ak i naoru�anih, i da je najbolja šifra “Samo �komi – nikad se ne zna!”. Ipak, što ako se netko od takvih uzruja zbog toga što sam miran dok svi oko mene šize? Mo�da se i ja moram priklju�iti nervoznima, po�eti šiziti i nekom skidati svece - pošti, kompjuteru, bilo komu? A onda se opet desilo – nisu bili pezosi, ali se ipak sve moralo ponovno unijeti!

Ukratko, stvar je potrajala preko pola sata, i kada sam sretan pomislio da je gotovo jer je susretljiva �enska na šalteru kona�no podignula glavu - ona sva o�ajna javlja na drugi šalter: “Sad imam šifru Urugvaja, a ne Švicarske”! Na zadovoljstvo prisutnih, opet je odmah dobila konstruktivnu podršku sveznaju�e kolegice: “Znam i za taj slu�aj, moraš sve ponovno unijeti!”. Ne usudim se pogledati prema ljudima koji �ekaju i šutim kao zaliven na svom radijatoru - ipak je to korak naprijed, sada Šviceri šljakaju u Urugvaju, ali ne za nekakve pezose, ve� za svoje stabilne švicarske franke.   
Kona�no sam uslu�en, ljubaznoj �enski na šalteru velim “Hvala, do vi�enja!” i prelazim u red na šalteru za pisma i sli�ne usluge. Skoro odmah sam na redu i ponovno slušam dobrodušna i susretljiva pitanja i savjete: “Je li �elite ovako ili onako, ako ovako onda onako...” - problem je izgleda u razglednici za Kanadu! U tom trenutku me je vjerojatno trebalo snimiti za korice “Idiota”! Zabuljio sam se uko�en i otvorenih ustiju u dragu i ljubaznu damu, koja nije znala da mi se tlo po�elo ljuljati pod nogama. Pad sistema, tilt!
Koliko se sje�am, jedva sam uspio istisnuti kroz grlo nešto u stilu: “Draga gospo�o. Prije cirka jedan sat, naivno sam ušao u vašu poslovnicu. Vaša kolegica mi je otprilike jedan sat mijenjala 300 franaka, i zato sada umirem od straha kad �ujem Vaša pitanja. Na koljenima Vas molim da mi za ove tri razglednice naplatite marke za Kanadu, Australiju, Ju�ni pol... kako god Vam paše - samo mi recite koliko moram platiti!”
Pogledala me je s nerazumijevanjem, gotovo uvrije�eno, ali ipak sam �uo neku brojku, platio i izašao - kako se nikad više ne bih vratio! Znam da moje razglednice nisu završile me�u klokanima ili pingvinima, ali se nadam da, zajedno s mojom Hrvatskom, još uvijek ne lutaju negdje na cik-cak putu prema Europi u kojoj smo uvijek bili!

*****

Sje�anja:

I mi imamo auto!

Opet imamo peh, mama zbiljam troši aute br�e nego ja rolšue. Malo se vozimo i bum - gotovo, tuta� je dao svoje. Prvo nije htjela ništa kupiti – rekla je da onaj koji kupuje ono što mu ne treba, poslije prodaje ono što mu treba - ali ja sam ju na kraju uspio uvjeriti da nam auto jako treba.
Naš prvi auto je bio svjetlo-plavi “Fi�o”, koji se tako zove jer je to puno lakše re�i nego “Fiat sei�ento”. Motor je bio odzada, tako da naprijed nije imao rupu za kurblu i nije se mogao kurblati  Potrošili smo ga još istog ljeta usred Zeline kada smo išli na kupanac. Zapo�elo je tako da nas je negdje kod pet banki na sat nekakvi puran pogodio u gotfrigl, spigal nam je cijeli desni �ošak i smrskao far i blinker. Mama je onda skrenula u jarak i tamo smo se fajn stumbali. Kada se sve smirilo, mama je rekla da sam sada najbolje vidio zašto moram uvijek sjediti na zadnjem zicu. Kad sam rekao da se ne bojim purana, rekla je neka si samo pogledam kakvu je štetu napravio. 

Mama je nakon toga kupila Renault “Dauphin” kojeg smo imali do puta u Crikvenicu. Dobro nam je išlo do Duge Rese, a onda smo nakon zavoja na spustu prema Dobri potrošili dva kamena stupa na desnoj strani ceste. Tre�i stup smo samo na�eli, ali na autu je ipak bila totalka! Velim mami da smo dobro prošli i ako ne plati stupove, onda �e morati kupiti ve�i auto tako da smijem sjediti naprijed. Rekla je da ne�e ništa platiti, jer je prvi stup ve� le�ao na cesti, a ja sam cajkanima rekao da uvijek sjedim odzada i da zato nisam ništa vidio.
Tek kada je murja otišla, rekao sam mami da ja ipak mislim kako nas stup nije prvi napao, nego da ga je ona prva, i to iz �istog mira strefila. Rekla je da to zna, da je zbog toga �alosna i ljuta na sebe, i da �e sljede�i auto opet biti “Fi�o”, jer nekaj bolje ionako nema puno smisla. Sljede�i auto je zato opet bio “Fi�o”, a ja sam i dalje morao sjediti odzada.

Nakon toga, mama je kupila Zastavu 101, koja se zove “Stojadin”, jer tamo u Kragujevcu tako izgovaraju “sto-jedan”, a mi to ponavljamo, jer nam stalno tupe da su Srbi naša bra�a.
Tu nekaj ziher debelo ne štima, jer dida uvijek prvo veli “Sve su to cigani!”, a tek onda “Prokleti komunisti!”. Stojadin je bio u glupoj rezeda farbi, i to zato jer sam ga ja izabrao. Mama je znala da sam silom prilika postao pravi ekspert u biranju auta i nije rekla ništa protiv. Mo�da je i bila umorna, jer javili su nam da u sedam do�emo po auto u Hajnclovu, onda smo se jedan sat gurali na ulazu s pedeset ljudi od kojih je svatko lovio startnu poziciju za jurnjavu kada otvore vrata, a nakon toga smo svi pedeset tr�ali od auta do auta kako bi nekom pred nosom sjeli u auto i rekli “moj”!

Stvar s rezeda farbom se je objasnila u redu za pranje prije tehni�kog pregleda gdje smo �ekali zajedno s pedesetak novope�enih vlasnika. Gospon u susjednom redu nas je neko vrijeme promatrao, onda se natezao sa spuštanjem stakla, da bi na kraju, s ru�icom u ruci upitao: “Kako to da vi imate “Good Year” gume?”; mama: “To pitajte mojeg sina, on je izabrao auto.”; ja: “A kakve vi gume imate?”; gospon: “Piše “Gume Obili�evo”, mislim da ti ina�e rade gume za traktore!”; ja: “A je li znate kaj imate pod haubom?”; gospon: “To nisam gledao!”; ja: “A kak' ste onda izabrali auto?”; gospon: “�ena mi je rekla da ho�e bijeli s crnim zicevima.”; ja: “Pa to�no to sad i imate!”; gospon razo�arano: “Dobre gume puno vrede!”; ja: šutim; gospon izlazi iz auta, di�e haubu i veli: “Na motoru piše 'Industria Argentina'”; ja: “Još ste dobro prošli, a kaj vam piše na fergazeru?”; gospon: “Prva Petoljetka”; ja: šutim; gospon: “A kod vas?”; ja: “Na bloku “FIAT”, na frgi�u “Weber”, a bravice i podiza�i su od metala i kromirani, a ne komad plastike kakav dr�ite u ruci!”; gospon: šuti; mama glasno: “Izgleda, nije baš sve u farbi!”, a meni tiho: “Znaš da mi se sad �ak i svi�a ova rezeda s groznim crvenim tapecirungom!”

Stojadina nam je potrošio neki star�ek koji se je zaletio u nas dok smo �ekali u redu pred semaforom kod Miramarske. Tresnuo nas je tako jako da nam se �ak i krov uleknuo, a mi smo sva �etiri auta ispred nas progurali kroz crveno. Mama se jako razljutila na star�eka, pa ga je pitala kaj nam to dela tako rano ujutro, a on je odgovorio da ne zna! Jerbo mu je to prvi sudar u �ivotu, a nas je pogodio samo zato jer se bojao da �e zakasniti na zeleno svijetlo, pa je zato još od Lisinskog dr�ao nogu na gasu. Mama je onda zaklopila o�i, duboko udahnula, podigla glavu malo prema gore, polako otvorila o�i i mirno gledala negdje u oblake, kao da o�ekuje odgovor od našeg vrhovnog šefa gore. Na kraju je pogledala star�eka i ljubazno rekla: “Ja vam ne �u ote�avati situaciju kad do�e policija - vidim da �ete vi njima i sami sve tako lijepo objasniti!”     
Nakon toga sam izabrao bijeli NSU SC od šezdeset konja koji je bio tako �ivahan na gasu, da mu se prednja hauba sfrkala kao harmonika odmah nakon što smo na putu za Rovinj prošli Dugu Resu.
�uti FIAT-127 su nam naglo izvukli iz šešira na prvom katu Drvenjaka u Marti�evoj nakon �ekanja od dva dana, u vrijeme kada su drugi �ekali mjesecima - naime, mama nas je prije godinu dana, tek tako - neka se na�e, stavila na listu �ekanja. U šeširu su bila i imena onih s vezom, uklju�ivši i predsjednicu Sabora koja je �ekala punih tjedan dana, ali... no, to je ipak jedna sasvim druga pri�a!            

Zbog prasca u Traumu

Za nas s �amke najopasnija je zelinska cesta! Poslije mame, to smo dokazali i Mirek i ja, par godina kasnije, kada je tata Slavek svojem Mireku iz Njema�ke dofurao sportski “Bianchi”. Bic je bio super, s puno brzina, a mogao si ga podignuti s jednim prstom. Probna vo�nja je bila na Zagrebovom renbanu iza Velesajma na Savskoj. Kad smo došli, grupa profi�a je taman marljivo i u istom tempu štancala svoje bezbrojne runde. Nakon konstatacije kak bokci furaju �eške “Favorite” i kak' im treba pokazati kaj je talijanski alu-“Bianchi”, Mirek se je stuštio na renban da bi grupu profi�a odmah ostavio za pola kruga.
No, nitko nije krenuo za Mirekom, svi su i dalje bez ikakvog uzrujavanja vrtili pedalama i drobili svoje kilometre. Nakon par rundi, Mirek je po�eo usporavati kao da je bicikl postao puno te�i, u sljede�oj rundi je po�eo raditi nekakve �udne grimase i otvarati usta kao zlatne ribice na Kreši�u, da bi na kraju izjurio s renbana taman kada su ga trebali presti�i. “Daj ti sad malo probaj!” rekao je bez daha kao da je zbog mene napustio renban i kao da se ne vidi da diše na škrge i jedva stoji na nogama. Rekoh “hvala ne, ovo tvoje mi je bilo sasvim dosta!” 

Za peh, nakon toga smo krenuli na kupanac u Zelinu. Ja sam se furao na nekakvom krampu, tako da me je Mirek koji je samo šibao naprijed, svako malo morao �ekati. U Zelini, otprilike na istom mjestu gdje je mama potrošila purana, a puran Fi�eka, Mireku se je ravno me�u kota�e zabio pravi pravcati prasac. Izjurio je u panici iz dvorišta i pritom ci�ao kao lud, jer je izgleda trebao pod no�. Mirek se na mjestu prekobicnuo, odglumio lastavicu i doslovce se rastepao na cesti. Ni ja nisam puno bolje prošao. Kamion koji mi je tako fino rezao zrak još od zavoja na po�etku nizbrdice, naglo je zako�io radi cirkusa s Mirekom, a ja sam s glavom pogodio zadnju letvu kamiona. Pukla mi je arkada i objesila se preko oka, a ja sam završio u onom maminom jarku.

Nekak'  smo se dovlekli do Traume gdje su nas oblijepili flasterima, a meni su zašili arkadu.
Na pitanje je li nam se švindla ili povra�a, Mirek je odgovorio da smo grdo udešeni, da je jedino svinja ostala �itava i da mu se manta gore nek' kad mu je u vlaku pegla opala na glavu i kad je javkal: “mamca, mamca – nekaj me je pi�ilo!”.
Kako nas netko ne bi vidio ovako potrgane, doma smo se odšuljali kaj indijanci. U haustoru prije rastanka, Mirek je zamišljeno, kao za sebe, promrmljao: “A i prasac je ziher najeb'o!”.

Baden, Halle 75, 1994.g.

Hladna, nekad monta�na hala, sada zjapi prazna. Jedna od mnogih. Nestali su strojevi, nestali su i ljudi - idealno mjesto za objavljivanje organizacijskih promjena.
Sada smo u fazi atomizacije - usitni, distribuiraj, reorganiziraj, pa opet spoji... putem se ponešto i poneko zagubi, pa opet ispo�etka! Okupili smo se, za sada još svi na broju, iako horizonti baš nisu posebno ru�i�asti.
Nakon informacije, razgovaram s jednim starijim kolegom. Ka�e mi da je porijeklom iz Austrije, da su mu relativno dobro poznati naši krajevi, a mislio je i ljudi, i sada pita: "Zaboga, recite mi, kako se to sve moglo dogoditi, da li postoji nekakvo normalnom razumu prihvatljivo objašnjenje za sve te strahote? Vjerujte mi, nije mi svejedno i na odre�eni na�in vrlo teško sve to do�ivljavam".

U tom sam trenutku shvatio kako bi jednoga dana, prije ili poslije, trebalo napisati knjigu namijenjenu ne samo kolegi Werneru, ve� i svima onima koji su bili iskreno zabrinuti, zate�eni i šokirani koli�inom brutalnosti i bestijalnosti koja je eksplodirala u njihovom europskome susjedstvu. Jer ti ljudi moraju dobiti odgovor na jedno elementarno, jednostavno i �isto iskonsko-ljudski postavljeno pitanje: "ZAŠTO?"

Odgovor koji o�ekuje Werner je: zašto i kako je došlo do toga? Što je to toliko neljudsko ušlo u one koji su �ivjeli tu do nas, koji su se kretali i još uvijek se kre�u me�u nama, koji nisu odrasli me�u ljudo�derima ve� su u lektiri imali Puškina, Zolu, Hemingweya... koji su znali Verdija, voljeli Paul Anku i Beatlese, vozili automobile s europskim tablicama...
Odgovor �eka i pitanje koje je postavio hrvatski nobelovac Vladimir Prelog: „Kakvi su to ljudi koji ubijaju djecu dok se igraju, �ene u repovima za kruh.... koji se to procesi odvijaju u tim zlo�ina�kim mozgovima?“

Odgovor mo�da le�i u djelomi�noj impregnaciji amoralom, bez etalona trajnih ljudskih i civilizacijskih  vrijednosti, a mo�da jednim dijelom i u tome da je prije nekoliko godina proslavljena 200-godišnjica prve srpske gimnazije u gradu koji je do 1918. bio na hrvatskome tlu, a da bi se prakti�ki istovremeno u Zagrebu proslavio 300-ti Dies acadamicus - Dan Sveu�ilišta.

Odgovor sigurno le�i, u mo�da na prvi pogled suludoj, izjavi srpskoga generala prilikom granatiranja Dubrovnika: "Izgraditi �emo poslije još ljepši i stariji Dubrovnik!"

Sve ono što smo proteklih godina vidjeli u najtragi�nijim varijantama ljudske patnje, boli, bespomo�nosti i gubitaka, moglo se i moralo se izbje�i! Najkra�a mogu�a metafora rješenja sadr�ana je u pravovremenoj izjavi Lady Margharet Tacher: "Zaustavite Srbe! Odmah, sada - i zauvijek!"
ALI, to još uvijek nije odgovor na pitanje "ZAŠTO TO RADE?"

Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)

Od istog autora:

Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (4)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (5)

PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !

Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude. 
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.