Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)

Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi ... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...

*****

Crtice:

Moj zagreba�ki tramvaj


Zagreb, ljetni tramvaj u Ilici prije II. Svjetskog rata
Arhiv T. Dabac, Zagreb

Divljaci u pješa�koj zoni
Na kiosku kupujem dnevnu tramvajsku kartu i �ekam tramvaj za �amku.
Usprkos gu�vi, neki idiot juri na inline-rolšuama i zaobilazi ljude pred kavanom “Dubrovnik” kao da se radi o krpenim lutkama koje su zalutale na njegovu privatnu stazu za slalom. Opušten, vesla s nogama na široko i o�igledno u�iva sâm u sebi (vjerojatno ima i lu�a�ki sjaj u o�ima), a na biciklu iza njega, kao da je na renbanu, fura neki sportski nastrojeni klipan od preko dve banke. Par sekundi kasnije - evo još jednog na inline-rolšuama! I njemu se strašno �uri i zato opet slijedi slalom me�u ljudima – ovdje, na Trga�u, usred gu�ve!

Kada malo bolje pogledaš, rolera i biciklista koliko ho�eš - svi su na trotoaru i svi su odrasli! 
Nedorasli odrasli egzibicionisti nepro�ivljenog djetinjstva, pseudo-urbani kreteni koji su preko sedamdeset svojih glupih kila metnuli na kota�i�e, zamijenili Jarun s Trga�em i sad voze slalom pred kavanom “Dubrovnik” kao da �e pritom istresti sve svoje komplekse!

Divljaci u pješa�koj zoni - prije ili poslije, pomesti �e nekoga tako da �e to biti grdo za gledati!
Svu trojicu bi trebalo dobro politi s mrzlom vodom i nakon toga im opaliti masnu globu!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, je svakom jasno da �ak i u šumi moraš paziti na ljude. Dobro paziš i ako treba staneš, jer nikoga ne smiješ niti zaplašiti, a kamoli okrznuti - i nikome ne pada na pamet izazivati vraga na trotoaru ili u pješa�koj zoni.

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklisti se zaustavljaju tek kada im je prednji kota� me�u tvojim nogama.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, su susreti biciklista i pješaka vrlo �esti i svakodnevni - na prigradskim cestama, poljskim putevima, u parku, šumskim stazama, uz rijeku – svagdje, �ak i na trotoaru! Ima i opasnih situacija, ali one su rezultat slu�aja, a ne svjesnog izazova jurnjavom kroz masu pješaka. Ako ispadne preusko ili opasno, sudionicima je kristalno jasno da moraju poštovati pravila op�e kulture, reda i zakona, pa tipi�ni scenarij izgleda ovako: pješak prolazi pored bicikliste koji ljubazno �eka uz obvezni smiješak (iako si mo�da misli: “k vragu, baš si se morao nasrati kad sam bio u najboljem zaletu!”) i stoji mirno kao bubica - jer druga�ijeg protokola nema. A bome i pozdrav rijetko izostane.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, �ak i psi hodaju bezbri�no i u povjerenju da ih biciklisti ne�e zgaziti - pa zato bicklista i pred psom jednostavno stane, te uz obvezni smiješak i bez pozdrava, pri�eka da pas svoje odnjuška i ode dalje.

Ovdje, u mom rodnom gradu, pješaku je najpametnije da se hitro makne, jer bi dodatno kota�u me�u nogama mogao još svašta neugodnog do�ivjeti.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, biciklista pri takvim susretima u pravilu ne zvoni - pa nismo djeca da si zvonimo, kada je jedino pravilo “Stoj!”. Osim toga, pješaci su ljudi, a ljudi su razli�iti, pa se mo�e desiti da nekog pješaka i zvonce prestraši – i zato “cin-cin” još rade samo mala djeca!

Ovdje, u mom rodnom gradu, kada zazvoni - onda ti je ve� odzvonilo! I tko ti je kriv što nisi pazio i na vrijeme se maknuo!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, osiguranje bicikla je obavezno. Osiguranje košta oko 25 kuna godišnje, pokriva naknadu tre�oj osobi iliti pješaku do 3 milijuna(!) franaka, a globa za bicikl bez markice je 250 kuna – te brojke „govore“ onomu koga to zanima (sankcija: faktor 10; statisti�ko-financijska dimenzija posljedica: vjerojatnost vrlo mala, ali ako se ostvari...)

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklom udešeni pješak mo�e ra�unati samo na dodatak u batinama!
           
Ovdje u pješa�koj zoni na Jela�i�-placu i u centru grada, Divljacima na kojekakvim rolicama i biciklima sigurno nije mjesto. No, to ne zanima �ak niti dva policajca koji o�igledno nisu na godišnjem odmoru, ali su preuzeli ulogu nezainteresiranih promatra�a, iako je to stvar ne samo gradske kulture ve� i zakona. Mislim si: „Vra�en je Ban, poplo�an Trg, ure�en Manduševac... i sad zbiljam ne bi smio biti problem s redarstvom po�istiti divljake - onako po starom: vadi blok i recitira „uznemirio, narušio, ugrozio, prekršio...  osobne podatke, molim!“

Zagreba�ki tramvaj

Description: Dino3_KonjskiTramvaj_otvoreni_1891g     Description: Dino3_KonjskiTramvaj_zatvoreni_1891g
Zagreb, otvorena i zatvorena kola konjskog tramvaja, uvedenog 5. rujna 1891.g.
http://www.zet.hr/tramvaj/povijest.aspx

(Vozni park: 32 konja, 10 zatvorenih i 6 otvorenih (ljetnih) kola; do 28 km/dan po konju s kolima; 6. rujna 1981.g prevezeno je više od 20'000 putnika. Zagreb je tada imao 42'000 stanovnika!)  

Zagreba�ki tramvaji su uvijek bili posebno bu�ni, spori i rijetki. Drage plave plehnate kutije drndale su po ulicama, a na �amki su cvilile tako jako da su �ak i oni mirni na Mirogoju �epili uši i brojali zavoje.

Mi djeca smo skoro uvijek stajali ili bili u ne�ijem krilu, jer zapravo nismo niti smjeli sjesti na one drvene, neudobne klupe tako dugo dok je netko od starijih stajao. Ako si slu�ajno sjedio, a netko stariji je stao pored tebe, istog trena si morao sko�iti i re�i “Izvol’te”, a ako je to bio netko od poznatih, onda si rekao “Ljubim ruke - izvol’te!”.

Sve je tu bilo po doma�em, �ak i po mirisu! Po košarama su bila jaja, pili�i, kokice, purani... sve što se je moglo kupiti na placu bilo je i u tramvaju, jer su se svi uglavnom vozili s tr�nice ili na tr�nicu. U tom stiskancu, sve je tako lijepo smrdilo po špeku i luku, a kako su svi dizali ruke da bi se dr�ali za veliki drveni ring koji je visio na crnom ko�natom remenu, valjda nigdje na svijetu se nije moglo vidjeti toliko znojnih pazuha i dlaka koje su kao šuma virile iz polumokrih košulja.

I kada si priklješten i bez zraka mislio da tu više niti igla ne stane i jedva do�ekao stanicu kako bi se situacija kona�no poboljšala, na prednja vrata je par ljudi kapnulo van, na sredini  se nije ništa desilo jer srednjih vrata nije ni bilo, a na stra�nja vrata je navalilo njih pedeset. Zato je odzada sjedio kondukter koji je na svakoj stanici morao vikati “Sredina malo naprijed, molim!”. Nakon toga bi primio veliku drvenu dršku na štangi za zatvaranje vrata, probao bi zatvoriti i na kraju bi potegnuo crni remen koji nam je svima visio iznad glave, tri puta zazvonio i tramvaj je krenuo dalje.

Kondukter je imao crnu tašku od debele ko�e, a pred njim je na uskom pultu stajala šablona s tri bloki�a razli�itih karata i jastu�i�em za mali okrugli štambilj. Štambilj je bio na gornjoj strani debelog drvenog blajštifta i kondukter je s njim - sve u jednom pokretu - prvo poništio kartu, tako da je na njoj ostao štambilj s debelim kru�i�em u kojem je bio broj konduktera, onda bi kartu s vrhom blajštifta malo nadignuo, razderao po donjem rubu, otkinuo iz šablone i na kraju kartu predao, nekim �udom uvijek to�no, u ruku onoga koji mu je prije toga - vrhovima prstiju, izme�u �etiri ne�ija vrata, preko tri ne�ije glave i preko dva šešira - uspio dodati novac za kartu.
  
Ko�ni remen koji se je u šlingama protezao po cijelim kolima i bio spojen na zvonce, bio je jako va�an i nama de�kima: svaki puta kada si po njemu dva puta cuknuo, tramvaj je zako�io i stao. Tako smo mogli raditi stanice gdje god smo htjeli - najradije pred poštom u Juriši�evoj.

Zagreba�ki tramvaji su uvijek bili nešto posebno, valjda zato što u Zagrebu svaki tramvaj postane zagreba�ki prije nego što je završio prvu rundu po gradu. To je prosto nevjerojatno kako Zagreb djeluje na tramvaje i kojom brzinom od baš svakog tramvaja nastane pravi zagreba�ki tramvaj! �ak i tramvaj koji je svoj cijeli vijek proveo po njema�kim tra�nicama i zvonio na njema�kom, da bi na kraju, �ut ili zelen i još uvijek išaran njema�kim reklamama, krenuo iz remize na svoju prvu vo�nju po gradu - postaje pravi zagreba�ki tramvaj ve� na prvoj stanici!

Obratno ne vrijedi - zagreba�ki tramvaji više ne djeluju na grad, to su radili samo u periodu od 1891.g. do 1911.g. kada su bili na konjski pogon i kada su zbog ne�eljenog nusproizvoda   pogonskog bio-motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji je pri brzini od 7.5 km/h povremeno lansiran na kolosijek širine 0.76m na pruzi du�ine 8 km od Mitnice (Kvaternikov trg) kroz Vlašku, Draškovi�evu i Juriši�evu preko Jela�i�eva trga te Ilicom do onda Ju�noga, a danas Zapadnoga kolodvora, s odvojkom na Frankopansku i Savsku do Savskoga mosta, te iz kojeg se nakon pada na zemlju ne samo pušio dim, ve� je i smrdio po konjskom dreku, nazivani “konja�a” i “smrda�a”, odnosno konjski tramvaj ili �eljeznica, a ne ZKT ili ZET.  

Za nas klince, vo�nja u tramvaju je uvijek bila doga�aj za sebe, pogotovo ako se išlo negdje na izlet. S tramvajem do Mihaljevca, pa do Tunela i onda pješke na Sljeme do Obrtni�kog doma i livade gdje se rastegne deka i onda pojedeš sve doneseno - to je uvijek bilo tako lijepo! Sa sobom se u ruksaku nosilo pohanih piceka, krumpir-salate, rotkvica, kruha, kola�a ili štrudli od jabuka i �aj u termosici, a poslije su došle aluminijske kutije za faširane šnicle, kuhana jaja i mladi luk.

 
Zagreb, otvoreni vagon „Samobor�eka“ na zapadnom kolodvoru, 1956.g.

Puno manje se je nosilo kada se je išlo s tramvajem na Samoborski kolodvor kod Juki�eve, pa  Samobor�ekom do Samobora, jer u Samoboru je uvijek bilo svega. Išlo se gore kod crkve Svete Ane na misu i proštenje, gdje se jelo i pilo, a poslije bi si priuštili predivnu pe�enu kobasu! Na kraju bi se prošetali do ruševina starog grada, kako bismo dobili zalet za povratak u restoran pored potoka s pastrmkama. U restoranu se je nešto malo pojelo i popilo: pastrmkice izgledaju na tanjuru puno bolje nego kad plivaju u vodi, ali s njima se samo prtljaš i jako dugo jedeš, a malo pojedeš, pa sam tu zato zauvijek zavolio puno mlade janjetine s mladim lukom i jako malo kruha. Na povratku smo uvijek svratili na kremšnite u slasti�arnici iza ugla, a par kremšnita bismo ponijeli doma.

Ipak, najuzbudljivije je bilo voziti se u tramvaju sâm, kad nitko ne pazi na tebe. Takva vo�nja je uvijek bila pravi izlet: sâm od �amke do kraja Zvonimirove - što �eš ljepše? A tek vo�nja na pulferu...! Kada smo porasli, išli smo na drugu stranu. Do Savskog mosta, a onda na kupanac na skeli i gledanac sun�anja golih �enski na “Babinjaku” – fantasti�no! 

Do sada sam vidio barem tri-�etri razli�ite generacija tramvajskih kola i prikolica, od onih �oškastih s vratima koja se guralo na stranu i s drvenim klupama na kojima se neudobno sjedilo, pa do tramvaja s kraja šezdesetih, koji su bila sli�ni ovima koje sada vidim. Ovaj najnoviji model duga�kih kola s dvije gusjenice izgleda super, prva liga. Po prvi puta pomišljam da mo�da ipak postoji tramvaj koji u zavojima na �amki ne cvili tako jako da ga �uješ i pod vodom u badevani. Ipak, ovaj novi tramvaj bi nekad sve moje de�ke strašno ra�alostio – netko je izmislio tramvaj bez pulfera! Pa to je grozno - kakvi su to tramvaji, ako na pulferu ne mo�eš napraviti rundu oko �amke? K'o Bog fale i emajlirane plo�ice na kojima stoji “Ne naginji se kroz prozor”! 

Kako do�i od Jela�i�-placa do �amke?


Zagreb, Tramvajska karta – po�etak 1960-tih.g.

Kao što vidim, ZET je promijenio doslovce sve: linije, brojeve, stanice, tramvaje, karte... samo je sedamdeset godina stara plava boja ostala ista. Sada mogu s �amke direktno do Jaruna, pa natrag preko Savskog mosta i Velesajma, Sopota i Mosta mladosti, Dr�i�evom do Kreši�a, Šubi�eve i �amke. Tramvaj vozi i do nekih naselja za koja prvi puta �ujem i u kojima nemam što tra�iti, jer su daleko iza starog okretišta na Borongaju ili �ak tamo negdje u produ�etku iza Dubrave.

Dok sam bio klinac, na tu stranu su Kreši�, Šubi�eva i Kvatri� bili kraj mojeg Zagreba. Tramvaj je vozio do kraja Zvonimirove, Šubi�eva i Kreši� su bili bez tramvaja, a Sige�ice i Dr�i�eve nije �ak ni bilo.

Kada sam završavao osnovnu školu, prvi tramvaj je krenuo Šubi�evom preko Kreši�a na Branimirovu, a od Zvonimirove je produljeno do novog okretišta kod Borongaja; kada sam krenuo u gimnaziju, završen je podvo�njak kod Kanala i Branimirova je spojena s Vukovarskom, a petnaestak godina kasnije, negdje u drugoj polovini sedamdesetih, otprilike taman na moj trideseti ro�endan, prvi tramvaj je prešao Savu i došao u Novi Zagreb - Dr�i�evom preko Mosta Mladosti do Sopota i Zapru�a.

I tako sada - ja koji sam još prije par minuta bio duboko uvjeren da je baš moja generacija rasla s gradskim dijelom mre�e ZET-a i da se niti u ludilu ne mo�e desiti da nekoga moram pitati “Oprostite, koji broj vozi do Trešnjeva�kog placa?” - razo�arano �itam natpise s brojevima linija i smjerom. Sve je tako razmrdano da se lako mogu zeznuti �ak i izme�u Trga�a i dvije stanice udaljene �amke! 
 
Ima novih brojeva, ali zato fale neki stari, neki stari imaju promijenjenu rutu, ali novi zato voze tamo gdje su vozili stari kojih više nema ili stari koji su promijenili rutu, a sve se to  odvija izme�u stanica od kojih neke više nisu na starim mjestima, ali su zato dobile imena.

Vidim da je opet iskrsnula i trinajstica u kojoj sam se zadnji puta vozio prije to�no pedeset godina. Bio sam s mamom na Mirogoju, a par dana poslije, trinajstica je ukinuta jerbo je došlo do velike nesre�e nakon što su joj otišle bremze. Jurila je po onoj strmini, da bi na zadnjem zavoju prije Zvijezde izletila iz tra�nica i tako silovito tresnula u stabla na drugoj strani, da je dvadesetak ljudi poginulo, a bilo je i mnogo ranjenih. ZET-u je ukinuo liniju, a ko�nice su i dalje ostale na principu “povuci, spusti košaru, izbaci šoder, pa stru�i i ru�i sve dok plava kutija ne stane ili lupi”. Mo�da baš zato što de�ki na remizi nisu znali napraviti tramvaj s dobrim bremzama, zagreba�ke tramvaje od tada više nije radio ZET, nego narodni heroj “�uro �akovi�” u Slavonskom Brodu.

Niti narodni heroj nije znao popraviti bremze, ali je zato umjesto emajliranih plo�ica “Sjedalo za invalide” i “Zagreba�ki elektri�ni tramvaj”, stavio aluminijske plo�ice “Ovo mjesto je rezervirano za invalide” i “�uro �akovi�”. U svakom slu�aju, kada sam postao maturant, linija trinajstice je opet proradila, ali je sada vozio tramvaj broj 15, a ne moj ro�endanski broj 13 koji zna�i peh i donosi nesre�u, pa opet nestala – valjda zato što niti “�uro”, kako su ga politi�ari zvali iz milja, još uvijek nije znao napraviti dobre bremze, a �uo sam da je �ak i �eljezne kota�e morao godinama uvoziti. Tako je naš plavi zagreba�ki tramvaj postao naš prvi “Bad Blue” - njegovi kota�i i bremze su za “�uru”, politi�kog giganta koji je radio i HiTec tenkove za JNA-soldatesku, do Kraja ostali kao nerješiv izazov u rangu “space-shuttle”-tehnologije! 
     
Ne znam kakve su danas tramvajske bremze, ali one “�urine” su bile tragi�ne. Standardna situacija je bila: auto izlazi u rikvercu s parkirališta me�u stablima u Ra�koga; zadnji dio dolazi na tramvajsku prugu; tramvajko pani�no zvoni, ko�i, izbacuje šoder i košaru; tramvaj cvili i stru�e po tra�nicama i šoderu, dok šofer - blijed i uko�en od straha, silne galame i struganja - bespomo�no �eka na tra�nicama, iako je imao vremena pobje�i natrag na parkiralište. Onda “tres” - auto sav speglan, tramvaju ništa, a tramvajko de�kima na remizi raportira: “Danas sam još jednog potrošio, brojim tridesetsedam”.    

Kao automat koji je godinama krivo programiran - da �amkom voze samo devetka i desetka, te da devetka ide preko Trga�a, a desetka preko Kolodvora; da se na faks u Vukovarsku ide �etvorkom ili peticom, na Zapadni kolodvor dvicom, da broj dvadesetjedan vozi od Mihaljevca do Tunela, a mo�da i do Dolja, a da petnaestica vozi samo dole po gradu - nikako ne �elim prihvatiti ono što mi sada stoji pred samim nosom: devetka, koja je otkad postoji vozila preko Trga�a od Zvonimirove do Ljubljanice, sada vozi kao nekad desetka koje više nema; na �amku mogu od Kolodvora do�i s devetkom ako si zamislim da sam sjeo u desetku koje više nema, a ovdje s Jela�i�-placa ako se sjednem na šesticu koja vozi na Kolodvor kao nekadašnja dvica preko Trga�a, ili na sedamnaesticu koja je nova linija, kao nekadašnja �etrnaestica koja je nekom zabunom skrenula niz Horva�ansku da bi prugom koje nije bilo vozila prema Srednjacima, pa i dalje do Pre�kog ako treba!
 
Bar za danas, principijelno odbacujem mogu�nost da se na �amku direktno odvezem s nekakvim novim brojem - to mi je nekako bez veze - a kako je od starih preostala jedino devetka koja sada ide preko Kolodvora, a ne više preko Trga�a, odvesti �u se do Kolodvora i tamo sjesti na devetku koja sada vozi kao desetka koje više nema,  da bi onda devetkom po liniji bivše desetke došao do �amke.

U tramvaju prema Glavnom kolodvoru


Zagreb, glavni kolodvor krajem 1950-tih g.

U tramvaju je jasno bio pravi krkljanac. Nekako mi nije obi�aj ulaziti na prednja vrata, ali sada sam to napravio zbog nogu - izbjegavam stepenice, pa kada ve� moram, neka me bar vidi onaj koji okre�e  ru�ku s brzinama i dr�i bremzu. Izme�u ne�ijeg kuka i ne�ijih le�a gurnem kartu u automat i “Šljuk” - automat je progutao i ne vra�a natrag moju dnevnu kartu za koju sam dao 18 kuna. Puštaju me do automata, gledam u otvor, ali karta se niti vidi niti se mo�e dohvatiti. Gospo�a kojoj pripada ne�iji kuk, dodaje mi nekakvu kemijsku olovku, ali se karta neda is�a�kati - samo sam si zaflekao ruke s tintom koja je po�ela curiti iz olovke. Vidim da cijela pri�a nema smisla i zato kroz prozor�i� velim voza�u: “Automat mi je progutao dnevnu kartu, silazim kod Kolodvora!”, a on veli  “Pozvati �u tehni�ara, odmah �e to popraviti”. Tako je i bilo: ZET-ov tehni�ar je odmah uletio - izgledalo je kao da je samo na to �ekao pored ZET-ove ku�ice na Trga�u - otvorio je automat, malo prodrmao, pro�a�kao i ja sam dobio natrag moju kartu od 18 kuna.

Usprkos tome što cijela pri�a nije potrajala više od dvije minute, u tramvaju je izbila nervoza: “Ima nas ovdje kojima se �uri”; “Sramota, zaustaviti tramvaj zbog jedne smrdljive karte!” Jedna je bila i duhovita: “Drugi puta idi autostopom”. I taman kada sam pomislio kako je to lijepo opet biti doma, u lice mi se unio neki brkonja i kroz zube protisnuo: “Kartu moraš prilikom cijepanja dr�ati �vrsto u ruci!”. Mili Bo�e, zar se karte sada “cijepaju”? Nemogu�e, brko je nešto pobrkao! Karte su oduvijek bile cvikane, precvikane, poštemplane, poništene... kakvo cijepanje!? Zato naivno pitam: “Silazite li u Zoološkom vrtu ili idete dalje?”. Brko me gleda zbunjeno, nekaj mu nije jasno i ostaje bez rije�i - ovaj tramvaj k'o Bog uop�e i ne vozi do Maksimira!

Kako su i drugi zašutjeli, o�igledno izgubivši interes za onoga koji �ak niti tramvajsku kartu ne zna dr�ati u ruci, okrenuo sam se prema prozoru, ali nisam mogao odoljeti da, barem onako ispod oka, ne pogledam prvo sjedalo s kojeg se �uo �enski glas: “Sada sam baš u Praškoj ulici izme�u Trga Bana Jela�i�a i Zrinjevca!”. Mili Bo�e, a gdje drugdje bi Praška mogla i biti? Da je bar rekla “Sad sam u Praškoj kod Mari�evog”! �enska ima nekih šest banki, dr�i mobitel kao da dr�i krunicu, ruke su joj naslonjene na veliku tašku u krilu i valjda �eka sljede�i poziv. Niti minutu kasnije �ujem: “Sada smo prošli Zrinjevac, za pola sata sam kod ku�e!”. Razgovor je odmah gotov, a mobitel opet dr�i kao krunicu. �udno mi je to sve, pa ne �e se valjda javiti i s Kolodvora: “Sada smo prošli Glavni kolodvor, za dvadesetsedam minuta sam kod ku�e!”? Zato sumnjam da je itko, osim nas u tramvaju, �uo njena GPS-javljanja. Skupa bi bila njena polusatna vo�nja, ali sude�i po onome o Praškoj i po komediji s mobitelom, gospo�a je jedna od onih koji sami sebe nazivaju “mi zagreb�anci”, pa su njeni razgovori ipak bili bez signala i besplatni - jer vidim da “mi zagreb�anci” nevjerojatno brzo u�e kako se uklopiti u novu sredinu, a najbr�e nau�e tipi�ne zagreba�ke idiotarije i gluposti.
Zagreb je u tome prosto senzacionalan - nigdje drugdje nema takvog bogatstva manifestacija kojekakvih kompleksa. Pa gdje to, osim tu pod Medvednicom, postoje ljudi koji u svim situacijama i polo�ajima dr�e mobitel na uhu i razgovaraju sami sa sobom kao da se radi o sletu lu�aka?

A i ti mobiteli su uspješnica za sebe! �ak i sam naziv “mobitel” bi trebalo patentirati kao jedan od naših zna�ajnih priloga svjetskoj kulturi. jer kad veliš “mobitel” i Japanac �e to razumjeti! To je va�no, jer u svijetu vlada kompletna zbrka: na njema�kom se stabilizirao “Handy”, na što Ameri umiru od smijeha; Ameri vele “cell”, a s time nitko �iv ne mo�e ništa zapo�eti - �ak niti Englezi, dok sami Ameri znaju isklju�ivo iz konteksta re�enice o �emu se radi; Englezi vele “mobile phone”, ali kad skrate na “my mobile”, onda se i Francuskinja zacrveni i ne zna u koji bi ga dio tijela pogledala, a Francuzi su opet, uostalom kao i uvijek i uz truc svima, izmislili nešto svoje, tako da nitko na kugli zemaljskoj ne zna o �emu se radi.

Jedino što cijeli svijet ku�i je SMS i sms-ati, a jedino što bi još cijeli svijet razumio je hrvatska rije� “mobitel“ koja je slo�enica od „pokretni“ i naše stare rije�i “brzoglas”, dakle „pokretni brzoglas“ ili “pokbrz”. Time smo cijelom svijetu i sebi poklonili šansu za bolje razumijevanje!
Mobitelska epidemija je dohvatila sve slojeve i sva starosna doba, a to se najbolje vidi baš ovdje u zagreba�kom tramvaju: curica iza gospo�e koja svako malo javlja poziciju tramvaja, nešto u�urbano tipka. Valjda šalje SMS: “Volim te i u tramvaju na Zrinjevcu” - a sve to na radost roditelja i porodi�nog bud�eta. To je onaj pravi cilj �ivota: dva-tri dana u mjesecu raditi za troškove mobitela.

No, posebni slu�aj zagreba�ke otvorene scene je kit do mene koji  smirenim pokretom vadi mobitel iz biznis-odijela i javlja se još smirenijim “Da, ja sam!”. Podignute glave kao da �e zakukurikati, duboko zamišljen i poluzatvorenh o�iju sluša tako pa�ljivo, da smo svi u tramvaju zanijemili - odmah smo shvatili da se radi o ne�emu strašno va�nom. �ekali smo što �e re�i, a on je slušao, zamišljeno klimao glavom, onda je pogled usmjerio negdje u daljinu i jasno i glasno rekao: “Kupujemo!”. Sklapa i sprema mobitel u biznis-odijelo, spušta pogled, te i dalje duboko zamišljen gleda u prazno. Svi smo odahnuli, sve je dobro završilo! Tko zna što bi se desilo i koliko radnih mjesta bi propalo da je rekao “Ne kupujemo!”. Bili smo sudionici prave male drame s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi i uz “happy end” u zagreba�kom tramvaju – a sve kao besplatni dodatak! Kakav HNK – kupi tramvajsku kartu, sjedni u prvi tramvaj i samo gledaj, Zagreb je senzacionalan!

Prisje�am se jednog poziva koji sam primio u ciriškom tramvaju i kada sam odgovorio: “U tramvaju sam, nazovite me za dvije minute”; ili jednom drugom prilikom, kada sam istoj osobi sli�no odgovorio s autoputa: “Na autoputu sam. �ujemo se za par minuta, �im negdje stanem sa strane”. Poziv je zapo�eo s “Ovdje James”, a poslije mi je u telefonatu rekao kako cijeni i da mu se svidjelo što tako radim. Ina�e, gospodin je bio onaj isti James Baker koji je svojevremeno u Beogradu dao zeleno svijetlo Miloševi�u, Ad�i�u & Co, da tenkovi one militantne rugobe od JNA smiju iza�i iz naših kasarna i po�nu drobiti naše ceste - jer je naivno smatrao da �e ono što slijedi biti “samo demonstracija sile”!

To isto, u kazališnoj varijanti zagreba�kog tramvaja s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi,  ispalo bi otprilike ovako: Biznis-odijelo: “Ah, da gospodine James Baker, vi me sigurno zovete radi onog spor�i�a od 400 milijuna dolara izme�u EDS i WorldCom!”; pa Biznis-odijelo malo poslije: “Kod A.T.Kearny-a je samo deset hiljada ljudi!”; pa Biznis-odijelo još malo poslije: “Rekao sam da cijeli deal od 2,4 milijarde ima spornih stavki u ugovoru!”, i Biznis-odijelo na kraju: “Mo�e, gospodine ministre vanjskih poslova Sjedinjenih Ameri�kih Dr�ava!”

Silazim na Glavnom kolodvoru do kojeg sam se dovezao sa šesticom koja na tom dijelu vozi umjesto dvojke koja više ne vozi preko Trga�a. Još samo dvije stanice, pa sam na �amki.
Me�utim, novu devetku koja vozi kao stara desetka koje više nema, sam �ekao tako dugo da mi je dojadilo. Zato sam umjesto u devetku koja nije došla, ušao u �etvorku koja je došla jer više ne vozi preko Trga�a nego preko Kolodvora, pa zato više ne kru�i po Vukovarskoj do Kvatri�a, nego sada kru�i iza Savskog mosta i to to�no tamo gdje je nekad sedmica išla ravno.

Zbog toga je ispalo da je �amka puno dalje od dvije stanice - nešto u svemu nije štimalo i tramvaj je, umjesto da skrene u Draškovi�evu, jednostavno produljio po Branimirovoj, a ja sam se u strahu da nešto opet ne krene naopako i na raskrš�u kod Kreši�a, za svaki slu�aj s prvim tramvajem vratio natrag na Kolodvor.

U drugom pokušaju uspjeh: tramvaj je sada ušao u Draškovi�evu, ali me je zato opet zeznuo na raskrš�u kod kraja Zelenog vala - niti je stao gdje je nekad  stajao, niti je skrenuo prema �amki, ve� je otišao ravno i stao odmah iza raskrš�a. Ovo je ve� moj kvart - do �amke je manje od dvjesto metara!

Stanice “Sheraton”


Zagreb, Ilica izme�u Britanskog trga i Frankopanske 1950-tih.g.
Arhiv T. Dabac, Zagreb

Izlazim tridesetak metara iza ugla “Narodnog restorana” koji to više nije - na stanici piše “Stanica Sheraton”. Vidim da se i nova stanica na drugoj strani Draškovi�eve prema bivšem kinu “Opatija”, poslije scena “Vidra”, a danas ne znam što, tako�er zove “Stanica Sheraton”. U tom trenutku, u raskrš�e s druge strane Draškovi�eve ulazi devetka koju sam uzaludno �ekao na Glavnom kolodvoru i koja sada vozi kao desetka, skre�e u Kneza Mislava kao prava desetka jer to nije devetka koja je nekada išla po Ra�koga, i staje na novoj stanici to�no preko puta “Narodnog restorana”, na mjestu gdje se hotel “Sheraton” iza ugla više i ne vidi – ali, i ta stanica se zove “Stanica Sheraton”.

“Sheraton” preko puta nudi standardnu sliku: “S” u lovorovom vijencu na crvenom švedskom mramoru, pred ulazom zastave i jedan u livreji, tu i tamo poneki dobro razvijeni de�ko u modnom odijelu - vjerojatno dekster, zaštitar ili onaj iz filma s Whitney Huston - preko puta �ekaju taksisti... standardna napuhana slika iza koje stoji mnogo manje nego iza meni drage “Esplanade” i intimnog “Palace”.

Baš je zgodno da se sve tri stanice zovu “Stanica Sheraton”! To je najjednostavnije i zvu�i dobro, baš onako svjetski! Ipak, nešto tu grdo ne paše - lokalni vic je valjda u tome da je hotel “Sheraton” zadnja stvar na svijetu koja treba onima sa stanice “Sheraton”, kao što su i sve tri stanice “Sheraton” zadnja rupa na svirali onima iz hotela “Sheraton“! Teško bi bilo na�i ime koje manje zna�i onima koji na tim stanicama �ekaju, ulaze i izlaze izmoreni stiskanjem u tramvaju, svakodnevnim brigama i stvarima koje nose; zaista je teško na�i ime prikladnije za dizanje adrenalina kada iza�u na stanici i pogled im padne na sve te silne mercedese i bend�ole sa šoferima, tjelohraniteljima i sli�nima. Isto tako, oni iz “Sheratona” koje �eka auto, slu�bena kola ili taksi, nemaju blage veze s �ekanjem na stanici „Sheraton“, kupnjom i pla�anjem tramvajskih karata, višenjem u grozdovima na poluzatvorenim vratima, tra�enjem  najbli�e štange, lovljenjem balansa u zavoju, ja�anjem miši�a pri promjeni brzine, grupnim slobodnim sastavima pri ko�enju, guranjem i tiskanjem - kao niti s drugom svakodnevicom onih sa stanica “Sheraton”. Hotel “Sheraton” i stanica “Sheraton” – dva istoimena, a toliko razli�ita svijeta!
 
Situacija me podsje�a na ono što sam godinama i svaki puta primje�ivao u trenutku prelaska  SFRJ-granice: vra�aš se iz Njema�ke ili od bilo kuda s prave strane granice, muzika u autu do daske - Steve Winwood, Alan Price, Janis Joplin ili nešto sli�no, a onda do�e granica s  onim brkatim- “Zdravo dru�e!” To jednostavno nije išlo skupa: muzika ti ne paše kao prije, nešto je tu la�no, osje�ao sam se nekako prevaren - kao da su Steve, Alan i Janis samnom došli u neki pogrešni svijet sivila. A sve to se je desilo na onih par metara do grani�ne rampe gdje prestaje sloboda! Na odlasku je bio kontrapunkt istoga: pre�eš granicu, veliš “Tek sada sve paše, nema više prevare!” – i navineš do daske!
 
No, ovo dokono filozofiranje besposlenog promatra�a poprima novu dimenziju kroz ocjenu istinitosti percepcija promatra�a ispred “Narodnog restorana” koji to više nije: u smjeru hotela „Sheraton“ vidi sjaj koji objektivno ne postoji, u smjeru stanice „Sheraton“ vidi svakodnevno sivilo koje objektivno postoji, dok u smjeru najljepšeg trga u gradu ne vidi �amku koja je objektivno na svojem mjestu. Dakle, sjaj hotela „Sheraton“ je virtuelna istina („vidiš ga, a nije tu!“), sivilo stanice „Sheraton“ realna istina („vidiš ga, i tu je!“), dok je �amka transparentna („ne vidiš ju, a tu je!“). I to je to�no ono što sam osjetio pri izlasku iz tramvaja: la� u sjaju hotela, zbilju na stanici i prisustvo �amke u srcu ma gdje bio! 
     
Za desetak ljudi na stanici prekoputa, koji su na nogama ili naslonjeni na zid s taškama, vre�icama i cekerima nedaleko od bend�ola i taksi-stanice kona�no do�ekali svoju devetku, bitno je samo to da je tramvaj kona�no došao!

Taj �ošak mi se nikada nije svi�ao! Veliki, tmurni prostor ogra�en drvenim plotom – crna zemlja, prljave lokve, stari kamioni, par stra�ara i betonskih rampi... i tako decenijama! Nešto se tu i dešavalo, ali se je rijetko kada moglo nekoga vidjeti i najbolje je bilo uop�e ne zalaziti unutra. Ne znam je li se na tom mjestu moglo izgraditi nešto pametnije od “Sheratona”, ali u svakom slu�aju - taj �ošak mi se niti sada ne svi�a!

Od stanice Sheraton do �amke je samo dvjesto metara, ali �ekam tramvaj. Ne �uri mi se i veseli me da �u baš iz devetke iza�i na stanici pred Studentskim domom i vidjeti sve kao na dlanu: cijeli trg s �amkom i travnjacima oko nje, bazen s vodoskocima, platane, moj haustor i ku�u... a kada pogledam prema Ra�koga, vide se tornjevi Katedrale okru�eni zagreba�kim krovovima ispod zagreba�kog plavog neba - kao na najljepšoj razglednici na ovome svijetu! 

*****

Sje�anja:

Kinez i “Narodni restoran”

Na �ošku pred nekadašnjim "Narodnim restoranom” me do�ekuje iznena�enje: vani pred restoranom - tamo gdje su decenijama stajali neki bezvezni stolovi s aluminijskim nogama, pokriveni još bezveznijim kockastim stolnjacima na kojima su bili poluspigani prljavi aluminijski ašenbeheri u metalnim farbama, dupla solenka s biberom, octom i uljem, te par praznih �aša za gem s crticom za dva-deci da te kelner ne prevari - sada su cerade, suncobrani i lijepo ure�eni stolovi. Ulaz u restoran - tamo gdje smo nekada davno stajali u repu s košalnama i koji ti je decenijama nakon toga ve� na prvom koraku po svemu davao na znanje da je tu dugo bila  menza, a poslije nešto malo bolje za šljakere, studente i zalutale - sada je moderno ure�en. Tu su mat stakla, mesing, zlatna slova, a unutra je sigurno isto raskošno ure�eno: lijepi stolovi, diskretna rasvjeta i muzika, klima-ure�aji, bahati šank i sve ostalo onako kako to danas mora biti.

Stiš�em mesinganu kvaku - zatvoreno! Usred bijela dana još ne rade, ali i to je okay, jer tek sada vidim da na vratima i iznad restorana piše: Kineski restoran “Shangai”! Neka bude sto puta kineski, ali ja sam u zraku najednom osjetio �ušpajz, i to kao da sam pao u veliki lonac pun �ušpajza - opet vidim “Narodni restoran”, vidim tanjure s filekima, tripicama, kiselim zeljem, grahom... i sve oko mene, �ak i “Sheraton”, odjednom miriši po �ušpajzu. To je ono pravo, kakva “ri�a sim - ri�a tam”! 

I opet sam u blesavoj situaciji, kao divlji šaran me�u babuškama: kada mi netko veli “kod Shangaia”, ja �u znati i o �emu se radi i o �emu se radilo, a kada ja, koji ne mogu re�i “kod Shangaia”, velim “kod bivšeg Narodnog restorana”, onda �u ispasti kao arhai�ni idiot - pa koga danas interesira ono “bivši”, pa još i “narodni”, a ionako nema pojma o �emu se radi?

Pa neka, takav sam - stari �udak koji to ne radi iz truca, nego još �ak vjeruje da je u pravu!
Zato moram zagreba�ke babuške nau�iti pameti, jer ovo “bivši” ne vodi nikuda! Sve je polako bivše i sve više bivše: od bivšeg “Kuglia” do bivših “Grohara” i „Rukavine“, a niti bivšu „Otmjenost“ ne treba zaboraviti, a ako krene na još lošije, uskoro �e biti i bivši Britanac, pa  mo�da �ak i bivši Kaptol. Ili karikirano: Šipi�i imaju toliko love da bi, kad bi smjeli i htjeli, mogli kupiti i zagreba�ku Katedralu, a ako �e nekim vragom jednog dana smjeti i htjeti, pa kupe cijeli Kaptol i nazovu ga “Papiga” - ja �u babuškama i dalje govoriti “kod bivšeg Kaptola”, a ne “kod Papige”! 

I makar bio okru�en cijelim jatom babuški koje znaju samo za “Papigu”, stalno �u govoriti isto, jer nisam ro�en negdje u svemiru, nego baš tu, ispod Kaptola! A kod mladih babuški �u �ak pre�i u ofenzivu - nema “bivšeg”! Njima �u re�i “kod Narodnog restorana”, “kod Kuglia” i tako dugo pri�ati kako je to nekad bilo, dok ne po�nu raditi kao i švicarske babuške, koje su ve� odavno po du�anima, ku�ama i ulicama napisale: “Kod Izvora; 1835”, “Kod Pluga; 1645”; “Kod Hobli�a; 1813” - iako nitko �iv nema blagog pojma kako je izgledao taj izvor, hobli� ili plug. I kad uspijem, babuške �e jednoga dana sâme napisati “Kod Kuglia; 1835”, Britanac ne �e nikada postati “bivši Britanski Trg”, a i iznad “Shangaia”, ili što god tamo došlo kad netko “Shangai” opet proda, zatvori ili promjeni ime, stajati �e “kod Narodnog restorana; 1945”.
Cerade i suncobrani pred bivšim “Narodnim restoranom” mi se ipak �ine prešareni, i to je zato, jer na svakom metru piše “Stella Artois”. Opet nešto novo - mo�da je to postalo tradicionalno kinesko pi�e u Zagrebu!? Gazda je to k'o Bog metnuo radi onih prekoputa, iz “Sheratona”, jer misli da mu ne bi došli ako bi umjesto “Stella Artois” pisalo “Zagreba�ka pivovara” ili “O�ujsko pivo”. Brzo je skop�ao pa kopa kao i drugi u našem turizmu, da gastronomsku tragediju i ne spominjemo - ponudi ono strano, tako da stranci odmah vide kako o tome nemamo pojma, a umjesto doma�eg, ponudi ono “naše drugo” - tako da stranci i dalje misle da smo i mi bili pod Turcima i da smo na Balkanu.

Zato je u tom pogledu restoran kineskog naroda na mjestu bivšeg restorana hrvatskog naroda ipak korak naprijed - tu se sigurno ne�e desiti da ti ponude balkansko-turske  specijalitete, ne �e ti ponuditi �evap�i�e i ra�nji�e, a kad pitaš “Pa dobro, imate li nešto drugo?”, �uješ “Imamo �evap�i�e bez ra�nji�a, a mo�ete uzeti i ra�nji�e bez �evap�i�a”, a ti onda: “Pa �ekajte, je li to cijeli izbor?”, pa �uješ “A, ne gospodine, imamo još miješano meso!”. I to je mat! Na kraju, tu negdje usred tvojeg dragog Zagreba kompletno izgubiš kompas i provokativno pitaš: “A plu�ica na kiselo?” i onda do�e Odgovor “A šta je to? To si najbolje potra�ite u Sloveniji!” Znam da bi se netko kao Mladen Deli� u takvoj situaciji opet bacio u predinfarktno stanje i zavikao iz petnih �ila: “Pa ljudi, da li je to mogu�e?”. Je, mogu�e je - previše istinitih doga�aja kru�i kao vic! I zato je dobro da je “Shangai” na mjestu “Narodnog restorana” - jer moglo se je i nešto strašno gore desiti! U svakom slu�aju, danas �u oti�i negdje drugdje, jer još uvijek najviše volim jesti sa �licom!

Ina�e, prvi Kinez u kvartu je bio zagreb�anin kojeg smo zvali “Kinez”. Iako mu je mama bila naše gore list, kao mali je iz genetski nepoznatih uzroka jako li�io na malog Kineza, a poslije, kada se je protegnuo do plafona i smršavio, jako je li�io na velikog Kineza, tako da mu je taj nadimak i ostao. Kao i svi mi, naj�eš�e je visio u „Kafi“, kafi�u “Astorija” na �ošku Ra�koga, i zato je “Shangai” bez cerade “Stella Artois” trebao do�i tamo gdje je “Astoria” još uvijek sa ceradom “O�ujsko pivo”.

Kinez nije nikad bio u Kini, ali mi je ipak jednog dana - tada sam ve� svirao u “Koraljima” - donio predivni kineski zimski kaput, trifrtaljac, dlakavac, i to karo-kan s ogromnim tamno-zelenim i bijelim kvadratima. Poklonio mi ga je - veli da se takve stvari ne pla�aju - a ja sam ga zaboravio pitati gdje je to takav du�an, tako da i sâm ponekad tamo svratim, ako nije u Kini.

Kod Drage iz Lopaši�eve je bilo druga�ije, njemu se je sve moralo platiti. Imao je sve što smo trebali - plo�e, trapki, ko�ne jakne, devize... Samo te pita “Što?”, “Koliko?” ili “Koji broj?” i tu je - kao iz šešira! Pravi profi - jedino �ive kedere nije dr�ao! Veliš mu da ti je vinterica premala, pa ako na lageru momentalno nije imao ve�u, �uješ da �e slijede�eg tjedna sko�iti do Stuttgarta i da �e sve štimati. Izgleda da sam mu bio jako drag, jer mi je �ak i on neke stvari poklonio! Htio sam svakako platiti, ali mi je rekao da ne brinem, jer on ionako još nikada nije nešto platio. Veli, �ak i kada dobije manji broj, onda ne mijenja, ve� se fino vrati u du�an i stavi ve�i preko manjega. Tek poslije, kada sam kao mladi� upoznao de�ke iz Dubrave, shvatio sam da su Drago i neki drugi de�ki iz kvarta zapravo bili amateri.

U Dubravi se je tada moglo dobiti zbiljam sve: od kineskih školjki do skupocjenog nakita i avionskog motora! Do�eš u neku rupu, kad tamo veste, šulje, kravate, odijela - prva francuska liga - sve lijepo i uredno poredano na štangama, kao u butiku! A ispod - fino poslagane taškice, cipelice i �izmice. To je bio rezultat moderne organizacije i pravog timskog rada: ekipe su vje�bale, mirovale i onda “zuuum” – dvotjedna blic-turneja od Azurne obale do Pariza, i nakon toga sve u neku rupu u Dubravi. Na štangu - kao u butiku, a ispod fino poslagane taškice, cipelice i �izmice. Danas mi se �ini da su jedino Trešnjev�ani ispali staromodno-pošteni bedaci - kako se ne bi stalno me�usobno makljali po Trešnjevci,  zabavu su proširili do centra grada.  

Ina�e, Kinez mi je rekao da je s Kinezima u Zagrebu danas potpuno druga�ije i da je grad pun kineskih du�ana s pravim Kinezima. Veli da je to logi�no i da je sve krenulo od biznisa sa cvikerima: neki Kinezi koji su bili na Velesajmu i švrljali po gradu, slu�ajno su vidjeli da “Panika” u Juriši�evoj i sli�ni, po cijeni od 19.-; 39.-, 59.- i 79.- kuna prodaju cvikere koji Kinu napuštaju u sanducima uz cijenu od jedne kune po paru cvikera. Odmah su sku�ili da je Zagreb prava ludnica, pa su neki ostali, po�enili se s našim curama i danas pri�aju hrvatski bolje od novo-Hrvata. Kinez veli da je i to logi�no, jer strani jezik moraš dobro nau�iti, da su  Kinezi marljiviji od Hrvata, a to moraju i biti jer na Sveticama nemreš na kineskom prodavati majice, hla�e, pamuk, svilu i ostalo. Jeftino i dobro, “Made in China, Dubrava”.

Kad ga opet vidim, onda �u to�no znati da li zagreba�ki Kinezi piju “Stella Artois” ili “O�ujsko pivo” umjesto “Tsingtao” i “Yanjing” - jer kada Kinez nešto veli, to je ziherica! Sve je kod njega ziherica, iako on nije pravi Kinez, on je ipak Kinez iz purgerskog  kvarta, dok su oni  drugi samo kineski zagreb�anci, dojdeki i dotepenci. Naš Kinez �ak ne šljivi ri�u - jasno i glasno veli da su mu, još od malih kineskih nogu, �ganci, mlin�eki i tijesto puno bolji i tvrdi, da je s košalnom išao u „Narodni restoran“, još bi sigurno dodao �ušpajz i kuhani grah sa šunkom!

Zato svima mora biti jasno kao dan da nam ne trebaju kineski restorani s ri�om koju Kinezi pripremaju na sto�etrdesetisedam na�ina, jerbo tijesto im raste nigdje, a dobiva se iz brašna  koje nemaju pa zato Kinezi sade ri�u, a mi koji imamo umjesto njih otvaramo kineske restorane kako ne bi nudili naše �gance, mlin�eke i štrukle dok Kinezima fali �ak i kukuruzno brašno pa si sanjaju tijesto iz krušne pe�i s nadjevom od oraha, sira ili maka, a preko puta „Sheratona“ nude jelovnik s onim kaj imaju i mo�eju à la „proljetna salata s ri�om – ljuta ri�a u proljetnoj juhici – suha ri�a s pr�enom patkom – pr�ena ri�a s kineskim bambusom – desert kineski kompot "rizi-bez-bizi“ dok mi imamo, a bedaci ne �emo preko puta „Sheratona“ sve redom metnuti na dnevni red od juhice, poga�ice, arambaši�a, krvavice, �varaka do kulena, pršuta i paškog sira na mjestu „Narodnog restorana“ i mirisa �ušpajza iz košalni i zato “Dole ri�a – Sloboda mlincima, za Hrvatsku kuhinju sa Štruklom naprijed!” kako bi naši, ali ne moji, „Kinezi“ i oni koji se prave Kinezi, kona�no shvatili da jedini pravi put završava u autohtonoj hrvatskoj kuhinji, a pravi Kinezi bu ionako shvatili da na putu do jelovnika u mojem kvartu trebaju prvo u osnovnu školu prelaskom na talijansku ili francusku kuhinju i to tako da se svaki deseti Kinez bez obzira na godine i spol iskrca na obali Velikog kanala s vilicom i no�em u ruci te sa ili bez štapi�a odmah pre�e na francusku kuhinju i da se ne zaustavi do talijanske kuhinje kako bi onda francuzi i talijani k nama, kao izbjeglice, ravno u “Sheraton” a ako baš ho�eju nekaj od mog „Narodnog restorana“ onda fino košalnu u ruku pa u red za �ušpajz bez štapi�a. Haugh!

Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)

 

Od istog autora:

Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (2) 

PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan ! 

Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude. 
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.