Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (5)

Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...

*****

Crtice:

Ulica Ra�koga

Pogled na ulicu Franje Ra�koga 1960.g.
Razglednica; „Foto-Tehnika“, Zagreb 

Na povratku od “Mimica”, nakon uobi�ajenih srdelica uz šnitu kruha i �ašu crnog vina, gledam prema  Trgu burze, sada Hrvatskih velikana: sve je super ure�eno - lijepi vodoskoci, lijepe glatke kamene plo�e po kojima je ugodno hodati, bolje nemre biti - ovdje zbiljam sve štima!
Ovdje je sâm centar svih kvartova na svijetu! Gdje postoji kvart koji ima sve ovo, i još tako lijepo: široke ulice s drvoredima i plavim tramvajem, pa i najkra�u dve-i-pol-ku�e-ulicu u gradu; predivni park, bazene s vodoskocima, Meštrovi�evu monumentalnu rotondu od Bra�kog kamena; knji�nicu, školu i gimnaziju od koje je bolja samo osje�ka III. gimnazija, jer je jedina na svijetu iznjedrila dva nobelovca; dje�je vrti�e i moderni neboder za starije; bolnicu, gradski centar hitne pomo�i, nekoliko ambulanti i apoteku; tr�nicu, dva shopping centra i moderni kino-centar, podzemnu gara�u, hotel, restorane od našeg ribljeg do našeg kineskog, dvije taksi stanice; dvije banke od kojih je jedna, ona najglavnija u dr�avi - kao gornji dio Bank of England s pogledom na moju „Kafu“; Dom armije i vojnu komandu dr�ave - pravi mali Pentagon s pogledom na Kreši�... a na par minuta hoda od kvarta crkva Svetog Petra u kojoj se svi iz kvarta �ene i naša zagreba�ka Katedrala; pa glavni �eljezni�ki kolodvor, autobusni kolodvor... a niti Maksimir, Zrinjevac i Gornji grad nisu puno dalje.
Zato sam nekad mislio kako su morska obala (umjesto onog tmurnog prostora gdje je poslije došao hotel „Sheraton“) i Mre�nica (umjesto crnog potoka Medveš�ak koji se vidi kada se ovdje u Ra�koga otvore poklopci kanalizacije) ono jedino što nemamo u kvartu.

Na �ošku Juriši�eve radim blic-inventuru u tehni�kom smjeru: lijevo gdje je bio „Varteks“, sada je neka meni nepoznata banka, a na �ošku desno, na mjestu Mlje�njaka je du�an s kozmetikom. Za “Mlije�ni restoran” mi nije �ao, od onog mlije�nog tu nikad nije bilo puno dobroga, a od restorana je bilo još manje - �ak su i piroške radili na hladno. Republi�ki centar za socijalnu skrb, kao i onaj prekoputa za školstvo su izgleda samo promijenili plo�u i administracija šljaka neumorno kao i prije; „Kafa“ - najglavniji kafi� u kvartu je i dalje tu, ali u novom ruhu; Narodna banka i prostor pred njom su ljepši nego ikad'; lijevo po�inje Marti�eva u kojoj mo�eš kupiti sve od ziherunga do automobila i na prvi pogled promjena nema, a blok lijevo zapo�inje s mjenja�nicom – to nam u kvartu nikad nije trebalo iako smo stalno mijenjali devize.

Slasti�arne „Grohar” s perfektnim kesten-pireom, sladoledom i slancima nema, ali nje ve� dugo nema, a za sve ostalo smo ionako išli negdje drugdje - najbolje je bilo kod Jakši�a u Zvonimirovoj, odmah iza Šubi�eve, kremšnite i cassatto, samo si li�eš prste - uvijek je napravio taman toliko kako bi bilo friško, pa je sve bilo brzo prodano.

Najve�a promjena je na mjestu �eljezarije koje više nema - sve skupa je sada op�inski ured za gra�anstvo. Izvrsno, nema više pentranja i lutanja po katovima iste zgrade s ulazom u Draškovi�evoj iza ugla. Na �ošku je ostao „Konzum“ koji je dobio novog vlasnika - ili bolje obratno, jer to kod nas tako ide.

Sjedam za stol ispred “Astorije”, proklete noge su mi opet malo utrnule, a ledene su kao da sam cijeli dan bos cupkao po ledu - i to po jednom od onih debelih, metar duga�kih blokova koje su nekad davno, svakog ljeta iz ledane u Kraševoj razvla�ili kolicima, triciklima i kamionima u svim smjerovima po gradu. Ovdje u “Astoriji”, koja je za nas bila jednostavno “Kafa”, bio je centar svih doga�aja u kvartu, tu smo proveli više vremena nego doma u krevetu. 
Pogled mi automatski radi švenk vani preko stolova, pa u „Kafu“ kroz otvorena vrata i velika stakla - i tu  je sve bolje, moderno i valjda ljepše, ali to nije više ona naša „Kafa“.
Kelneru velim „dupli cappuccino“, di�em se, ulazim i u�ini mi se kao da opet vidim kako poštari iz tehni�ke slu�be preko puta u Draškovi�evoj, ve� u sedam ujutro, tu desno uz prvi visoki stol s površinom od svjetlo-plave plastike, uz par štampleka onog oštrog iz Badel-programa, uzimaju zalet za šljaku na instalacijama po gradu. A u drugom kutu desno, na stolu vidim �ašicu i iza nje prvog „zaljepljenog“ - valjda je cijelu no� negdje nestrpljivo �ekao kako bi odmah, �im se „Kafa“ otvori, nastavio tamo gdje je sino� pri zatvaranju morao prekinuti.
No, slike se odmah gube i vidim praznu „Kafu“ - to se u naše vrijeme nije moglo desiti. Vani je isto bilo   druga�ije, kakvi stolovi i stolice - sjede�i smo se gurali na ispup�enju zida, brbljali, dogovarali, pušili, pili, gledali cure koje prolaze pa opet pri�ali... i najednom �ujem refren moje davno zagubljene pjesme „Na krilu bijelog miša“: „K'o na dlanu vidim �itav �ivot svoj, sad' kad je kasno, znam, da bi dalje bio moj:“

A tek ovi vani! �ujem dio spike za susjednim stolom, i tu pred „Kafom“, sada uz cappuccino umjesto crne kave bez šlaga u maloj šalici s dvostrukom plavom crtom, opet mi doleti nešto moje staro: „Sve su face poput zlatnih riba, zar jatu tom pripadam i ja!?“. Stara pri�a, kad postanem muzi�ki kreativan, to zna�i da sam ili jako zaljubljen ili me nešto jako mu�i - da pred *Kafom“ ne velim „ili mi ide na jetra“!

Gledam prema pedesetak metara udaljenoj zgradi na Ra�koga 3 - fasada je ure�ena i kao da je sve, od prvog kata do krova, uklopljeno u poslovni dio Narodne banke na broju 1, a kod ulaza nema plo�ice šahovskog kluba “Mladost”. ŠK „Mladost” je nekamo odselio!

Razmišljam i o drugim sportskim klubovima koji su iz kvarta odselili ili jednostavno nestali - sve što trenira i treba prostor je otišlo, a ostala je samo poneka administracija à la kajakaški savez. Vjerojatno odlaze na nekadašnju periferiju gdje sada ima atraktivnih lokacija, sadr�aja i mjesta za parkiranje, prostorije su ve�e, bolje i jeftinije, a to je ionako širi centar“ grada, jer se grad protegnuo u nedogled.

Nestali su i stolnoteniski klubovi „Poštar“ i „Tekstilac“, a kao zamjena je u kvart došao klub alkoholi�ara „Poštar“ - valjda po onoj „Poštar uvijek zvoni dvaput!“. 
I zato u kvartu više ne�e biti niti Hrbuda, Nikoli�ke i Šurbeka, niti cijelog brda stolnoteniskih medalja s olimpijada, svjetskih, europskih i drugih prvenstava.

Nema niti autokluba. U Marti�evoj se više ne�e mo�i vidjeti Jovicu Palikovi�a - našeg jedinog, pravog, najsvestranijeg i najve�eg šampiona auto-moto sporta - kako sâm po cesti gura Abarth ili Gordini, gura i preko raskrš�a dalje po Smi�iklasovoj, sve dok ne dogura do mjesta gdje smatra kako mo�e upaliti motor, a da pritom ne uznemiri stanare. Uz njegovo ime su vezane brojne pobjede i titule prvaka u motociklizmu i automobilizmu, kao i pobjeda na reliju Monte Carlo.

A tu, preko puta igrališta bivše II. Draškovi�eve škole, je bio i Mladen Gluhak za kojeg je sportski novinar Vladimir Su�i� tvrdio: "Gluhak je najtalentiraniji voza� koji se ikad pojavio na našim stazama.“
Da, previše toga s gumama je otišlo iz kvarta. Kao prvi su otišli vulkanizeri, za njima automehani�ari, pa autoklub -  izgleda �ak i autoškole!

I evo tako su danas u kvartu ostali samo „vje�ni“ Li�ani u dvorištu �amke broj 3! Ne znam to�no koji klubovi i kojim redom, ali od kada je tamo prije pedesetak godina došla omladinska organizacija „Polet“ - i oni su tu: Hrva�ki klub „Lika“, Judo klub „Lika“, Karate klub „Lika“.
U me�uvremenu je nestala i omladinska organizacija „Polet“, ali su karataši za svaki slu�aj preuzeli, i iz nekog razloga sa�uvali to ime, tako da u istoj dvorani, skoro na istoj strunja�i, postoje dva kluba „Lika“ i jedan „Polet“. Tako je krenulo, dobro je da je tako i tako bi to moralo i ostati!
(U „Poletu“ je 1962.g. bio plesnjak na kojem su „Koralji“ zapo�eli pod imenom „Crveni �avoli“. Sviralo se uve�er – a po danu su u dvorani bile strunja�e Hrva�kog kluba „Lika“.
Cijele dane su hrvali u onim prakti�nim, meni smiješnim, uskim tamno-sme�im dresovima, a me�u njima (ako ga nisam zamijenio s nekim drugim bubnjarem koji je isto bio hrva�) sam vi�ao i „našeg Švicarca“ Bracu Krajnovi�a, tada bubnjara „Bezimenih“.)

Nekad su se u kvartu štancale medalje i slavili pobjedni�ki pokali. I to u Koli�inama!
�ak su i „Koralji“, koji su niknuli u ku�i gdje je stanovala Dinka Nikoli�, višestruka prvakinja Hrvatske i one bivše federacije, dali svoj prilog i na nekakvim gitarama donijeli u kvart jedno zlato i nekoliko srebra.  
Danas su u kvartu dosegli dno, ne samo vrhunski sport, ve� i onaj svakodnevni sport „negdje iza ugla“ - sjedni u tramvaj ili u auto, pa na trening, a ako kao mali �eliš igrat' pinga� - odvest �e te mama s autom, od 17:45 do 18:30. Nekad se otišlo iza ugla, i ako je koji stol bio slobodan, više se nije izlazilo!
Pogled mi odluta prema haustoru u Draškovi�evoj, to�no prekoputa „Kafe“: tu je stanovao legendarni Nikola Ple�aš, koji se u gimnaziji tako duuugo dizao iz klupe ispred mene kada ga je Lakti� prozvao rekavši: „Reci ti meni Nid�o...“, ali je zato, na sve ono brojno što je osvojio, kao najljepšu krunu stavio zlatnu medalju svjetskog prvaka u košarci, i to tako da se amerima nakon finala duuugo vrtilo u glavi.  

Da, zaista je senzacionalno koliko je prvaka i pobjednika dao ovaj kvart i klubovi u kvartu!
Tempi passati? Odgovor: Ne! Dum spiro, spero - dok dišem nadam se! . 

Šahovski klub “Mladost”

Lijevo, u sredini bloka, je ku�a u kojoj je bio šahovski klub “Mladost” - klub koji je neizostavni dio slavne povijesti hrvatskog šaha, klub šahovskih velikana, velemajstora, u�itelja, pisaca u svijetu poznatih knjiga i priru�nika, te „ambasadora“ šaha. 
Gledam iz „Kafe“ prema bivšim prozorima Kluba i pokušavam si predo�iti koliko je prvaka igralo za Klub, koliko prvenstava i medalja je Klub osvojio... i �ao mi je, jer poznajem samo mali dio te slavne povijesti.
I mislim si kako bih se, iako šahovski nekompetentan kao zapušteno polje na kojem je nekad davno zaorana prva, kratka „šahovska“ brazdica, ipak i na ovom mjestu usudio glasno izgovoriti tri velika imena: Braslav Rabar - nekada najbolji u�itelj malih šahista; Mijo Udov�i� - prvi hrvatski velemajstor i Dra�en Marovi� - pisac svjetski poznatih šahovskih knjiga koje sam uvijek rado kupovao, valjda radi one od velikog Siegberta Tarrascha: „Šah �ini ljude sretnima, kao ljubav i muzika!“

Description: Dino5_Mladost_UdovcicCebalo_1948

Braslav Rabar; 1919.-1973.g.
http://sah.hr/forum

Mijo Udov�i� i Mišo Cebalo; oko 1950.g.
 velemajstora M. Cebala

“Mladost” je najdra�i klub u mojim sje�anjima - i tu je par sitnica koje nisu jako poznate: ŠK “Mladost” je decenijama bio u trosobnom stanu, tu gore na tre�em katu. Ulazilo se u predsoblje - na zidu nasuprot vratiju su bile obavijesti, termini, rasporedi, tablice turnira itd.; lijevo uvijek pretrpani drveni uredski stol, a o svemu se brinuo ve�-polako-dida prosijede kose i brkova, koji je istovremeno vodio i cjelokupnu administraciju kluba. Imao je sve ono va�no što je trebalo, od drvenih figura i satova do papira, a posebno su bila va�na dva klju�a, jedan za Coctu i drugi za biljar na gljivu, koji je bio u maloj prostoriji pored ulaznih vratiju. Ravno prema ulici je bila velika turnirska prostorija sa šahovskim stolovima, tu se igralo, analiziralo i u�ilo, pa je zato na zidu u lijevom uglu bila velika šahovska plo�a s flah-figurama.
Lijevo prema dvorištu, na mjestu bivše kuhinje, bila je još jedna manja prostorija sa šahovskim stolovima i to je bilo sve - ali i više nego dovoljno za Klub koji je ušao u povijest.        

U klubu su oni mla�i imali i tu �ast: jednom tjedno je s njima radio Braslav Rabar - me�unarodni majstor, višestruki prvak Hrvatske i bivše federacije, velikan koji je osvojio i olimpijsko zlato.
I to nije sve: u vrijeme dok je radio kao jedan od urednika šahovskog mjese�nika „Šahovski Glasnik“ (bio je dugogodišnji urednik, to se moglo primijetiti i po dioptriji koja je bila sve ve�a i ve�a), definirao je Klasifikacijski sustav otvaranja koji je primjenjen i u Chess Informant, najpopularnijoj šah-publikaciji. Time je bio i autor deskriptora za otvaranja i varijante (access-key) koji se i danas koristi pri pretra�ivanju šahovskih baza podataka.

Ja sam se u „Mladost“ u�lanio s deset godina i kao ve�ina klinaca, u klubu sam visio skoro svako poslijepodne. Znalo se desiti kako u hrpi �ekamo razo�arani pred vratima i na stepenicama, jer naš „dida“, ili njegov sli�no tako stari zamjenik, još nije došao kako bi otvorio vrata. Naj�eš�e sam igrao s Brankom Jazvi�em s kojim sam išao u isti razred. Poslijepodne, nakon škole, smo se jednostavno „preselili“ preko puta ceste, tr�e�i uz stepenice kao da se gore dijele kremšnite.
I nas je u�io Braslav Rabar, analizirao partije, objašnjavao varijante... a ti gledaj, shvati, pamti i piši, te poslije doma ponavljaj i još izrezuj iz novina partije ili rješavaj višepotezne probleme.
U odnosu na danas, to je razlika kao izme�u zemlje i neba: danas se netko ugodno smjesti, pozove ChessBase i bira, selektira... a na raspolaganju su doslovce svi velikani šaha, svi svjetski prvaci i sve turnirske partije u preko sto godina - kako bi kompjuter, iPad ili Android apps sve to fino i u boji prikazao.
Ali �ak ni tu ne ide bez gospodina Braslava Rabara, jer ChessBase, navodno, kao opciju ima njegov deskriptor pod nazivom „Rabar-key“.

Naravno, najnapetije je bilo na turnirima za kategoriju. Spremali smo se za svaku partiju, nakon toga smo satima analizirali, pa onda sljede�a partija... a tablice na oglasnoj plo�i su nam bile najva�nija lektira za vrijeme turnira, stalno smo ih prou�avali, ra�unali i kombinirali. U partijama smo �ak primjenjivali posebne psihološke “taktike”: odigraš potez, lupiš uru i dok protivniku curi vrijeme, ti fol nezainteresirano odše�eš do biljara. No, to je bio samo privid koji se znao osvetiti.
Uglavnom, �etvrtu kategoriju je ve�ina brzo osvojila, do tre�e smo napredovali „kako i kada koji“, ali osvojiti drugu, to je ve� bio kvantni skok. Koliko se sje�am, jedino su Topolovac i Kri�kovi� prozujali do druge kategorije kao da se radi o tri metra s preponama.
Od onih koji su poslije postali poznati i za koje sam �uo, me�u nama je bio Luka Tripkovi�, sada sportski dopisnik iz Pariza, koji je doveo i mla�eg brata, te ozbiljna i zamišljena Tanja Belamari� koja je s bratom došla u klub, te postala jedna od naših najboljih šahistkinja.
Za mene je to vrijeme završilo dvije godina poslije kada je s Koraljima tako krenulo, da za klub više nisam imao vremena. No, to je bilo vrijeme kada se u hotelskom restoranu, u skoro svakom mjestu gdje smo svirali, našao neki stol gdje se igralo. Ja bih kibicirao, tu i tamo nešto dobacio, dok ne bih �uo ono što sam jedva �ekao: “De�ko, ili šuti ili sjedni za stol! Ovdje se igra za pivo!” - pa nek' svima plati bar jednu rundu, ja �u ipak nešto drugo!
(Po�etkom '80.-tih, nakon dvadesetak godina izbivanja, ponovno sam svratio u Klub - i naš „dida“ je još uvijek bio tu. Isti kao i nekad - �ak mi se u�inilo kako se nije niti za dlaku promijenio! Kod onoga zbog �ega sam došao je nešto zapelo, pa dragi „dida“ veli: „Arhivu više nemamo, sve što je starije od deset godina smo predali... i 'ko sada zna gdje to!?“ I onda je uslijedio drugi susret, i to s posljedicama: u tom trenutku iz haustora ulazi Mišo Cebalo i pita me „Što te nosi?“, rekoh „Nema više podataka o mojoj �etvrtoj, do�ivotnoj kategoriji“; veli „Sutra ti kre�e turnir, pa potvrdi tre�u.“ A „dida“, koji me se izgleda nekako u magli prisjetio, me fino odmah upiše u tablicu na zidu! Tako sam nakon svih proteklih godina, opet završio na turniru u Klubu - i to mi je bio jedan od najte�ih ispita u �ivotu!
A i taj Mišo, taj fini par godina stariji de�ko iz Smi�iklasove me je oduvijek fascinirao: to ti je kad se rodiš kao beba-velemajstor te�ine 2345 FIDE-eloa, onda te nigdje nema kako bi jednog dana eksplodirao do velemajstora u “veni - vidi - vici”-varijanti - te da bi sada tu, u Ra�koga 3, došlo do onog mo�da najte�eg u cijeloj šahovskoj karijeri – ne treba se penjati po tablicama, nego skroz gore na tre�i kat!
Znam da je �esto dolazio u Švicarsku na turnire - valjda kako bi si priuštio nekoga iz Kor�noj & Co. pa i da još usput nekaj zaradi, ali na�alost, do sada ga nisam otišao pozdraviti.)

Sada, dok ovdje iz “Kafe” gledam gore prema bivšim prostorijama „Mladosti“, prisje�am se koliko sam �elio jednoga dana igrati za Klub - i pjesmice “Sanjao sam divan san, ko’ da je na javi...”! 
Zovem kelnera, pla�am i �elim krenuti, ali ostajem još nekoliko minuta i slušam nastavak razgovora za susjednim stolom - senzacionalno, prosto je nevjerojatno što se ovdje svašta mo�e �uti!

Od kolijevka pa do groba, najljepše je �a�ko doba


II. Draškovi�eva škola; potpisi u�enika „B“-razreda; 1959.g.
Iz zajedni�ke arhive u�enika „B“-razreda

Desetak metara dalje u Ra�koga, prolazim pored ograde pred zgradom gdje sam išao u osmogodišnju školu. Pogled mi privla�i mesingana plo�a kod ulaza i nekako automatski ulazim u poznato dvorište.
Na plo�i piše “Osnovna škola Dr. Ivan Merz”. I opet isto pitanje - što je bilo tako loše u starom imenu  „Draškovi�eva škola“!? Pa za razliku od Onih prije koji su nakon moje generacije školi dali ime „Otokar Keršovani“ - sada sti�e „Ivan Merz“! Tko bi to mogao biti - na prezime Merz još nisam naletio u �ivotu!?
Do�e mi nekako kao rupa u obrazovanju, jer gospodina Ivana Merza nije nitko spomenuo niti u osnovnoj školi, niti poslije u gimnaziji, a bome niti na elektrotehni�kom faksu gdje se svi Hrvati u knjigama i skriptama svode na prezime Tesla. Dakle, zašto se moja škola zove po �ovjeku kojega u onoj bivšoj federaciji nitko nije �elio spomenuti, �ak niti kao narodnog neprijatelja? Vjerojatno je bio intelektualac koji je kad-tad bio na krivoj strani, ali po mišljenju komunista nije zaribao nešto zna�ajnije, pa ga nije trebalo niti spomenuti. I sada ga imamo - na jednoj od najljepših škola u gradu!
U svakom slu�aju, dalje se ne isplati dumati - Google �e to ionako sve razriješiti!

                        Description: Dino5_Skola_danas_front
Nekadašnja II. Draškovi�eva škola (2011.g.)
        Iz arhive autora �lanka D.K., snimio D.K.                           Iz arhive autora �lanka

Gledam školu i pravim nekoliko “nek’-se-na�e“-snimki. Iza �etiri prozora desno na prvom katu bio je naš „B“ razred – bili smo „bekavci“, dok su „akavci“ bili u sredini na drugoj strani zgrade.
Gledam u prozore razreda i opet vidim sve nas, skoro po redu iz imenika, od Marije Babi� do Gojka �ivkovi�a - dok sje�anja naviru kao valovi!  
Tu gore na izbo�ini oko prvog kata je Zdravko Maljkovi� - kojeg su neki majmuni zvali “Majmun”, a zdravi “Zdravac” - jednog dana tako dugo radio runde oko škole, sve dok iz banke preko puta nisu pozvali vatrogasce i javili da neko dijete treba spasiti. U razredu nismo ništa znali, jer smo mislili da marka, tako da je za nas bio pravi šok kad su vatrogasci našeg Zdravca uvukli kroz prozor kako bi ga predali direktno u zagrljaj druga direktora škole Andrije Koza. Jer vatrogasci nisu znali da je s drugom direktorom najbolje nemati posla i da ga mi zaobilazimo u krugu od deset metara. Drug direktor škole je spakirao Zdravca  u zbornicu, da bi ga izbacio tek onda kada smo mislili da više nikad ne �e iza�i van - Zdravac mu je o�igledno bio tvrd orah!
Zdravac nam je poslije rekao da je zbiljam markao, ali da mu se nije išlo u kino pa je radije prošetao oko škole, te kako je i za njega bio pravi šok kad su ga uvukli kroz prozor. Za razgovor s drugom direktorom rekao je samo: “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!”. 

Lijepa su to bila vremena - tu smo došli kao mali i bedasti, a osam godina kasnije otišli smo kao puno ve�i i samo malo manje bedasti. Prije nas je to u ovoj istoj školi, valjda na isti na�in, obavio hrvatski velikan Ivan Supek, a od onih raspjevanih i nadarenih Stjepan Stani� i Drago Dikli�.

Tu nam je naša prva u�iteljica, uvijek vedra, prijazna i draga Marica Buratovi�-Cripkovi�, pokazala prve školske korake, nau�ila nas je �itati, pisati, ra�unati i još mnogo drugih uvijek korisnih stvari - tako da sam odmah shvatio koliko grdo nas je svojevremeno prevario neki klipan koji je rekao da zna �itati, pa smo zbog njega na �amki, kao zadnje budale za „Peugeot” godinama govorili “Gengot”  umjesto “pe�o“.
Tu nas je Ivka Topi� - “Opatica”, uvijek ozbiljna, obu�ena u besprijekorno crno, toliko uporno drilala u matematici, geometriji i fizici, kao da �emo svi upisati M.I.T. - tako da je �eljko Fiškuš odmah rekao da �e se baviti ne�im neozbiljnim, gdje �e biti obu�en u bijelo i gdje �e trebati samo malo fizike kad nekom �upa zub. Topi�ka  je prije rata bila �asna sestra, za matku i fiziku je bila kao Einstein, tako da sam dugo mislio da doma cijeli dan samo piše formule. A onda, kad sam jednog dana na placu vidio kako nosi ceker kao i sve ostale �enske, nisam vjerovao svojim o�ima i kao da je nešto puknulo u meni!
Tu nam je mlada i zgodna Zdravka Zduni� - “Japankica”, zauvijek ugradila sve ono što je moglo stati u naše male glave, od razmno�avanja mitozom do simbioze alge i gljive, te od H2 pa O do visokih pe�i - tako da neki od nas još uvijek vide sliku parametiuma kada ih unuk pita gdje su mu papu�ice.
Tu nas je Ina Ranj – „Ranjica”, izmu�ila s onim malim crnim buhicama koje se zovu note i koje se strahovito teško �itaju, pogotovo ako se pritom buljilo u njene raskošne noge ispod stola - tako da nam je stalno nešto padalo i stalno smo nešto “tra�ili“ po podu. Jedino Vlado Bre�evi�, koji je išao na violinu, perfektno ku�io note i koji je sjedio u prvom redu pa nije mogao kukati odozdo, nije poslije muzi�kog gledao u kri�.
Tu je Vjekoslav Vila neumorno slagao ekipe za zborno pjevanje koje nam je zna�ilo manje nego flauta gluhima - tako da smo mi iz tre�eg reda zbora uvijek bili u prvom redu, jer nas je bilo samo za jedan red.
Tu nas je naša Karmen Stip�evi� - “Karmenica”, vatrene kose i uvijek tip-top našminkana, uporno u�ila hrvatski i kao slu�ajno preskakala šrot-piskarala iz obavezne lektire, jerbo „ima puno vrijednijih stvari koje djeca moraju znati!“ - tako da su za Aleksu Šanti�a i sli�ne saznali samo oni bolesni kada su u krevetu rješavali kri�aljke.
Tu nas je Viktor Gori�an, naš dragi “Klošar”, doslovce natjerao da slobodno i bez kompleksa sla�emo boje i crtamo ono što nam paše, i to naravno u aquarelu – tako da smo se na kraju svi u�ivili u ulogama malih Picassoa.
Tu nas je od petog razreda, naša nova razrednica Cecilija Ivan�i� - “Raska”, onako krhka, mala, u crnoj kuti i s velikim drvenim štapom, u�ila kako se sa štapom na karti poka�e gdje je Indonezija i gdje sve raste bakar - putovali smo s njom na velikim kartama tako daleko, da su mnogi od nas znali više o tome što rade ljudi u Burmi nego što rade i od �ega to �ive Crnogorci.
Tu nas je �uri�ka, koja je bila sasvim okay gospo�a i uvijek u sivoj suknji plus d�emper ili crna kuta, toliko detaljno-detaljno uvela u sedam partizanskih ofenziva, da nas je skoro uvjerila kako je II. Svjetski rat vo�en samo u onom Bermuda trokutu izme�u Kozare, Drvara i Sutjeske, te da je Pearl Harbour negdje na Visu. Kod nje smo ustrajno pro�ivljavali kako su njema�ki padobranci u Drvaru gnjavili druga Tita, dok je on, duboko zamišljen uz kubansku cigaru, pozirao u ispeglanoj uniformi i blistavim �izmama. Zato me i dan-danas mu�i pitanje tko je peglao i glancao, dok mi je za kubansku cigaru dovoljno znati da je s Kube, jerbo smo i za Francusku revoluciju jedva stigli �uti da je negdje iz Francuske.
Tu nas je Slavica Oštri� nau�ila što je zdrava i vitaminska prehrana, kako se na komadi� štofa mo�e zašiti �etrdeset gumbi i kako se pili i zabija - tako da je Ljerka Cetin sve to pobrkala i jadnom Juri zabila vitaminsku iglu za heklanje duboko u zdravu guzu, a va�enje je završila tek Ranjica na satu muzi�kog.
Tu nas je Stanka Kaurimsky u�ila englesku gramatiku s posebnim osvrtom na saksonski genitiv, brojne pasive i indirektni govor, kao i gdje se mora metnuti jezik kada se na engleskom veli ono “the” - tako da smo ljeti na moru s malim strankinjama spikali samo u prezentu ili slatkom imperativu, aktivno i direktno u stilu: “I hold you - you kiss me – let’s do it together!” i sve to naravno bez onog “the”, jerbo jezik ne mora baš uvijek vje�bati po engleskom.

Tu nam je pokazano doslovce sve - od toga kako se pada na strunja�u bez da si usput potrgaš le�a, do toga kako se barata s velikim školskim šestarom, a da pritom nekom ne iskopaš oko.

A mi smo se trudili, u�ili - i rasli. Bili smo i dobri �aci - netko je bio bolji u jednom predmetu, netko drugi u drugom, poneko je imao problema ako mu nešto nije išlo, ali ukupno, nije bilo super-dobrih i jako loših, ve� nekoliko koji su bili „odli�an ili blizu“, pa oni najpametniji s „vrlo dobar“ te „zlatna sredina“ u kojoj se ve�ina trudila za bolje ocijene. Tu i tamo je netko uletio u lošu fazu, i onda je bilo povuci-potegni.

Kada nešto nismo nau�ili, onda su se �ule isprike u stilu: „Drugarice, ja danas nisam spreman jer sam  morao...“; „Drugarice, baš taj dio nisam stigla...“ ili �ak:  „Ja? Pred plo�u? A zakaj?“. A najgore je bilo onima koji su �uli: „Ako to kona�no ne nau�iš, dat �u ti jedan, i onda �eš morati na popravni!“ 
U drugim školama su oni koji nisu nau�ili ili su bili nemirni mogli �uti i nešto drugo: „Poka�i dlan!“ - i nakon toga je slijedila ili samo packa ili bome „pljas“ šibom ili linearom. Kod nas su kazne bile stajanje u �ošku s licem prema zidu ili sjedenje u „magare�oj klupi“, a oni najzlo�estiji su morali iza�i iz razreda i mo�da se �ak javiti direktoru, što je u pravilu završavalo s ukorom. 
U svakom slu�aju, barem u mojoj generaciji najinteligentnije i naj-najpametnije su bile curice, jer de�ke nisam gledao: Marina je tako pametno gledala sa svojim predivnim o�ima dok je grickala olovku; Darija  je tako pametno stiskala svoje divne nje�ne usne kad pred plo�om nije znala kako ide dalje; Irena je tako pametno govorila prelijepim glasom na koji me je poslije podsjetio Boy George; �ana je tako pametno protestirala preslatkih crvenih obraza kada je onako visoka, po stoti put još više izrecitirala ono iskreno „Drugarice, to nisam ja!“; Vesna je tako pametno tiho cvrkutala ispod svojih vragoljastih loknica, o�iju kao razli�ak, na prelijepim vitkim nogama i krhkih ruku boje kao da je izašla iz pudera; Jasna je tako pametno šutila, kao najljepša mekana lutkica... uglavnom sve, baš sve naše curice su bile super pametne! I dalje mislim da je ipak daleko najpametnija bila Dragica, ali to se nije vidjelo jer je uvijek bila kao tenk zabarikadirana u crnu kutu.           
U susjednom razredu kod „akavaca je bilo isto, curice su zbiljam bile super inteligentne! Njihova Neda je �ak bila pametnija od naše Vesne, jer je imala ko�u kao prozirni flis papir s brašnom umjesto pudera, a Nada - to je bila pri�a za sebe: pametne Marinine o�i, još pametnije Darijine usne.... i zato apsolutno štima ona „najljepše je �a�ko doba“ sa curicama! A tek kad smo se po�eli zabavljati na �urevima!

Ukratko, naša škola je ostala ista, naši u�itelji su bili isti, ali mi smo se mijenjali - polako smo propušili, hodali u izlizanim trapkama, pa cvikeri, jakne... �itaš Walter Scotta i va�ne pasuse Alberta Moravie, slušaš Elvisa, stiš�eš se s curicom uz Platterse, gledaš John Wayne-a, misliš James Deana - i �iviš u snovima. U�enje i igra su još uvijek bili na podestu, ali ljubav je bila na prvom mjestu - najkasnije u osmom razredu, svi smo bili zaljubljeni kao purani, svatko je za nekim �eznuo i patio!

Pioniri maleni, mi smo vojska prava... 

       Description: D62_Skola_S         Description: D62_Skola_kASW          Description: D62_Skola_SP
                      Nekadašnja II. Draškovi�eva škola, 2004.g. 
                      Iz zajedni�ke arhive u�enika „B“-razreda; Snimio D.K.

Obilazim oko škole Tu smo po prvi puta morali starije pozdravljati sa “Zdravo!” - kao da smo svi skupa pasli krave. Ili kao da smo bili u šumi s partizanima koji su umjesto „Za Dom!“ po Zrinskom i banu Jela�i�u, koristili „Zdravo!” i mislili na „dru�e“, a ne na Mariju.
Uglavnom, brzo smo se izdresirali: �im zakora�iš u Ra�koga, po�inje “Zdravo!” Tako se pozdravljanje s “Kisti hand!” i “Ljubim ruke!” povuklo na �amku, sa �amke u haustor, a na kraju je ostalo još samo “Bok!” i “Dobar dan!”. Nema tu “Servus!” ili nekakvo “Poštovanje!” kada su svi to�no ono i samo ono s �ime drug Tito zapo�inje svoje litanije: “Drugovi i drugarice, radni narode, radnici i seljaci!”. Pa neka sada biraju oni koji nisu niti radnici, niti seljaci - još im “drugarice” ispadnu simpati�ne, pogotovo ako su zgodne kao naše gospo�e u�iteljice u II. Draškovi�evoj.
 
Tu na ovom dvorištu smo sve�ano postali Titovi pioniri. Sve�ano smo se poredali u crnim cipelicama, bijelim košuljicama i soknama, tamno plavim hla�icama ili suknjicama, da bi nam onda još sve�anije stavili plave kapice s crvenom petokrakom zvijezdom na uredno po�ešljanu glavu i oko vrata nam još-  još sve�anije zavezali crvenu maramu “Titovku”. Svi zajedno smo onda najsve�anije polo�ili sve�anu zakletvu od koje se minutu poslije, tu na ovom dvorištu, nitko od pionira malenih više nije sje�ao niti jedne suvisle rije�i.
Sve je to bilo jako sve�ano, ozbiljno i dobro pripremljeno - kakvo firmanje, ovdje si uko�en i gotovo prestrašen od va�nosti doga�aja. Neki su okitili kapu i sa zlatnom zna�kom Saveza pionira. To su bili oni koji �e se prvom prilikom pokazati kao “svjesni još od mladih nogu” i po�eti na rame slagati zvjezdice u Savezu pionira, pa u Savezu omladine, pa u Partiji, pa na radnim akcijama, pa u Soc-savezu i tako tim redom - budi “svjestan” i uzmi sve što ti �ivot pru�a! A da ne bi bilo zabune tko je avangarda, roditelji su im na kapu umjesto obi�ne petokrake, stavili petokraku zvijezdu sa srpom i �eki�em - valjda s tim u �ivotu bolje ide nego s onom obi�nom. Dobro su ih našminkali - kao da im sva ta parada mo�e biti kompenzacija za presko�eno firmanje i primanje Duha svetoga!
Na kraju smo svi pjevali “Pioniri maleni, mi smo vojska prava... grmi, sijeva, oluja se sprema” valjda zato kak’ bi si podigli moral za bolje u�enje. Finale je bilo kada smo tri puta zborno jako glasno odvje�bali onu “Za domovinu s Titom naprijed” -  valjda  je to bitno ako ipak do�e do nekakve frke.

Nije baš sve u u�enju!

Gledam naše školsko igralište - i sje�anja rade! Tu lijevo od gola, Darko Hladnik - “Darac” je neumorno driblao i uzrujavao se svaki put kad nismo dali gajbu - a kad bi primili gajbu, znao se tako jako uzrujati da bi sâm po�eo braniti penale, pucati penale i driblati, driblati... pa kad bismo mi izgubili, onda bi lijevu ruku s laktom prema gore dignuo u zrak, glavu bi sagnuo ispod ruke, opalio hra�ak i rekao: “Od kakvih pacera mi gubimo!”; Gojko �ivkovi� - “Londonac” je tu pred golom znao zgurati sve oko sebe i kao pravi centarfor opaliti loptu preko ograde do Traumatološke; tamo odzada lijevo je Branko Jazvi� - “Jazo” bio ofenzivni bek - miran i tih znao je od svakog protivnika napraviti bedaka; Marijan Kostanjšek - “Kosta” je stajao tu na sredini i igrao sve - jer nije mogao igrati u napadu kada su ionako svi bili navala; Ton�i Bon�a - s refleksima ma�ke i fizi�ki kao od gume - je bio nezamjenljiv na golu i jedino je Darac za sebe znao da je puno bolji; dok je uporni �eljko Jurca - “Jura”, zujao po cijelom igralištu kao osica i pokušavao sve organizirati - naro�ito ako smo gubili. No, to su bili rijetki petci, jer mi bismo na našem igralištu tukli i Dinamo - samo kad bi se de�ki usudili pojaviti i kad mi ne bismo imali tako lošeg selektora!
Darac je zbiljam bio strašan na terenu, ali kao glavni selektor je bio najve�a frula - mene nikad nije metnul u ekipu! I da bude još gore: kada me je pustio da se malo igram desnog beka - a to je bilo samo onda kada je Vlado Bre�evi� morao na violinu i ako je Nikola Bobi� opet otišao doma na prste vje�bati obra�un kamata sa sedam decimala i ako je Nikola Vrankovi� ostao na strunja�i gdje još uvijek dubi na glavi pri kolutu naprijed i nikako da se sruši na bilo koju stranu i ako si je Sre�ko Mihali� opet strgao cvikere i zalijepio flaster na barem jedno staklo i ako je �eljko Fiškuš morao doma gdje ga stari opet ne�e pustiti van i ako je Miljenko Kod�i� opet morao na rubu bazena na �amki isprobati svoje opet nove “Polar Solo” rolšue i jasno, ako nismo igrali va�nu tekmu, jer ta se ionako mora igrati bez mene i ako baš niti jedna cura nije bila samnom u rezervi  – onda me je na kraju uvijek prijateljski pogledao onim dragim, dugim pogledom koji tako jasno govori: “Kaj ti nisam i prije rekel kak' nemaš  blagog pojma!”

Ina�e, najsla�i de�ko na školi je bio Zdravac! Zato smo ga znali otpratiti do njegovog haustora u Ra�koga 9, mi bi onda s njim ušli u haustor, onda bi on u haustoru prvo zvao u pomo� susjede koji za peh nikad nisu tu, pa bi nas fino pozvao u goste, onda bismo ga mi dobro dr�ali da ne fula prvi kat dok se penjemo gore - i na kraju bi se svi na�derali meda. Znali smo da je med za djecu jako zdrav i da je njegov tata izvrsni p�elar, pa je zato sve moralo štimati - kod Zdravca smo se uvijek natukli meda kao medvjedi. Na kraju se sve tako dobro uhodalo da nam je, ve� na �ošku prije haustora, sâm od sebe i bez pozivanja susjeda znao re�i: “Idemo na med - stari je ostavil par piksi samo za nas!”.  

Zbog Zdravca sam i ja jednom završio kod druga direktora Koze - i to samo zato što sam pokušao rastaviti Zdravca i Darca koji su se za vrijeme odmora poštemali pred plo�om! Prvo su zajašili na svoje konje, onda su se zgrabili, pa je onda neko nekom potrgal košulju, pa su proradili laktovi  i šake, onda je po�elo takvo hrvanje i gušanje da su i konji poludili - Nikola Vrankovi�, koji je bio prvi konj, po�kalio je drugog konja, a ja koji sam bio drugi konj, u padu sam sve skupa tako zgurao da smo se svi rastepli po onom masnom drvenom podu.
Kad su opali s konja, Zdravac i Darac su ve� bili tak dobro zahaklani, da su se nastavili �ohati na podu pred plo�om. Kona�ni rezultat je bio da me je Zdravac, s rastavljenom drvenom pernicom na kat, tresnuo po glavi, ja sam ga za uzvrat pogodio u sljepoo�nicu - iako mi se parket ljuljao pod nogama kao da sam u �amcu - a on se bacio u duboku nesvijest! Na podu više nije htio ni mrdnuti, pa je zato otfuran preko puta u Traumatološku. Ja sam se morao nacrtati pred drugom školskim direktorom, koji mi je rekao da sutra o�ekuje i moju mamu. Mama je Kozu odmah prekinula i po�ela me je jako špotati, zatim je rekla da �e me kazniti tako da �u zapamtiti ovaj dan, sva uzrujana me je doslovce izgurala iz sobe i tresnula vratima iza nas. Cijelim putem do ku�e sam šutio kao zaliven, jer sam si gruntao kako �e me kazniti i koliko dana za kaznu ne �u smjeti van. Kada smo došli doma, mama je rekla: “I sam znaš da si napravio svinjariju, pa sad fino reci Zdravku da ti je jako �ao i da ti oprosti! A za ono kod Koze, nadam se da me nisi ozbiljno shvatio! Samo ti dobro u�i - ko’ njega šljivi za suhu šljivu!”. Drugi dan sam Zdravca pitao zašto me je tresnuo s pola metra pernice od teškog drva, a on je rekao da nema pojma - sje�a se samo da je bilo “fijuuu” i poslije se probudio u bolnici. Pitao me je kako je bilo kod Koze, ja sam odgovorio “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!” - i ostali smo prijatelji kao da se nikad ništa nije desilo.

U razredu smo ustvari svi bili prijatelji, jedino su Vlado Bre�evi�, Marijan Kostanjšek - “Kosta” i Nikola Bobi� bili kao pas i ma�ka, jer se nikako nisu mogli dogovoriti tko ima ve�i. Posebno kriti�no je bilo nakon ljetnih praznika kada su se konstantno natezali i sva�ali, pod pauzom se išlo na zahod i mjerilo, a nakon toga su se vra�ali uzrujani i još gore posva�ani. Na stru�no i objektivno mjerenje sa školskim trokutom pred komisijom od dva de�ka i tri cure nisu htjeli pristati - pa je sva�a trajala do zadnjeg školskog zvona.
S Vladom sam poslije išao u isti razred gimnazije, a Kosta je pri�a za sebe! On je de�ko s �amke i susjedi smo. Kada se išlo na kupanac, a Kosta je bio s nama, onda nismo mogli i�i u Zelinu, jer je uvijek rekao: “Nemrem ja na istok – ak' ve� moram klipsati, onda bu to na drugu stranu!”. Poslije je tako dobro otklipsal na zapad, da ga je zaustavila tek Legija stranaca – i to na devet godina

Tu u ovu zgradu ušli smo kao mali prvoškolci, a otišli smo s iskustvima prvih ljubavi, tuluma i svega drugoga što uz školu spada. Oboru�ani onim što su nam u školi pru�ili, kao i iskustvima koja smo si sami priskrbili, krenuli smo u osvajanje svijeta.

Circulus Vitiosus

Da, to�no tu u osnovnoj školi, uletili smo u “circulus vitiosus”! Stalno u�iš nove stvari kojih ima  sve više,  i što više u�iš, one sve br�e i sve više dolaze – spirala se stalno širi! I kad misliš “još samo to”, stvar kre�e iz po�etka! Kada do�eš u osnovnu školu, na po�etku ne misliš ništa i u�iš, jer znaš da moraš u�iti; prije male mature u�iš, jer si se ve� naviknuo u�iti, onda gledaš gimnazijalce i misliš kako �e biti divno kada do�eš u gimnaziju; u�iš, u�iš, do�eš u gimnaziju, gledaš maturante kao da su neki divovi i misliš si “još samo to, pa �e biti lakše”; u�iš, u�iš, do�eš na faks, zavidno gledaš apsolvente i misliš “još samo to i onda je kona�no gotovo”; opet u�iš, u�iš, jednog dana nekim �udom diplomiraš i vidi vraga - tek sada je zapravo po�elo!
Onda opet u�iš, u�iš, svi te cijene, dobro ti ide, ali vidiš da sve ono što si nau�io, za koju godinu nikome �ivom ne �e trebati, pa opet u�iš, u�iš, drugi ti vele da o tebi �ak i pišu da si prvi u Europi napravio HiTec ovo pa ono, ali ti si misliš “za godinu-dvije to �e biti špranca koju �e tehni�ari apsolvirati na trodnevnom kursu”; pa onda dalje u�iš, u�iš da bi u jednom trenutku shvatio kako bi najmanje trojica bili jako pametni i od toga mogli dobro �ivjeti, kada bi znali samo dio onoga što si ti u me�uvremenu zaboravio; ali ti opet dalje u�iš, u�iš, jer si to od osnovne škole tako radio i jer ve� odavno niti znaš, niti mo�eš druga�ije; i tako u�iš, u�iš i ne brine te to da �eš jednog dana kihnuti zadovoljan s knjigom u ruci, ili �e te prije nešto tako dobro drmnuti da niti knjigu više ne�eš mo�i dr�ati. Mo�da �ak ne�eš spoznati niti jednostavnu istinu, da od silnog u�enja nisi stigao nau�iti kada treba prestati s u�enjem!

*****

Sje�anja:

Naše cure su super ma�ke 

 
Marica Buratovi�-Cripkovi� i u�enici B-razreda           Cecilija Ivan�i� i u�enici B-razreda     
      Iz zajedni�ke arhive u�enika „B“-razreda

Imamo loptu i jedva �ekamo na po�etak haklanja, ali izgleda da to danas ne bu išlo. Pa ne bumo valjda opet gimnasticirali? Cure su se na drugoj strani ve� poslagale i po�ele s rastezanjem - baš su nekak’ bez veze, nema niti jednog sporta u kojem cure ne izgledaju smiješno! Smiješno tr�e, smiješno primaju i bacaju loptu, a tek u dvorani... kada rade kolut naprijed, ska�u u vis ili trebaju sko�iti preko kozli�a, onda je pravo �udo koje sve poze znaju izmisliti.
Cure iz našeg razreda danas vje�baju zajedno s curama iz “A” razreda. Alka iz “A” razreda je zbiljam slatka, kako to nisam prije vidio? Bome i Renèe, Nada, Neda, Mirna, Vesna... sve su zgodne, baš mi se svi�aju! Gledam prema našim curama i više mi ništa nije jasno - k vragu, pa naše cure su još puno zgodnije, gdje su mi bile o�i? Koji vrag mi je danas!? 
Vjerojatno bih ostao na mjestu još pola sata, da se nije javio Kosta: “Daj vidi kak’ Marini dobro stoji novi dres!”. U blizini su i ostali de�ki, a svi su nekako okrenuti i gledaju prema curama! Darac stoji pored mene, dr�i loptu pod lijevom laktom i kao da je zaboravio da je lopta kod njega, dok ja i dalje gledam prema Alki - mahnuti �u joj ako slu�ajno pogleda prema meni. Kocka je ba�ena - nešto nam je o�igledno postalo interesantnije �ak i od nogometa!
Kao klinci, na �amki se nismo puno igrali s curicama. Zajedno smo se igrali kad nas je svih skupa bilo puno, i to je onda bilo lovice, skriva�a, “neka puca!” i grani�ara. One su ina�e bile svijet za sebe - na�u si mjesto na nekoj štengi, sjede satima i nate�u nekakve krpice, rade lutkice - �ak ih izrezuju iz kartona pa im onda navla�e haljinice od papira, a �im ih pipneš, odmah se raspla�u i otr�e doma. Najblesavije je kad s kredom nacrtaju nekakve kvadrate, onda ska�u po njima i vele da se igraju škole. Uvijek mi se �inilo da se niti ne znaju praf igrati i da su se malo razmrdale samo onda, kada smo se mi de�ki s njima igrali. Bile su uvijek tu negdje uz nas, ali nas nisu posebno interesirale.
U školi je bilo isto, samo što su curice bile druge. Svaki dan smo bili zajedno, ali gdje stanuju i što rade nakon škole, uglavnom nismo znali niti nas je to interesiralo. Nakon škole nam je jedino bilo bitno tko ima loptu i gdje �emo slo�iti golove - kakve curice! Ali sada to izgleda potpuno druga�ije!
Zato velim Kosti: “Bedak, to je njen stari dres, samo ti imaš novu dioptriju. Kod mene je isto, Alkica mi je tak' hercik, da bih se mogao zaljubiti!”. Zašutili smo - rije� je opala! Zaljubiti se? Biti zaljubljen?  
Mislim si: zašto ne, ja sam ionako ve� jako iskusan! Taman sam se vratio iz Crikve gdje se Ines ovog ljeta po prvi pojavila s malim slatkim gornjim dijelom iznad kupa�ih ga�ica od sive vune. U moru smo se ove godine malo više igrali i navla�ili nego obi�no, a u jednom trenutku smo se �ak i na brzaka poljubili. Zato je najbolje ako Alku pozovem na mali bazen na Šalati, pa �emo vidjeti što �e se tamo u vodi dogoditi - mo�da se i filmski poljubimo, i to onako duga�ko!  
Nije prošlo puno vremena i svi smo bili zaljubljeni kao purani. Škola je dobila novi smisao i školski dani su postali druga�iji. Nakon škole smo umjesto nogometa po�eli u grupicama i�i u svim smjerovima, pratili smo curice doma onako “usput”, a oni sretniji su �ak išli u parovima. Najednom smo znali gdje tko stanuje, što radi nakon škole i gdje se igra - �ak smo se po�eli veselili novom školskom danu, jer tada �e se Sve ponoviti. Novi školski dan je zna�io i novu šansu - prije škole, nakon škole, pod odmorom ili �ak za vrijeme sata. Otkrili smo i grafiti, pisalo se i urezivalo sa svim i sva�im na svim mogu�im mjestima, po stablima, zidovima, klupama, a školski zahodi su bili rezervirani za kojekakove prostote koje nismo pisali mi, ve� netko drugi. �ošak drvenog ormara za garderobu u hodniku postao je mjesto gdje smo s olovkom pisali poruke koje nitko nije brisao: “Koliko sati imaš i gdje �emo se vidjeti?”; “U jedanaest u dvorištu!”; “Sutra pišemo zada�u iz matke, dr�i fige. Pusa!”; “Pozdravi Miru od mene!” i sli�no.
Strahovito va�ni postali su i papiri�i koji su za vrijeme sata kolali u svim smjerovima ili jednostavno letili po razredu. Naše cure, koje su još nedavno bile tu i tamo u prolazu potegnute za konjski repi� ili im je netko u guranju malo podignuo podsuknju skupa sa suknjicom s volan�i�ima, najednom su po�ele primati poruke: “Kosta voli Macu”, “Vlado voli Irenu” i sli�no, uz obvezno crveno srce, tako sna�no probodeno debelom strelicom. Sve se znalo i svi su sve znali, ali pisalo se u tre�em licu za druge i dr�alo fige, da netko što prije stavi na papiri� i tvoju “tajnu” - i da što prije stigne odgovor. Tako se sve odmah znalo - tko se kome samo svi�a, tko koga voli, kome je to uzvra�eno i tko nema šanse.
Najgore su bile pat-situacije, ako je na primjer od Irene stiglo “Maca voli Darka”, od Mace “Jasna voli Kostu”, a od Koste “Darko voli Jasnu”. To smo razriješili pred školskom plo�om za vrijeme pauze tako da smo se stali u krug i igrali “Poklanjam se na tebe... i tebe uzimam!”. U par krugova prona�eni su parovi kod kojih stvar obostrano štima i to je bio “happy end”, a ako kod nekog nije štimalo, imali smo još jednog više u dugoj koloni nesretno zaljubljenih.
Bilo je i ljubomore, �aoke su radile �ak i me�u najboljim prijateljicama: “Ne znam kaj on u njoj uop�e vidi!”; druga: “Je, nema ni cice ni guzicu!”; tre�a: “Nemojte tak', to ima njena starija sestra kojoj je zdipila onu malu taškicu s maminom šminkom!”. Ni de�ki nisu bili puno bolji, ali stvari su se druga�ije rješavale: “Dosta, ja�i si!” obavijestio sam Kresoju nakon što me je u školskom hodniku tako zviznuo da sam pokupio desetak kaputi�a u garderobi uz zid i ostao sjediti u ormaru. Me�utim, taj kao bik nabijeni domovac iz doma u Staroj Vlaškoj i dvostruki ponavlja� - valjda i zato što ne shva�a �ak niti kad mu se “Dosta!” krikne glasno u uho - nastavio me je štemati sve dok nije ubio Boga u meni. Bio sam sav izubijan i sa šljivama po cijelom tijelu, kao da su me trojica izlemala s korba�em. Doma sam slagao kako su me prebili neki frajeri u Marti�evoj.
Na samom po�etku smo po�eli savladavati i teoriju. Prvi izvor su bile knjige iz kojih smo ispod klupe �itali samo one najbitnije pasuse, jer nam knjiga nije bila zadana za lektiru. Drugi izvori su bile sli�ice koje su curile razli�itim kanalima i francuski filmovi, koje smo zbog samo par pou�nih scena znali gledati i po dvadesetak puta. Najsretniji su bili oni koji su u dvorani “Croatia filma” u podrumu u Katan�i�evoj mogli gledati još ne-cenzurirane verzije filmova koji mo�da i ne�e do�i u kina. Kako filmovi još nisu bili prevedeni, to je bila �ista audio-vizuelna metoda gdje dobro vidiš i �uješ što i kako se radi, pa smo tu zato najbr�e u�ili.
Jedino mi s �amke broj 15 smo vidli puno boljih doma�ih stvari, i sve to u sobi jedne zgodne susjede, �ije ime mogu šapnuti samo njoj. Pritom smo jako riskirali, jer smo poslagani kao taubeki i tihi kao indijanci, le�ali na samom vrhu krova dok je ispod nas zjapilo pet katova dubine - ali uvijek, baš uvijek, se isplatilo. Predstava je bila u color-cinemascopu, kao na dlanu i besplatna, a na po�etku se uvijek �ulo Pepina di Capri-a. Ako nismo bili na svojim mjestima u trenutku kada je susjeda do daske navinula Pepina di Capri-a, nastala je pani�na jurnjava s terase na krov, pa na susjedni krov, jer smo znali da �emo ina�e propustiti finale u kojem ona uz puno galame frajera ipak dobije na le�a i jako pobje�uje.
Nikada nismo pljeskali, osim jedanput, ali tada je ispod Mireka puknuo crijep, pa smo umrli od straha.        
Strašno va�ni su nam postali i školski izleti, uvijek smo se prije toga tresli, gruntali, slagali parove, kombinirali i planirali. Zato je jedanput na Sljemenu jedna grupica zalutala, tako da su svi izludili od brige i na kraju su curice morale objašnjavati zakaj smo se izgubili i kaj smo tako dugo radili. Mi de�ki smo samo rekli da smo se malo raskomotili i valjali, i da nismo znali da je Sljeme tako veliko.
Višednevni izleti su bili strahovito rijetki, ali tim vrijedniji, pa smo ih u onom našem dijelu, morali jako detaljno planirati ve� od prvog trenutka: tko �e zauzeti kupe, pa detalji s vratima, zastorima itd., a da se ne spominje planiranje prve ve�eri, nakon koje sigurno dolazi No�.
Bilo je i nepredvi�enih stvari koje sve pokvare, kao jednom kada smo išli na Pali�ko jezero. Tada se u vlaku, i to ve� na petom kilometru, Vesna (Kmecik), koju smo zbog predivne kovr�ave svijetloplave kose  zvali “ov�ica”, najedanput podbo�ila usred kupea i postavila jednostavno pitanje: “Onda dobro de�ki, a kaj bi vi to sada hteli?”. To ti je kad naletiš na pametnu Vesnu, koja ima još pametniju stariju sestru Vlastu - i kaj da joj sad veliš, kad sve zna pet put bolje od tebe?!        
U kasnu jesen, u školskom dvorištu se ponovila scena s gimnastikom, samo što su de�ki ovog puta igrali noga�, a ja sam sjedio uz ogradu prema Traumatološkoj. S druge strane ograde bila su dva tipa u izlizanim trapericama, gledali su u dvorište i pušili. Pravi frajeri, k'o Bog iz Petrove ili s Kvatri�a -Trnje i Centar su naši de�ki i bolje zgledaju, a oni drugi tu i onak' ne zalaze! Mislio sam kako frajeri, za razliku od mene, gledaju kak' de�ki igraju noga�, dok mi jedan nije rekao: “Imate super ma�ke, gaziš s nekom?”.
Kroz glavu mi je prozujalo: “Ovi uop�e nisu bedasti, pa jasno - “imate” zna�i da su to naše cure, a naše cure su zbiljam ve� prave �enske i super ma�ke!”. Zato velim kak' bi me i drugi frajer dobro �uo: “Par njih grdo trza na mene, al' sve su to još curice, prave šmrkavice.“ Šuti i gleda me, pa dodajem: „Moja riba je s Kvatri�a, dve godine starija, pravi avion!”. Zašutili su, pa šutim i ja – sve dok nisu zgiljali.
Mi s �amke znamo s takvima – tak' im treba kad bulje kroz ogradu k'o zadnji kreteni. I kaj imaju ovde uop�e tra�iti dok naše �enske vje�baju?
Skop�ao sam i to da naše cure, puce, djevojke, �enske i super ma�ke nisu sve iste, iako sve sanjare o barem jednom istom filmskom glumcu. Bilo je par onih za koje smo tek sada primijetili kako ih poslije škole znaju do�ekati stariji de�ki, bilo je i onih koje su i dalje bile kao prije, kao da ih se sve to uop�e ne ti�e, ali ipak - najviše je bilo onih koje su odjednom otkrile nas, kao i mi njih! Tako su nastale grupice u kojima smo se po�eli zabavljati i izvan škole.
Glavno je bilo i�i u kino! Kako je to samo sve bilo uzbudljivo: dogovoriti se, �ekati se, na�i se, u�i u kino,  i - nakon što završi ona obavezna deset-minutna dave� od “Vijesti”, sa zvijezdom koja se vrti u svim perspektivama i s Titom koji se rukuje s Ben Belom, Naserom, Sihanukom, Nehruom i svim nesvrstanima na svijetu - po�eti gledati film, smijati se ili brojati mrtve, i onda - onako razdragani ili uplašeni u mraku - po�eti se malo stiskati! Neki stariji, oni pravi prostaci, su to zvali “šlatanje”, što prema nama nije bilo fair kada se zna kako smo to oprezno, polako i nje�no u po�etku radili - a poslije smo se samo drpali.
Po�eli smo raditi i �ureve, i to kad god i gdje god smo mogli - �urka nam je postala jedna od najva�nijih i najuzbudljivijih stvari na svijetu. �agalo se do iznemoglosti, igralo fantova, neki su se nakon toga znali negdje na stranu izgubiti - pa �ak se i vratiti, znalo se puno fumati i malo popiti, a ponekad i nešto ja�e zaru�iti. Nakon toga, i to uvijek u zadnji �as prije nego što se starci vrate, stanove je trebalo po�istiti, izluftati i dobro pretra�iti, da starci slu�ajno, tamo negdje iza kreveta, ne nalete na neku glupost, pa onda mo�e biti problema. Kao što se meni desilo kada je mama iza kreveta naletila na jednu od RIS-ovih  gumica, koju je Sr�o napunio. Zaorilo je do tavana: „Diiino! Što t-o o-v-d-je radi?!“ - i daj sada objasni zašto je to bolje od onoga kada smo se s curicama igrali lovice! Da, nekad se to na hrvatskom zvalo „kurton“, pa se pitalo „imaš ono?“, poslije kondom“, a pitalo se „imaš ono?“, a danas se veli „prezervativ“, ali odavno sam zaboravio kaj se pritom pita.      
I onda, taman kad smo po�eli raditi super tulume, taman kada smo se tako dobro uhodali da je to fino moglo trajati do sudnjega dana, došao je kraj - naše vrijeme u II. Draškovi�evoj je prošlo.       

Sat povijesti

Po stoti put pre�vakavamo najsvjetlije trenutke naše povijesti i legendarne partizanske ofenzive zbog kojih se Hitler na kraju koknuo, Njema�ka izgubila rat, a mi u kvartu dobili ulicu 8. maja 1945.
�uri�ka, u�iteljica povijesti, ve� drugu školsku godinu forsira ofenzive kao da je i nju neko s time do besvijesti gnjavio, pa se sada �eli na nama osvetiti. Odvela nas je i u Muzej narodne revolucije, ali Gub�evu Stubicu još nije spomenula
Meni je dida sve to skupa ispri�ao u jednoj jedinoj re�enici, rekavši kak' su svih sedam ofenziva zapraf pri�a o beganju od zapada na istok, i kak' se to još nesme re�', a kad bu se smelo - to sve skup i onak' nebu više nikog �ivog zanimalo!
Kako ne bismo zaspali, prilikom svake ofenzive Nikola (Vrankovi�) i ja zapo�injemo u zadnjoj klupi srednjeg reda novu partiju potapanja brodova. Nema bolje stvari uz ovaj silni prtljanac po bosanskim rijekama - zakaj nisu probali bar jednu ofenzivu tam negde preko Drine!?
Ve� smo uvje�bani do savršenstva, ku�imo psihologiju protivnika, unaprijed pro�itamo protivni�ku strategiju u skrivanju, taktiku u napadu i reakcije nakon pogotka i potapanja. Nikola bi sigurno dogurao do prvaka svijeta, samo kad bi se netko sjetio organizirati prvenstvo, ali i bez toga, izgleda da su ga brodovi definitivno zarazili za cijeli �ivot. Ide mu i fizika i matematika, malo on to u�i, a najbolji je u razredu, tako da �e jednog dana sigurno biti profesor za te stvari. Konstruirati �e nepotopive brodove s jakim motorima i to ako ve� ne na M.I.T.-u, onda ovdje na Brodarskom institutu, tu bar ne�e morati lomiti jezik s engleskim koji dobro ku�i, ali se u izgovoru spotikavlje gore nego kad na strunja�i radi kobicanac.
Danas je izgleda moj dan, ali to�no kada sam htio šapnuti pobjedni�ko “b4”, �uri�ka je viknula glasom Ilije Gromovnika: “Ustaše, dignite se!”. Nikoli je posebno za vrijeme engleskog i povijesti uvijek trebalo neizmjerno puno vremena kako bi se izvukao iz klupe, tako da sam se ja nekako prvi ustao i slušao prvo pjevanje litanije o tome tko su oni koji se zafrkavaju dok se govori o veli�anstvenoj i nadljudskoj borbi partizana protiv fašisti�kog neprijatelja. Šutili smo i meškoljili se na nogama, a ja sam se pitao jesu li joj ustaše pale na pamet zbog moje nove jakne od mekane crne ko�e. Zaklju�io sam kako to ipak nije razlog, jer znam da �uri�ka nema pojma kaj fura James Dean, a s druge strane barem ona mora znati da je i Mussolini ponekad nosio sli�nu jaknu i da mu zbog toga nitko nije rekao da je ustaša.
Udahnuo sam zrak, rekao: ”Drugarice, mislim da ste nešto previše rekli!” i onda sam se opet sjeo, jer se Nikoli ionako više nije stajalo, a polako je bilo i vrijeme za novu partiju.
Nakon završetka sata sam otišao u zbornicu, gdje sam naletio na Karmenicu iz hrvatskog i onako usput pitao da li se ustašama veli “Dignite se!“ ili “Ustanite!”- tako da i ona zna o �emu se radi. Rekla mi je kako je najbolje ne razmišljati o tome, a ja sam nakon toga ušao kod druga školskog direktora Koze i rekao da �u �uri�ku tu�iti sudu, ako mi se ne ispri�a pred cijelim razredom. Mama mi je poslije rekla da sam sve dobro rekao, a onda je otišla u školu kako bi to i ona ponovila gospodinu školskom direktoru.
Na sljede�em satu povijesti se �uri�ka nije pojavila, ali je zato umjesto nje došao drug direktor Koza. Sigurno bi cijeli sat tupio o mogu�im pogreškama nastavnika i padu autoriteta kada bi se nakon svake  pogreške ispri�avali, kako to ne ide �ak i onda kada bi se zapravo morali ispri�ati... i tako tim redom u nedogled, da ga Jura nije izbacio i iz takta i iz ravnote�e! Naime, drug školski direktor Koza se naslonio na Jurino rame to�no u trenutku kada je doti�no rame naglo nestalo, pa je drug direktor izgubio ravnote�u i proletio pored Jure koji si je još, baš pred nosom druga direktora, dobro otresao rame - i to onako dobro i jako, kao da je bilo puno brašna. Kada je drug direktor Koza nakon prvobitne uko�enosti opet ulovio svoj bla-bla ritam, nova tema je bila narušavanje autoriteta direktora škole i bezobrazno ponašanje nekih u�enika.
Drug direktor je pritom vrlo zna�ajno gledao Juru, isto kao što je prije gledao mene. U svakom slu�aju, nije dugo izdr�ao jer je prestao to�no u trenutku kada je Nikola pobjedni�ki kliknuo “1:0 za mene!”.
Nakon toga nam se nije više igralo potapanja brodova, jer su vrata tresnula tako da je ispala kvaka, a drug direktor Koza nam je dao pauzu puno prije zvona.
Za mene je cijela pri�a loše završila, jer sam u silnom strahu da me �uri�ka ne do�eka, po�eo u�iti povijest. Spremao sam se za svaki sat o�ekuju�i neko pitanje koje �e završiti s tako debelom kvrgom u imeniku, da ju nikada ne �u mo�i ispraviti, ali povijest sam sljede�i puta bio pitan tek u gimnaziji.
Nikola i ja smo u me�uvremenu potopili cijele flote brodova, a �uri�ka je jednostavno zaboravila da postojim. Ocjena mi je kao i prije, kada uop�e nisam u�io, ostala ista - odli�an (5).
Ne znam što je ona mislila dok je to upisivala u imenik, ali za sebe znam da sam taj njen odli�an svaki puta pošteno odradio. Na satu sam bio loker kako slu�ajno ne bi primijetila da sam spreman kao puška, ali doma sam stalno u�io za �uri�ku i do kraja se pitao kada �e me kona�no dohvatiti.
Još danas se naivno nadam da ona nije znala koliko sam zbog nje u�io – ili ipak?! 

Viktor Gori�an – dvadesetak godina kasnije

           
  Viktor Gori�an (1925–1999.g)                                          Viktor Gori�an; akvarel
        http://www.remek-djela.com/aktivnosti/viktor-gorican/viktor-gorican.html

�urim po Draškovi�evoj uz školsku ogradu i prolazim pored širom otvorenih �eljeznih vrata koja vode na školsko igralište. Hej, pa ova vrata su uvijek bila zatvorena! Tek sada primje�ujem da je dvorište puno kanti, daski i šute, da je fasada ure�ena i cijela škola friško pofarbana - a tamo lijevo, usred hrpe nekakvog šrota, smiješi mi se brdo fosni! To�no onakvih kakve trebam za temelje vikendice na Kupi!
S de�kima iz SRCA dogovorio sam pravu radnu akciju u par smjena preko vikenda, sve je izmjereno i ozna�eno, pobijeni su kol�i�i i nategnute �ice, materijal stoji u hrpama, �ak i miješalica je tu, ali nemam fosni za šalunge - bez fosni mo�emo samo fu�kati! A tu, pred mojom starom školom lijepo stoji cijela hrpa, i to sto puta više nego što mi treba!
Ulazim u školu, pitam na porti - vele, za to �u morati do direktora! Ulazim u zbornicu, kucam lijevo direktoru na vrata i mislim si kak' nemrem valjda imat' takvi peh da drug školski direktor Andrija pa Koza nije u penziji. Prisje�am se i direktorice Danice Dvojkovi� koja je bila prije njega i ponovno se pitam za kog' vraga nije i dalje ostala, pa je baš nama morao uletiti Koza?  
“Koje dobro je tebe donijelo?” prekida me glas koji prepoznajem i nakon dvadesetak godina od kada sam završio II. Draškovi�evu: Viktor Gori�an! Stoji na vratima, opet u le�erno preba�enoj bijeloj kuti, ispod opet d�emper, malo raskop�ana košulja i nikad do kraja stegnuta kravata.
Gledam njegovo vedro, otvoreno lice uokvireno onako-umjetni�kom bradom, koja kao da je malo guš�a i sije�a, tu su i njegove nemirne sme�e o�i koje sve brzo snime i odeblji nos koji kao da ih pri svakom pogledu zainteresirano prati, tu je i još uvijek tamna, gusta i neposlušno-rudlava kosa.
Prihva�am njegovu ruku: “Eto, evo me!”.

U ovoj školi, Viktor Gori�an je mojoj generaciji bio u�itelj iz likovnog odgoja. U bijeloj kuti, ispod sivi  d�emper s V-izrezom, uvijek u�urban ulazio je u razred i s pola metra udaljenosti pustio neka imenik padne na stol - nikada ga nije spustio. Nakon toga okret prema nama, slijedi dug pogled uz kratko namještanje visine hla�a, zamišljeno se tukne s ka�iprstom par puta po vrhu nosa, kao „A što �u s vama danas?“ - i onda slijedi širok osmjeh, dok mu o�i �ivo rade lijevo-desno.
On je jednostavno bio jedinstven, neponovljiv, kao i njegov �ivot: oduvijek vezan uz muziku, poliglot i sticajem okolnosti bivši vojni pilot u dvije zemlje, nama je došao kao akademski slikar s nizom izlo�bi po Europi. Nakon što je svoje akvarele dugo radio po Parizu i nadopunjavao svoj umjetni�ki bud�et sviraju�i klarinet i saksofon po jazz-bendovima, u jednom trenutku je odlu�io da nas osmoškolce, ovdje u ovoj školi, nau�i kako se dr�i kist i što se s time radi.
Prvo smo se isprepadali kada smo vidjeli kako nemamo pojma, a opustili smo se kad smo shvatili što ho�e i radili kako nam je pokazao. Po�eli smo maljati tako slobodno i otkva�eno, da smo mislili kako za to opet mora do�i kvrga, ali - u razred su po�ele stizati �ak i petice! Zauzvrat, zbog njegove “pariške faze”, dali smo mu po�asni nadimak “klošar”.

Sjedimo uz prozor prema školskom igralištu i pri�amo. Ka�e da sam bio jedan od njegovih najboljih u�enika, a ja si mislim kako me je s nekim grdo zamijenio. Pita me da li još uvijek sviram gitaru, dolaze drugi detalji - ne, nije me zamijenio. Ne pitam zašto mi to k'vragu nije rekao prije dvadeset godina, kako bih tada - ja, koji ne znam niti zeca nacrtati, ali izgleda da znam dobro napackati boje - manje strepio  oko ocjene iz likovnog.
Pri�a mi o školi, kako ide i što radi, a ja njemu o sebi. Usput veli: „Izgleda da je s tvojim prezimenom bilo dosta prometno - u osnovnu do�eš s jednim, u gimnaziju odeš s drugim, i sada si tu s tre�im!?“. Rekoh: „Kod mene je isto kao kod �amke – najbolje bi bilo prezime „N“. Mama se rastavila kada sam se rodio - fino se rastavi i uzme djevoja�ko prezime, a ja sâm nosim ono prvo; onda se uda i promijeni prezime, a ja i dalje nosim ono razli�ito koje mi ništa ne zna�i; onda dobiješ malog brata i veliš „Dosta, ho�u isto, jer bra�a ne smiju imati razli�ito!“ i dobiješ drugo. Pa prolete godine, brat je odrastao, a mama se opet rastane i sada bi �ak i tvoja djeca trebala nastaviti nešto s �ime tvoje �ile nemaju blage veze - i zato tre�e! Da, bilo je prometno, ali to je jedini logi�ni završetak“. 
Pita me mogu li daske vratiti za tjedan dana - mogu. Pitam: “Zna�i, dobijam daske?!” - “Ne, slu�beno ti ih ne mogu dati, ali �u ti pomo�i da ih strpaš u kombi!” - “Pa ne mogu još s time gnjaviti!” - “Mo�eš, vidimo se predve�er. Dobro je da je direktor škole pored tebe dok tovariš školske daske!”.
Tako je i bilo: natovarili smo daske, ja sam mu mahnuo, on je iza mene zatvorio velika dvorišna �eljezna vrata, a na zicu pored mene je le�ao njegov poklon - predivan akvarel. Na „passepartout“-u je pisalo: “Dragom u�eniku Dini i obitelji - Viktor, Zgb., 1981.”

Preko vikenda je doktorsko-magistarska-in�injersko-operaterska ekipa SRCA zdrvila temelje - jasno, uz gem bez kojeg nikaj  ne ide u vinkl kak' to mora bit' - fosne su vra�ene natrag u školsko dvorište, a budu�i da su ve� zapo�ele školske ferije, gospodina profesora, akademskog slikara i našeg dragog “klošara” Viktora Gori�ana, više nikada nisam vidio. 

Sudionici povijesti – dvadesetak godina kasnije

Tito je umro! Stojim u nepreglednoj masi ljudi pred Glavnim kolodvorom i �ekam kao i svi ostali na dolazak Plavog vlaka na putu iz Ljubljane za Beograd. Danas u gradu apsolutno ništa ne radi, sve je stalo, svi su  prekinuli svakodnevni posao i po rasporedu krenuli prema mjestu koje im je odre�eno. Na taj na�in �e se u gradu izbje�i gu�va, a uz prugu kojom prolazi Plavi vlak napraviti �e se desecima kilometara duga po�asna kolona, špalir koji �e na kraju vjerojatno pokriti svaki metar pruge do Beograda. Ja sam se odvojio od mojih iz SRCA, otišao bli�e prema kolodvoru, progurao se do prednjeg reda i sada �ekam u tišini koja je na jednom ovakvom mjestu zapravo i teoretski nemogu� doga�aj.   

Razmišljam o onome što se desilo i onome što �e biti. Ve� se nekoliko dana šaputalo da je Tito umro, ali da se to još taji dok se vrhuška ne dogovori što i kako dalje. Patka ili ne, logi�ni zaklju�ak je bio da se Tito ne �e izvu�i. Prije toga se šaputalo da mu je amputirana noga, ali da se to ne smije znati.
I to je jasno, jer Tito je legenda. Legende mogu biti i �ive i mrtve, legende mogu umrijeti, nestati, prestati i izblijediti, ali to da se jednoj legendi amputira noga - to jednostavno ne ide.

Svima je jasno da je ovo prekretnica i kraj jedne epohe, te da slijedi nešto drugo �iju kona�nicu nitko ne mo�e predvidjeti. Jalta je tema broj jedan - mnogi �ele kona�nu realizaciju Jalte s granicom na rijeci Drini i s „Kineskim zidom“ prema svemu onome što zovemo bizantinskim mentalitetom i balkanlukom.
No�as su se lovile stanice od Moskve do Madrida: da li se zna što smjeraju Rusi koji svakih dvanaest godina vole nekome prisko�iti u "prijateljsku pomo�“ - ovoga puta mo�da na poziv nekog od svih onih beogradskih generala koji su dovoljno šašavi da Rusima ponude njima uvijek atraktivan izlazak na novo-srpsko Jadransko more? Budimpešta ‘56., Prag ‘68., Kabul '80 - jesmo li sada mi na redu? Ameri neodre�eno kombiniraju, a Madrid javlja da je ameri�ka Šesta flota krenula prema Otrantskim vratima. Onaj mali, daleki Izrael jedini je konkretan: ako Rusi u�u u Jugoslaviju, Izrael �e objaviti rat SSSR-u! Nevjerojatno, prošli su me �marci kada sam to �uo - to se ne smije zaboraviti! Strah nas je Rusa - ali i ciglama �emo ako treba! O Srbima i ne razmišljam - njih se ionako nikada nismo bojali!    

Razmišljam o kilometrima knjiga koje je Tito “napisao” i koje su o njemu napisane. Što �e povijest o njemu re�i za sto godina, kako �e on biti pozicioniran nakon  tzv. povijesne distance koja je nu�na za objektivno vrijednovanje nekog vremena, doga�aja i sudionika?
S povijesne distance sve postaje jednostavno - kao mladena�ka prijateljstva i ljubavi iz perspektive smirenog starca: jasno se vidi koja je �aša bila puna, koja polu-prazna, a koja prazna ili napukla; gdje je bila bistra i uz mnogo sre�e �ak i plemenita teku�ina, a gdje je bilo nešto mutno ili �ak zlo i opasno.
Povijesna distanca zna na nekoliko kratkih redaka "�ivio - diktatorski vladao... umro" reducirati veli�ine o kojima su za vrijeme �ivota napisani tomovi knjiga; koji su bili spasioci i "o�evi" dr�ave, nacije ili klase; koji su odlu�ivali o sudbini dr�ave, ratu i miru, prijateljima i neprijateljima, o imenima gradova, ulica i klubova, o patnji i egzodusu tisu�a - ako treba i milijuna ljudi.

Povijesna distanca je i neumoljiva: sve li�i šarenom izlogu u kojem na istaknutim mjestima stoje "krive" figure, a ono što je prijevremeno proglašeno velikim i vje�no svjetlim - jedva primjetno treperi u nekom zabitom kutu neva�nosti! I pritom, što je ve�e slavlje današnjice i što su �eš�e isticane povijesne zasluge - ocjena povijesti zna biti tim te�a i kra�a.

 I baš u tome i le�i tragedija onih koji bez snage za osudu prevare i kao da se to nekoga drugoga ti�e - i dalje uporno slave svoje Lenjine, Staljine, Titoide i Castroide! I kako bi bilo još gore, tamo gdje su individualizam i samosvijest dugotrajnim kloniranjem zamijenjeni povjerenjem u sistem la�ne socijalne pravde i sigurnosti i tamo gdje su eliminirani gra�ansko-poduzetni�ki sloj i nezavisno seljaštvo, tamo �e nesigurna pu�ko-malogra�anska svijest - kao nadopunu svojoj decenijama stvaranoj mentalnoj blokadi - i ubudu�e trebati i sama tra�iti nove „svjetle�e likove“ i "povijesne vo�e".
Pa ako je to tako - zašto �ekati da povijest ka�e našu istinu? Zašto samo "disidenti" imaju gra�anske i ljudske hrabrosti i zašto vlada šutnja kada im poluvrijednici sude? Zar nije gra�anska obveza svake moralne, humane i civilizirane osobe silnicima re�i jasno i glasno: "bando prokleta, ne smijete i više ne �ete raditi ovo što i kako radite!". Svi mi bi morali biti disidenti - jer biti disident je cijena samopoštovanja i integralni dio ljudskoga dostojanstva!

Kod nas su pod komunistima pro�ivjele "samo" dvije generacije, što je bitno manje nego u SSSR-u. Mnogo se toga �ulo od roditelja i starijih, mnoge stvari su prešu�ene ili jednostavno zaboravljene - sve što znamo je kombinacija istina, "crnih rupa", prepri�avanja, nostalgija, �elja ... i �ekanja.
Da, svi mi �ekamo, jer za razliku od "ruske kombinacije" seljaka, kozaka i babuške koji nikada nisu znali za bolje, u Hrvatskoj su bolja vremena uporno sanjana!

I sada se desilo!
Plavi vlak s Titovim kov�egom krenuo je iz Ljubljane preko Zagreba za Beograd!

Mase uko�eno stoje uz prugu i iskreno pla�u uz zavijanje sirena - kilometri podanika koji to više nisu.
U Zagrebu tišina kakove nikada nije bilo i kakove više nikada sigurno ne �e biti! Deseci tisu�a ljudi su oko Glavnoga kolodvora... iz zgrade se pojavljuje po�asna stra�a, plave uniforme, kov�eg... pla�e se bezglasno, na svakom su obrazu suze, sve grudi su stisnute i bez daha... sve se zaustavlja, oblaci su stali, vrijeme je stalo... vojni�ki pozdrav, hrvatska himna i... muk!  

Okrenuta je nova stranica povijesti, povijesti u �ijem stvaranju �emo ovoga puta i mi sami sudjelovati, povijesti o kojoj nam drugi ne �e trebati niti imati što pri�ati - jer dolazi povijest bez povijesne distance!.

Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)

Od istog autora:

Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (4) 

PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan ! 

Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude. 
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.