Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (8)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Podno šalatskog brijega
Katedrala, u pozadini Kaptolski ribnjak i šalatski brijeg, te lijevo gore, po�etak ulice Medveš�ak http://de.slideshare.net/vcatipovic/zagreb-kroz-povijest
Putem povijesti: od naselja Vlaha do Ribnjaka, Šalate i „Drek Rivera“
Zagreb je niknuo ispod dva bre�uljka, izme�u kojih je tekao potok Medveš�ak: na onom zapadnom je starogradska jezgra Gradec - Gri�, a na isto�nom bre�uljku je biskupski Kaptol s Katedralom.
U to vrijeme kada je ugarski kralj Ladislav 1094.g. osnovao Zagreba�ku biskupiju, ispod biskupskog Kaptola je ve� postojalo naselje obrtnika i trgovaca, nastalo iz prastarog naselja, koje je od 8. stolje�a bilo nastanjeno Vlasima, tako da je po njima dobilo ime Vlaška ves.
To ime je ostalo stolje�ima, usprkos tomu što se struktura stanovništva promijenila - vjerojatno zbog toga, jer je naselje u 13. stolje�u bilo priklju�eno zagreba�koj biskupiji, te s posebnim statusom upisano u knjige, pod imenom Vlaška ves.
Današnja Vlaška ulica je nastala iz nekadašnje glavne ulice Vlaške vesi.
Izme�u Kaptola i šalatskog brijega, odnosno svojim gornjim dijelom ispod zidina oko Katedrale, a donjim dijelom sjeverno od Vlaške vesi, nekada su bili biskupski ribnjaci.
S isušivanjem ribnjaka i ure�ivanjem parka je zapo�eto 1830.g., i na tom mjestu je nastao današnji park „Ribnjak“.
Na brijegu iznad biskupskih ribnjaka su stanovnici Vlaške vesi stolje�ima imali povrtnjake u kojima su uzgajali salatu, pa je zato brijeg bio nazivan „šalatski brijeg“ - sve do 1914.g., kada je dobio svoje kona�no ime „Šalata“.
Ulica Medveš�ak, prije nadsvo�enja potoka Medveš�ak
http://de.slideshare.net/vcatipovic/zagreb-kroz-povijest
Nakon toga, na Šalati je:
1914. izgra�ena Zemaljska bolnica. Zagreb je tada imao pribli�no 83 000 stanovnika.
1928. zapo�ela izgradnja Šalate kao teniskog parka. Dobrovoljnim prilozima i prilozima �lanova Akademskog teniskog kluba izgra�ena su teniska igrališta, mali bazen i klupski dom.
1930. odr�avano prvo tenisko takmi�enje
1961. otvoreno prvo klizalište s umjetnim ledom u Zagrebu
1961. osnovan Klub hokeja na ledu Medveš�ak (KHL Medveš�ak).
Klupski nadimak je Medvjedi, dok je navija�ki slogan "Zig-zag, Me-dve-š�ak!"
1961. osnovan Kliza�ko-koturaljkaški klub Medveš�ak, najstariji hrvatski kliza�ki i koturaljkaški klub.
1929. godine je izme�u Vlaške i Marti�eve izgra�en velik stambeni blok, koji je do gradnje velikih stambenih zgrada po�etkom '60-tih u Novom Zagrebu, bio najve�i u Zagrebu.
1936. na Šalati se na izgra�uje stadion za oko 5000 gledatelja.
Potok Medveš�ak je 1930. nadsvo�en. Godinu dana nakon toga, ZET pola�e dvosmjerne tramvajske tra�nice po liniji nadsvo�enog korita, �ime završava i stavlja u promet tramvajsku prugu od Ribnjaka preko Medveš�aka prema Gup�evoj zvijezdi, odnosno Mirogoju.
(Po toj pruzi, sve do Okrugljaka, bi tradicionalno i zauvijek „morao“ voziti tramvaj broj 14, dok su broj 8, koji ne vozi subotom, i no�ni 33 samo dobro-došle linije!).
Ulica Medveš�ak - danas
https://maps.google.ch/maps
Puštanjem u promet te pruge, ukinuta je pruga preko Kaptola i kroz Novu ves. Nakon toga je uslijedilo preusmjeravanje potoka Medveš�ak u novo korito s po�etkom pored Ribnjaka, te zatrpavanje starog korita u današnjoj Tkal�i�evoj, koja se do 1913.g. zvala Potok.
Time je Potok mlinova i pralja pretvoren u gradsku ulicu obrtnika, pajzla, a bome i seksa u lege artis javnim ku�ama - iz koje je nastala naša „Tkal�a“, onakva kakvu je danas znamo.
(Ipak, M.J. Zagorka je to druga�ije komentirala: šteta da je Tkal�i�eva zasipana!).
Potok Medveš�ak, je ušao u povijest prvenstveno zbog oštrih sukoba oko gradnje mlinova i korištenja potoka na dijelu izme�u Gradeca i Kaptola - a mo�da �ak i zaslugom Zagorkine „Tajne Krvavog mosta“, koju su sve generacije �itale. Me�utim, pritom se zaboravlja kako su sukobi prestali još davne 1392.g. kada je mirovnim sporazumom utvr�eno tko i gdje smije graditi mlinove na potoku Medveš�ak. I dalje se više spominje i pamti „Krvavi most“, nego potok kao neizostavni dio bogate povijesti razvoja grada Zagreba - od mlinova i srednjovjekovnog kupališta, iza kojih su slijedile majstorske radionice, manufakture (suknara oko 1750.g., a poslije radionice papira, turpija, pe�i, cigara itd.), pilane i prva tvornica za preradu ko�e - do vodovoda i kanalizacije, odnosno odvoda otpadnih voda.
Naime, najstariji zagreba�ki mlinovi su bili baš na potoku Medveš�aku. Zagreb bi danas bio Grad Mlinova, da su ostali svi oni mlinovi koji su bili na Potoku, u Novoj vesi, na Ksaveru, iznad Ksavera, �rnomercu, Mikuli�ima, posebno na Miroševcu poja�anom brojnih pritokama u gornjim dijelovima Medvednice, na Bliznecu i Mrzlaku, u Gornjoj Dubravi na Trnavi (na kojoj je biskupski mlin spomenut još 1201.g. u jednoj ispravi kralja Emerika), u Gornjem Stenjevcu itd. Iz zapisa je poznato da je 1835.g. i na Savi postojao jedan mlin.
Mlinova je bilo po svim obroncima, jer Zagreba�ka gora - Medvednica, obiluje izvorima, op�enito skromnog kapaciteta, ali su zato mnogobrojni i stvaraju mnogo potoka i poto�i�a sa slivom kroz sam grad prema rijeci Savi: Vrabeš�ak u koji utje�e Mikuli�, te Markovec i Dolje sa Stenjevcem, Kustošak, �rnomerec, Kuniš�ak, Medveš�ak, Kraljevac, Zelengaj i Jelenovac, Bliznec s Ba�unom, Štefanovac s Markuševcem, Miroševec s Ribnjakom, Jelov�inom, Suhodolom, Trnavom, Bidrovcem i Vidovcem, �u�erje, Goranec, Srednjak, Vukovdol i Kašina.
Glavnina ih izvire u pošumljenim podru�jima iznad 750 n/m, i danas su manjim dijelom uklju�eni u gradsku vodoopskrbu. Vodoopskrbe sljemenske zone imaju prosje�no raspolo�ivu koli�inu vode od oko 18 litara na sekundu.
Najstariji zapis o zagreba�kim mlinovima je isprava iz 1257. godine, kojom zagreba�ki kanonik Petar poklanja cistercitskom samostanu (samostan je u blizini crkve Svete Marije, a redovnici su bili u posjedu samostana i crkve) tri mlina na kanalu zvanom Pretoka, u blizini Pisanog mosta (kasnije nazvanim Krvavi most).
Potkraj 14-tog stolje�a su kod Popova turna i kod Pisanog mosta zabilje�ena po dva mlina, te na Potoku šest mlinova.
Pretoke ili Preloge su bili posebni kanali prokopani radi mlinova, kako bi se pove�ao pad vode. Naime, potok Medveš�ak, neko� zvan Crikvenik ili Medvednica, je u Šestinskoj dolini i kod Okrugljaka mogao tjerati mlinove, ali je u nizinskom dijelu korito bilo nisko i zato su gra�eni kanali.
Medveš�akov kanal Pretoka je bio prokopan podno Okrugljaka, tekao je Ksaverskom dolinom do mlina kod nekadašnjeg novoveškog groblja, gdje je nakon slapa Gra�anec tekao starim koritom Medveš�aka zvanim Mati�ina, a Medveš�ak kanalom na novoveške mlinove, da bi se opet spojili kod Popova turna, da bi se odmah opet razdvojili, pa je Mati�ina tekla ulicom Potok (današnjom Tkal�i�evom), a Pretoka kanalom iznad Mati�ine do Pisanog mosta (kasnije Krvavog mosta), od kuda su sjedinjene tekle prema Savi - sve dok gradski oci nisu donijeli odluku o preusmjeravanju potoka Medveš�ak, nakon �ega je korito u ulici Potok zasuto. Prethodno otkupljeni mlinovi su zatvoreni i s vremenom su nestali.
Naime, krajem prošlog stolje�a je odlu�eno da se gradski mlinovi otkupe, prvenstveno zbog uspostavljanja kanalizacijske mre�e, pa je zapo�eto s otkupljivanjem i zatvaranjem gradskih mlinova - i to je rezultiralo procvatom obrtni�kog mlinarstva izvan grada.
Zasipanje Tkal�i�eve je istovremeno zna�ilo i nestanak zadnjih mlinova u samom gradu.
Potok Medveš�ak i njegovi mlinovi su, nakon što su se pred kraj 18-stolje�a po�eli javljati obrtni�ki mlinovi, dali i nazive naseljima uz njegovu obalu: „Mlinovi“ od Šestina do Ksavera, i „Mlinarska cesta“ od Ksavera do Gup�eve zvijezde. Mlinari su po�etkom 19-stolje�a osnovali svoj ceh, u kojem ih je bilo preko trideset.
(Usput: Kada pomislim na masu i snagu bujice potoka Medveš�ak u kanalu ispod Ra�koga, jasno mi je koliko je potok nekad bio va�an za pogon zagreba�kih mlinova, i ne �udi me da se nekad jako strahovalo od njegovih poplava. Sje�am se i najve�e poplave u Zagrebu, kada je Sava prodrla po Savskoj skroz do Studentskog centra, ali se ne sje�am da su spominjane ljudske �rtve - i što sada re�i za divlja razlivanja potoka Medveš�ak i poplave koje su odnosile ljudske �ivote, 1651.g. je potok odnio �ak 52 �ivota!) .
Mlinovi su nam ostavili i kamenolome iz kojih se na podno�ju Medvednice vadio kamen za mlinske �rvnjeve, u Bizeku, Dolju, Stenjevcu i drugdje, a postoje i tragovi iz prethistorijskih vremena, koji ukazuju na klesanja mlinskog kamena (kao i na ribolov u potoku Medveš�ak).
Prvo zagreba�ko javno kupalište spominje se ve� od 1291. godine, kao zidano kupalište s grijanom vodom iz potoka Medveš�aka - dakle, to je bilo i prvo zimsko kupalište. Bilo je u današnjoj Tkal�i, ispod crkve Svete Marije, pripadalo je redovnicima koji su posjedovali crkvu, i koji su kupalište dali nekome u najam, a za uzvrat su imali pravo na kupanje u toploj vodi, na brijanje svaki drugi tjedan, i na puštanje krvi �etiri puta na godinu. Time je naš grad, na �alost neprimije�eno, postao prete�a outsourcinga!
Budu�i da naši stari nisu delali za �avle, iznajmitelj je napla�ivao upad i usluge: „malo puštanje krvi je koštalo 4 be�ka denara, veliko 2 solda, a "Šrefanje" s pet pijavica koštalo je 1 be�ki denar.“ �enske nisu spominjane. Kupalištu se gubi trag po�etkom 16.-tog stolje�a.
Prvi zagreba�ki vodovod je izgra�en 1977.g. na potezu od Kralji�inog zdenca do crkve na Ksaveru, tako da naš današnji vodovod ima porijeklo na po�etku doline potoka Medveš�ak.
Isto se odnosi i na kanalizaciju: naime, potok Medveš�ak izvire iznad Kralji�inog zdenca, da bi nakon brane kod Šestinskog lagvi�a, na Mihaljevcu „prihvatio“ potoke Ribnjak i Pusti dol, i zapo�eo svoj dugi put betonskim, a ve� od Ksavera podzemnim nadsvo�enim kanalima sve do Kozari Boka, neposredno prije uš�a u Savu kod sela Struge na �itnjaku. Prije toga prolazi kroz glavni gradski pro�ista� na �uline�koj cesti.
Kanalizacija doline potoka Medveš�ak omogu�ila je i izgradnju jedinstvene zagreba�ke kanalizacijske mre�e. Naime, nakon što je 1892. godine napravljen odvodni kanal na �itnjaku sa uš�em u Savi, uslijedili su ju�ni gradski kanal koji je bio paralelan sa �eljezni�kim nasipom od Juki�eve do Branimirove, te sjeverni u Ilici. Nadsvo�eni kanal u ulici Medveš�ak i preusmjeravanje potoka Medveš�ak u novo korito iznad Ribnjaka, omogu�ili su izvedbu gradskog dijagonalnog kanala od Okrugljaka do �itnjaka, �ime su po�etkom '30-tih godina prošlog stolje�a bili ostvareni uvjeti za stvaranje jedinstvene kanalizacijske mre�e.
Trenuta�ni rezultat: više od 1'500 km kanala i odvodnih cijevi.
Nakon ulice Medveš�ak, dijagonalni kanal ide dalje ispod ulice Ribnjak, nakon toga ispod Ra�koga i �amke dolazi do Kreši�a, da bi u uglu iza tr�nice, na mjestu gdje je prije bila tvornica ulja (tvornica je promijenila par imena, mi smo rekli ili „uljara“ ili „Zvijezda“, svejedno - to ulje je uvijek jako i dugo smrdilo), a gdje su sada �etiri špure produljene Branimirove ulice, prošao ispod �eljezni�kog nasipa i nastavio s druge strane po liniji stare Radni�ke ceste. Stanovnicima naselja uz Radni�ku cestu, preko puta današnjeg autobusnog kolodvora (nasljednika nekadašnjeg „Gumenjaka“), podzemni potok je „poklonio“ smrad zbog kojeg smo u kvartu to naselje zvali „Kanal“, odnosno oni iz naselja su na pitanje gdje stanuju, odgovarali s „na Kanalu“.
Kanal potoka Medveš�ak zatim slijedi staru Radni�ku cestu, prolazi ispod Vukovarske i autoputa, nastavlja uz Kozari bok, gdje napušta podzemlje, spaja se s potokom Bliznec i pored Struga nastavlja svoj dugi put koji, negdje ispred Ivanje Reke, završava u Savi.
Kanal je u gradu poznat i pod imenom „Drek River“, me�utim, usprkos povremeno strašnom smradu uz staru Radni�ku cestu, ime „Drek River“ nije zaradio u mojem kvartu - za nas je postojao samo naš lokalni „Kanal“.
U prolje�e 2004.g. je na �uline�koj cesti iza Struga sve�ano pušten u pogon moderni glavni pro�ista� otpadnih voda grada Zagreba. Projekt je vrijedan 167 milijuna eura; koncesionari na 28 godina su njema�ka poduze�a WTE, RWE i zagreba�ka Vodoprivreda; grad �e koncesionarima u idu�ih 28 godina pla�ati godišnju naknadu od 28 milijuna eura, a Zagreb�ani �e pla�ati dodatnu naknadu za pro�iš�avanje u iznosu od 24 kune mjese�no; pro�ista� je kapaciteta 130 milijuna kubi�nih metara vode, što bi trebalo biti dovoljno za potrebe 1,5 milijuna ljudi; u rad je pušten samo dio pogona za mehani�ko pro�iš�avanje koji uklanja oko 20% one�iš�enja, dok dio pogona za biološko pro�iš�avanje treba dovršiti; kada projekt bude u cijelosti dovršen, na pro�ista�u �e biti zaposleno 60 radnika, a usput �e biti ure�en i dio �uline�ke ulice koja vodi do objekta. Na moje razo�aranje, uz izvještaj nije bila objavljena fotografija tog novog i za grad posebno va�nog objekta.
(Usput: objavljena je foto premijera Ive Sanadera, izme�u Vlaste Pavi� i Milana Bandi�a, u boji i veli�ine nešto ve�e od veli�ine teksta �lanka, te ispod naslova „Zagreb osigurao pitku vodu za budu�nost - jedna od najve�ih ekoloških investicija u Europi“.
Opet naša posla s igrom rije�i - po naslovu smo ve� sada osigurali pitku vodu koju �emo mo�i piti tek u budu�nosti, dok u tekstu fino piše kako nam do te budu�nosti fali još 80% od onog ve� osiguranog. Opravdano je i pitanje o kvaliteti vode nakon mehani�kog �iš�enja, jer u �lanku piše kako su se na rešetki pro�ista�a našle „lešine �ivotinja ba�enih u Savu, dijelovi automobila, bicikli i sli�ne stvari“. Ukratko, sada bar znamo kaj se �isti - a ono „bio“... od sada štopam vrijeme Bandi�u & Co., bio bu valjda stignuo tek onda kad' na vlast do�u oni zeleni - dakle, nikad.)
Nakon razlaza s ex-dr�avom, ulica s nadsvo�enim potokom Medveš�ak je preimenovana u ulicu Medveš�ak, a ulica iznad parka „Ribnjak“ je istovremeno preimenovana u ulicu Ribnjak (�ime su bivša imena Moša Pijade i Marko Oreškovi� kona�no nestala s plavih plo�a).
Današnja ulica Medveš�ak, jedna od najljepših zagreba�kih ulica s porodi�nim ku�ama (na desnoj strani su prakti�ki same porodi�ne ku�e s oku�nicom), zapo�inje kao nastavak na ulicu Ribnjak i završava na Gup�evoj zvijezdi.
Šalata je dio djetinjstva moje generacije, danas bi se valjda reklo „Šalata je zakon!“ (kao ono „�uja je zakon!“), a mi bi i danas jednostavno rekli „Bez Šalate nema ni našeg Zagreba!“
Danas imamo predivni Jarun, do kojega se nekad kilometrima krivudalo izme�u prigradskih prizemnica seoskih oku�nica po onoj staroj Horva�anskoj cesti, kako bi se na kraju došlo do šljun�ara visokih i strmih obala; imamo danas lijepi Bundek, kojeg nekad nije bilo, ali je nastao zajedno sa Zapru�em i sve je ljepši, Zagreb �e dobiti i nova, mo�da i ljepša sportsko-rekreacijska središta...
ALI, Šalata ostaje kao jedina koju ništa ne mo�e zamijeniti, i bez koje je Zagreb nezamisliv!
(Usput: „starom de�ku“ s �amke i Medveš�aka, danas staje dah pri vo�nji i ulasku u grad od autoputa sa zapadne strane: kilometri trgova�kih centara i stambenih blokova sa obje strane Ljubljanske i Zagreba�ke avenije... a još po�etkom '70 je „kraj“ grada bio kod remize, nakon toga Ljubljanica i Voltino, uz autoput su krenuli Sloboština i Špansko, i to je bilo sve... da bi danas bilo „sve na gusto“ do Save... a kada se popuni do Avenije Bologne, valjda �e i preko Save, ravno preko mora šljun�ara i ku�a u Rakitju.
S ju�ne strane isto - sje�am se kako je krajem '60-tih, desno od Savske, rasla Kne�ija, pa prve sto-metarske višekatnice koja je 1970.g. niknula „�ak“ i s druge strane Selske ceste, konzuma na �ošku Kiki�eve, pa poslije novog bijelog, „vojnog“ nebodera na �ošku s Horva�anskom... dok je s druge, „stare“ strane Selska prema Savskoj, nasred livade još uvijek bila tamno-siva ku�ica nekadašnjeg omladinskog orgoša, kao i mala kapelica s kri�em prema Selskoj ... a na kontra strani, brdo automobila oko novih zgradurina - i kraj svijeta, jasno bez tramvaja!
Isto mi je bilo s ju�ne strane, od aerodroma prema gradu, pogotovo po no�i: slijedi naselje na naselje, a nisu niti Utrine, niti Zapru�e... i na kraju ne znam gdje sam, pa se izgubljene orijentacije nadam kako �u barem na kraju prepoznati Bundek ili Lisinski.
Zagreb je doslovce eksplodirao - a prošlo je samo trideset godina!
Zato sam se �udio Habiju koji je bez problema došao do Savske - dok bih se ja, pipaju�i odvojak autoputa prema centru grada, izgubio ve� negdje iza Rakitja i završio na zaobilaznici negdje kod Ivanje Reke. Ipak, umirio sam se tek kada sam ugledao Vjesnikov neboder.)
Na Šalatu se danas dolazi kao i prije, do sportskog centra se s autom mo�e dovesti preko Von�inine i Rubeti�eve, a do Medicinskog fakulteta, odnosno bolnice, preko Novakove ili gornjeg dijela Von�inine. Najkra�i put iz grada je pješke preko Schlosserovih stuba.
Putem bespu�a: grad zaboravljenih i nevidljivih potoka
Kao klinac, jedne sam zime bio jako iznena�en kada sam u Ra�koga znati�eljno pogledao u dubinu kanalizacijskog otvora, nakon što je radnik kanalizacije maknuo poklopac: u širokom i mra�nom prostoru nekoliko metara ispod nas, kuljala je silovita masa tamne vode i nosila komade snjega i leda. Za�u�en sam upitao: „Kakova je to rijeka dole?“, i dobio odgovor: „Potok Medveš�ak!“.
Potok Medveš�ak - osu�en na vje�no podzemlje, potok koji odavno više ne �ubori, potok koji je zaboravio izgled vodenica i dodir lopatica mlinskog kota�a, koji je zaboravio dje�je glasi�e; potok zatrpanih korita i mosti�a - potok skriven od naših o�iju, kao i ve�ina potoka i poto�i�a s Medvednice, koji su nestali u podzemlju grada.
Jer Zagreb je grad zaboravljenih i nevidljivih potoka!
Pokušavam se prisjetiti potoka koji su pre�ivjeli silazak s Medvednice u dolinu i ušli u grad: vidim Bizjak u Maksimiru; vidim Medveš�ak i pastrmkice ispod Kralji�inog zdenca, te kako na strmini kupimo kestenje; vidim kako s Romanom u �rnomercu lovimo grundle, jer idemo u Rakitje na smu�a, penjem se u Mikuli�e, idem skroz gore, pored zgradurine lijevo i do selja�ke ku�e na kraju asfalta - ništa tu nema, ne znam kuda više... izgleda, to je sve - ali ipak, mo�da prema Dubravi, tamo je u polju bio neki jarak, ili, što je to nekad bilo odzada na Kuniš�aku!? Da, zaboravio sam Ljubljanicu i Fallerovo - potok �rnomerec je izgleda jedini u gradu gdje se mo�eš prošetati, prije nego potok zaroni u kanalizacijsko podzemlje.
Komu pripada pravo u�ivanja vode, rijeka i potoka - dr�avi, gradu, vodovodu, kanalizaciji...? Ne znam, ali Vi u �iji Jus regale spadaju potoci, vratite mi i poka�ite svima barem jedan poto�i� s malim mosti�em, bilo koji, samo neka je u gradu!
U mislima švenk - i dolazi druga slika, Gottesgraben! Poto�i� koji tek nakon 2 km od izvora ide pod zemlju, u kanalu prolazi ispod ceste i prolazi pored moje ku�e, nakon pedesetak metara kanala ponovno izlazi na rubu sume, i slobodno se ruši u rijeku Limmat. A prije toga stazice, mosti�i, klupice, kante za sme�e i kante s vre�icama za peseke... ni�eg' previše, sve na rijetko, ali tu je - taman kad' zatreba.
Jer vele da je potok ro�en pod plavim nebom, i ako ne ide druga�ije, ostavi ga u jarku, i nikada s njim pod zemlju. Pogotovo ne u slu�bi drek-transporta!
Jer Šviceri pod zemlju guraju samo aute i ono drugo što nije stvorila priroda - i još vele, kako se za to mora imati više u piksi i srcu, nego u nov�aniku! Planiraj - kao da se radi o parkiralištima ili stazama za bicikliste. Pa zato �ak i ruše ono gdje su pogriješili njihovi stari kada su „krotili“ potoke: na „Gottesgraben“ su prije desetak godina razbili betonsko korito, proširili obale i ponovno doveli zemlju, �ak su napravili i dva oto�i�a - ukupno dva kvadrata, ali su napravili! Posadili su i šaš, jer pamte kak' je nekad' bilo! Pa sada do�u patkice i po koja svraka, �ak je i roda bilo uz taj si�ušni potok... pa ima i pastrmkica koje gore ispod izvora puste - mo�da se koja ohrabri kada poraste, i krene u Limmat.
Dok moj Zagreb ostaje na podzemnoj vodi - grad koji je zaboravio kako je na vodi!
Jambrišakovo vrelo Slap Sopot Potok Markuševac
http://www.pp-medvednica.hr/
Zagreb je grad zaboravljenih izvora, pastrmki, malih mostova, mlinova i pogona na vodi.
Zagreb je grad podzemnih kanala, odvodnih cijevi i potoka skrivenih od stanovnika grada.
Zato nam, Vi s Jus regale, vratite na svjetlo dana i poka�ite svima, barem jedan od naših u Drek-Riveru ugušenih potoka, stazu uz njega i jedan mali mosti�, makar na uštrb nove staze na Jarunu, kioska na Bundeku ili novog podzemnog kanala, a ono što još nekak' stoji, spašavajte brzo - jer naš Zagreb je grad na vodi, grad izvora, potoka, mosti�a, grad šetališta i parkova - i tek onda grad na rijeci Savi!
Prema Rubeti�evoj
Na �ošku Ra�koga ispred broja 7, ne mo�emo pro�i zebru niti pod zelenim, jer se poprijeko postavio bijeli kombi koji ho�e na plo�nik, a poslije valjda u haustor. Stolarski kombi, jer na njemu piše “Euro -Stolarija”, ali mi nije jasno na što se odnosi Euro - na tišlera, tišleraj ili na cijenu? Iza podrumskih prozora na lijevoj strani haustora je nekad bilo naše „kino“ - mala dvorana u kojoj su nam nekakvi zdravstvenjaci prikazivali kratkometra�ne filmove. Na zidu, lijevo od haustora, je bio drveni ormari� sa staklom, u kojem je na rajsnedlima visio, na grubom papiru odraklani plakat s programom - iako smo gledali sve, najva�nije nam je bilo kada je nakon naslova pisalo „crtani film“.
Pogled mi odluta na drugu stranu ceste i vidim kako na ku�i preko puta piše „Generali“ s jednim „l“. Dobro je to, još uvijek ne damo naše generale, a „Generalli“ se valjda bar kod sebe osigurao od kojekakvih nezgoda!
Smi�iklasova ulica
https://maps.google.ch/maps
Pred nama je Smi�iklasova, zaštopana do daske - neopisiv gu�vanjac u sve tri špure, tako da �e nam za ovih petsto metara do Vlaške trebati barem pet minuta. Provjeravam za svaki slu�aj je li netko po�eo preskakati preko haubi i krovova automobila, kako bih i ja pojurio za njim, ali odmah odustajem radi numerologa - baš sam danas po prvi puta pro�itao što to oni pišu za mene trinaestica! Vele kako spadam u grupu �etiri, što zna�i da sam „prakti�na, strpljiva, uporna, ali i pomalo naivna osoba!“
Pa sad budi strpljiv, uporno �ekaj, i naivno se nadaj kako �e �ekanac trajati ispod pet minuta, - iako sam u ovom trenutku puno bli�e digi�ima, koji su nekad davno na �amki pizdili u kolonama, trubili i hitali stvari kroz prozor. Bacam pogled na Habija, ali on je kao i uvijek, miran i hladan kao šprica - �ini mi se, �ak kad bi mu sada neko tresnuo šakom po krovu, on bi valjda otvorio prozor i ljubazno upitao: „Dobra ve�er, što �elite?“
Ulica Eleonore Pata�i� - “Vodovodna”
https://maps.google.ch/maps
Ulica Eleonore Pata�i� je i dalje imenom i prezimenom na svom mjestu, skup s vodovodom, vodo-odvodom, tehni�arima i administracijom, i sve to u lijepom i velikom dvorištu u kojem se nismo smjeli igrati. Zato smo hodali po krovovima zgrada iza isto�ne strane dvorišta, a oni najhrabriji su, uz skok s krova na krov od preko metra, znali do�i i do Marti�eve. Ulicu smo uvijek zvali “Vodovodna” - iako smo znali da je �rnomerec kvart koji cijeli Zagreb opskrbljuje s vodom i da je zato prava Vodovodna daleko izvan našeg kvarta, negdje pri kraju Ilice, na �rnomercu - što je dobro za moj kvart, jer vodovod pocucla strašno puno struje, skoro kao i svi moji plavi, zagreba�ki tramvaji.
(Usput:
* Kada je u Zagrebu 1907.g. u pogon stavljena gradska elektrana, najve�i potroša� je bio Gradski vodovod, da bi od 1910.g. „vodstvo“ preuzeli zagreba�ki tramvaji.
* Ne tako davno, naletio sam na �lanak u kojem je navedeno kako znatan broj doma�instava u samom centru grada, nema teku�u vodu. Fasade varaju: kada se gleda prednja strana predivnog starog bloka u centru grada, ne vidi se dvorište u kojem su na mjestu bivših šupa napravljene, ne samo gara�e, ve� i stra�are u kojima se �ivi.
Da, tamo gdje su se djeca nekad igrala, sada se �ivi, u stra�arama bez pipe! Pa se voda valjda donosi u ba�vama, demi�onkama, kantama - tko zna kako, jerbo starog bonzeka ili više nema, a ionako je bio bez ure za mjerenje potrošnje, a nema više niti bunara, koji su još dugo bili privilegija onih na periferiji grada, pa su mogli napuniti hamper ili potegnuti hidroforom. I bolje je ne pitati kako izgleda sanitarni �vor, ili gdje se zimi djeca prije škole umivaju, gdje kakaju ili kako brišu guzu... da, lijepe fasade varaju, jer dok iz gradskog bud�eta gradimo nove objekte za sport i zabavu, iza tih fasada ostaje ono �ega se svi moramo stiditi. Je li još i danas tako?)
Nakon par minuta puzanja na prvih sto metara Smi�iklasove, sti�emo do raskrš�a s Marti�evom: desno na uglu je du�an, zove se „Euro Bike - hrvatski Nr.1“, što je za Hrvatsku sigurno perspektivnije od nekakvog „Afro Bike“, a lijevo u „Drvenjaku“, kako smo nekad zvali prvi neboder u kvartu, je “Toyota” - “Hojan” i neuništiva “Corolla”.
Vidim se kako kao de�ko gledam malu Toyotu u izlogu, i kako mi nije jasno kako mo�e koštati samo 600 dolara, kada samo transport od Toyote do Marti�eve mo�da toliko košta, i kada je dva puta lošiji Fi�o“ dva puta skuplji - �ak kad se plati carina koja je ogromna. Jer vele „treba štititi doma�i proizvod“, a narod veli „jedan auto kupiš sebi, a jedan dr�avi!“, jer su opalili carinu od sto posto, kako bi štitili neke tamo koji ne znaju dobro i jeftino proizvoditi.
Iza „Drvenjaka“ sti�emo do trgova�ko-poslovnog centra s podzemnom gara�om, piše “Importanne Galleria”, i to s dva “n” i dva “l”. Izvrsno, valjda su ime dali oni s po�etka ulice desno, gdje je pisalo „Generalni konzulat Chilea - tre�i kat“ - ili jedan od tri brata Lazara na drugom katu, nadam se da je barem jedan uspio završiti nekakvu školu.
Na ulazu u „Importanne“ opet fini natpis, piše „Super Market“, pa pomišljam kako su „EURO Stolarija“ i „Euro Bike“ dio tr�išta koji vjerojatno napla�uje u evrekima, dok „Prvorazredna Veletr�nica“ još uvijek u super-kunama. Zato je dobro da sam jako dobro opskrbljen kunama, jer ne trebam niti bike niti tišlera, a za ono ostalo bu mo�da dosta – naime, Mirek me je upozorio da je u Zagrebu sve jako skupo, i neka si promijenim par hiljada kuna, ako se namjeravam malo bolje micati po gradu.
U Rubeti�evoj prema Peri
Na �ošku Von�inine i Rubeti�eve �emo izgleda malo dulje stajati - ispred nas je kolona do kraja ulice, valjda je neki zastoj gore kod zavoja na vrhu Šloserovih. Habi, kojeg ništa ne mo�e izbaciti iz takta, veli: “Dobro, imamo vremena, nikud nam se ne �uri!”, i isklju�i motor.
Ispred nas dosta nervoze, izgleda da se netko htio progurati po strani, onda je netko ablendao i po�eo trubiti, pa sada na kraju svi trube. Najglasniji je frajer u bend�oli ispred nas, najašio na trubu i ne zna prestati - valjda zato kako ne bi �uo druge.
Razmišljam kako su sve ove ulice prema sjeveru „poplo�ane“ sje�anjima i prijateljstvima: odmah tu desno, na po�etku Von�inine, stanovao je prijatelj s faksa, poslije iz Srca i Londona, �ak smo dva puta slu�ajno radili kod Amera u istoj firmi - dragi i fini Ante (Sesardi�), s bratom Nevenom, pametnom i uvijek u pokretu mamom, te tako jako va�nim tatom; gore desno na vrhu, u Vo�arskom naselju, prijatelj iz razreda u gimnaziji i poslije s faksa - Pero (Krajina) koji je malo ali dobro pri�ao, s bratom Ljubom koji je uvijek imao zgodne �enske i svirao gitaru, i koji sada ovdje u Švici, tako fino krpa zube i još uvijek ponekad zasvira gitaru; pa lijevo gore na Svibovcu, opet iz istog razreda u gimnaziji, pa nakon toga s faksa, originalni Rade (Buljan) koji svake godine �eka da pred HNK procvjetaju tulipani, jer tek onda �e mu profesor Šteiner dozvoliti da neuspješno proba ispraviti kvrgu iz povijesti, s bratom Perom i s mutkom koja srijedom uvijek stepe sve po redu na sportskoj prognozi - dok mi na analizu tekmi i prognoze samo gubimo vrijeme; odmah dole lijevo od Svibovca, na Rockfellerovoj, je bilo bivše mamino gradilište na kojem sada stoje dvije obiteljske ku�e, a prva je od kišobranara s Kvatri�a koji je imao tako zgodnu k�erku, da smo par tjedana gazili skupa po gradilištu; tu je i livada iznad Šalate gdje smo igrali noga�, a preko puta ceste dje�ja bolnica u kojoj sam odle�ao bar mjesec dana, pa medicinski faks na kojem sam sav nesretan polo�io prijemni kako bih nakon toga sretan otišao na ETF... i ako se nakon Von�inine produlji po Bijeni�koj cesti, dolazi se do finala mnogih, svih Jagodinih i mojih kojih se sje�amo ili koji su otišli prije po�etka naših sje�anja - do predivnog Mirogoja.
Izmjenjuju se slike, kao da sjedim pred „n“-dimenzionalnim karuselom - evo opet Rade, koji me negdje pred jutro, nakon malo u�enja i puno kartanja, pita: „Zašto radiš još jednu turu klope, ovo je ionako bilo previše?!“, a Pero: „Bedak, spašava ostatak za pesa - pojeli smo mu sve, od doru�ka do ve�ere!“ ... i pritom me �ak ne smeta niti ovaj majmun u bend�oli, koji još uvijek uporno jaši na trubi.
Tu na samom po�etku Rubeti�eve, u drugoj ku�i lijevo, je nekad stanovala �ana (Sakar), s kojom sam išao u isti razred II. Draškovi�eve osmogodišnje škole. I opet vidim �anu kako u crnoj kuti stoji uz prozor u sredini reda do prozora i onako visoka, i još višim glasom sva za�u�ena pita: „Tko, ja? Drugarice - pa ja nikada ne brbljam!”, drugarica: “Do�i ti malo pred plo�u!”, a �ana opet, ono njeno vje�no i nezaboravno: “Tko, ja drugarice?” - i onda do�e pred plo�u, okrene se prema drugarici, a gleda prema nama i smije se! Onako krupna, ali uvijek u pokretu, bila je „centar svih veselih nemira“ u redu uz prozor, a pod pauzom - bome na cijelom katu. I to�no onda kada je naša �ana po prvi puta bila mirna i jako ozbiljna, zaradila je ukor razrednice: malo se mu�ila s dekliniranjem rije�i „bakalar“, da bi na kraju na ono drugari�ino „No, �ana, s kim ili s �im?“, odgovorila „S krumpirom!“. Mi smo se prvo smijali, a nakon toga iz svega napravili takav cirkus, da je �ana zaradila ukor razrednice, ne radi bakalara, nego radi ometanja nastave.
Sada mi je malo bedasto izlaziti iz auta i pogledati jel' dole na zvoncu još uvijek piše „Sakar“, pogotovo jer sam dovoljno lud, pa bih �ak mogao i pozvoniti i onda „Bok �ana, baš sam tu u prolazu ... jel' bilo kaj novog' u prošlih pola stolje�a?“. U svakom slu�aju, ako ona ili netko od njenih još uvijek tu stanuje, onda na ve�er hodaju s �epi�ima u ušima, sporazumijevaju se pokretima ruku kao gluhonijemi, a mo�da �ak nose i maske.
Spuštam prozor i, zbog „koncerta“ polu-vi�u�i, pitam dvojicu zbigecanih koji stoje na �ošku: “Jel' gore kod Pere otvoreno?” - “Kod kojeg Pere?” - “Ništa, ništa, hvala!” i prozor ide gore - valjda sam opet naletio na „mi Zagrep�ance“, „Šemsine“ ili oboje ili ništa... ti vjerojatno ne znaju ni kako se zove ova ulica, fu�kaj kvart, op�inu i tramvaj koji vozi do Šloserovih stuba.
Rubeti�eva je uz Tuškanac bila najbolja za sanjkanje, zapravo još i bolja, jer smo mogli politi vodu i napraviti led i sklizâljke po cijeloj ulici.
Pogled mi automatski odluta desno na drugu stranu ulice - tamo gdje je bilo naše stablo i ispred njega hrpa snijega za forsirano „parkiranje“ naših sanjki nakon vratolomnog spusta niz Rubeti�evu. Tu je sada nekakvi kandelaber, a na njemu plo�a s uputom kak' se tu parkira. Iza toga je gara�a, radi koje je srušen dio zida pred vrtom ku�e desno, i to to�no na onom za nas nekad najopasnijem i najtvr�em dijelu zida. Habiju ne velim koliko se smijem u sebi radi znaka „Zabranjeno parkiranje“ na vratima gara�e - jer u naše vrijeme bi tu moralo pisati “Sanjkašima je zabranjeno slijetanje, zabubavanje, probijanje i parkiranje u gara�i!“.
Rubeti�eva - po�etak Rubeti�eva - spust
https://maps.google.ch/
Spuštali smo se kao projektili i jedini problem je bio kako se zaustaviti u Von�ininoj, prije nego što tresneš u zid na drugoj strani ulice - to�no na mjestu sadašnje gara�e.
Zid je bio tako širok da ga se nije moglo niti zaobi�i niti fulati, jedina šansa je bilo ko�enje, ali pri našim brzinama, niti padobran nas ne bi zaustavio na vrijeme.
Zato smo izumili „ko�i-zdenfaj-kotrljaj se“ tehniku zaustavljanja i sila�enja sa sanjki. Naravno, uspostavili smo i za to nu�nu infrastrukturu: ispred starog debelog stabla koje je na desnoj strani bilo oko dva meta udaljeno od zida, napravili smo ogromnu hrpu snjega koja nas je nakon spusta do�ekala, ta hrpa je bila naš spas! Divlja�ko ko�enje je zapo�elo na kraju Rubeti�eve, s polu nadignutim sanjkama preletiš Von�ininu, neposredno prije hrpe naglo okreneš prednji kraj na lijevo (kao poslije s autima, kad potegneš ru�nu bremzu i zavrtiš volan!) tako da se sanjke ne zabiju direktno u snijeg, nego ti još fino daju švung za zadnju fazu, kada se bacaš na lijevo, pa se kotrljaš ili �ak letiš - i ako je sve na tebi ostalo �itavo, pokupiš sanjke i opet na vrh Rubeti�eve. Najgore scene su bile kad je ve� na kraju Rubeti�eve bilo jasno da je brzina prevelika i da više ništa ne poma�e - baciš se na stranu, pa što bude, a oni tvrdoglaviji su prevrtali sanjke i pretumbavali se, kao oni na motorima kad sve ode k'vragu, valjali se, ko�ili, grebli rukama ako treba... sve, samo da bulja ne strefi zid.
Rubeti�eva – pogled na zid u Von�ininoj
https://maps.google.ch/
Ja sam imao �eljezne sanjke, jer je mama mislila kako je to najsigurnije - i zato je najlu�e bilo kada se gore na vrhu dobro zaletiš i hitiš na sanjke s glavom naprijed, jerbo mama to ne vidi i ne bu ju strefil šlag, pa se „ribice“ kaj metak stuštiš niz zale�enu Rubeti�evu - a na kraju, kaj bu - bu, najkasnije na zidu bu ionak' sve stalo!
Najsigurniji i mo�da najbr�i su bili oni na „guznja�ama“: mala daska, taman za rit, stoji na dvije paralelne kratke, jedva pedalj visoke letve, koje na donjem rubu imaju metalnu lajsnu ili komad obru�a od ba�ve, a na daski gore naprijed je pri�vrš�en veliki metalni ring za koji se dr�i u vo�nji. Furalo se raširenih nogu, s nogama u zraku prema naprijed, barem s jednom rukom se dr�ao ring, a na kraju vo�nje se sko�ilo na noge, guznja�a se istovremeno izvukla izme�u nogu - i onda se nastavilo kao po sklizâljki.
Najljepše je bilo uve�er pod svjetlima, baš u ovo doba!
Kona�no smo se pomaknuli malo prema naprijed - i taman kad mi je kroz glavu prošlo kako �emo ovdje zaštekati do pono�i, ako se ono gore brzo ne ras�isti - �ujem Habija, kojem je o�igledno to isto palo na pamet: “Izgleda da �e ovo još malo potrajati!”.
Dovukli smo se gore tek nakon što se stvar malo raspetljala, ali kod Pere je zatvoreno - kmica! To me malo brine, jer Pero prošli puta nije baš najbolje izgledao, godine su prošle, a godine �ine svoje! Samo da sada i ovaj resti� ne nestane! Kao što je “Dubravkin put” preko no�i nestao - nema, izbrisano, kao da ga nikad nije bilo... zadnji vlasnik je mislim bio Dubrov�anin koji je imao i “Karaku” - to ti je kad nisi ro�en negdje u selu, malo sjevernije.
No, Pero ima sina koji ku�i igru, sve �e to dobro završiti.
Velim Habiju: „Dobro, kad' baš tako mora biti, malo �emo protegnuti noge, a nakon toga do “Okrugljaka”, tam' nema fulanca!“.
I ve� se veselim na ono tamo-uvijek-isto: purica u svim varijantama do medaljona, u ovo doba polako i mlada janjetina, izvrstan grill, još bolje salate, prikladna muzika, a �ak ti i auto �uvaju na parkiralištu.
Jedini problem je što �u prije Okrugljaka morati na vrijeme za�miriti, nekako mi nije vuršt kukati ono što si je Luka Raji� tam'-na-bregu-tak'-strašno-bahato-i-vel'ko navodno priuštio.
Ali, opet pomišljam na one koji su, nekim �udom tek u našoj Hrvatskoj, iz podstanarskog stana u Španskom i „Golfa“ na kredu, doslovce preko no�i raskinuli s trajnom besparicom punom svakodnevnih sitnih briga, i munjevito, „eto - palo s neba!“ u milijardama poentirali izvornu financijsku konstrukciju od jedne lipe. I kupili sineku autek za Šalatu!
Pa si mislim, zakaj �miriti, sve treba dobro pogledati, i ako je dvorac - izvrsno, Luki odmah skidam kapu! Ipak je on još prije trideset godina vozio svoje mlijeko s nekakvim kamion�ekom i sanjao ovo kaj sada ima, sve je svojim rukama zaradio, i ništa tu�e nije zgrabio.
I tako, iako u mislima ve� na Okrugljaku, velim Habiju: „'Ajmo malo pogledati tu desno unutra, prema malom bazenu, to je samo pedeset metara, a više nam i ne treba!“.
Vlastite rije�i su me pogodile kao grom i uko�ile na mjestu - je li mogu�e da sam to ja rekao: „Samo pedeset metara!“, i „Više nam ne treba!“??? Pa bez tih pedeset metara nema niti mene, niti �amke, niti Zagreba, niti ... �ivota na kugli zemaljskoj!
Šalata nam je bila SVE!
*****
Sje�anja:
Noga� na Šalati
“Goool!” Primiti gajbu na livadi sjeverno od velikog bazena na Šalati je uvijek bila dvostruka kazna, em primiš gajbu, em se još moraš natr�ati za loptom. Livada je velika i nema ni�ega što bi zaustavilo loptu, a ako imaš peh, još �e se po�eti kotrljati po nizbrdici prema Von�ininoj. Ovdje je sve kao ro�eno za nogomet, a ako poslije ideš na bazen, onda se i pentranje po Šloserovim isplatilo. Stube su �ak usred ljeta u hladu i zrak je ugodan, ali kad ideš prema gore - uvijek ispadne da ih ima malo previše, pa ti penjanje na kraju dosadi i jedva �ekaš kraj!
Od šalatskog brijega i salate, u 100 godina do Šalate
https://maps.google.ch/
Na ovim livadama smo još prije par godina pili vodu iz lokvi, jer se za �edne uvijek našla neka lokva s kišnicom, a mi smo svaki �as bili �edni. Fino napraviš sklek na rukama i piješ iz lokve u le�anjcu, dok ti pred nosom po površini vode elegantno kli�u nekakvi kukci - uvijek si uznemirio bar jednog od onih s duga�kim tankim nogama, koji se onda s dva-tri veslaja mi�e od mjesta gdje netko vodu tako jako sr�e. Jednog dana, taman kad je trebalo po�eti srkanje, netko je prosuo pri�u da se baš na taj na�in dobiva galopiraju�a groznica od koje se u roku od dvadest�etiri sata umire u strašnim mukama. Nismo znali što je to “galopiraju�a groznica”, ali od tog trenutka, nitko od nas nije više iz lokvi popio niti jednu kap. Oni koji su prije toga popili, a ja sam bio me�u njima, poslije su u silnom strahu odbrojavali sate i proveli no� mu�eni snovima u kojima ih je dohvatila galopiraju�a groznica.
S livade se vidi prvi kat dje�je bolnice na Šalati, gdje sam prije �etiri godine bio par tjedana na nekakvim kortizonima i dobio takav apetit, da mi je mama svaki dan morala prošvercati barem jedan sendvi�-brot, pet pari hrenovki, brdo šamrola, veliku �okoladu i još par sitnica. Mahao sam joj s prozora dok je odlazila, a onda sam prvo po�istio hrenovke, kako na njih ne bi naletila neka sestra. Šamrolnice sam isto morao odmah pojesti sam, jer je curica koja je le�ala u krevetu do mene bila jako bolesna, dr. Pitomac ju je stalno obilazio, a ona je onako blijeda samo spavala, dok sam se ja debljao kao prasac. U sobi je bio još neki Mihajlo, koji je bio puno stariji, tamnoput kao da je opal kroz rafung, a umjesto “puni tanjur”, stalno je govorio da ja uvijek pojedem “ceo tanjir”! Kako nije bio kao de�ki iz kvarta, nisam mu htio dati hrenovkicu, a kad sam sve pojeo, onda mi je uvijek bilo jako �ao. Njega su ina�e furt snimali golog pred plahtom koju su prebacili preko vrata. Rekao mi je da je to zato, jer je on �udo od djeteta sa srcem na desnoj strani - kao da ja nisam znao da s njim nekaj ne štima!
Meni su poslije na odjelu za va�enje mandula izvadili moje mandule. Mama je prije toga rekla da se ništa ne brinem, jer da �e mi to napraviti najbolji doktor u Zagrebu. Bolni�ari su mi preko glave nabili nekakvu vre�u s otvorom za usta, tako da sam izgledao kao bijeli kapuciner i vidio samo pod, a onda me je gospodin najbolji doktor u Zagrebu pitao ho�u li biti dobar, jer da se ne smijem trgati. Ja sam mu rekao da ne �u biti dobar i da �u se jako trgati, a on me je zgrabio, posjeo u krilo i �vrsto zagrlio. Onda je nešto radio dok se nije �ulo tiho “klik”, a ja sam se po�eo još ja�e trgati i krkljati, jer su mi usta bila puna tople krvi, a i pod je nekam pobjegao - prvo se je brzo sakrio iza puno bijelih kuta u hla�ama, a onda se je pretvorio u veliki bijeli luster. Na kraju sam osjetio kako se je gospodin najbolji doktor protegnuo, visoko podignuo desnu ruku i nakon toga okupljenim studentima glasno rekao: “Ovo vam je lijeva tonzila”! Ja sam onda i njega i studente skup s mojom tonzilom u zraku dok ja krkljam, poslao u nešto prosto, ali sam tako jako krkljao, da me nitko nije razumio. Taman kad sam si oslobodio desnu ruku s kojom bih i ja njega �vrsto zgrabio, opet se je �ulo ono “klik”, pa sam znao da je sve gotovo - jerbo ja nisam nikakvo �udo od djeteta. Odonda znam da se izva�ena mandula zove “tonzila”.
Za danas je gotovo - lopta se je probušila, zaustavlja se sama od sebe par metara iza gola i kada se još malo ispuše, netko �e je metnuti na glavu umjesto kape. Tako je to kad igraš s gumenom loptom koja se više neda napuhati: kad pukne, onda je gotovo - nema krpanja, samo ju mo�eš hititi. Danas bar nismo igrali do iznemoglosti! Ve�ina ide doma, a nas par se preko ograde prebacuje na veliki bazen - tko �e sada i�i skroz okolo dole do ulaza gdje te još tra�e nekakvu kartu koju mi ne trebamo!
Skidam se, ostavljam stvari na velikoj kamenoj štengi na zapadnim tribinama i “bu�” - voda je izvrsna! Ovdje smo prije dva tjedna imali školsko prvenstvo u plivanju. Prvenstvo je odr�ano po prvi puta, a za moju generaciju iz II. Draškovi�eve, koja je baš završila osmi razred, to je istovremeno bilo i zadnji put. Osvojio sam prvo mjesto u kraulu, a Miki - koji je prije �etiri godine otišao iz mojeg razreda, kako bi u Klasi�noj školi u Kri�ani�evoj u�io gr�ki i latinski - je nadmo�no osvojio prvo mjesto u prsnom, tako da je onog najbli�eg iza sebe ostavio za bar deset metara! Plivao je izvrsno, to�no kao oni veliki na bazenu “Mladosti” - udahneš, zamahneš, zaroniš glavu, ispušeš pod vodom, pa jako odgurneš - �ak je imao i onu pravu pliva�ku platnenu svjetlo-plavu kapicu, koju je sa špagicom zavezao ispod brade. Izašao je van, zaogrnuo se, protrljao i odcupkao vodu iz uha - kao oni veliki na bazenu “Mladosti” - i onda je, par metara od drugih koji su tek izlazili iz vode, ljuto i glasno rekao: “Ne ku�im zakaj mi baš danas uop�e nije išlo!”.
Šalata – veliki bazen
http://www.panoramio.com.
Vidim Rudeka pored ku�ice na drugoj strani bazena, pa tamo izlazim iz vode. Veli “Bok, malo se sun�am”, ali vidim da je kao radar narihtan prema Karmen koja le�i deset metara dalje, a glava joj tako dobro le�i u �iginom krilu. Rudi je moj prijatelj i zato znam da mu je teško gledati kako se Karmen raste�e i meškolji, dok je �iga raširio i ruke i noge kako bi što bolje pokazao svoj trokut. �al mi je Rudeka, ali 'ko mu je kriv kad se je zaljubil u krivu ma�ku. Sad se još tu moramo fol zafrkavati, glasno smijati i pretvarati se da ne vidimo s �im si Karmen pegla kosu - dok si Rudek zapravo grize nokte i samo zjaka na lijevo. On je dvije godine stariji od mene, ali još nije nau�io da se ne smiješ zaljubiti u ma�ku zbog koje mo�eš pobrati batine i da ma�ka nesme stanovati dalje od pola sata cipelcuga, kako po no�i kad' nema treske ne bi morao tri dana klipsati do doma. Karmen se još ja�e promeškoljila, di�e obje ruke, mazno grli svojeg �igu s velikim trokutom, a onda se �vale kao ludi - kao da su negdje na moru sami na luftmadracu ili bar tu negdje u grmlju na onoj plahti od “Vjesnika u srijedu”. Rudi mi veli: “Sino� smo bili zajedno, a gle kak' mi sad vadi mast!”. Još više mi je �ao Rudeka, jer ovo ne bu završilo samo na noktima - znam da bu sad dobil aufšlah, kao i svaki put kad se jako uzruja, i da bu se posle dva sata �ohal doma pred špiglom.
A i ta Karmen je totalno kriva ma�ka, 'ko Bog još i stanuje negdje iza �rnomerca. �iga se je u tom trenutku dignuo, malo nategnuo ga�ice, pa se je protegnuo tako da se dobro vidi njegov veliki trokut i onda je va�no krenuo prema nama. Stoji pred nama u punoj veli�ini i veli Rudeku: “De�ki mi vele da se nekaj motaš oko moje Karmen!”. Rudi se je isto dignuo, ali nije nategnuo ga�ice i nije se protegnuo da se vidi njegov još ve�i trokut, koji ima jer bilda i di�e se po štangama na terasi od kada ga znam. Nabijen i jak, ali ipak za glavu ni�i, mirno stoji pred �igom, a onda mu zapi�i ka�iprst usred trokuta koji se tako dobro vidi, unaša mu se u lice i polako veli kroz zube: “Faca, imaš još sekundu vremena prije nego ti spustim rolete i ispumpam zrak!”. Ovo je prava frka, pa se i ja di�em, usput gutam knedle koje jako zapinju u grlu, i kao slu�ajno stojim pored Rudeka - jer to se tako na �amki radi. Ne bu dobro - i sve to još na ovim kamenim štengama koje grebu kao da su od šmirgla i još imaju rašpu umjesto ruba! Sekunda odluke je bila jako duga�ka, ali �igi je ipak u piksi sijevnulo da �e pokušaj spašavanja �asti biti najjeftiniji rasplet. Veli: ”�ul si - sâm mi se nemoj više motati!”. Okrenuo se je i polako otišao, ali na njegovom trokutu je zauvijek ostala bijela fleka od Rudekovog ka�iprsta! Svi vide tu fleku, svi su vidjeli Rudekov ka�iprst i �iga je od sada druga liga kad god se Rudi pojavi na Šalati!
Dok si mislim kako je ovo izvrsno prošlo, a ni Rudi sad sto posto ne bu dobil aufšlah, Rudek se javi kao da �ita moje misli: ”Ovo je zbiljam bila frka, ali s napuhanim balonima nemreš druk�e!”. Velim: “Znam, ali umro sam od straha!”; veli: “Znam, hvala, ni meni nije bilo lako!”; velim “Ipak je njemu bila ve�a frka!”, veli: ”Znal sam da je on najobi�niji napuhanac - daj mi bolje poka�i gde si to sino� opal!”.
Hodamo do kraja ravnog krova na ku�icu zahoda i �urimo u rupu u koju sam sino� pao. Gledam kao lakat duga�ke, hr�ave metalne traverze koje vire iz zidova i shva�am kolika je sre�a bila da sam se sino� uko�io od straha i kao svrdlo proletio to�no po sredini rup�age. Tu desno gdje prestaje ograda izme�u bazena i stadiona, moglo se je prebaciti na po�etak isto�ne tribine stadiona. Na tom sam se mjestu htio s par de�ki prošvercati na nekakvu hokejašku tekmu - velim „nekakvu“ jer nekakva dr�-repka igra protiv Norve�ana - i taman kad sam mislio da je sve okay, zakora�io sam u prazno! Padao sam uko�en od straha, a u mislima sam se vidio kako s desetak metara visokog ruba tribine padam na betonske kocke. U panici sam pomislio: “ovo je tilt, gotovo!”. Me�utim, umjesto pada na beton, zabio sam se u glinu na dnu nekakve rupe. Dišem! Sa strahom pipam rebra, mrdam ruke, noge... sve je okay, samo ne mogu izvu�i noge iz zemlje! Oko mene crno, iznad mene zvjezdano nebo. Gore je netko u panici vikao “Dinooo!”, a ja sam u još ve�oj panici zaurlao: “Staaaniii! Ne mi�i! Past �eš mi na glavu!”.
Gledamo u rupu i šutimo, a ja si mislim kako više nikad ne �u samo tako zakora�iti u crno, misle�i da je to nekakva lokvica na kojoj nema refleksije svjetla. Tada se javi Rudi: “Grdo, mogel si ostat nabijen na štangama!”. Velim: “Idemo doma, zlo mi je!”; veli: “Dole je ostala ona tvoja �eljezni�arska kapa - da ju pokupimo?”; velim: “Idemo doma!”; veli: “Da usput ipak pogledamo kaj se danas da videti oko malog bazena?”, i ja velim:”Jasno, a kaj bi drugo delali!”.
Na odlasku vidimo kako se Pitula i Ba�va penju na desetmetarsku skakaonicu. Na bazenu je sve stalo i svi pilje u njih dvojicu - sad bu opet cirkusa!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (4)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (5)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (6)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (7)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
