Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (14)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Pod zidom: "Dve kune?"
Prolazim pored štandova sa cvije�em, iz Splavnice skre�em u ulicu Pod zidom - i idem do klju�ara odmah desno iza ugla. Naime, jutros sam kod klju�ara na po�etku Juriši�eve opet �uo iz kvarta ve� poznati tekst: “'Odite negdje drugdje!” - samo u puno daljoj, talijanskoj varijanti. Gospon me nije poslao "u centar grada" kao �enska kod "Foto-Kopeši�a", �ak niti u Dubravu kao poslovo�a u "Ferimportu" kojeg ima ili nema, ve� ravno u Italiju!
Velim kako �elim duplicirati klju� od stana, ali �ujem: “Ovo je nekakvi talijanski klju�, to �ete morati napraviti u Italiji!”. Pomislih kako bih mu mo�da trebao re�i: “Pazite da vas Slovenci ne �uju, još �emo morati pla�ati depozit i na klju�eve!”, ali, jerbo brzo u�im, gdje je što po novom u gradu, rekoh samo: “Probati �u još u centru grada!“.
Kod klju�ara pored samog centra grada
Razlog je jednostavan: kada sam kod Kopeši�a �uo gdje više nije centar grada, iz prakti�nih razloga sam odlu�io da je od sada centar grada pod satom na Jela�i� placu.
To�no tako: ispod skoro sto godina starog be�kog sata neznanog majstora i na stupu po uzoru na one be�ke, te na zapadnoj strani trga jer onog drugog sata na ulazu u Prašku odavno više nema - a ne kod spomenika Banu, jer sat je uvijek tu i sa sve �etiri strane isti, tako da je sasvim svejedno s koje strane stojiš.
Dok kod Bana ne znaš jel' tu i kuda gleda - ako veliš "ispred Bana", a netko ga opet okrene, mo�e ispasti "ispod konjskog repa", a to zbiljam nije u redu za sam centar grada!
Jer povijest, u�iteljica �ivota nas u�i: I nekad re�e prvi Ban, glasno kao vojskovo�a pravi: "Što Bog da i sre�a juna�ka!" - i u�e ravno u Be� kao Napoleon prije njega i nitko poslije; slomio je Ban revoluciju i be�ku i ma�arsku - pa je Harmica zato postala Trg bana Jela�i�a; osamnaest godina kasnije sti�e i spomenik Banu - skulptura austrijskog kipara Fernkorna; sedamdeset i osam godina kasnije, u grad ulaze partizani kako bi nas oslobodili �ak i od razmišljanja o slobodi - i zagra�uju spomenik daskama budu�ih proletera, da bi Bana dvije godine kasnije, godine mojeg ro�enja 1947. - no�nim transportom i dok oni pošteni spavaju, preselili u gliptoteku, o koja nesre�a nehumanog preseljenja.
Dalje povijest kazuje kako je spomenik do�ekao veliki happening 1990., kada je vra�en na trg kojem je istog dana vra�eno ime Bana - sve na prijedlog Gotovca i Budiše, što svojata i smije uraditi samo povjesni�ar radni�kog pokreta izme�u dva svjetska rata u stolje�u nakon "Što Bog da i sre�a juna�ka!", pa nam okrenu Bana neka gleda povijesno naopa�ke, krivo ali po namjerama ludo to�no, i ne kao u vrijeme kada šahovnica nije bila ispod onog... baš sada mi pada na pamet ona mala plava �okoladica sa slikicama, zvala se "�ivotinjsko carstvo".
Dakle, velim klju�aru u Juriši�evoj: “Probati �u još u centru grada!“ - i naravno, �ovjek se uop�e ne �udi što više nije u centru. Zato sada ulazim kod klju�ara tu “Pod zidom”, pored samog centra grada koji je pod satom i ne pod konjskim repom. Naravno, tu sve štima, jer kod njega i Talijani kupuju talijanske klju�eve.
Veli: “Ovo je talijanski klju�, do�i �e vas dosta više!”, pa mislim: “Od �ega više, kada drugi ili nemaju ili ne znaju? Valjda misli 'dosta više' od onog klju�a vulgaris na dr�avnoj bezbravnoj blagajni, ali to je jasno ve� samo po sebi, naro�ito našim Velikim Lopovima!”, ali velim samo: “Dva komada molim!”, a on: "Biti �e odmah gotovo, svratite za �etvrt sata.".
Baš fino - imam frtalj �uke za landranje po Dolcu.
Penzioner u fazi "Dve kune?"
Izlazim i dok razmišljam ho�u li sada lijevo ili desno, pored mene prolazi star�ek, visok, mršav, uredan - i �ujem tiho pitanje, molbu: "Dve kune?". Ne zaustavljaju�i se i ne gledaju�i me, u pola glasa je gotovo prošaptao: "Dve kune?" - i otišao dalje. Zna�i, frka mu je, ima prpu da ga ne �ope! Pita za samo dvije kune, ali upitnik u pitanju je velik kao Mount Everest!
Ostajem na mjestu, prisje�am se penzionera koji navodno na placu skupljaju ba�ene listove salate i drugo što se mo�e pojesti i pitam se je li ovo što vidim "ofenzivnija varijanta" faze prikupljanja listova salate, vjerojatno pod pritiskom nepla�enih ra�una.
Pitam se što slijedi nakon ovoga, jer ako nastavi, a što �e vjerojatno morati, ulovit �e ga prije ili kasnije, tu drugog scenarija nema.
Pitam se i što je sljede�a faza njegove besparice - prodaja još neprodanoga; otkazivanje pretplate na televiziju, radio i telefon; prestanak gledanja, slušanja, nazivanja, razgovaranja, pa prestanak kuhanja i grijanja, te smrzavanje u stanu... mo�da �ak završi kao besku�nik bez krova nad glavom? I što �u ja sada, kada znam da �e se nakon desetak metara okrenuti i opet do�i?!
U meni proradi �amka: "S menom te nebu �opili!". Slijedi kratki "usputni" pogled lijevo i preko puta, "snimka" veli "�isto!"; istovremeno kre�em par metara desno i putem vadim dvije banke koje poslije dr�im u šaci desne ruke opuštene niz tijelo, te stajem i �ekam uza zid dok pogled "zainteresirano" luta prema Dolcu.
I zaista - našu prešutno dogovorenu "Dve kune" transakciju smo obavili po "veni - vidi -vici" protokolu: došao je gledaju�i negdje prema Tkal�i, s lijevom rukom spuštenom niz tijelo i mrdnuvši samo prstima, u prolazu je pokupio lovu. Istovremeno �ujem: "Hvala!" - i ode on dalje kao da se ništa nije desilo.
Koja scena, koja izvedba s dva prisilna naturš�ika u glavnim ulogama, to se moralo snimiti za one koji misle da je dosadno u gradu! Sada bih htio vidjeti i onoga koji mi je kao klincu rekao kako privla�im neprilike kao najve�i magnet - neka samo vidi koliko se trudim kako netko drugi ne bi upao u neprilike - �ak ni dealeru preko puta, ako je "snimka" to�na, nije napetije!
Mnogi od njih to nisu zaslu�ili!
Palim cigaretu, šaljem kolut dima za le�ima "2-kune?"-star�eka, pušim i pred o�ima "listam" suštinski iste situacije i face koje sam u ova dva dana pobrao po gradu.
Još uvijek nije u kontejneru ono glavno što tu spada!
Hrvoje Hitrec: "Na vlasti je tu�inska barbarska dru�ba" (hkv.hr ; Hrvatske kronike)
Opet vidim sliku koja me je do�ekala u rano jutro pri izlasku iz ku�e: �ovjek srednjih godina ruje po lijevom od dva kontejnera, otvara, prevr�e i pretra�uje vre�ice, a nekoliko polupunih ili polupraznih vre�ica su dolje do nogu. U lijevoj ruci je plasti�na vre�ica, desnom pretra�uje - i jako brzo to radi. Mirek mi veli da je to standardna slika u gradu, ali sada se uplašeno pitam: "Bo�e mili, valjda ne tra�i nešto za pojesti?!"
Kakav jesam, odmah kre�em prema njemu... ne znam zašto, i sigurno mu �elim sve dobro, ali on prekida, kupi stvari i �urno odlazi, vjerojatno ljut na mene koji sam ga prekinuo u poslu - iako to u stvari nisam �elio.
Da, i za njega sam "iz neke druge scene" i smetam! Mo�da �ak misli kako sam ja krivac što u ovom kontejneru na �amki nema vrijednih stvari za koje se mora u jedan drugi kvart gdje pola ku�e uzmeš za prazni kontejner koji onda puniš stvar�icama, od streljane, banke radi koje mijenjaš zakone, du�ana u Zvonimirovoj do dutty-free shopps, pa svega što domoljubno srce po�eli od Domovine - od unosnih ugovora, va�ne slu�bice do tvrde love, a povrh svega Kljupica do Doljca i na njoj fino naslagani sve sami Veliki Lopovi. Ništa od svega toga nema u kontejneru - ali sirotinja ipak i dalje otvara, prevr�e i pretra�uje vre�ice!
Zato ovog puta dobro znam zašto sam pomislio: "Dosta je �eprkanja i va�enja, daj kona�no zgrabi za vrat, noge, kak' ti paše, hiti unutra i tresni s poklopcem pa u Drek River - prije nego sve skupa s nama ne pretvore u otpad!" Jerbo previše je dreka koji smrdi i guši isplivalo na površinu - a poklopac i otpad su isto tako integralni dio proizvodnog programa demokracije!
Da, �udna je naša zemlja - uzmeš komunistima, predaš demokratski maskiranim lopovima i onda kao demokratske par excellence FT-proizvode na Franjo Tahi feudu iz Srednjeg vijeka, dobiješ bijednike i tajkune, pretra�ivanje po kontejnerima i plja�ku dr�avnog i narodnog... a bedak koji misli kako je to kraj, taj je za Vrap�e!
Zato dosta �eprkanja - u kontejneru još uvijek nije ono glavno što tu spada!
Opet �ujem �ensku u “Maloj kavani” kako pri�a: "Joj znate, ja svakom dam nešto, ali mi do�e tako grozno kad vidim mladog de�ka kako stoji i prosi, pa ga pitam zašto prosiš tu, zar ne mo�eš raditi, a on veli da je bolestan, a �ini mi se tako blijed i mršav, tko zna što ima!?".
"A jedan je došao na vrata, pa je molio za jesti, ja mu napunim vre�icu s uljem, brašnom, še�erom, tijestom... on nije znao kako da mi se zahvali", i "Pri�e �enska i ho�e samo novce, onda znam da nije gladna!".
Opet vidim djevoj�icu u Draškovi�evoj, na uglu preko puta "Traume", ispred "D" kao "Diona" - Kutle-San ili Todor-Kan, svejedno: ima oko dvanaest godina i pita: "Stri�ek, jel' bi mi dali za malo kruha?"; rekoh: "Tu je konzum, kupit' �emo!" i ona o�igledno olakšana, zadovoljno me prati u konzum; unutra pitam: "Jel' bi još nešto uzela?"; veli: "Uzela bih mlijeka."; pitam; "Jel' bi još nešto uzela?"; veli: "Pa, uzela bih še�era, ako mo�e i kakaoa"; a ja opet uporno pitam: "I što bi još uzela?" pa veli: "Tjestenine, ulje..." - i tako je moralo biti. Na svoju ruku dodaš jetrenih pašteta i onih plavo-bijelih konzervi s mesnim doru�kom, jer nekad' se reklo "Dobro je - od Gavrilovi�a je", i pritom misliš na njenog bolesnog tatu bez posla, bez posla mamu i malog bracu, te nju koja prosi. Napraviš veselje djetetu, uz puno poštovanje onoga što radi i što mora raditi, iako njen braco sigurno ne ide umjesto nje na nastavu u školu, a za prošnju je premali - i ovdje u mojem kvartu, zaradiš dug dje�ji pogled prisilne prosjakinje, koji se pamti.
Opet vidim invalida u prolazu Harmica: u kolicima, �iv i prodoran pogled, ali fale noge, ruka ispru�ena i - prosi; u prolazu kod Kolodvora vidim de�ka, dobro izgleda, ali �ujem: "Oprostite, imate li kaj sitnoga?"; malo dalje u pothodniku gitarista, a iza njega bakica u crnom, crni vuneni šal, crni rubac, sve crno, izgleda kao nekadašnje kumice, ali ova prosi i �uješ samo: "Molim vas, molim vas!"; vidim i jednog skroz zgu�vanog za kojeg u prvi �as pomisliš: "Ovaj bu sve zapil!” – ali onda shvatiš: "invalid, i to kompletna frka!", pa isprazniš sve kovance koji su se nakupili i dodaš jednu od papira.
Opet vidim gospo�u s tamnim nao�alama, i to opet pred konzumom, nešto je mla�a od mene - tiho i nekako tupo, glasom za sebe nezainteresiranog robota, pita: "Da li biste mi mogli dati nešto sitno?" - k' vragu, opet kruh naš svagdašnjï, pa pitam: "Mo�da i za nekakve kekse ili �okoladu?"; veli: "Ne hvala... ali, mo�da za jedan sapun i šampon?".
Prose ciganke od kojih jedna prekida prošnju kako bi se javila na mobitel, prosja�e gitaristi koji lijepo sviraju, kao i oni kojima valjda ne treba, jer umjesto prstima po gitari, štancaju impulse na mobitelu... prosja�e i oni koji "gladni" tra�e za kruh, ali te odbiju kada na Dolcu ka�eš: "Idemo tu unutra, platiti �u ti burek!".
Prose djeca kojima je mjesto u školi; prose invalidi otvorenog, a neki izgubljenog ili pijanog pogleda - i kao uvijek, pred njima ostajem bez rije�i; prose stariji muškarci i star�eki koji ti izgledaju prepoznatljivo i blisko; prose �ene za koje se pitaš jesu li bile u�iteljice generaciji prije tvoje... prisje�aš se i profesorice iz latinskog, "Afrodite", koja je navodno umrla sama u stanu, tko zna od �ega, a to se otkrilo mjesecima poslije... previše sam toga vidio, dosta mi je svega, ali nemam prava to re�i - jer kako je tek njima.
Nema tu "princa na bijelom konju" ako i dok dr�ava šuti - kruh naš svagdašnji je kod mnogih trajno u pitanju. Tu, u tvojem gradu gdje si u prolazu, za cijenu jedne bolje salate ili pizze u Švici, olakšaš nekom jedan dan... tra�i za kruh, a ti dodaš za napolitanke, osje�aš se nekako bolje - i za tebe je gotovo. Mo�da si nekom napravio veselje �ak i za cijeli tjedan, ali sutra svima njima dolazi sljede�i dan, sa ili bez kruha, ulja, sapuna... nije to dobro!
Mnogi od njih to sigurno nisu zaslu�ili!
A onaj mali Calimero dodaje: i sve to se zbiva dok �ene drugorazrednih skorojevi�a lete preko vikenda u shopping na The Fifth Avenue, jerbo Thomas Sabo je bila shopping faza u onih prvih pet godina Lijepe njihove, a naše kakva nam je bila, pa faza Tiffany u onih drugih pet njima još boljih a nama sve gorih, a sada su pri kraju Cartier faze, a tu spada ono od preko šest somova baksi po komadu - kupljeno Lovom iz njima sve ljepše Oplindrane Naše.
Prosjaci pred hrvatskim zidom - napušteni od dr�ave!
Pušim i razmišljam o svemu, i mislim na to kako ništa od toga ne �emo vidjeti na telki, na onoj H-našoj i T-našoj... barem tako dugo dok u upravi dijele super-menad�erske pla�e od preko 30 hiljada kuna. Pitam se, koliko je to u štrucama kruha, koliko je to u sapunima, koliko je to u primanjima gospo�e s tamnim nao�alama, puta trideset ili �ak i više - mo�da nije bitno, ali njenih trideset puta manje je društveno bitno, nedostojno i porazno.
Ustvari, ne znam što se sve poduzima, ali ono što vidim je ogromni raskorak izme�u onih koji nemaju i sve dublje tonu i "Ferarri"-manjine, koja na Šalati dolarima �ak pripaljuje cigarete. Netko �e re�i: "Socijalne razlike su normalne, a ionako kure vlastite dolare", i u globalnom kontekstu se sigurno ne�u usprotiviti, ali ono bitno i za mene šokantno je na drugoj strani: naime, sje�am se prosjaka u ex-dr�avi i opet "vidom" poneku facu, svega i sva�ega je tu bilo, dok su ovi danas vrlo �esto, pre�esto, ljudi kao ja! I ako su svoj radni vijek pošteno odradili - onda je ovo što se zbiva i što su do�ivjeli, beskrupulozna svinjarija!
"To je nepravda" - viknuo bi onaj mali Calimero, a ja se pitam koji postotak stanovništva �ivi u neimaštini i bijedi, te koliko postotaka još treba kako bi se �ulo: "Skinite nam se svi skupa s ne�ega, kona�no je dosta lopovluka, bahatosti i prepotencije modernih despota na vlasti!". "Demokratska 1573?" - ma kakvi, prijatno, biti �e sve gore!
Premalo znam o nama, više znam o Švicarskoj gdje isto postoje i problemi i razlike, ali na potpuno drugom planu, s jedne strane kao rezultat povijesnog razvoja u gledanju i pristupu rješavanju problema siromaštva i prosja�enja, reakciji sistema i zakonskoj regulativi, te s druge strane, problematike kako to primijeniti u brojnim situacijama koje nisu jednozna�no definirane ili jasne, a da pritom prava sudionika budu poštovana.
Na jednoj strani su ustavne kategorije po kojima "svaki stanovnik ima pravo na pomo� i skrb u nu�di, i ta pomo� �e mu biti osigurana u mjeri nu�noj za �ivot dostojan �ovjeka", te kao dio garantiranih osobnih sloboda "pravo i mogu�nost obratiti se drugim ljudima zbog tra�enja pomo�i" (�ime i prosja�enje ima ustavnu podlogu), a tu su i kantonalni zakoni koji "svakoj odrasloj osobi i �lanovima njene obitelji garantiraju socijalnu pomo�" - �ime se implicira obaveza postojanja od strane dr�ave organizirane socijalne mre�e, koja bi trebala sprije�iti da netko bude prisiljen tra�iti rješenje svoje situacije u prosja�enju.
(Prva zakonska obaveza pomo�i siromašnima poti�e iz 1551. godine: "Svaka �upa mora uzdr�avati svoje siromašne. Siromašne strance treba otjerati." Time je zapo�et novi tretman siromaštva, do tada krš�anskog ideala i vrline, novi tretman stranaca, te utvr�ivanje kriterija za razlikovanje pravih prosjaka od "crnih ovaca" me�u njima.
Konkretno: "Prihva�a se prosjak koji mora biti porijeklom iz mjesta, invalid ili star, skroman i nenametljiv" - dakle, radilo se o manje ili više prikrivenoj diskriminaciji koja je i nakon toga, usprkos brojnim socijalnim reformama, ostala trajno prisutna.)
Istovremeno, na drugoj strani su prisutni problemi organiziranog prosja�enja (posebno onog uz korištenje djece, kojoj zakon garantira zaštitu) i profesionalnih prosjaka; tu je i problem utvr�ivanja delikatne granice izme�u korištenja prava javnog tra�enja pomo�i i eventualnog ometanja javnog reda, mira i sigurnosti, te prava prolaznika... tu su i prava garantirana strancima i ograni�enja koja vrijede za strance - tako da konkretne situacije, vrlo �esto nisu jednostavne. Posebno za policiju koja mora ocijeniti pravne okolnosti slu�aja - da bi na kraju, �ak i u jasnoj situaciji, naj�eš�e ostala vezanih ruku.
Naime, u nekim kantonima postoji op�a zabrana prosja�enja, posebno u velikim gradovima, neki kantoni su tu odluku delegirali na op�ine... i na kraju se policajac na�e u poziciji sli�noj onoj u kojoj se i mi kao prolaznici nalazimo kada, na primjer, vidimo prosjaka pored kojeg piše: "Invalid sam i imam AIDS", pored njega le�i stari pas - i sada odlu�i ho�eš li nešto dati! Netko �e dati kako bi si "umirio savjest", netko iz sa�aljenja, poneki Švicarac zbog toga što misli kako �e prilogom mo�da smanjiti postotak kriminala... dok �e policajac biti siguran isklju�ivo u slu�aju ako je na podru�ju tog kantona ili op�ine prosja�enje zabranjeno, ako je prosjak u zoni zabrane, i ako se radi o "agresivnom prosja�enju" - što je opet stvar ocjene.
U pogledu nov�ane pomo�i, sistem se svodi na: "tra�i si posao i radi, a ako to zaista ne mo�eš, onda si ili star ili invalid ili uporno, ali bezuspješno tra�iš posao - i time stje�eš pravo na kakvu-takvu, ponekad bezna�ajnu, socijalnu pomo� u novcu, a mo�da dobiješ i neki bezvezni posao kod ustanova specijaliziranih za socijalne slu�ajeve", dok u pogledu ostalog postoje organizacije kod kojih dobiješ za pojesti, kod drugih dobiješ odje�u i obu�u, kod tre�ih mo�da �ak i neki krov nad glavom... ali ipak, �ivot siromaha je svugdje jako te�ak!
Premalo znam, ali bitna razlika mi je o�igledna: u Švicarskoj prvenstveno i to svugdje, vidiš dr�avu! Dr�avu koja ima ustavnu obavezu i koja pokušava izna�i rješenja, dr�avu u kojoj vlada uvjerenje da je siromaštvo problem koji se mora rješavati na politi�koj razini i uz profesionalnu pomo� - pa se na tom principu djeluje i radi.
S druge strane vidiš dr�avu u kojoj se od op�ine, kantona do konfederacije za "svaku lipu" zna zašto, kuda i koliko, a rezultate, bili oni dobri ili manje dobri, svakodnevno vidiš.
Rezultat: u Švicarskoj u pravilu prosja�e stranci.
Kod nas to ne vidim, dapa�e, �ini se kako je sve suprotno - a dolaze sve te�a vremena!
Rezultat: za sada je pozitivno da oni Bandi�evi u Holdingu još uvijek ne tra�e da im naši zagreba�ki prosjaci šalju SMS od "toliko-ili-toliko" kuna, s brojem gradske zone u kojoj prose!
"Pod zidom" - še�er dolazi na kraju!
Lakši za dvadeset kuna, i dalje pratim pogledom mojeg "Dve kune? -star�eka i mislim kako mi ono što vidim oko sebe po prvi puta štima: lijevo, prakti�ki iznad mene piše "Brusiona i izrada klju�eva", lijevo na �ošku prema Tkal�i “Fino i Friško”, ispred, na ulazu u Dolac du�an “Ceker”... što �eš bolje, �ak i izgubljeni štamtiš osje�am negdje u blizini!
Kona�no si ne moram prevoditi bezvezarije koje vlasnicima dobro zvu�e, ali ih u pravilu ne bi znao prevesti niti bra�ni par uz pomo� djece, gdje je �ena Engleskinja turskog materinjeg jezika, mu� Švicer s izvrsnim znanjem sva �etiri u Švici slu�bena jezika, uklju�ivši reto-romanski, a djeca sijamski blizanci odrasli u Kini, s dva puta po pet godina radnog sta�a u Kuala Lumpuru, i to baš kod onih s Nebodera - "Malaysia Airlines" i ispod hrvatska zastava(!)
I kao po onoj "še�er dolazi na kraju", još �ujem dio spike dvojice u prolazu: "Vele ti opis posla, do�eš pa nije to, a onda ti još sve stumbaju, pa ne znaš više gde si!“
Ako se dan ovako nastavi, zafrlja�it �u �etiri "medveda" u fontanu na �amki i mo�da to izroni netko od penzionera, ili �ak netko od novih de�ki - kao što smo to mi nekad radili.
*****
Sje�anja:
Prosjaci
Prosjaka je nekada bilo na svakom �ošku. Pred crkvom su se gurali i sjedili skoro jedan na drugom, bilo ih je i po ulicama, pa su ih tjerali - svega je tu bilo, od invalida i onih jadnih, do cigana, te ciganske djece i �ena koje muški tuku, pa zato prose i kradu gdje i kad god stignu.
Cigani su zaista bili pri�a za sebe! Najgore su bile ciganke s malom djecom, po dvoje troje oko nje, pa onda još tr�i za tobom, moli i skoro pla�e: "Daj djetetu za jesti!" - to je bilo grdo! Kao i slika ciganke koja u Juriši�evoj prosi i doji usput, dok cica viri - i takvih je puno bilo.
Posebno napasne su bile cigan�ice koje uporno idu pored tebe, gledaju te mole�ivo i �ak te navla�e kako bi se zaustavio - i stalno ponavljaju: "Daj nešto, gladna sam!"
Policija je takve tjerala, ali i dalje ih je bilo svugdje - prosili su sjede�i po plo�nicima uz zidove ku�a u centru grada, uglavnom ciganke, a po �oškovima uza zid ili sjede�i na nekoj šamrlici ili krpi, ispru�ena prljava dlana s crnim noktima ili s okrenutom šilt-kapom od šarenog štofa, su bili muški, cigani kojima "fali" pola noge do koljena.
Dolazili su i na vrata, a kada im daješ kruh kako bi nešto pojeli - to ne�e, ali onda mole krpe, odje�u ili stare cipele... pa budi lud i zaboravi dobro zatvoriti vrata - dok ti tra�iš, u�u unutra i "po�iste" ti pola stana.
Da - kada pomislim na prosjake, u mojim sje�anjima prvenstveno iskrsnu cigani i invalidi.
Najte�e je bilo gledati invalide koji prose, prosjake-invalide. Bilo je pravih i onih koji su se pravili da su pravi. Fulirante smo zaobilazili, jer smo znali da kle�e na ispod skrivenim nogama, a one prave smo �alili - bilo je tu i mladih ljudi bez ruku i nogu, bilo je �ak i ratnih invalida, jer u ex-dr�avi je i tu bilo onih "podobnih" i privilegiranih, i onih koji to nisu bili.
"Nepodobne " je zaobišla svaka raspodjela i do kraja �ivota su ili sjedili negdje doma na deki i snalazili se uz ne�iju pomo� ili bez nje, ili su prosili, ili i jedno i drugo.
Na taj na�in je ex-dr�ava stvorila socijalne razlike izme�u onih "zaslu�nih" i "nezaslu�nih" ratnih (vojnih) invalida. Oni "njihovi" su dobivali adekvatna radna mjesta kako bi se pokušali integrirati u normalni �ivot, nije izostala niti potrebna pomo� i skrb, a jednog dana i invalidski auto - "Trabant"-plasti�njak, "DKW-Junior" ili nešto sli�no, dok su oni "najzaslu�niji" dobili �ak i pomo�nika, a invalidski auto je bio "Isetta-BMW" - mali dvosjed s vratima prema naprijed i automatikom, tako da ga mo�eš voziti i bez nogu.
Usprkos svemu, to su situacije kada ne poma�e niti "Rolls-Royce", jer ne znaš što je tu�nije vidjeti - invalida na deki ili invalida koji samo na rukama, dok patrljci nogu strše, "ulazi" i sprema štake u "presti�ni Isetta-BMW".
Da, nakon svakog rata su oni zaslu�ni na pobjedni�koj strani, prolazili najbolje ili barem dobro. To se odnosilo i na ratne vojne invalide, ali koliko god je svima njima kao invalidima bilo teško, ne sje�am se da je bilo onih koji su bili toliko razo�arani, da su se s dinamitom dizali u zrak. Danas i toga ima - kod boraca oslobodila�kog, ili Domovinskog, rata.
(Nerado se sje�am jedne ve�eri kod �arka (Dolinara) u Riehenu (Basel), bilo je to u drugoj godini rata za oslobo�enje Hrvatske. U jednom trenutku, kao "konkretniji" nastavak teme o stanju naših, iz zarobljeništva vra�enih �ena, i o našim ratnim vojnim invalidima, �arko i ja smo šefa X slu�be Y ulovili pri izlasku iz zahoda, ugurali natrag, stisnuli i onda ga je �arko upitao: "Reci kol'ko!". Jasno, broj nije imao blage veze s onim slu�benim... pa odmah mno�im koliko mjese�no treba za �ivot jednog invalida, pa puta dvanaest, pa s brojem koji smo �uli, pa dobiješ koliko novaca treba godišnje, pa s brojem godina... i na kraju ostaješ nijem!
Nijem u uvjerenju kako su oni najte�a posljedica rata, i kako potrebna sredstva ne mogu biti predmet bilo kakovih razmišljanja, osim onih kako ih trajno osigurati u dr�avnom bud�etu.
Gdje su oni, što imaju i kako im je sada, Danas!?)
Vidim, i danas ima cigana, opet s dje�icom - i opet se sva�im bave! Neki �ak otimaju usred bijela dana, kao na Kreši�u gdje je mali cigan jednoj �eni otrgnuo tašku i tr�i kao lud, dok �ena bespomo�no gleda za njim i �ak ne vi�e: "Dr�'te lopova - ukrao mi je tašku!"
I što sada - tko �e ga uloviti? Standardna situacija i sigurno nije sam - pa ostajem na mjestu zadovoljan kako je to dokaz da ipak, barem ponekad, ne tra�im neprilike.
Nekada mu to ne bi prošlo, i zato ih u kvartu nije niti bilo - previše nas je bilo po svuda vani, a da mu netko od nas de�ki ne bi na licu mjesta uzeo mjeru. I to s punim zadovoljstvom, tako da bi cigo proplakao od sre�e kada stigne murja kako bi ga pokupila na sigurno.
Danas tu na Kreši�u, nitko niš' ne šljivi - i �enska ostaje sama, kao da je na Mjesecu.
Poslije mi pri�a kako mali cigani nedjeljom operiraju i u katedrali, te da se moraju vratiti s odre�enim iznosom, jer ina�e slijede batine. Veli kako iz sli�nih razloga postoji i udru�enje romskih �ena - izgleda da ih muški još uvijek dobro mlate.
Pri�a i druge stvari: "Do�u i na vrata, pa daš deset kuna i �uješ: "Tako malo”?" Pa Bo�e, deset kuna ipak nije malo, to je bar za dve štruce kruha i još nešto mo�eš u to metnuti."
(Usput: uz respektiranje etni�ko-kulturnih �injenica o romskim manjinama rasutih po cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, i dalje koristim i ne kanim mijenjati naziv koji je moja generacija koristila i koristi - a koji bi i sami Romi vjerojatno koristili za taj, recimo, "specifi�ni dio vlastite subkulture". Uz va�nu napomenu: "Cigan" ne mora biti Rom.)
U Švicarskoj, rijetko vidim prosjake, nenametljivi su i "negdje po strani", uglavnom pored ulaza u konzum, robnu ku�u, na parkiralištu kod centralnog automata za karte - ali tako da prolazniku ne smetaju i prolaznici ih ne vide "ve� s pedeset metara".
Ne govore, prose u šutnji ili šute u prošnji - nema se tu što mnogo re�i! Pritom te ili gleda, ili te uop�e ne gleda - pogled je u zemlju ili nekuda u stranu.
Ostaju kratko, najviše sat-dva i onda se izgube - jer ih ina�e policija zna pokupiti. Ne znam što s njima poslije rade - vjerojatno ih uvedu u evidenciju, ponekoga na kratko zatvore, a ponekom plate kartu, strpaju ga na vlak i pošalju u smjeru iz kojeg je došao.
A od cigana uglavnom vidiš one moderne: do�u s dobrim autima njema�ke ili francuske registracije, dovuku kamp-prikolice s TV-antenama, negdje po strani na�u ve�e mjesto za parkiranje, i sparkiraju se u krug kao nekad ameri�ki pioniri, onako "kola u krug" - radi obrane od Indijanaca. A "Indijanci" su policajci, oni kantonalni, koji pregledavaju i pozivaju se na zakone i paragrafe, ali cigo to ne šljivi, dok policajci ili ne smiju nešto konkretnije poduzeti, ili to po onoj "Izjeo vuk magarca", po efektu nema smisla.
Zato "na licu mjesta" slijede pregovori koji traju danima, sve dok društvo u karavani ne obavi poslove zbog kojih rade "izlete" u Zürich i okolicu - i tada, na �elu s policijom, odahnu svi, jer kona�no odoše te ptice selice, slijede�i svoj put negdje prema jugu.
Da, koliko mi je poznato, u Hrvatsku ne idu, jer pravim ciganima je tamo teško s onima gore.
Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (10)
(i u 10 - linkovi na predhodnih devet)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (11)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (12)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (13)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
