Uz obljetnicu osloba�anja Knina
ja sam u mislima pro�ivljavao i prošlost
(Napisano uz prvu godišnjicu Oluje)
Knin, 05. kolovoza 1996.
Oluja je protutnjala Kninskim poljem. U kratkotrajnoj grmljavini nekoliko je ku�a ošte�eno. Nisu se ni mogle ni htjele skloniti za Dinaru, kao donedavno ratni�ki raspolo�eni stanari im i vlasnici.
Bez i malo grizodušja useljavam u jednu takvu, nadaju�i se danu kad �e izaziva�i rata kona�no priznati neodr�ivost osvaja�kih zamisli, ispri�ati se napadnutim Hrvatima, te kazniti svoje zlo�ince. Tada �e se svatko vratiti domu svojemu, poslovima i vidanju ratnih rana. I više se nikada, nitko ne�e odva�iti napadati Hrvate i Hrvatsku dr�avu. Dosta nam je Aresa, Marsa i svih ostalih ratnih bogova!
Potroših djetinjstvo u Drugom svjetskom ratu i pora�u, a ni Prvi još nije bio zaboravljen, spominjalo se… šrapneli i tenkovi, maksim i švarclozer trrrrr, iperit, 'debela Berta', cepelini… aeroplani… ''Rum – šturm!''… Kad se Franc Jozefovoj vojsci podijeli rum, priprema se juriš… Na Pjavi… U Galiciji… Ro�aka su Mijata zarobili Rusi… ''Babuška, davaj spi�ku da zakurim!''. (�eno, daj šibicu da zapalim /cigaretu/!) – jedino ju je iz zarobljeništva Mijat donio ku�i.. Djedu je Marjanu na Pjavi ulupljena glava.
Mir je trajao dva desetlje�a. Po Bo�i�u �etrdesete po�e kraljeva vojska pozivati pri�uvne zrakoplovce. Kum je Vito Lastri� pilot – lovac. Ratovat �e ''za kralja i Otad�binu''. Uskoro po�eše stizati i ostali 'rezervisti'. Svima je iz Bosanske Posavine zborno mjesto u Tuzli, a tu je �itavu našu obitelj tata doveo trideset šeste. Sklonio se od politi�kih progona.
Naši bi nam se pozvani Derven�ani po dolasku u Tuzlu obi�no svi javljali prije odlaska u vojno zapovjedništvo. Neke smo pratili do vlaka. Trpaju ih u sto�ne vagone. Tako stoka ide na klaonicu. Ali ova 'stoka' kroz rešetke prozor�i�a daje nekom nepristojne znake srednjim prstom:
''Evo, što �emo vam se boriti za vašu kraljevinu!'' – protuma�i nam to stari beg, naš susjed. Donio im je cigareta i vode ''iz sevapa'' (milosr�a). Kad nam to pojasni, popravi kravatu, nabi fes na �elo i odgega ku�i. Gun�aju�i nešto.
Vlakovi odvezoše hrvatsku mladost Bosanske Posavine, neki se ne�e vratiti. Tek �u nakon mnogo godina shvatiti: stradali su Hrvati, ponajviše! Hrabro se borili za Kraljevinu?…Poslali ih na najopasnija mjesta?… Pucali im u le�a?…Borili se poštuju�i nametnutu prisegu?… Mogu�e, bog Mars im zamra�io pamet… I tako… dok su jedni ginuli brane�i ropstvo, drugi su išli u zarobljeništvo, tre�i su preko njiva, potoka i planina bje�ali ku�i, �etvrti su u Zagrebu proglasili Hrvatsku dr�avu, Tako je završio kratkotrajni travanjski rat. Dignute su hrvatske zastave, tiskaju se hrvatske knjige i novine, u�i se hrvatska povijest. Domobrani su Hrvatska vojska, a ustaše – dobrovolja�ka, mjesna, malobrojna, slabo naoru�ana. U domobrane su pozvani svi dr�avljani, bez obzira na vjeru i nacionalnost.
U tuzlanskom okolišu sukobi sa Srbima po�eše kad �etnici iz zasjeda po�eše ubijati Hrvate u vlastitoj dr�avi. Prvo devet gimnazijalaca kod Bosanskog Petrova Sela, što ostatak o�aloš�enog razreda odvede u ustaše. Slijede zasjede kod Po�arnice, Simin Hana, Zvornika, Srebrenice, Bratunca… veliki �etni�ki napad na Sarajevo… Toliko sam mogao saznati skriven ispod velikog stola, za kojim su tatini prijatelji, imendanski �estitari, slavili Svetog Stipana, �etrdeset prve i �etrdeset druge godine.
Kako su zasjede i paljevine ku�a u�estale, ustaše se umno�iše. Oni Franceti�evi, crni, obraniše Sarajevo, o�istiše Romaniju, pa na Drini u�vrstiše granicu. Ginu Hrvati brane�i Hrvatsku dr�avu s Istoka. Ginu ispod planina i na njima. Spominju se Majevica, Ozren,, Romanija, Vu�jak, Motajica… Ranjeni su bra�a Štrukelj, nestao Ivica Pervan – Braco, poginuo kum Stjepan Novak… U Stuparima �etnici ubili profesora Pulji�a, kod Po�arnice iz zasjede ubijen Jozo "Promi�ba". Ginu Hrvati kod Kladnja, Doboja, Maglaja, Zavidovi�a, Olova, Bijeljine… Na prolje�e se �etrdeset druge, uz �etnike pojaviše i nekakvi partizani. Nestao je Drago Glamo�ak. Student se Mirko nehoti�no ubio tek zadu�enim samokresom… �etrdeset tre�e, za kratkog 'oslobo�enja' Tuzle, partizani pobiše oko sto osamdeset Hrvata, civila, uz dva sve�enika (Dujmuši�a i �ivkovi�a), nekoliko Muslimana i dva �idova (jedan od njih je profesor Muravija). Ubiše naše bliske susjede, Franju Zubaka, te oca i sina Mori�e. Tatin je prijatelj Marko Vili� strijeljan - zadnje no�i. Nervozni su ih krvnici po sedam u koloni ubijali jednim metkom 'u potiljak'. Neprecizno, pa je Sretnik ostao �iv. Dubokim se koritom Jale dovukao do kolodvora i pojavio se pred kolonom pristiglih oslobodioca. Vidio sam ga s prozora, bio je sav krvav… Njegovu �e k�er, Priscilu, poslije rata netko u Londonu umoriti… Bratovog mu sina, Vladu, upoznao sam u Domovinskom ratu….
Paveli� je - valjda pod prisilom – prekršio Branimirovu prisegu i poslao hrvatske dobrovoljce u borbu protiv komunizma, na Isto�nom frontu. Ukrajinci ih do�ekuju kao osloboditelje… Ginu hrvatski mladi�i u Rusiji,… Plava legija, Vra�ja divizija … Ginu zrakoplovci, a na Crnom moru, mornari. General von Paulus preda njema�ke divizije u Staljingradu, plava se bori još dva tjedna. Do zadnjeg…. Negdje u povla�enju iz Rusije hrvatski su zrakoplovci ostali bez posljednjeg zrakoplova. Nijemci su ih poslali u rovove. Pre�ivjeli su se povukli poslije Nijemaca.
Nijemci su se mogli predati i u�ivati zarobljeni�ki status, ali Hrvati ne. Za Hrvate nigdje nema milosti, njih ne štite nikakve konvencije. I da se mogu predati, Hrvati to ne bi koristili! Eno ih i u Francuskoj gdje jedna �itava postrojba otkazuje poslušnost njema�kom zapovjedništvu. Priklju�uju se francuskom Pokretu otpora. Shvatili su nacizam. Prva je to pobuna neke njema�ke postrojbe u Europi. Na �alost, Nijemci su ih sve pobili.
Ustaše su dobrovolja�ka vojska uglavnom u manjim postrojbama. Borili su se protiv partizana i �etni�ke velikosrpske politike, kao i domobrani. Samo što se kod domobrana nije moglo dogoditi da nekoliko 'previše revnih', nediscipliniranih ratnika baci ljagu na domobranske postrojbe. �itav je ustaški pokret bio pun poštenih mladi�a, a osramo�en malim brojem neodgovornih ustaša.
Hrvati Istre i Dalmacije partizanijom se bore protiv talijanskog okupatora, a poslije protiv Nijemaca, ustaša i domobrana. Hrvati protiv Hrvata… Gine se i poslije rata… od Bleiburga do kraja Kri�nog puta, ponajviše! Stotine tisu�a… Poslije od Titine policije…
''Hrvati su najbolji vojnici na svijetu!'' – ustvrdiše Napoleon, Hitler i Staljin. Osjetiše to i sljedbenici Miloševi�a, Kadijevi�a, Ad�i�a i Karad�i�a… Pred srcem - u miru veselih, radinih Hrvata, u oslobodila�kom ratu kle�e zlo�ina�ka JNA i stotinama puta naoru�anija srpska vojska. Zdru�eni su Hrvati nepobjedivi kada brane svoju Domovinu.
Kona�no je gotovo, ratni su bogovi izgubili bitku, tako�er. Pobjedni�ke bitke ostaju samo za sje�anje i za prou�avanje na svjetskim vojnim školama. Domovinske su bitke ovog rata u meni, kao da sam u svima sudjelovao i fizi�ki. Kako zaboraviti (i zašto!) Vukovar, Dubrovnik Oku�ane, Šibenik, Zadar, Plo�e, dušu i oslonac obrane – Split, Kostajnicu, Maslenicu, Meda�ki d�ep, Bljesak, Oluju, Maestral, pa dalje u BiH: Usoru, Bosansku Posavinu, �ep�e, Vitez, Busova�u, Uskopje, Mostar… Trajanje se posljednjih bitaka nije mjerilo godinama ni mjesecima, �esto ni tjednima, ve� danima i satima… Nevjerojatno za povijest ratovanja!
Neke sam bitke imao oko sebe, a neke sam u sebi do�ivljavao. Kona�no su moje o�i u, lani, oslobo�enom Kninu. Danas �u gledati i u�ivati (!) mimohod stolne, kninske �etvrte gardijske brigade Hrvatske vojske. Pobjedni�ke Hrvatske vojske, hej! Vrtoletom je ve� stigao ministar obrane, Gojko Šušak. Hrvatski mi je bog Mars oduzeo mnogo toga, ali mi današnji dan ne mo�e oduzeti!
* * *
Evo me, stojim na plo�niku glavne kninske ulice. Danas se natr�ah za hrvatskim postrojbama, kao dijete za limenom glazbom. Zbog starosti i svjetske politike ne mogu biti u stroju, u odori HV, ili HVO. Ni na plo�niku, ali civilno mogu stajati tu gdje stojim i do�ekati nailazak �etvrte gardijske. Ovuda �e u svoju vojarnu. �elim pogledom pomilovati bar taj dio juna�ke vojske. Neka moj �ivot završi ovdje, na plo�niku, ako srce ne izdr�i svu radost. Bo�e, po�ivi me još koju minutu, molim Te!
Dolaze. Lelujaju se gusto zbijeni, tamno crveni cvjetovi. Sti�u vitezovi u opuštenom, ali besprijekornom poretku. Nemam rumenu beretku kao oni, pa sam vrat i prsa ukrasio negdje na�enom crvenom kravatom
Prolaze pobjednici u ratnim odorama, sve�anih još nemaju. Mnogi mi se od njih smiješe, a ja se osje�am predstavnikom ranijih naraštaja, koji ovu sre�u nisu imali… Jedan me ratnik pozdravi �vrsto, vojni�ki. Drugi vragolasto podi�e ruku na ustaški pozdrav. Isto im tako odzdravim. ''Eno starog ustaše!'' – ve� se poluglasno dovikuju. Bez zlobe. Svaki mi vod, ve� i svaka satnija daju propisan po�asni pozdrav! Pozdravlja me Hrvatska vojska, sanjam li to?… U svakom vidim neko od iz prošlosti poznatih lica. Eno Vite Lastri�a, bra�e Štrukelj, Brace Pervana… Gle, moj zet Jozo Ker�an je pred svojom satnijom. Kraj njega je susjed Romeo Bem. Nailaze, kum Stjepan Novak i Jozo 'Promi�ba'… Eno i moga oca Stipe, zatvorsku je odje�u zamijenio �eljezni�arskom odorom. Onako se star ljulja pokraj stroja. Uz njega su profesor Pulji� i vele�asni Drago Dujmuši�. Pristi�u: Sre�ko Niedzielski (zarobljen, mu�en i umoren u Banja Luci) i Šiben�anin Anselmo – Mato Goreta, zvani. Susti�e ih stari Mijat Toki�. Smješka se, tra�e�i od Ruskinje �igicu… A onda mladi�i, naši ro�aci. Prvi je ro�ak Ilija, ubijen pri napadu partizanske zasjede na domobransku kolonu, pa Anto i Pavo, nestali na Kri�nom putu. Evo i ujakovog unuka Ilije Toki�a, U odori je HVO-a poginuo na Debeloj Obali kod Dervente. Sve više ih na rukavu ima hrvatski grb, moji su nekadašnji u�enici.
Za njima dolaze pripadnici moje Brigade ''Jure Franceti�''. Neznalice nam spo�itavali ovo slavno ime, a neznalica �e uvijek biti. Jedna je od satnija, bez zapovijedi, u slobodno vrijeme uveli�ala sahranu na zeni�kom groblju hrvatske junakinje, profesorice Jelene Odi�. Evo je ovdje u mojoj VI. Bojni. Pro�e Tomo iz Vareša. S ve�eri smo u studiju Radio Bobovca popri�ali, jutro nije �iv do�ekao…
(Iz pobjedni�kog Izvješ�a o stradalim Hrvatima u ovom ratu Predsjednik je Tu�man 1995. godine, dao ove podatke:
U RH je u ovom ratu poginulo 10.668 Hrvata svih dobi; ranjenih je 37.180, a nestalo je 2.915. U RBiH je poginulo 9.908, a ranjeno ili nestalo 20.649. )
Tek poslije �e se tra�iti precizni podaci o nestalim, iseljenim, osiromašenim Hrvatima BiH. Radi se o nekoliko stotina tisu�a. Oko 50% �itave populacije Hrvata u BiH..
Nailaze sve novi i novi mladi�i i djevojke. Pozdravljaju. Tiho dobacuju bockaju�i nekog nevidljivog 'podobnika'. ''Eno starog ustaše!'' – Zna�ajno se netko našali na moj ra�un… Za nekog su ustaše ovakvi, za druge onakvi, kakve ih je tko do�ivio, ali se nikada nije �ulo da je ustaša od borbe pobjegao.
- Gospodine, gospodine… - probija mi se do svijesti ne�iji muški glas… - Gospodine, prestanite pozdravljati, prošli su!
Uz mene stoji stariji, prosijed �ovjek, moj vršnjak. Briše suzne o�i. "Gledali ste kroz vrijeme, gospodine, kad je �etvrta gardijska ve� odavno prošla" - re�e mi, obrisa o�i, pa nastavi: "Gledali ste i one, kojih, mo�da više nema me�u �ivim. I ja sam. Bilo mi je tu�no, ali ipak lijepo. Izvolite! – re�e mi pru�aju�i papirnu maramicu.
- I meni isto. – potvrdih, jedva savla�uju�i zastoj u grlu. – Strah me je za ove mladi�e, koji su upravo prošli, priznadoh. Kao dijete sam prije pedesetak godina gledao hrvatske mladi�e u stroju, a mnoge su poslije rata zlo�inci pobili, te pobacali u pe�ine, škrape, rudnike…
- I mene je strah! Zaboravili smo imati svoju dr�avu… – dodade zabrinuto, okrenu se i �vrstim, vojni�kim korakom ode ulicom. Sje�am ga se odnekud.
Ja krenuh u suprotnom smjeru. Kupit �u pola kruha i jedno jaje, gladan sam kao vuk. Bog Mars još dah�e nad mojim bi�em…
Napisao i za portal dostavio: Anto �orluki�, corlukic@hi.t-com.hr
*****
Kratki �ivotopis:
ANTO �ORLUKI�, mjesto ro�enja - Vrhovi, Derventa, BiH; škola - 4 osnovne kod �asnih sestara u Tuzli, prvi realke u Tuzli, ni�u realku u Derventi, 4 u�iteljske u Derventi; studije na VPŠ u Sarajevu (povijest, fizika i politehnika). Iznu�en prekid (politi�ki), pa diplomirao u Zrenjaninu (Vojvodina). Studirao organizaciju rada (FON) u Beogradu, pa politehniku na fakultetu ''Mihajlo Pupin'' u Zrenjaninu. Odustao pred diplomskim. U�iteljevao u ni�im razredima, a poslije diplome predavao u višim osnovnih škola u i oko Dervente, Maglaja i Zenice do mirovine. Pisao osvrte, reporta�e, razgovore, stru�ne priloge u mnogim novinama i �asopisima, te objavljivao pri�e po spomenutim medijima.
Objavljene knjige - 'Tko �e suditi Editi L' (Zenica), 'Ukopnica' - drama (Nagrada 'Isak Samokovlija u Pljevlji i Gora�du), 'Novelete' (Nagrada 'Albatros' u Velikoj Gorici), 'Geleri' (MH Knin), 'Slani put' (Minastarstvo kulture RH otkupilo 100 primjeraka) te sura�ivao u desetak knjiga.
U vrijeme rata bio pomo�nik zapovjednika bojne HVO, pa novinar u PRESS Centru Zenica, Vareš i Kiseljak gdje je nekoliko mjeseci vodio na radiju emisiju 'Naš osvrt'. Sada �ivi u Kninu.
Dosadašnji prilozi Ante �orluki�a na portalu:
Bo�i�ne radosti
Pono�ka pod kišobranima
Bo�i�no drvo hrastovo
Uskrs u Hrvata - La�ni tu�ak
In Vino Veritas
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar
