Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (19)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
U Ko�arskoj ulici
Potkrovlje zgrade na samom po�etku Ko�arske ulice
Tkal�i�eva, "Tkal�a" - nekada stara, neugledna cesta i male, niske, stare zgrade još iz prošlog, sada pretprošlog stolje�a. Ništa posebno se tu nije zbivalo i zato tu nismo niti išli niti nam je išta zna�ila - pre�eš onih tridesetak metara Tkal�i�eve ako se spustiš po Skalinskoj i odeš na Radi�evu preko Krvavog mosta, tu i tamo, po koji puta, pre�eš prvih pedesetak metara i popneš se po stepenicama u crkvu i to je bilo uglavnom sve - �ak niti pravog pajzla nije bilo, jer koliko vidim i koliko se sje�am, od svih ovih kafi�a, samo jedan je nekada bio pajzl. Vjerujem da prije pedesetak godina mnogi nisu niti znali gdje je to�no Tkal�i�eva ulica. Sada je to druga�ije - za "Tkal�u" svi znaju
Prolazim pored �etiri - pet kafi�a s foteljama do sredine ceste i dolazim do Krvavog mosta koji je prazan kao da je bomba lupila, ali zato je sav u klima ure�ajima koji vire iznad izloga - bitno je da je cijeli most klimatiziran.
Na �ošku su "Elle" i zlatar Mario, oboje su klimatizirani, jer vani stoje kutije “Intenha“, na drugoj strani su cipele “Premier”, pa nekakvi “Rocci” ali klima je “Toshiba” - kutija na desnoj strani su svjetlo sive, a na drugoj su vanila. Jasno, i putni�ka agencija “Barco Travel” je klimatizirana, tu su još "Panasonic" i "LG" -
klima ure�aj ugra�en u gornji dio izloga postao je novi "ukras" grada koji mi ve� drugi dan grebe o�i.
Od du�ana, i tu je svjetska atmosfera: “Azur Tours - Travel Agency", “Repartu”, “Proportion”, “Samonic”, pa “Office Shoes” a unutra tenisice - to još na Zapadu nisu otkrili, ali nakon frizerskog salona “Šarm”, tu je i naš doma�i du�an “Cmok” – zbiljam svašta imaju, tu bih ušao i kupio neki dar, ali ne znam komu.
Pored mene prolazi de�ko u invalidskom triciklu, i to onaj s po�etka "teen" od "teenager" - ne vidim razlog za kolica, ali tko zna što sve kod njega ne štima. Vozi polako, gleda naokolo kao i ja, pa idem za njim. Polako napredujemo prema naprijed kroz masu i gu�vu izme�u fotelja s jedne i druge strane ulice, te usput �ujem kako jedan od dvojice u prolazu veli: "Jebote, svijet je poludio, nisu više normalni!".
Zastajem pred lokalom na �ošku Ko�arske - lokal mi se svi�a i tu �u sjesti u povratku, pogotovo jer jedan od gostiju vi�e: "Kaj ima za platit?"
Za sada idem dalje i ulazim u Ko�arsku, jer "moram" baciti pogled na Male stube koje vode na Radi�evu kod Kamenitih vrata, i prije svega, jer to je onaj dio grada koji meni paše - iza Tkal�e!
Ko�arska ulica
Ulazim u Ko�arsku i prvo što vidim je mlad �ovjek koji s pinzlom farba drvenariju. Upoznajemo se, i nakon toga pitam Daniela (Tupek) da li bih ga smio snimiti za nešto što pišem o Zagrebu.
Ko�arska ulica, Daniel Tupek s pinzlom u ruci - u pozadini Neboder
Veli OK i dok radi, usput pri�a kako je Ko�arska stara obrtni�ka ulica, koja je prije više od sto godina, u vrijeme cehova i procvata obrtništva bila poznata po ko�arskim radnjama. Van-cehovske zanate nije spominjao, iako bi mu madam Aranjoš s njenim kuplerajem u Petrovoj kupelji bila u neposrednom susjedstvu - i to otprilike metar sim' - metar tam' od kafi�a gdje �u sjesti u povratku.
Veli kako ulica ve� dugo stambeno propada, tako da niti on više ovdje ne stanuje, a ja si pritom mislim kako bi svi koji propadaju, bilo to stambeno, trgovinski ili privredno, trebali otvoriti javne kupleraje - jer povijesno je dokazano da takav business cvate, mešetari super zara�uju, a �ak i "ona strana" do�e do love - evo ovi "naši" ustrajno dokazuju kako stvar šljaka i na razini dr�ave, s izuzetkom da "ona strana" ostaje "ona strana" - kao da se radi o "štajgerici" s Gumenjaka, nekadašnjeg autobusnog kolodvora.
Odlazim u trenutku kada je prešao na farbanje sljede�e prozorske škure.
Male stube Mlinske stube Stube Bartola Ferbingera
Male stube su odmah desno od mjesta s kojeg sam snimio farbanje škura; Mlinske stube su u drugom dijelu Ko�arske i vode u Radi�evu; na kraju Ko�arske su "Stube Bartola Ferbingera" koje vode na Radi�evu kod Demetrove u visini Popovog tornja, a dosta dalje u Medvedgradskoj su Ko�arske stube.
Na Mlinskim stubama, u ku�i koja se vidi na lijevoj strani slike, je jedan od ulaza u stare podzemne tunele, dok je na vrhu, na drugoj strani Radi�eve, u malom vrtu iznad gara�e, zatrpan sljede�i ulaz u isti tunel.
Ko�arska ulica Pogled iz Ko�arske na ku�e u Radi�evoj
Ko�arska ulica je nastala isušivanjem kanala Pretoka, a kanal Pretoka je nastao stvaranjem kanala (takvi kanali su nazivani "pretoka") za potok Medveš�ak "zabijanjem" u padinu Gri�a ispod Radi�eve ulice, tako da je ulica uska i priklještena izme�u strmine Gri�a ispod Radi�eve, a ku�e su uglavnom na suprotnoj strani ulice, i to tako da je zapadna strana u Ko�arskoj, a isto�na u Radi�evoj ulici.
Gledam prema zadnjim stranama ku�a na Radi�evoj, razmišljam o stambenom ruglu na dvjesto metara zra�ne linije od Hrvatskog sabora i pitam se misle li oni gore kako su krivi naši stari koji su kopali pretoke, bušili podzemne tunele, kopali, zatrpavali i otkopavali kako bi uveli vodovodnu i kanalizacijsku mre�u, a nisu nama u budu�nosti, i to u centru grada na pljucomet od Sabora, ostavili vodovodne i kanalizacijske cijevi, kupaone, zahode i papir u roli, kako ljudi, stariji, mla�i i djeca, "u slu�aju potrebe" ne bi zujali po dvorištima tra�e�i šekret - i to još na takvoj nizbrdici!
Vra�am se u Tkal�u gdje neki kit nasred ceste, sav uzrujan galami u mobitel: "A dobro, gde je auto? Na cesti veliš?", vra�am se do po�etka Ko�arske i na sre�u odmah nalazim slobodno mjesto vani ispred kafi�a na �ošku ispod Malih stuba.
Pogled nizTkal�i�evu
Za stolovima oko mene padaju tekstovi koje ku�im, tako da prosto u�ivam: "Funkcioniram perfektno dok sam pijan, tada mogu sve napraviti, a kad' sam trijezan onda štekam!"; netko drugi: "Je, baš si mi ušel u ambijent! Ivek, kaj buš?", a Ivek: "Pa jedan Karlovac!", a to�no do mene dvojica razgovaraju: "Velim ma daj idi, pa ja sam ve� rekel okej!", a drugi: "Ma da, rekel si ono "hi-hi, ha-ha"... i razo�aral si me, jebeš ovo austrijsko pivo!"
Mislim: "Taj je moj, on bi isto kaj i ja rekel za Stellu Artois. Šteta kaj ova hi�a nije u mom firtlu, imal' bi perfa štamtiš!", a za nagradu sti�e i vic: "Kak' bi Zagreb zgledal' kad' bi svim dotepencima svetlile o�i? - Kak'Las Vegas!"
Moje zagreba�ke starice-bakice
Subota je, pa su mla�e �enske šaroliko obu�ene, dok je radnim danom druga slika - grad je pun izvrsno zbigecanih �ena koje �ure nekim poslom, samouvjereno i hladno, pravi mali bojni brodovi na asfaltu.
Dva profila su mi zapela za oko: svijetli sako, svijetla kratka suknja, svjetlucave �arape, crne cipele, preko desnog ramena crna taška, u ruci crna poslovna taška; i drugi, onaj ve�inski: sve crno, ponekad hla�e umjesto suknje. Prosto zra�e sigurnost, kompetenciju i sve ono perspektivno i dobro, zra�e image
"�urim na sastanak upravnog odbora" ili "baš se vra�am s ro�išta na �upanijskom sudu", dok mi ono zlo�esto u meni šap�e kako je svaka druga mo�da ipak i samo pripravnica ili potr�ko u nekom od bilje�ni�kih i sli�nih ureda koji su u cvatu.
No, to vidim samo usput, jer moj pogled prvenstveno privla�e starice-bakice koje vidim ve� na sto metara udaljenosti, ako treba, "zoomiram" ih usred gomile - tako je kod mene oduvijek bilo. Puno ih je i na cesti, u tramvaju - svugdje. Uredno su obu�ene, kosa je prirodno sijeda - više se ništa ne skriva; vrlo �esto tu su i tamne nao�ale - izgleda da s godinama po�ne smetati sunce i sve je malo presvijetlo, ili jednostavno prikrivaju bore; pa obavezna crna taška, a ispod nje ceker-taška, ona s velikim ru�kama, iz koje uvijek nekaj viri - nekakva vre�ica ili barem ru�ka kišobrana.
Skoro sve se polako ili �ak teško kre�u, pa�ljivo ulaze i izlaze iz tramvaja i uvijek su same, niti peseki nisu uz njih. Kaj delaju zapraf? Vjerujem kako su to bile �enske uspješne i tako dalje, �enske koje su delale i furale, obilazile, posje�ivale i uzvra�ale posjete, pri�ale viceve, smijale se i pjevale, komunicirale i o svemu bile informirane... a onda se sve polako po�elo gasiti, neke su ostale bez mu�eva, prijateljica i društva, te sada, same i stare, polako i jedva hodaju.
Ali, ne daju se, pa dalje hodaju na otvorenja izlo�bi, pa ovo pa ono... dok se sve oko njih polako gasi, tone i nestaje - kao i one same, tiho i neprimjetno.
I dok oko mene dalje brbljaju, pijuckam cappuccino, palim ve� drugu cigaretu i promatram pogrbljenu bakicu koja prolazi u gu�vi: u desnoj ruci štap, debeli �emper, fine cipele, tu su i tamne nao�ale i prozirna plasti�na vre�ica u kojoj se vidi pola kruha, a odzada ispod �empera viri košulja - mali simpati�ni propust.
Sti�e i bakica potpuno bijele kose, u sme�oj je haljini, u ruci nosi dvije taške, i to jednu crnu i jednu sme�u - "klasika" s velikim ru�kama, duboka taška u koju puno stane. Oko vrata nosi predivni šareni šal i o�igledno še�e, ništa posebno nije u planu.
Prisje�am se starice u vanila monga�u koja je na Jela�i� placu, gledaju�i u pod i mašu�i sa srebrnim štapom, svinuta kao upitnik prozujala kroz masu na trgu, a da ju niti golubovi nisu primijetili, i nestala u Radi�evoj. U hodu je drhtala kao šiba na vjetru, ali je �urila kao da je još cijeli jedan �ivot pred njom.
Ili ona ju�er u tramvaju: sitna, sva sme�urana, crna vrana kosa jako prošarana sijedim vlasima, crni balonac, svijetla dol�evita, u lijevoj ruci ko�nata taškica i druga crna i puno ve�a iz koje vire nekakvi papiri, sjedi, a na podu ispred nje velika taška od plave plastike. Drhte joj ruke, i odmah prepoznajem, to je Parkinsson. Na lijevom obrazu ima dvije ogrebotine, jedna je �ak dosta velika, a tek poslije primje�ujem da je crni monga� na lijevoj strani sav prašan.
Stojim odmah do nje, izmjenjujemo kratki pogled i malo poslije, kao za sebe, bakica po�ne pri�ati: "Pa ne mogu ja, a zovu me tek sada, nakon tri godine su me pozvali¨", vadi i dr�i u ruci plavu sudsku kovertu, dok ruka drš�e još ja�e. Šutim i �ekam nastavak, i onda veli: "Pala sam, pala sam, imam Parkinsson!"
Šutim, što ja tu mogu re�i, a ona opet: "Sad' me zovu, nakon tri godine!".
Šutim, a ona se u jednom trenutku slomi i po�ne plakati - pla�e onako za što narod veli "K'o ljuta godina". Šutim i dalje, jer zbiljam ovog puta nemam ništa za re�i.
Pogled mi zastaje na starici koja je zastala u gu�vi. Stoji na suncu, pored nje mala kolica za konzum i rukom si malo pro�ešljava kosu kao da je zbog toga zastala. �ao mi je, jer znam - odmara se, nemre dalje, ostala je bez zraka, srce ili nešto sli�no.
Pitam se zašto izgleda samo ja vidim tu �enu koja je zastala u hodu dok je sve oko nje u pokretu, zašto samo ja �ujem pri�u rasplakane bakice u tramvaju, zašto razmišljam o razlozima zbog kojih slijepa bakica sa srebrnim štapom praši kroz gomilu kao da odzada ima propeler i zaklju�ujem kako to nije samo zbog toga što su sve one iz generacija neposredno prije ili �ak iz moje generacije, ve� prije svega zbog toga jer sam zainteresiran, pa ih �elim i vidjeti i �uti - i kada ih vidim, razmišljam o njima.
I sada razmišljam o svakoj ponaosob i pitam se za svaku od njih:
"Jesi li ti bila ona kojoj je pjevano Pretty Woman?"; "Jesi li ti bila ona kojoj je Eric pjevao For your love!?; "Jesi li izgledala kao Twiggy i bila slobodna kao BB u Pari�anki, Jane Birkin u Blow-up, ili �ak kao Heddy Lamarr u Ecstasy?"; "Je li kod tebe, kao kod Heddy Lamarr, mozak radio na turama koje patentiraju sisteme za navo�enje ameri�kih podmorni�kih torpeda, prete�u algoritama i tehnika na kojima danas šljakaju mobiteli, i koji procesi se danas odvijaju u tvojoj pametnoj glavi?"; "Je li tvoj �ivot prodrman kada je zapaljen dinamit, jer je blues ušao u Rock&Roll?"; "Je li i tvoje srce pogodio Pit-"The Who", s onim prvim pravim ferscereom?"; "Jesi li i ti bila dio "Godine 0", kada je My Generation pošvajsao zajedno sve mlade na ovom svijetu?"; "Jesi li i ti pritom namjerno mucala "ma-ma-Generation" puna frustracije, gnjeva i energije, zato što tvoja generacija još uvijek šuti?"; "Jesi li ti bila ona kojoj je pobuna i seks zna�ila revoluciju mladih, nezadovoljnih i punih energije?"; "Nisi li i ti imala Satisfaction zbog svijeta oko tebe?"; "Jesi li i ti bila dio vremena kada je Rock prestao biti zabava i postao revolucionarni društveni pokret koji je po�eo mijenjati svijet i koju muziku voliš i slušaš danas, okru�ena cajkama?"; "Jesi li poslije toga s Ericom pjevala I feel free! - u vrijeme kada je Rock postao umjetnost?"; "Jesi li u Reality Showu naše generacije bez Big Brother kamera me�u prvima skinula grudnjak, i majicu ako treba, te zaplivala bujicom seksa, te što misliš o današnjim "nevinašcima" koji protestiraju ve� na samu najavu informiranja o abortusu po školama?"; "Jesi li i ti poletjela u nepoznate sfere na krilima bijelog miša i što ti danas zna�i joint?"; "Kako ti je bilo The last time i jesi li nakon toga kao Miss Piggy rekla hi-yah!?"; "Sje�aš li se onog poslije Love & Peace, i jesi li tada i dalje ostala na staroj frekvi?"; " Jesi li do�ivjela kraj "Hippi"-snova ili su ti snovi razbijeni mnogo poslije?";
"Jesi li dala svoj prilog promjeni društva i prosiš li danas za kruh?", te "Jesi li pripadala generaciji koja je �eljela umrijeti prije nego ostari - i je li danas vidiš zašto?".
Mislim si koliko desetaka hiljada ljudi dolazi u Zagreb svake godine, kao da je Hrvatski preporod po�eo u Širokom brijegu, kako sve mijenjaju dok samo zagreba�ke starice ostaju naše i samo naše.
I kako se tu u gradu, u samom po�etku, nekada u davna vremena i baš tu u blizini, pojavio vitez, stao pored bunara gdje je ljepotica djevojka uzimala vodu i pitao ju za ime, ona odgovori "Manda", a on tada veli: "Zagrabi, Mando! Zagrabi!"
I tako, od "Zagrabi!" nastade Zagreb, bunar po Mandi dobije ime "Manduševac" - a da se nitko nije upitao što je bilo s Mandom!
Ljepotica djevojka Manda jednog je dana postala stara i lijepa zagreba�ka starica-bakica.
*****
Sje�anja:
Tante Hanna
Tante Hanna, 1954.g.
Moja sje�anja na starice se svode na samo dvije osobe, najkra�e kazano "malo, ali zato lijepo, nezaboravno i jako!". Ipak, radi se o zna�ajnom broj�anom deficitu, i mo�da baš zbog toga, uvijek sam imao "velike o�i" za starice. Privla�e me kao magnet i za mene su sve "bakice" - kao da su moje.
Moje prave bake je dragi Bog pozvao k sebi gore još u vrijeme kada nisam imao "velike o�i" za bakice, jer niti mene nije bilo, ali zato sam stigao "uloviti" moju prabaku po mami, Julianu Grokscha, koja je s nama �ivjela na �amki sve dok nije došlo vrijeme rastanka, a poslije toga vrijeme kratkih razgovora uz svije�u i pušlek poljskog cvije�a na Mirogoju.
O prabaki Julijani bih mogao danima pri�ati, ali koga to zanima - zato samo nešto što je mladima sigurno nepoznato: nekada su bakice koje su te�e hodale ili bile nesigurne pri hodu, ispred sebe gurale drvenu stolicu s visokom naslonom, to je bilo najsigurnije pomagalo, uvijek pri ruci i bez papirijade sa socijalnim.
Moja druga "bakica" je tante Hanna kod koje sam išao u špilšul do mjeseca srpnja 1954. - to je bio zadnji privatni špilšul u gradu. Sje�anja su mozaik detalja, ali opet vrijedi ono "koga to zanima" - pa zato samo o onome što me kao malog de�ka kod nje fasciniralo: njeni prsti; broš na kragni od košulje (uvijek je imala bijelu, predivno izra�enu i naštirkanu košulju); njeni šeširi�i u svim mogu�im modnim oblicima, s trakicama, mašnicama ili �isti "lonci" sa širim rubom; njeni šalovi, obi�no duga�ki i bijeli, koje je jako asimetri�no nosila oko vrata, i posebno - njene gotovo uvijek stisnute usne. Zbog kojih sam ve� kao de�ki� shvatio kako mnoge dobre bakice imaju stisnute usne samo zbog toga, jer ve� predugo nisu imale razloga za osmijeh. Sje�am se mnogih detalja, ali niti jednog osmijeha tante Hanne - ozbiljan izraz lica i o�iju je imala �ak i dok je pjevala.
Zato i danas svakoj bakici koju sretnem, prvo poklonim osmijeh: pogledam ravno u o�i, najljubaznije kimnem glavom uz "ne-znam-koliko-mi-je-uspio" široki osmijeh, šutim i ne velim "kisti hand" ili samo "hand", jerbo to se odavno, �ak niti na �amki, više ne govori - i onda pa�ljivo gledam i slušam ako krene pri�a. Svašta znaju bakice i njihove pri�e su uvijek zanimljive i njihova sje�anja su dulja od naših.
Špilšul tante Hanne na okupu - Tuškanac, Dubravkin put 1951.g.
Na slici je tante Hanna, jasno, u bijeloj košulji, moja malenkost je šmrkavac drugi s lijeva, a od djece se sje�am samo dvoje, jer su stanovali u mojem kvartu, u Tomaši�evoj - lijevo od tante Hanne je Renata Bori� (Štrok), a tre�i s desna je njen brat Darko, koji �e jednog dana krenuti prema atomskoj elektrani "Krško", od kuda se navodno više ne�e znati vratiti - to se mo�e desiti onome tko se zaljubi u atome.
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (18)
(i u 18 - preko linkova 17 i 16 - linkovi na predhodnih 15)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
