Od Tuzle do Bleiburga
Fotografije s puta nade
Dida Filip �orluki�
Povodom obljetnice bleiburške tragedije prof. Filip �orluki�, umirovljeni in�enjer iz Pule, koji sebe rado naziva dida Filip, poslao nam je opis svoga Kri�nog puta dokumentiran s �etrdesetak vrlo rijetkih fotografija iz tih dana, koje je osobno snimio na svom Kri�nom putu:
Simboli Bleiburga
Premda Bleiburško polje nije bilo mjesto pokolja, Bleiburg je zbog polazišta zla postao simbolom najve�eg poslijeratnog tvarnog zlo�ina u Evropi. Me�utim, Bleiburg jest mjesto najve�eg moralnog zlo�ina. Oko pola milijuna osoba: vojnika i civila, �ena, djece i staraca; tra�ili su od engleske vojske samo da im dozvole prolaz i tako na�u spas od progonitelja. Ono što bi u�inilo i neko divlja�ko pleme, nije i tzv. civilizirana engleska vojska. Uz prijetnju oru�jem oni su sprije�ili prolaz izru�ivši molitelje partizanskim jedinicama, pa tako omogu�ili stravi�ne zlo�ine du� putova koje smo kasnije nazvali Kri�nim putovima.
O mojim putovima nade, koji su me nakon engleske izdaje pravde odveli u strahote Kri�nih putova, objavio sam niz �lanaka povodom obilje�avanja obljetnica bleiburške tragedije. Bili su to dijelovi jedne dulje pri�e u kojima sam prikazao i ve�inu od �etrdesetak fotografija koje sam snimio na putu nade sve do zarobljavanja na Bleiburškom polju.
Svaka od tih slika predstavlja svojevrsni povijesni dokument, a neke od njih i vrlo va�an, pa ipak nezabilje�en u povjesnim arhivima. Spomenut �u samo fotografiju (sl. 38) na kojoj se vidi kako Anto Štiti�, nasljednik poznatog Dide Kvaternika u politi�kom dijelu Ravnateljstva sigurnosti (RAVSIGUR), na kamionu izlazi s Bleiburškog polja. Da ne bih objavljivao nespretnu zbirku fotografija, za ovu sam obljetnicu priredio skra�en zbirni tekst u kojemu su prikazane sve fotografije sa sa�uvanog filma.
Me�utim, jedna od tih fotografija zahtijevala je poseban tretman, jer je postala svojevrsnim simbolom Bleiburške tragedije hrvatskog naroda. To je fotografija vojne kolone (Sl.31) koja se ve� dvadeset godina stalno pojavljuje u raznim medijima, ali ne samo bez naznake autorstva, nego što je mnogo va�nije: ne piše koja je to vojna postrojba, niti da ih je i nakon zarobljavanja do logora kraj Maribora stiglo oko sedam stotina, ali i ni da ih je logor pre�ivjelo samo sedmorica! Tim se svojim sna�nim simbolizmom nametnulo, ne samo kao povijesna nu�nost, nego i kao moralni imperativ, da se o toj fotogrqafiji napiše i objavi poseban �lanak.
Budu�i da se ovovremenim su�enjem našim generalima u Haagu doga�a svojevrsna povijesna paralela s putovima nade hrvatske vojske i naroda prema Bleiburgu, a i protagonisti su isti. Zarobljenici su na Bleiburškom polju u ono vrijeme od engleske vojske tra�ili - ne da im pomogne - nego samo da im ne sprije�ava prolazak, dok generali i Haagu ništa ne tra�e od Engleske, koja je formalno samo jedan �lan EU, ali su ipak izlo�eni tvrdom nastojanju engleske politike da i krajnje nekorektnim postupcima ote�a polo�aj optu�enih.
Stoga sam s urednikom portala Zvonimirom dogovorio, da prilog o fotografiji vojne kolone kao simbolu bleiburške tragedije, bude objavljen 15. travnja, na dan presude našim generalima - bez obzira na presudu. Na �alost, neljudskost odluke suda je na zadovojstvo engleske politike ponovljena. Ta politika još uvijek suludo slijedi „strateške interese“ nekadašnje imperijalne politike iz 1918. godine, kada su Hrvatsku - ne silom zakona, nego prijevarom i zakonom sile, ugurali pod okrilje svoga ratnog saveznika Srbije. Imperij ve� dugo ne postoji, ali njihova politika „strateških interesa“ u potpuno izmijenjenim okolnostima �ak i neprikrivenim nastojanjima nastoji sprije�iti pravedno su�enje hrvatskim generalima Haagu, generalima koji su usprkos engleskim ometanjima uspjeli osloboditi Hrvatsku. Obzirom na duh presude u Haagu je zapravo osu�ena hrvatska dr�ava, a umjesto onovremenih Kri�nih putova, generali bi trebali le�ati i zatvoru!
Od Tuzle do Bleiburga
Fotografije s puta nade
Bio sam �ak šestog razreda tuzlanske gimnazije. U jesen 1944. hrvatska se vojska „u cilju skra�ivanja fronta" organizirano povla�ila iz Tuzle. Budu�i da nisam htio ostati pod partizanskom vlaš�u pridr�io sam se ustaškoj bojni Avdage Hasi�a, koja je zadnja napuštala grad. Preko Br�kog i Sl. Broda sam stigao u Derventu i nastanio se kod ro�aka u sedam kilometara udaljenom selu Vrhovi odakle sam nastavio poha�ati derventsku gimnaziju. Uz �eljezni�ku stanicu Lupljanica bila je stacionirana satnija ustaške �eljezni�ke vojnice, a zapovjednik je bio moj zet, poru�nik Josip Ker�an. Od njega sam dobio fotoaparat, pa sam od tada moga snimati.
Uskoro je proglašena mobilizacija 28. godišta. Vojska je u Stakleniku organizirala dogovor o polasku. Sl. 1 prikazuje taj skup. Vojnik na slici je Tvrtko Juki�, sin Luke Juki�a, koji je u doba apsolutizma 1912. izvršio atentat na bana i kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Od ostalih prepoznajem samo razrednog kolegu Tomislava Kordi�a – prvi s lijeva u drugom redu. Ostalih se ne mogu sjetiti.
Slika 1. - Mobilizacija. Upute za odlazak na zborno mjesto u Gar�in
Sutradan ujutro smo vlakom krenuli prema Sl. Brodu, gdje smo trebali presjesti na vlak za obli�nji Gar�in. Cilj je bio oja�ati front prema nadolaze�im Sovjetima. U Bos. Brodu, došlo je do sna�nog napada zrakoplova na �eljezni�ku stanicu. Svi smo se razbje�ali i potra�ili skrovišta u ruševinama od ranijih napada. Napad je trajao vrlo dugo, a kada je prestao, nisam mogao više nikoga na�i od mojih suputnika. Svi su se razbje�ali. Odlu�io sam ne odazvati se na mobilizaciju, nego se pješice vratiti do nekih 35 km udaljene Lupljanice i priklju�iti se satniji ustaške �eljezni�ke vojnice koja je štitila �eljezni�ku stanicu. Zapovjednik satnije je bio poru�nik Josip Ker�an, mu� moje sestre Marije koja je nedavno pobjegla iz Tuzle, u Doboju je našla zaru�nika Josipa (Jozu) i tu su se vjen�ali. Od tada je stalno bila s njime na polo�aju.
Primljen sam u jedinicu, dobio odoru i oru�je, a u vojnu knji�icu mi je upisano da mi se uz vojnu slu�bu odobrava dovršenje šestog razreda gimnazije, jer to je bio uvjet za upis u školu �asni�kih pripravnika. Od tada sam svaki dan biciklom i u odori odlazio u 10 km udaljenu derventsku gimnaziju. To je trajalo do kraja 1944. kada je satnija premještena u Visoko, a ja sam – uz pismeno odobrenje – ostao u Derventi i dalje u odori poha�ao školu.
Na sl. 2 je nekoliko mojih školskih kolega snimljenih ispred gimnazije. Lijevo je Kibo Kond�i�, u sredini Mišo Le�i� bosanski Srbin, a desno kolega u domobranskoj odori, kojemu se ne sje�am imena. Iza njih je Jozo Julari�.
Slika 2. - Snimak razrednih kolega ispred derventske gimnazije
Na �alost, i fotografije i filmovi iz tog perioda su zbog stalnog sakrivanja i premještanja izgubljeni. Sa�uvana je samo jedna iz Lupljanice. To je bila va�na �eljezni�ka postaja, pa su je osim ustaške satnije branila i dva njema�ka flaka od 75 mm. Zapovjednik te protuzrakolovne jedinice je bio pukovnik, ranjenik s isto�nog fronta. Ovdje ga na sl. 3 vidimo s grupom mještana, jednim njema�kim i jednim hrvatskim vojnikom kojemu je bilo prezime Niki�. Bio mi je prijatelj i darovao mi je divan kromirani, duborezima ukrašeni pištolj Walter 7,65 sa sedefnim koricama.
Slika 3. - Snimak na �eljezni�koj postaji Lupljanica
Derventa – pripreme za polazak
Došao je i travanj 1945. g., majka mi je s troje djece u o�ujku preko snijegom pokrivene Konjuh planine pobjegla iz Tuzle. Sada smo skupa trebali krenuti dalje. U deset sati je u kino dvorani odr�ana akademija povodom obljetnice proglašenja NDH, a nakon toga pred crkvom skup radi dogovora o povla�enju iz Dervente. Na sl. 4 je prikazan dolazak na taj skup, a na sl. 5 velika grupa ljudi koja sluša što im se predla�e. Na sl. 6 se vidi zabrinutost �ovjeka koji odlazi sa skupa.
Slika 4. - Dolazak na skup pred crkvom u Derventi
Slika 5. - Ispred crkve zabrinuti ljudi slušaju upute o povla�enju
Slika 6. - Zabrinut, polako odlazi sa skupa
Slika 7. - Moj kum Jozo Lastri� se oprašta s prijateljima koji su došli iz Sarajeva
U Derventu je stigla i satnija Josipa Ker�ana. Na sl. 8 je Pejo �orluka, zvani Naja, koji kao stariji vojnik nije bio u bora�kom rasporedu, a na sl. 9 susjed iz Tuzle Bruno Gojo s mojom sestrom Marijom. Brunu sam snimio i na sl. 10 s dvije tuzlanke, kojima se ne sje�am imena.
Slika 8. i 9. - U Derventu je stigla i Jozina satnija; na slici lijevo je Pejo �orluka,
koji zbog starosti nije bio u bora�kom sastavu nego je bio posilni poru�nika Ker�ana,
a na desnoj slici tuzlanski susjed i prijatelj Bruno Gojo i moja sestra Marija
Slika 10. - Bruno s prijateljicama iz Tuzle
Slika 11. - U o�ekivanju pokreta, malo glazbe za zaborav
Slika 12. i 13. - Dva snimka za uspomenu
Slika 14. - Marija s tuzlankom Rankom Prskalo i njezinim mu�em Ivanom
Slika 15. i 16. – Moja najmla�a sestra Ljilja, zbunjeno promatra sve oko sebe. Tada joj je bilo samo dvije godine, a majka ju je na rukama donijela iz Tuzle. Na rukama smo je nosili i sve do Zagreba. Na slici desno je Jozo s Ljiljom.
Slika 17. - Jozo s kolegama ispred Lastri�a ku�e, gdje smo se svi pripremali za polazak. Desno od njega je Jure Grubiši�. Od 700 pripadnika bojne dospjelih u logor kod Maribora, pre�ivio je samo Jure i još šest vojnika.
Put prema Zagrebu
Rano ujutro smo se oprostili s onima koji ostaju i pješice krenuli prema dvadesetak kilometara udaljenom Dubo�cu. Preko Sl. Broda se više nije moglo. Stvari smo vukli na nekakvim kolicima. Stigli smo krajem dana. Uz obalu Save se tiskala ogromna masa svijeta. Prevozila je samo jedna skela i svi su �ekali prijevoz preko rijeke. Preno�ili smo u jednoj obli�njoj staji. Ujutro je otac susreo jednog prijatelja, �eljezni�ara iz Hercegovine. Iznena�eno ga je pitao što on tu radi, kad ima dva sina u partizanima, a on mu tu�no odgovori: „Ej moj Stipe! Dok sinovi do�u, komšije �e mi skinuti glavu!".
Slika 18. - Susret s Tuzlacima Girardijem (u ko�nom kaputu) i njegovom suprugom.
Lijevo od njega je moja sestra Gina s koferom u kojemu su razne vrijednosti.
Lijevo je brat Ton�o. a iza kolica moja majka licem okrenutim prema naprijed.
Slika 19. - Put se nastavlja. Ovo je snimak putovanja.
Naprijed su moj otac (�eljezni�ar) i gosp. Girardi. Na kolicima su Gina i Ljilja.
Slika 20. - Kratak prekid putovanja.
Meni s lijeva su gospo�a Girardi i moja majka, a s desna Gina i Girardijev sin�i�.
Kolica su se uskoro raspala, pa smo stvari ostavili kod nekog seljaka koji ih je sa�uvao i poslije rata smo ih dobili. Dalje smo Ljilju nosili na rukama, a od stvari samo onaj mali kofer. Još prije Novske cesta je ve� bila potpuno ispunjena vojskom, civilima, kamionima i kolima svih vrsta. Zrakoplovi su stalno napadali, pa smo mogli putovati samo pred ve�er, no�u i rano jutrom.
Slika 21. - Trijebljenje ušiju
Jedno jutro su nas zrakoplovi iznenadili na cesti. U zbrci koja je nastala Gina je onaj kofer�i� ostavila na cesti i skupa s nama pobjegla tra�e�i zaklon. Tek smo uve�er shvatili da je kofer izgubljen. Ostali smo bez i�ega i – nastavili dalje prema Zagrebu. Bili smo gladni, prljavi i puni ušiju, koje smo po danu, sklonjeni dalje od ceste, stalno �istili. Sl. 21. prikazuje tatu i mene kako iz odje�e trijebimo uši.
Zagreb – Škola �asni�kih pripravnika
Nijemci su u povla�enju jednim posebnim strojem onesposobili �eljezni�ku prugu sve do Dugog Sela i tek tu smo se ukrcali na teretni vlak i pred ve�er stigli u Zagreb. Tek sam mnogo godina kasnije shvatio koliko je to bila neuobi�ajeno dobra organizacija prijema izbjeglica. Dali su nam ve�eru i smjestili na spavanje u barakama i na �istoj posteljini. Dali su nam i odje�u za spavanje, a našu preuzeli na dezinsekciju i ujutro nam je vratili. Dobili smo doru�ak, bonove za hranu, te osigurali smještaj za one koji to nisu mogli sami osigurati – a sve to samo nekoliko dana prije potpunog raspada dr�ave.
Idu�e nedjelje smo poslije mise pred katedralom sreli dr. Feliksa Niedzielskog, pod�upana velike �upe Usora i Soli i predsjednika Ustaške mlade�i NDH, dobrog tatinog prijatelja iz Tuzle, a i mene je dobro poznavao i ponudio pomo�. Rekao sam mu da bih �elio u školu �asni�kih pripravnika, ali da još nisam završio šesti razred. Imam svjedo�bu od polugodišta. Obe�ao je da �e to srediti – i ve� sam u ponedjeljak bio primljen u tu školu koja je bila smještena u zgradi sveu�ilišta.
Bio sam zadnji upisani pitomac prije propasti dr�ave.
Ve� nakon nekoliko dana po�ele su ubrzane pripreme za povla�enje. Imao sam fotoaparat i de�ki su �eljeli da ih snimim prije polaska. ali mi je film bio pri kraju. Negdje su nabavili novi film, a ja sam im obe�ao dati slike „tamo gdje budemo". Nikoga se od njih posebno ne sje�am, pa ne mogu ni re�i tko je na kojoj slici.
Slika 22. i 23. - Na snimku lijevo sam ja onaj koji sjedi, a na snimku desno, u redu za objed,
ja sam u onaj što grize kruh.
Po odorama se vidi da pitomci dolaze ne samo iz razli�itih jedinica, nego i iz razli�itih rodova vojske. Tako onaj u tamnoj odori dolazi iz zrakoplovstva, a onaj (na sl. 25) što sjedi ispred njega iz PTS-a (Poglavnikov tjelesni sdrug), što se prepoznaje po krilastoj oznaci na desnoj strani prsa. Momci izgledaju vrlo veselo, a jedan je za snimanje u šali stavio i kacigu (sl.24).
Slika 24. i 25. – Snimci veselih pitomaca ispred zgrade.
O�ekivali su da �e uskoro mo�i nekomu poslati ove snimke
Slika 26. - Što li su razgovarali ovo dvoje na prozoru?
Slika 27. - Prije polaska, pred ve�er sam dr�ao zadnju stra�u pred ulazom u zgradu
Slika 28. - Zajedni�ki snimak u spavaonici prije polaska
Jedna grupa sa stvarima u rukama, molila me za još jedan snimak (Sl.29). Nikada nisam uspio saznati je li itko od ovih pre�ivio...
Slika 29. - Snimak na rastanku s nekima koji su upravo krenuli
Odobrenjem zapovjednika satnije ja se nisam morao povla�iti s jedinicom, nego sam krenuo s ocem. Majka s mojim mla�im bratom i dvije sestre, ostali su u Zagrebu.
Sutradan ujutro, 6. svibnja 1945., sam skupa s ocem, pun pouzdanja krenuo prema „svijetu slobode". Prvi sam snimak snimio prije mosta na prilazu Celju (Sl 30). Ulazak u Celje je prvo, ali i vrlo rijetko doga�anje, koje mi je ostalo u sje�anju. Tek kad smo ušli, shvatili smo da su u gradu partizani. Upravo su razoru�ali jednu njema�ku jedinicu, pa su skupljali oru�je. Ja sam jedini bio u odori hrvatske vojske, dok je ostalih desetak iz naše grupice bilo u civilu. Sklonili smo se u jedno udubljenje izme�u ku�a. Na cesti je bilo puno oru�ja i ja sam uzeo najnoviju njema�ku jurišnu pušku i belgijski pištolj sa 15 metaka. Bila je to ludost, ali ja se nisam imao namjeru predati. Sre�om, uskoro je naišao ve�i motorizirani odred Crne legije, pa smo s njima izašli iz Celja.
Slika 30. - Ulazak u Celje
Slika 31. - Kolona putuje ne sumnjaju�i u ishod. Što li je s ovim drugim snimkom?
Na cesti prema Klagenfurtu, nešto prije odvajanja ceste za Dravograd otac i ja smo ušli u automobil u kojemu su bili Jozo i Marija. Na odvajanju je stajao �asnik Crne legije i vikao da je Dravograd pao te da idemo u Klagenfurt. Nas je upozorio da nam je automobil preoptere�en, pa da mo�emo ostati bez njega. Na tom dijelu puta sjede�i u automobilu snimio sam našu kolonu (sl. 31.) koja je zbog �estog objavljivanja u mnogim medijima na neki na�in postala simbolom bleiburške tragedije. Nešto kasnije smo s ceste skrenuli na jednu zaravan u neku rje�icu. Odatle sam snimio povišenu cestu s koje smo skrenuli (sl. 32). Bila je to neka ve�a zaravan, što se vidi i na sl. 33, na kojoj se nalazila i prazna vojni�ka kuhinja. Tu smo se malo du�e odmarali. Na sl. 34 Marija (druga s lijeva) s društvom na potoku pere rublje, dok sam se snimkom na sl. 35 oprostio od njih. U prvom planu je Marija s mu�em.
Slika 32. - Snimak iz kola, nakon što smo skrenuli s ceste
Slika 33. - Kuhinja ne radi, kuhari gladni
Slika 34. - Pranje rublja
Slika 35. i 36. - Snimak lijevo: tu smo se otac i ja rastali od naših i dalje nastavili pješice,
a na snimku desno, ova djevoj�ica sa zanimanjem promatra moje poziranje.
Prema redoslijedu snimaka na filmu, nakon dolaska na Bleiburško polje, prvo sam nekomu dao aparat da mene snimi s onim najnovijim „šmajserom" (kasnije sam saznao da je to bila STG 44, prva u svijetu jurišna puška) koji sam pokupio u Celju (sl. 36). Šteta što je snimak potresen, pa se teško naziru detalji. Ipak se vide specifi�ne konture tog �udnog „šmajsera" kao i da su mi noge umjesto u cipelama bile zamotane krpama. Naime, bio sam obukao nove cipele, pa sam ih uskoro morao skinuti. Kao dokument na ovoj slici je najva�njiaja ova djevojs�ica od deetak godina, koja se s drugom djecom igrala u blizini, pa je došla pogledati snimanje. Teško da je pre�ivjela marš smrti do Maribora.
Idu�e što mi je zaokupilo pa�nju, bilo je pristizanje sve novih i novih grupa. Na sl. 37 se razabire da su to uglavnom civili bez oru�ja.
Slika 37.
S obzirom na neizvjesnost, uglavnom sam cio dan lutao okolo i slušao razli�ite glasine. Jedino što je bilo sigurno, to je da nam Englezi tenkovima prije�e prolazak na njihovu stranu. Tako lutaju�i napravio sam još dva snimka.
Slika 38. - Iznenada sam ugledao poznanika iz Tuzle Antu Štiti�a
Naime zapazio sam dolazak kamiona s mojim poznanikom satnikom Antom Štiti�em iz Tuzle (sl. 38). Taj Anto Štiti� je bio šef RAVSIGUR-a (Ravnatreljastva javne sigurnosti NDH). Koliko znadem ovo je uop�e njegova jedina fotografija, a treba zapaziti da, dok su svi ulazili na Bleibušrško polje, kamion s Antom Štiti�em je izlazio. On je tada uspio izbje�i zarobljavanje, a uskoro poslije rata je kod Dervente bio izgradio tajnu bazu. Tek nakon dvije godine OZN-a mu je preko jataka uspjela u bunker ubaciti eksplozivnu napravu, pa je tu poginuo.
U cilju psihološkog pritiska jedno vrijeme nas je u niskom lijetu nadlijetalo 12 engleskih Spitfaera pa nisam mogao ne pokušati to snimiti (sl. 39). Drago mi je što sam uspio. Oni su nas sigurno i snimali, a da su se te slike ikada pojavile u javnosti, ne bi bile mogu�e politikantske „prosudbe“ da je na Bleiburškom polju bilo samo tridesetak tisu�a osoba. Velika je šteta što tada s prozora one zgrade koja se vidi iza kamiona nisam napravio snimak ogromne mase ljudi na Bleiburškom polju koje si i danas mogu u mislima jasno predstaviti. Ako na zagreba�ki trg stane (zgusnoto) tisu�a, onda je moja procjena da je na mnogostruko ve�em Bleiburškom polju bilo 500 tisu�a osoba koje su sjedile, le�ale ili se slobodno kretale. U britanskom arhivima sigurno postoje profesionalno napravljene snimke iz zraka, ali podloj diplomaciji ne odgovara da to poka�u.
Slika 39. - Engleski zrakoplovi prijete
Nakon stalnih glasina, oko pola pet se odjednom me�u nama pajavio Jeep s tri partizana i jednom partizankom. Smijali su se, domahivali nam i vikali: „Drugovi, rat je gotov! Bacite oru�je, idemo ku�i graditi porušenu zemlju!
Zatim se sje�am bijelih zastava, bacanja oru�ja i kretanja u jednom smjeru. Ja sam moje oru�jje rastavio na dijelove i pobacao, poskidao oznake i odijelo prilagodio civilnom izgledu, dobro spremio školsku svjedo�bu, a vojnu knji�icu pocijepao na sitne dijelove – pa s ocem krenuo u strašno nepoznato.
Tekst i slike: Dida Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr
Dizajn i obrada: Zvonimir Mitar
Vezani �lanak:
Put nade
Fotografija - simbol bleibur�ke tragedije
PS:
Pogledajmo i na portalu na hrvatskom i engleskom jeziku u 27 nastavaka objavljenu knjigu dipl. ing. Zvonimira Springera s istom temom, s potresnim dokumentima njegovog Kri�nog puta:
Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOP�EN ili MOJ KRI�NI PUT
