Prof. Filip �orluki�
Uzroci raspada Jugoslavije
2. dio
1. dio
1.- Predgovor
2.- Etni�ka i nacionalna pripadnost
3.- Etni�ka i nacionalna pripadnost naroda BiH i Hrvatske
2. dio
4.- Bu�enje nacionalne svijesti
5.- Kraljevina Jugoslavija
6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
3. dio
7.- Pripreme za rat i po�etak rata
8.- Tko je kriv ?
9.- Kraj ratnih operacija
4. dio
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Dr�ave nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaklju�ni komentar
* * *
Ve� objavljeno:
1. dio
* * *
Nastavak - 2. dio:
4.- Bu�enje nacionalne svijesti u podru�jima Jugoslavije
Takvo je stanje po�etkom bu�enja nacionalne svijesti sredinom 19. stolje�a dovelo do velike zbunjenosti i zbrke. Ne ulaze�i ovdje u pojedinosti, nu�no je re�i samo ono bitno. Bosanci, jedan od najstarijih europskih naroda, podijelio se u tri narodnosti, odnosno, nacionalnosti – kako mi to danas neoprezno nazivamo. Naime na Zapadu nation ne zna�i nacionalnu pripadnost, nego dr�avljanstvo.
To što su i krš�anstvo i islam suštinski nadnacionalne religije, situaciju �ini još lu�om. U vrijeme austrijske aneksije Bosne predstavnik Austrougarske Kallay nastojao je uspostaviti bošnjaštvo kao nacionalnost, ali su utjecaji iz Srbije i Hrvatske to svim silama nastojali sprije�iti, pa su se bosanski katolici opredjeljivali za hrvatstvo, a pravoslavci za srpstvo, dok je najve�i broj bosanskih muslimana (posebno na selima) ostao nacionalno neopredijeljenim. Paradoks, da je katolik Begi� postao Hrvatom, a musliman Filipovi� neopredijeljenim (kasnije Muslimanom, pa Bošnjakom), nikomu nije smetao. Tako je ostalo i u kraljevskoj Jugoslaviji.
U vrijeme NDH stanje se radikalno mijenja. �etverogodišnja povijest te zlosretne dr�ave i danas se prikazuje u potpuno la�nom, titovskom stilu, no u to ovdje ne�u pobli�e ulaziti. Bilo je zla, koje se stalno preuveli�ava, ali je bilo i dobra, koje se potpuno prešu�uje. Star�evi�ansku tvrdnju da su muslimani etni�ki naj�istiji Hrvati, Paveli� je još prije dolaska na vlast poja�ao tvrdnjom da su oni „cvijet hrvatskoga naroda“, me�u muslimanima je bila oduševljeno prihva�ena.
U svome specifi�nom odnosu prema nacionalnim posebnostima i pravu na nacionalnost, komunisti su kona�no izmislili jednu lukavu podvalu. Proglasili su muslimansku naciju, s velikim po�etnim slovom M. Teško je shvatiti da su tu podvalu s „religijskom nacijom“ prihvatili islamski vjernici. No ostali su bili zadovoljni tom besmislicom, jer nije bilo „opasnosti“ da �e neki Hrvat (katolik), ili Srbin (pravoslavac) „prije�i“ u muslimansku nacionalnost, a bošnja�ka bi nacionalnost mogla biti mamcem za takvo opredjeljenje – posebno u miješanim brakovima.
Stolje�ima okru�eni imperijalisti�kim susjedima Austrijom, Mad�arskom, Turskom i Italijom, na ovim se prostorima krajem 19. stolje�a pojavljuju ideje o osnivanju Zajednice ju�nih Slavena, koju je �akova�ki biskup Strossmayer nazvao Jugoslavijom, a kako je on financirao i osnivanje u Zagrebu Akademije znanosti i umjetnosti, on ju je nazvao Jugoslavenskom. Pred kraj rata kada se ve� pouzdano znalo da �e ga Centralne sile izgubiti, u Hrvatskoj je „privatno“, bez odobrenja Hrvatskog sabora, oformljen Jugoslavenski odbor u koji su ušli poznati intelektualci, ali politi�ki naivci. Oni su sa srpskom Vladom, na �elu koje je stajao izvanredno sposobni i lukavi politi�ar Nikola Paši�, pregovarali o na�inu i uvjetima sjedinjenja. Presudnu pomo� Paši�u davali su engleski i francuski politi�ari koji su što ve�e slabljenje Austrije i Njema�ke smatrali svojim „strateškim interesom“, a pripajanjem Slovenije, Hrvatske i Bosne njihovom savezniku Srbiji, ostvario bi se najve�i dio tih nastojanja.
Star�evi�anska Hrvatska stranka prava i Hrvatska selja�ka stranka Stjepana Radi�a sna�no su se tomu protivile. Krajem rata, odnosno 29. listopada 1918. g. sastao se Hrvatski sabor i izglasao dalekose�ne odluke o budu�nosti Hrvatske. Pregledao sam mnoge povjesnice i u njima sam nailazio na nekakve vrlo skra�ene, a danas znadem i iskrivljene prikaze doga�anja, ali se cjelovite odluke nigdje ne spominju. Sve je prešu�eno. Tek sam prošle godine slu�ajno naišao na knjigu nigdje ne spominjanog povjesni�ara Rudolfa Horvata: LJETOPIS HRVATSKE 1918. - 10. travnja 1941. u kojoj se navodi puni tekst zaklju�aka, koje �u ovdje navesti u glavnim dijelovima:
* * *
„Raspadanje Austro-Ugarske
Hrvatska se proglašuje nezavisnom dr�avom
Za 29. listopada 1918. bio je u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se, da �e zastupnici odmah na prvoj sjednici zaklju�iti prijelom s Ugarskom i s Austrijom. Da se ovaj �as i vanjskim na�inom manifestira, sastade se na Markovu trgu silan sviet. Uz gra�ane i �ake do�oše onamo i organizirani radnici. Na trg do�oše �asnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austrougarske rozete, pa ih zamijenili hrvatskim kokardama. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojni�ke glazbe 25. domobranske i 53. zajedni�ke pukovnije, s �asnicima i vojnicima. To bjaše dokaz, da uz hrvatski pokret pristaju general pješaštva Šnjari� i podmaršal Mihaljevi� (Šnjari� bijaše u Hrvatskoj zapovijednik zajedni�ke vojske, a Mihaljevi� zapovijednik domobranstva). I zaista se Šnjari� i Mihaljevi� 29. listopada s �itavom oru�anom silom staviše na raspolaganje „Narodnom vije�u“. Oni su dapa�e s podmaršalom Ištvanovi�em i s generalom Josipom Pliveli�em unišli u hrvatsku sabornicu, gdje ih narodni zastupnici i narod na galerijama pozdraviše pljeskom i poklicima: „�ivjela narodna vojska“.
U 10 sati i 30 �asaka otvorio je sjednicu Hrvatskoga sabora predsjednik zna�ajnim govorom, u kojemu je prikazao politi�ki polo�aj. Sabor je tada jednoglasno proglasio i usvojio odluku koja glasi ovako:
Hrvatski dr�avni sabor - na temelju podpunog prava narodnoga samoodre�enja, koje je danas ve� priznato od svih zara�enih vlasti, stvara ovaj zaklju�ak. „Svi dosadašnji dr�avnopravni odnošaji i veze izmedju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane – razrješavaju se. Ukida se dakle i ništetnim proglašavaju svi kasniji njeni dopunci ili revizije tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nema s kraljevinom Ugarskom ni upravno ni fakti�no nikakvih zajedni�kih dr�avnih poslova.“. II. „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuje se nezavisnom dr�avom prema Ugarskoj i Austriji...“.
Sad zazvoniše zvona u svim crkvama zagreba�kim, da sav narod doznade da se Hrvatska oslobodila veza s Ugarskom i Austrijom. Na Markovom trgu zavlada neopisiva radost. Narod je u oduševljenju pjevao rodoljubne pjesme i klicao narodnim zastupnicima, a u mnogom oku vidjela se suza radosnica. Svatko je osje�ao da su raskinuti lanci, kojima su Be� i Pešta okovali nepobije�ene, ali zato izigrane Hrvate.
Karlu IV. trebalo je oduzeti vrhovnu vlast, koju on vrši kao kralj hrvatski. Zastupnici se sporazumješe o tomu, da od sada ovu vrhovnu vlast mjesto Karla IV. vrši „Narodno vije�e“. Zato je Saboru predlo�en ovaj prešni prijedlog: „Sabor kao predstavnik kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – smatra objavu „Narodnog vije�a“ od 29. listopada 1918. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da „Narodnom vije�u“ priznaje vrhovnu vlast“.
Pošto je tadanji ban o�itovao, da cijelu egzekutivu (izvršnu vlast) stavlja na raspolaganje „Narodnom vije�u“, primljen je taj prijedlog jednoglasno. Ovim �asom prestade u Hrvatskoj vrhovna vlast kralja Karla IV., koga je zamijenilo „Narodno vije�e“.
Predsjednik prekine ovu sjednicu Hrvatskoga sabora, te po�e s narodnim zastupnicima u crkvu sv. Marka, gdje je odslu�en „Te Deum“. Istodobno je narod na Markovu trgu prisezao vjernost neovisnoj dr�avi Hrvatskoj. Obrazac prisege izgovarao je jedan sabornik, a narod, je rije� po rije� ponavljao ozbiljno i oduševljeno. Prisegoše i �asnici koji izvukoše ma�eve iz korica svojih. Iza povratka iz crkve predsjednik sabora re�e: „Predla�em da se ova sjednica zaklju�i, a naredna da se odr�i u vrijeme, kada to potrebe uzištu“. Pošto je sabor jednoglasno primio i taj prijedlog, zaklju�ena je u 12 sati i 50 �asaka ova sjednica Sabora hrvatskog, kojemu je to ujedno bila prva i posljedna sjednica."
„U svojoj sjednici od 29. listopada 1918. imenovalo je predsjedništvo „Narodnoga vije�a“ novu vladu za t.zv. Hrvatsku i Slavoniju. Banom postade dosadašnji ban Antun pl. Mihalovi�. Njemu uz bok postaviše 11 povjerenika, poimence; Milana Rojca za bogoštovlje i nastavu, dra Aleksandra Badaja za pravosu�e, dra Sr�ana Budisavljevi�a za unutarnje poslove, Franju Brauma za financije, Edu Markovi�a za prehranu, dra �ivka Petri�i�a za narodno gospodarstvo, dra �uru Šurmina za trgovinu, obrt i industriju, Ve�eslava Wildera za �eljeznice, Cezara Aka�i�a za poštu, brzojav i brzoglas, dra Matu Drinkovi�a za narodnu obranu, a Vilima Bukšega za socijalnu skrb, povjerenikom za Istru imenovalo je „Narodno vije�e“ 31. listopada dra Matka Laginju, odvjetnika u Puli. Vlast pak u Dalmaciji preuzeše odvjetnici: dr. Ivo Krstel i dr Josip Smodlaka.“
...........
„Narodno vije�e u Zagrebu na prijedlog glavnog odbora narodnog vije�a u Sarajevu 1. studenoga 1918. imenovalo je narodnu vlast za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednikom vlade postade Atanasije Šola, a povjerenicima dr Josip Sunari� za unutarnje poslove, Danilo Dimovi� za pravosu�e, dr Mehmed Spaho za obrt i trgovinu, poštu i brzojav, Savo Jeli� za javne radove i �eljeznice, Vjekoslav Jelavi� za poljoprivredu i rudarstvo, dr Uroš Krulj za zdravstvo, dr Tugomir Alaupovi� za prosvjetu i bogoštovlje, a Stevo �akula za prehranu, predsjednikom vrhovnog suda imenovan je dr Halibeg Hrasnica.“
Narodno je vije�e odmah preuzelo vlast, koju je do tada vršio kralj Karlo IV. Još istoga dana javilo je „Narodno vije�e“ podmaršalu Metzgeru, koji je zapovijedao hrvatskim �etama na talijanskoj fronti, da vije�e obustavlja sva neprijateljstva protiv dosadašnjih protivnika.“
Kraj citata.
* * *
Ovaj tekst, a posebno odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Nezavisne dr�ave bri�ljivo su sakriveni i to ne samo u kraljevskoj i Titovoj Jugoslaviji, nego ga prešu�enom odlukom o nekakvim „posebnim interesima“ nigdje nema ni u slu�benoj historiografiji i povijesnim knjigama današnje, formalno neovisne dr�ave Hrvatske. Postoje samo zapisi o djelovanju Narodnog vije�a, koje je u funkciji Vlade trebalo obaviti sve nu�ne priprema i predlo�iti ih Saboru na odobrenje.
* * *
5.- Kraljevina Jugoslavija
Mnogo je toga napisano u našim povijesnim knjigama, ali i na Internetu, a sve se svodi na to da je osnovano Narodno vije�e s funkcijama izvršne vlasti. Zatim sva ona petljanja s izvansaborski osnovanim Jugoslavenskim odborom, te lukave igre Nikole Paši�a, ministra vanjskih poslova i predsjednika Vlade Kraljevine Srbije, kao i uloga engleske i francuske diplomacije. Sve što se mo�e prona�i u literaturi svodi se na to da nas je Narodno vije�e uvuklo u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – uz napomenu da to Sabor nije potvrdio.
Tadašnji doga�aji me�utim pokazuju da je bilo pokušaja spašavanja od onoga kamo su nas vukli nehomogeno Narodno vije�e i Jugoslavenski odbor. Kada se s talijanske bojišnice skupa sa svojom domobranskom vojskom vratio general Borojevi�, taj potvr�eno najbolji obrambeni strateg austrougarske vojske, vidjevši zbrku u zemlji i shvativši kamo smjeraju politi�ke odluke, odmah se stavio na raspolaganje Stjepanu Radi�u i rekao: „Evo mene i moje domobranske vojske. Ho�eš li ti, Stjepane, da uspostavimo hrvatsku dr�avu?“ �ak je i vrlo inteligentni Radi� svojim odgovorom pokazao totalno neshva�anje stvarnih okolnosti: „Dragi moj generale, ja ne�u na silu uspostavljati hrvatsku dr�avu. Ja �u je dobiti po to�kama ameri�kog predsjednika Wilsona“. Na tu je Radi�evu izjavu general Borojevi� ostao za�u�en, pa je razo�arano otišao u Be� zatra�iti mirovinu.
Bilo je to burno razdoblje. Vojnici koji su se vratili s razli�itih frontova organizirali su se u grupe zelenog kadra, plja�kali i palili ku�e. Dvije najve�e politi�ke stranke, Pravaši i Radi�evi HPSS-ovci nisu u tim pregovorima igrale nikakvu ulogu. Kao demokrat i vjeruju�i Wilsonu ina�e sposobni politi�ar Radi� je propustio jedinstvenu šansu za uspostavu neovisne hrvatske dr�ave. No kad je ipak sve krenulo krivim putem, tad je izgovorio ono: „Idete kao guske u maglu!“. Na �alost, guske znadu kamo lete kroz maglu, dok oni to nisu znali.
Nakon što je 29.10.1918. proglašena Dr�ava Slovenaca, Hrvata i Srba, sastavljena od ju�noslavenskih naroda koju su bili na teritoriju Austrougarske, s glavnim gradom Zagrebom i hrvatskom zastavom crven – bijeli – plavi bez dodatnih oznaka, �lanovi Narodnog vije�a i Jugoslavenskog odbora vodili su brojne rasprave o modalitetima ujedinjenja Dr�ave SHS s Kraljevinom Srbijom, ali se kao glavni pregovara� nametnuo podpredsjednik Narodnog vije�a hrvatski Srbin Svetozar Pribi�evi� koji je inzistirao na bezuvjetnom ujedinjenju.
Slika 1. Dr�ava Slovenaca, Hrvata i Srba,
sastavljena od ju�noslavenskih naroda koju su bili na teritoriju Austrougarske
Tako se nepuni mjesec dana kasnije, 01.12.1918., Dr�ava Slovenaca, Hrvata i Srba uz sna�nu pomo� engleske i francuske diplomacije, ujedinila s Kraljevinom Srbijom u novu dr�avu pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kod ulaska srpske vojske u Zagreb došlo je do oru�anog sukoba u kojemu je ubijeno nekoliko hrvatskih domobrana, a po va�e�em me�unarodnom dr�avno-pravnom sustavu bila je to zapravo vješta�ka tvorevina velikih sila u kojoj je u operativnom pogledu glavnu ulogu odigrala Francuska, što pokazuje i to, što je prva nov�anica te nove dr�ave imala natpis na francuskom jeziku (Slika 2).
�ak i kada se uzme u obzir samo �injenica da Sabor nije potvrdio odluku o uklju�ivanju Hrvatske u Kraljevina SHS, u formalno-pravnom pogledu uspostava te Kraljevine (kasnije nazvanom Jugoslavija) je ništetna, a samim time je ništetna i uspostava njezine slijednice Titove Jugoslavije. Me�utim, kada uzmemo u obzir da Narodno vije�e nije poštovalo jedan od temeljnih zaklju�aka Hrvatskog sabora: proglašenje neovisnosti, onda je ta odluka ništetna bez ikakvih ograni�enja.
Slika 2. Lice prve nov�anice od 1 din imalo je ispis samo na francuskom jeziku
Velike sile nakon pobjede u ratu �esto u skladu sa svojim strateškim potrebama mijenjaju granice drugih dr�ava, a uspostavom te nove dr�ave, prvi put je prije�ena gotovo mitska Justinijanova granica: Budva, rijeka Lim (lat limes = granica), Drina, Sava, Dunav, granica kultura i civilzacija - što je kasnije dovelo do velikih nevolja.
Razumljivo je zašto su obje Jugoslavije �vrsto skrivale bitan podatak da prva Jugoslavija nije nastala sporazumom, odnosno silom zakona, nego zakonom sile, ali je potpuno neshvatljivo i neoprostivo zašto su to u�inili naši politi�ari prigodom priprema za proglašenje sadašnje neovisnosti. Kad je krajem osamdesetih bilo jasno da mora do�i do raspada Jugoslavije, bilo je logi�no da hrvatski politi�ari kao temeljno polazište razgrani�enja uzmu odluku Hrvatskog sabora od 29.10.1918. t.j. granicu izme�u Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije, a da se republike lijevo i desno od te granice dogovore o svojim razgrani�enjima ili spajanjima. Genijalan prijedlog, sa zaista vizionarskom idejom o tomu zastupao je predsjednik Hrvatskog Star�evi�anskog pokreta (HSP) Dobroslav Paraga. On je predlagao da se ustroji Savezna dr�ava Hrvatska i Bosna. Emisari su obilazili Zagreb i Sarajevo, ali su u Zagrebu nailazili na tvrdo odbijanje.
Bila je to jedinstvena šansa, da nakon dr�ave kralja Zvonimira i zlosretnog Petra Sva�i�a ponovno steknemo pravu i potpunu neovisnost. Na �alost, propustili smo je.
Premda formalno demokratsko stanje u dr�avi više je sli�ilo diktaturi, 1928. je u Skupštini u Beogradu ubijen predsjednik Hrvatske selja�ke stranke Stjepan Radi�. Na sjednici je bio prisutan i narodni poslanik dr. Ante Paveli�, koji nakon toga emigrira u Italiju i osniva Ustašku revolucionarnu organizaciju, s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske.
Pritisnut otporima kralj Aleksandar 06.01.1929. g. proglašava diktaturu. Raspuštena je Skupština, zabranjen rad svih politi�kih stranaka, sindikata i dr., a uvedena je i stroga cenzura. Poja�an je policijski teror, a politi�ki su protivnici ne samo zatvarani nego i ubijani. Proklamirana je ideologija integralnog jugoslavenstva i promijenjeno ime dr�ave u: Kraljevina Jugoslavija. Prigodom posjete kralja Aleksandra Marseju 1934. g., Paveli� skupa s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO organizira na njega atentat koji je uspio. Sljede�e su godine odr�ani izbori, ali su sna�ni oblici diktature i dalje opstali.
Na �elo HSS-a došao je dr. Vlatko Ma�ek koji je stalnom borbom za hrvatske interese vrlo brzo izrastao u neospornog vo�u hrvatskog naroda. Stanje u Europi bilo je takvo da se sa sigurnoš�u o�ekivao po�etak novog rata, a nerješavanjem „hrvatskog pitanja“ - kako se to nazivalo - stanje u zemlji bilo je izrazito nestabilno. Pod pritiskom engleske i francuske diplomacije kona�no su predsjednik jugoslavenske Vlade Dragiša Cvetkovi� i predsjednik HSS-a (ali i Selja�ko-demokratske koalicije) dr. Vlatko Ma�ek 1939. g. sklopili sporazum o proglašenju Banovine Hrvatske (Sl. 3) i formiranju koalicijske vlade u kojoj je Ma�ek postao podpredsjednikom.
Srpski radikali, ali i mnogi drugi politi�ari bili su naglašeno nezadovoljni tim sporazumom, kojega Skupština nikad nije potvrdila. Hrvati su bili oduševljeni i prema Ma�ekovim najavama da je to samo po�etak kona�nog rješenja, vjerovali su u kona�nu obnovu potpune neovisnosti i to u mnogo širim granicama. Napominjem da je podru�je Banovine bilo mnogo ve�e od podru�ja današnje RH. Obuhva�alo je i šire podru�je Bosanske Posavine, a sjeveroisto�na je granica dosezala �ak do Novog Sada.
Hitler, koji se tajno pripremao na rat sa Sovjetskim Savezom, uspio je privoliti Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu, ne tra�e�i od nje da na strani Pakta sudjeluje u bilo kakvim vojnim aktivnostima. 25.03.1941. Cvetkovi� je u Be�u potpisao pristupanje Paktu, a nezadovoljni i ina�e vladavinom kraljevskog namjesnika kneza Pavla, a posebno uspostavom Banovine Hrvatske, generali su samo dva dana kasnije izvršili dr�avni udar. Još maloljetnog princa Petra proglasili su tada punoljetnim i proglasili ga kraljem.
Slika 3. Karta Banovine Hrvatske
Kao podpredsjednik Vlade Ma�ek se skupa s Cvetkovi�em silno trudio uvjeriti Nijemce da taj udar ne zna�i i raskid Pakta, no Hitler je ve� bio odllu�io, pa je nenajavljenim ratom 6.04.1941. napao Jugoslaviju. Odlu�io ju je potpuno raskomadati: Sloveniju podijeliti s Talijanima, neke dijelove dati saveznicima Bugarima i Mad�arima, Jadransko priobalje Talijanima, Srbiju bi ostavio kao okupiranu dr�avu, a Hrvatsku je nudio Mad�arima. Budu�i da su oni to odbili, Hitler se slo�io da se uspostavi dr�ava na �elu koje bi trebao biti Ma�ek.
�im je rat po�eo bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik je po�eo s pripremama za proglašenje neovisnosti. Premda je bio vo�a ustaškog pokreta u zemlji, danima je nagovarao Ma�eka da prihvati njema�ku ponudu, ali je on to odbijao. Hrvati u kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno po�inju otkazivati poslušnost. Dana 8.04.1941. otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Gr�evcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomo� Hrvatske selja�ke zaštite zauzimaju �andarmerijsku postaju u Garešnici, sti�u u Bjelovar i pru�aju podršku gradona�elniku dr. Juliju Makancu koji istoga dana proglašava „uskrsnu�e hrvatske dr�ave“. U Bjelovar slijede�eg dana sti�u i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak o�itog raspada jugoslavenske vojske.
Ne mogavši nagovoriti Ma�eka, 10.04.1941. pukovnik Slavko Kvaternik je u ime Ante Paveli�a u 16 sati preko Radio Zagreba proglasio uspostavu Nezavisne dr�ave Hrvatske (NDH), a Njema�ka je vojska zapo�ela ulaziti u grad sat vremena kasnije.
Paveli�evom ustaškom pokretu nije bilo dozvoljeno djelovati u Njema�koj pa su bili u logoru Janka pusta u Mad�arskoj i u Italiji s oko 300 momaka. Paveli� nije bio fašista, niti je zastupao neku drugu politi�ku ideologiju, nego je jednostavno bio revolucionar koji je �elio revolucijom ostvariti slobodu Hrvatske. Musolini ga je povremeno i zatvarao, a tada je odustajanjem Ma�eka iskoristio priliku da te ustaše odjene u talijanske vojne odore i da ih skupa s Paveli�em uputi u Hrvatsku. U datim okolnostima Hitler je morao pristati, ali je postavio uvjet da se Paveli� prvo s Musolinijem mora dogovoriti oko granice.
Na putu prema Zagrebu Paveli� je �etiri dana zadr�avan u Karlovcu zbog pregovora s talijanskim predstavnikom o modalitetima odnosa, a tek kad su to dogovorili Hrvatska je 15.04.41. bila priznata od strane Italije i Njema�ke - ali uz klauzulu da �e pitanje razgrani�enja biti riješeno naknadno. Me�utim, Mad�arska ju je priznala ve� sutradan nakon proglašenja, a uskoro i sve saveznice Njema�ke i neke neutralne zemlje, uklju�uju�i i daleki Tajland.
Bez obzira što to �ak i slu�bena hrvatska historiografija osporava, kao i bez obzira kako se novi re�im kasnije ponašao, neosporiva je �injenica da je uspostava NDH bila u skladu s me�unarodnim propisima i obi�ajima. Drugim rije�ima: NDH izvorno nije bila njema�ka vješta�ka tvorevina, ali Kraljevina SHS - kasnije diktatorski proglašena Jugoslavijom - jest bila francuska vješta�ka tvorevina. Tako�er je �injenica da je u tada datim okolnostima narod s oduševljenjem do�ekao uspostavu neovisnosti Hrvatske - što se tako�er i danas pokušava osporiti. Sve dok se o tomu objektivno ne utvrdi slu�beno potvr�ena povijesna istina (što je ve� davno trebalo u�initi) o re�imu u NDH �e se raspravljati, ali da je uspostava te dr�ave formalnopravno legalna, to je jednostavno povijesna istina o kojoj se više ne bi trebalo mo�i raspravljati.
Me�utim, �injenica je da su odmah nakon proglašenja NDH i prije Paveli�eva dolaska u Zagreb, prije nego što su Njema�ka i Italija priznale proglašenje dr�ave nezavisnom, podrinski Srbi izvršili strašan pokolj muslimanskog stanovništva na podru�ju s lijeve strane Drine. To ni na koji na�in nije mogao biti �in odmazde, jer nije ni moglo biti nekavih „ustaških zlo�ina“ - �ime su se kasnije �etnici redovito opravdavali. Bilo je mnogo �etni�kih zlodjela, a reakcija vlasti je sve do 1942. bila neprimjerno oštra. Tada je u skladu s kanonskim pravom Pravoslavne crkve uspostavljena Hrvatska PC, a pravoslavni gra�ani se proglašavaju Hrvatima – što su mnogi prihvatili.
Da bi dobio nu�no priznanje NDH od strane Njema�ke i Italije, Paveli� je bio prisiljen Rimskim ugovorom potpisanim 18.05.1941. prepustiti Italiji sjeverni dio Dalmacije i ve�inu jadranskih otoka, podru�je s oko 420.000 stanovnika, etni�ki gotovo stopostotno hrvatskog �ivlja.
Tada je na snazi još bio Staljinov sporazum s Hitlerom o nenapadanju, pa komunisti nisu sudjelovali �ak ni u manjim diverzijama. Me�utim, ve� sutradan nakon što je Njema�ka 21.06.1941. napala Sovjetski Savez, grupa sisa�kih komunista po�inje s diverzijama. To je najbolji pokazatelj zašto su se oni uklju�ili u borbu protiv svoje dr�ave.
Sve do sredine 1942. u NDH prakti�no nije bilo ve�ih partizanskih postrojbi, pa su se komunisti pridru�ivali �etnicima. Kninske je �etnike od po�etka dopunski naoru�avala talijanska vojska, pa su tako naoru�ani 27. srpnja 1941. napali mjesto Srb i okolinu, spalili brojna hrvatska sela i pobili preko 2.000 hrvatskih seljaka, što je objavljeno i u hrvatskom tisku. Budu�i da je u tom ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, taj je ustanak u Titovoj Jugoslaviji bio proglašen „Prvim partizanskim ustankom“.
Na podru�ju cijele Jugoslavije partizanski je ustanak najintenzivnije po�eo u Srbiji, gdje je na osvojenom teritoriju osnovana t.zv. „U�i�ka republika“. A kad je to završilo katastrofom, partizanske su se brigade povukle prema Bosni. Osim manjih diverzija, sve do pred kraj rata u Srbiji više nije bilo partizanskih ratnih operacija. U Makedoniji su manje grupe partizana, t.zv. „šumkara", po�ele s manjim akcijama tek 1943. g. dok je u Sloveniji skoro cijelo vrijeme rata djelovao samo Pohorski partizanski bataljon. Rat se u velikim razmjerima odvijao samo u NDH i to i s partizanima i s �etnicima.
Musolinijeva je talijanska vojska cijelo vrijeme pomagala �etnike, nastoje�i time što više destabilizrati NDH i na taj na�in poslije rata prigrabiti još neka podru�ja, Njema�ka je uglavnom bila korektan saveznik. Me�utim, nametanjem usvajanja zloglasnog „Rasnog zakona“ Njema�ka je izazvala odbojnost mnogih gra�ana i prema re�imu u NDH.
Slika 4. Zemljovidna karta NDH
Ratne operacije su se sve više širile. Poslije velikog njema�kog poraza kod Staljingrada 1942. mnogi su po�eli sumnjati u njema�ku pobjedu, pa se uz vrlo u�inkovitu komunisti�ku ratnu propagandu i partizanski pokret sve više širio. Premda su mnogi hrvatski partizani vjerovali partizanskoj propagandi da se bore za Hrvatsku, to je bila velika obmana. Na �alost, to je i danas slu�beni stav u Hrvatskoj. Nije to u svim krajevima bila ni borba protiv fašizma. Istarski i dalmatinski Hrvati u partizanima, premda pod komunisti�kim vodstvom, zapravo su se borili protiv talijanskog okupatora, a borili bi se i da u Italiji nije na vlasti bio fašisti�ki re�im.
U NDH su zapravo bile tri uzajamno sukobljene vojske: �etnici, partizani i branitelji Hrvatske. I �etnici i partizani su se borlili borili za vra�anje Hrvatske u Jugoslaviju. �etnici u kraljevsku, a partizani u komunisti�ku; što je vidljivo i iz slu�benog naziva: „Pokret za oslobo�enje Jugoslavije“ (POJ). Samo su se vojne jedinice NDH, a uz zna�ajnu pomo� njema�ke vojske, borile za opstanak NDH.
Me�utim, krajem 1944. ve� je bilo izvjesno da Njema�ka gubi rat, pa je pokrenuta inicijativa da se NDH pridru�i Saveznicima, što je okon�ano uhi�enjem glavnih inicijatora, ministara Voki�a i Lorkovi�a. Kasniji su pokušaji bili izrazito naivni. O tomu se puno pisalo, ali je znakovito da se ništa ne govori o jednoj drugoj, mnogo konkretnijoj inicijativi. Naime, budu�i da su se Rumunjska i Bugarska ve� bile pridru�ile Sovjetima, Staljin je tada predlo�io Paveli�u da propusti sovjetske trupe preko NDH do krajnje jugozapadne granice, gdje bi se susrele sa zapadnim saveznicima, a SSSR bi zauzvrat priznao NDH. No, Paveli� je to odbio.
Danas je teško procijeniti što bi bilo da je Paveli� pristao na Staljinovu ponudu. No sigurno je da ne bi bilo bleiburške tragedije, a ne bi bilo ni ovog obrambenog rata i t.zv. „razdru�ivanja“ Jugoslavije - jer Jugoslavije ne bi bilo.
Paveli� je bio izrazito neelasti�an politi�ar, a to da je još od prije rata bio antikomunist, ni�im ga ne opravdava. Churchill je sigurno bio odlu�niji antikomunist, a da bi spasio Englesku stupio je sa Sovjetima u ratno savezništvo. �injenica je da re�imi prolaze, a dr�ava ostaje.
Svoju politi�ku nespretnost, ali i emocijama nabijenu uobra�enost u svoju osobnu va�nost Paveli� je pokazao u danima samog završetka rata. Ogromne kolone naroda i vojske kretale su se uz Savu i Dravu prema Zagrebu. Prema procjenama engleskih pilota, što je objavljeno preko Radio Londona, u tim je kolonama bilo oko dva milijuna osoba. No Paveli� ništa nije poduzeo da bi osigurao njihovu budu�nost. Umjesto da se ispred vojske i naroda osobno povla�i prema Zapadnim saveznicima, on 04.05.1945. s nekoliko suradnika bje�i u unaprijed osigurano skrovište u Austriji, a ogromne kolone vojnika i civila dva dana kasnije neorganizirano kre�u prema Zapadu.
Pred Zagrebom je bio veliki partizanski Zagreba�ki korpus, ali su po zapovijedi iz Beograda grad „oslobodile“ srbijanske partizanske brigade. Na neki se na�in ponovila 1918. godina.
Dana 08.05.1941. Njema�ka je kapitulirala, ali kolone onih koji su se povla�ili kre�u dalje. Maribor je ve� bio u rukama partizana, pa kolone preko Celja kre�u prema Dravogradu, do kojega su mnogi stigli, a kad je i taj grad osvojen, kre�u ulijevo prema Bleiburgu odakle im je dalje kretanje sprije�ila engleska vojska, pa se 15.05.1945. prema procjenama o�evidaca na tom polju okupila ogromna masa od oko pola milijuna vojnika, civila, staraca, �ena i djece.
Pod pritiskom engleskih �asnika hrvatska je vojska kapitulirala u 16 sati i 30 minuta, a tu su ogromnu masu naroda Englezi prepustili partizanima, a da se radi o zaista velikom broju dokazuje i podatak partizanskih oficira, da se na 60 km duga�kom putu od Bleiburga do Maribora kretala neprekinuta kolona zarobljenika postrojenih u �etveroredove.
Ve� tijekom tog putovanja su zapo�ela ubijanja, a od nekih vojnih jedinica koje su stigle do Maribora, nitko nije pre�ivio. Od Maribora su dalje nastavljeni ti „kri�ni putovi“ - kako je to kasnije nazvano, a dijelovi pre�ivjelih stizali su �ak do Makedonije. Koliko je osoba pobijeno nitko nije znao. Svaki od pre�ivjelih je znao samo ono što je vidio, a tek smo krajem osamdesetih, kad je Jugoslavija ve� bila pred raspadom, po�eli saznavati o veli�ini zlo�ina. Na �alost, ni danas ne znamo pravu istinu. Dok ekstremni „antifašisti“ tvrde da je pobijeno samo par tisu�a „ustaških zlo�inaca“, oni drugi tvrde da je pobijeno i mnogo više od tristo tisu�a. Sve to još o�ekuje temeljita povijesna istra�ivanja, ali današnje vlasti u Hrvatskoj za to ne pokazuju nikakav interes. Šutnja koju je nametnuo Tito još uvijek je na snazi.
* * *
6.- Titova Jugoslavija
Tako je uspostavljena Titova Jugoslavija, s nazivom „Demokratska“, ali s izrazito okrutnim boljševi�kim sustavom vlasti. O bleiburškoj je tragediji nametnuta apsolutna šutnja, a da bi se zameo svaki trag „fašisti�kom zloduhu“ na temelju pismenih naloga zaoravana su vojni�ka groblja. Da bi se uklonilo svako sje�anje na bilo kakvu slavu hrvatske prošlosti, �ak je s glavnog trga u Zagrebu no�u uklonjen spomenik banu Jela�i�u. Povijest je pokopana, pa je po�ela nacionalizacija, kolektivizacija, uspostavljanje selja�kih radnih zadruga...
Sumnji�avi je Staljin Titovu preveliku samostalnost u odnosu na ostale zemlje njegova bloka smatrao opasnom, pa je Rezolucijom Informbiroa osudio Titov re�im. Ranijim je pomorom velikog broja Hrvata Tito uništio temeljnu snagu onih koji bi mu se mogli suprotstaviti, a da bi se spasio i u novonastaloj situaciji, odlu�io je uništiti i sve one koji su Sovjete smatrali uzorom, pa je zatvaranjem t.zv. informbirovaca na Goli Otok i otok Grgur zatvorio one koji su ga zapravo doveli na vlast. Me�u tim su zatvorenicima bili svi oni na koje se samo posumnjalo, pa i mnogi koji nikada nisu bili komunisti. Ono što su ti ljudi pro�ivjeli nadilazi �ak i granice zamišljanja. No, oni su bili u�inkovito „umireni“ i Tito je mogao nastaviti dalje kao novoformirani „veliki humanist“.
Umjesto grubog boljševi�kog, spremno je uspostavio neusporedivo bolji „samoupravni sustav gospodarstva“. Dok se ranije vrlo teško dobivala putovnica za putovanje u inozemstvo, pa su mnogi bje�ali i iz �isto ekonomskih razloga, od 1960. g. je odobrena ekonomska emigracija pa sve više osoba odlazi u potrazi za poslom. Dio zarada šalju ku�i za izdr�avanje obitelji, ali i sve više za izgradnju ku�a. Osnivaju se stambene zadruge, pa uz lagano dobivanje vrlo povoljnih kredita po�inje sve masovnija izgradnja ku�a, ali i ve�ih stambenih objekata. Izgradnja novih industrijskih objekata u punom je zamahu, a po�inje i razvoj turizma.
Kao oponent Sovjetima, Jugoslavija od Zapada prima ogromnu ekonomsku pomo�, ugled predsjednika Tita u svijetu sve više ja�a, pa je pred kraj �ivota postao neokrunjenim „kraljem“ Pokreta nesvrstanih zemalja, dok se vrlo malo miješao u rješavanje unutarnjih problema.
Gra�ani tog perioda Titove Jugoslavije osje�aju se slobodnim i �ive mnogo bolje od gra�ana bilo koje od zemalja sovjetskog bloka. Obra�uni UDBE ubijanjem pojedinih osoba iz emigracije u zapadnim zemljama ne nalaze u Jugoslaviji nikakav publicitet. Za njih se i ne zna.
No, i pored proglašene, a u velikoj mjeri i ostvarene proklamirane ravnopravnosti republika, kao i narodâ i nacionalnih manjina, sve više se pojavljuju nesporazumi izme�u republika. Svi doprinosi iz republika slijevaju se u Beogradu, a pri tome su najviše ošte�ene bile Slovenija i Hrvatska. Stoga se u osje�aju op�e gospodarske nejednakosti, sve više pojavljuju zahtjevi za izmjenama Ustava, što ve�om ekonomskom neovisnoš�u republika, ali i uspostavom višestrana�ja.
U Hrvatskoj predsjednica Saveza komunista Hrvatske dr. Savka Dap�evi� pokre�e nešto što je kasnije nazvano „Hrvatskim prolje�em“, dok studenti pokre�u velike demonstracije. Na �elu s Latinkom Perovi� i drugih i u Beogradu se pokre�u inicijative za „�istim ra�unima“, koje su Tito i njegovi poslušnici nazivali liberalizmom.
Budu�i da se Tito tada bio skoro potpuno posvetio me�unarodnoj politici i problemima Pokreta nesvrstanih, nitko nije o�ekivao da �e reagirati, ali je još jednom pokazao „tko je gazda“. Sazvao je sve umiješane na sastanak u Kara�or�evu i sve ih smijenio s polo�aja koje su obnašali. Zabranjeno je dalje djelovanje Matice hrvatske, kao i srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Mnogi su sudionici Hrvatskog prolje�a zatvoreni i osu�eni na dugogodišnje kazne. U cijeloj je zemlji opet zavladala mu�na politi�ka atmosfera.
Tito i Kardelj su shvatili da Jugoslavija ne�e mo�i opstati pa su u strahu od novih nemira pokrenuli postupak za donošenje novog Ustava, koji je nakon dugih rasprava proglašen 1974. g. Pored niza poboljšanja, svojom odredbom da sve republike imaju i pravo odcijepljenja, taj je Ustav u pojedinim reublikama sna�no o�ivio nade u mogu�nost odvajanja od zajedni�ke dr�ave, dok su vode�i srpski politi�ari bili duboko nezadovoljni što je taj Ustav još i autonomnim pokrajinama dao skoro jednaka prava kakva imaju i republike.
Bilo je to zapravo svojevrsno konfederativno ustrojstvo dr�ave, a mogu�nost odvajanja republika na slici broj 5 sam prikazao tako da se umjesto ranijih neraskidivih grani�nih veza izme�u republika, po novom Ustavu nalaze simboli�ke spajalice koje omogu�avaju lagano odvajanje.
Slika 5. Novonastale dr�ave su po Ustavu iz 1974. bile povezane raskidivim vezama
Za portal: Prof. Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr
Sutra na portalu nastavak:
Uzroci raspada Jugoslavije
3. dio
