Prof. Filip �orluki�
Uzroci raspada Jugoslavije
1. dio
1. dio
1.- Predgovor
2.- Etni�ka i nacionalna pripadnost
3.- Etni�ka i nacionalna pripadnost naroda BiH i Hrvatske
2. dio
4.- Bu�enje nacionalne svijesti
5.- Kraljevina Jugoslavija
6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
3. dio
7.- Pripreme za rat i po�etak rata
8.- Tko je kriv ?
9.- Kraj ratnih operacija
4. dio
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Dr�ave nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaklju�ni komentar
* * *
1. dio:
1.- Predgovor
Nisam povjesni�ar, nego fizi�ar, ali me je još od gimnazijskih dana zanimala povijest. Na popisu sam znanstvenih istra�iva�a Hrvatske još od 1974. g. Povijest nije bila predmetom mojih slu�benih istra�ivanja, ali znadem kako se to �ini. Ova sam povijesna istra�ivanja obavljao prvenstveno za sebe, a budu�i da nam ni nakon 20 godina, u sada neovisnoj dr�avi, politi�ko vodstvo nije omogu�ilo da se suo�imo s pravom, povijesno utemeljenom istinom, odlu�io sam pokušati to prikazati i objaviti.
O raspadu Socijalisti�ke federativne republike Jugoslavije, koju �u zbog jasno�e za razliku od one predhodne, kraljevske, u daljnjem tekstu zvati Titovom, napisano je vrlo mnogo, ali su razlike u prikazima toliko velike, a povijesna je distanca od raspada prekratka, da bi se na temelju toga mogao dati povijesno utemeljen prikaz onoga što se doga�alo.
Upravo zbog organiziranog neznanja se i prikazi neposrednih povoda raspadu i zlo�inima koji su se doga�ali i svega onoga što se doga�alo tijekom ovih oslobodila�kih ratova još uvijek svode na dvije krajnosti: od toga da su ve�inski narodi pojedinih republika �eljeli ostvariti ve�u samostalnost, do grube tvrdnje nekih zapadnih novinara da su „opet zaratila divlja balkanska plemena“. Stoga pisati o povodu, a ne pisati o uzrocima koji su se ranije doga�ali, - logi�no je da se ne mo�e dobiti prava slika.
Budu�i da povodi raspadu Titove Jugoslavije nisu i stvarni uzroci, a poglavito ne uzroci strahotama ratova koji su uslijedili, njih prije svega treba tra�iti od vremena završetka prvog svjetskog rata 1918. g. Po�etkom rata 1991. g. su uz mla�e generacije još �ivjeli i oni koji su to do�ivjeli. Me�utim, i iz tog su razdoblja još skrivane mnoge va�ne povijesne �injenice, kako zbog politi�kih interesa u obje Jugoslavije, tako zbog nekih, samo iz dnevnopoliti�kih interesa vode�im politi�arima jasnih razloga i u dr�avama nastalim nakon raspada. Stoga �e zbog što jasnijih i na temelju povijesnih �injenica biti nu�no, pa makar i u najkra�im crtama, vratiti se i u daleku prošlost - u vrijeme velike seobe narodâ i doseljenja Slavena u ove krajeve, jer i o doga�ajima iz tih davnih vremena vladaju razli�ita mišljenja, pa se zbog nedostatka povijesnih podataka pojavljuju najrazli�itije mitologije. Ovdje �u se osvrnuti samo na povijesno utvr�ene �injenice.
* * *
2.- Etni�ka i nacionalna pripadnost
U vrijeme velike seobe naroda, tijekom nekoliko su stolje�a uz organizirana ratni�ka, u naše krajeve dolazila i brojna neorganizirana slavenska plemena, koja su nakon odlaska tih ratni�kih naroda, bez nekakvog dr�avnog ure�enja ostala �ivjeti skupa s domoroda�kim stanovništvom Ilira i raznorodnih rimskih naseljenika - postupno ih asimiliraju�i. Koliko je poznato, a prema zapisima povjesni�ara Porphyrogeneta, zadnje je pod vodstvom petero bra�e i dvije sestre u sedmom stolje�u došlo organizirano pleme „Gota-Hrvata“. Oni su uspostavili dr�avu i dali joj ime Hrvatska.
Ve� dugo se vode rasprave i postavljaju teorije, od kojih neke zadiru i u pravu mitologiju, o tomu tko su oni bili, odakle su došli i kojoj etni�koj skupini su pripadali. Jesu li Slaveni, Goti, ili prema nazivu Hu-urvath pripadaju nekoj iranskoj etni�koj zajednici? No, i ako nisu bili Slaveni bitno je da su oni uspostavili dr�avu i dali joj svoje ime, a ako nisu govorili ni jednim od slavenskih jezika od stanovništva su preuzeli slavenski jezik - a to i nije neka posebnost. Me�u neorganizirana slavenska plemena na teritoriju današnje Bugarske došlo je organizirano turkmensko pleme Bugara, organizirali su dr�avu i dali joj svoje ime, a sâmi su preuzeli jezik tih slavenskih plemena. To je i slu�bena povijest Bugarske. Rusku dr�avu je osnovalo i dalo joj ime švedsko germansko pleme, a sâmo se asimiliralo u ogromnoj masi Slavena na teritoriju današnje Rusije.
Osvrnut �u se ovdje samo na ju�ne Slavene. Ve� iz brojnih slavenskih govorâ kojima su govorili, a kojih su se neke osnove zadr�ale sve do sada, logi�no je zaklju�iti da su to bila razli�ita slavenska plemena. Od Crnog mora imamo bugarsko-makedonski, pa u ju�nim dijelovima Srbije t.zv. torla�ki, sa samo prvim pade�om: Niš, u Niš, iz Niš... Dalje prema sjeveru i zapadu imamo: štokavski ekavski, ijekavski, �akavski i kajkavski. O tomu se ranije nije mnogo raspravljalo, ali ve� od bu�enja nacionalne svijesti u 19. stolje�u to postaje vrlo va�nim, a u ovom ratu i presudnim, pa �u prvo nastojati što to�nije definirati što su to etni�ke zajednice i nacije i kako su nastale. Da bi se na ovo uop�e moglo odgovoriti, upravo je zato nu�no u interesu jasno�e pojmova osvrnuti se na same po�etke. Što je to zapravo nacija?
�ovjek jest, ili bi trebao biti integralno (cjelovito) osobno, ali je istovremeno i socijalno bi�e. Kao takav je, pored u�e obiteljske zajednice, stalno �ivio i u ve�im zajednicama, od rodovske i plemenske, do dr�avne. Po�etkom civilizacije u gradovima-dr�avama, pa kasnije sve do velikih dr�avnih imperija. No što se ti�e nekakvog osje�aja zajedništva, ono je bilo vezano uglavnom na u�a zavi�ajna podru�ja. Bez obzira na proširenje jezi�ne, civilizacijske i druge srodnosti, nekakvog šireg „ro�a�kog“ zajedništva nije bilo – osim opet u okvirima u�e regije. U okvirima ve�ih dr�ava, pojedinac je bio podanik vladara. Sve do po�etka raspada feudalizma, te raspada velikih imperija, postojao je i pojam plemenskog zajedništva, ali širi pojam nacije nije postojao. Umjesto stolje�ima ustaljenih društvenih odnosa, kao osnova dr�ave u Evropi se tada pojavilo nešto novo, novi identitet zajednice: nacija. Te osnove za�etnici novih ideja tra�ili su u svemu što bi moglo biti temelj zajedništva, a nalazili su ih prvenstveno u zajedni�kom jeziku, etni�kom (krvnom) podrijetlu, religiji, te kulturi i tradiciji zajedni�kog �ivljenja, kao i u trajnijoj povijesnoj dr�avnosti tog teritorija.
Va�no je napomenuti, da ni jedno od tih polazišta ne vrijedi op�enito, pa se ne mo�e postaviti op�enito pravilo, niti pak zakon, koji bi propisivao pravo nekoj zajednici da se proglasi nacionalnoš�u. Pojam domovinske pripadnosti, potpuno je jasan i racionalan. Npr. Bosanac (domovinski) je onaj �ovjek, koji je ro�en u Bosni, od roditelja Bosanaca – bez obzira bila Bosna dr�ava, ili ne bila. To je još naglašenije, na primjer u Indiji, �ije se stanovništvo razlikuje ne samo po jeziku i etni�koj, nego �ak i po rasnoj pripadnosti. No svi su oni Indijci. Domovina im je Indija.
Etni�ko je podrijetlo materijalna, biološka �injenica, dok je nacionalnost (kao i religija) osobno opredjeljenje koje subjektivno postoji samo u svijesti svakog pojedinog �ovjeka. Ona je potpuno iracionalan psihološki pojam, pa se tuma�enja moraju oslanjati i na psihologiju. Stoga je po�etkom dvadesetog stolje�a predlo�ena sljede�a definicija pripadnosti nekoj naciji: „Pripadnik neke nacije je onaj, koji se osje�a pripadnikom te nacije.“. To je kasnije prihva�eno i u OUN, što emocionalno optere�eni nacionalisti oštro osporavaju, povremeno uop�e ne priznaju�i nekoj zajednici „pravo“ da se proglašava nacijom. Tako, na primjer, Turci ne priznaju Kurdima pravo na kurdsku nacionalnost, tvrde�i da su oni „Zapravo Turci, koji su zaboravili turski jezik“. To osporavanje prava na nacionalnost uzrokom je mnogih sukoba, a u tek minulom tragi�nom ratu u Hrvatskoj, a posebno u BiH, to je dovelo do pravog košmara suprotstavljenih nacionalnih ideologija.
Ovo dokazivanje nacionalne posebnosti posebno je burno kada se doga�a u okvirima neke postoje�e dr�ave, jer naj�eš�e vodi te�njama ka odvajanju. Te su te�nje u mnogim slu�ajevima potpuno logi�ne i opravdane – na primjer borba najstarijeg autohtonog naroda Europe: Baska za neovisnost. Me�utim, tu su nemiri i zlo, što je za podsvjesne emocionalne porive plodno polje djelovanja, poglavito kada nacionalni vo�e i vjersku pripadnost proglase temeljem svoje nacionalnosti. I krš�anstvo i islam nadnacionalne su, op�eljudske religije, a protagonisti ovih „vjerskih“ sukoba naj�eš�e su pripadnici upravo tih religija.
Ostavimo povijesti sulude, me�ukrš�anske „vjerske“ ratove u Europi. Dvadeseto je stolje�e sve više ispunjeno ovakvim sukobima. Indija je nazvana po velikoj rijeci Ind, kolijevci kulture stare preko pet i pol tisu�a godina, a ta se rijeka više ne nalazi u Indiji, nego se skoro cijelim tokom nalazi u Pakistanu, koji se od Indije odvojio na �isto vjersko-nacionalisti�koj osnovi! Te su dvije dr�ave od tada stalno u sukobu zbog Kašmira, koji je prete�no muslimanski, a ostao je u Indiji. Po ustaljenoj praksi: „zavadi pa vladaj“, tu su religijsko nacionalnu svijest „budili“ Englezi. Tako se nakon prestanka engleske vlasti, od Indije odvojio i isto�ni dio Bengala, danas dr�ava Bangladeš. No, tu nije granica iracionalnosti. Gra�ani Pakistana, ali i Iraka pripadaju dvjema islamskim sljedbama: šiitima i sunitima, pa se i oni bore za prevlast – na plemensko-vjerskoj osnovi. Vjersko-nacionalni sukobi u nesretnom Iraku, Indoneziji i drugdje, nastavljaju ovaj košmar. U svemu tomu uvijek ostaju iracionalne uzajamne ocjene: „Mi nismo kao oni, mi smo bolji, oni su za nas opasni...“, koje automatski poti�u instinktivni program obrane zajednice, a to zna�i i jedinstvo i potpuno odsustvo racionalnih procjena. Sve zapravo ovisi o tomu što misli „vo�a“.
Pojava pojma nacije povijesno je nova, pa je u po�etku bu�enja nacionalne svijesti narod obi�no zbunjen. U svijesti tih ljudi još nema nikakvog takvog osje�aja zajedništva, pa je bilo nu�no ulagati dugotrajne napore. Bu�enje nacionalne svijesti najranije je zapo�elo u zapadnoj Europi, a u ostalim dijelovima tek od sredine 19. stolje�a. To traje i sada u cijelom svijetu, �esto burno i krvavo.
Op�enito uzevši, ovakva kakvu susre�emo, svijest o nacionalnom zajedništvu spada u ideološka zajedništva, kao što su, na primjer fašizam i komunizam, a u to spadaju i sva ona ideologizirana vjerska zajedništva („samo naša vjera je prava“), kao i ona vrlo �esta; kada narodna zajednica vjeru uzima za svoju glavnu osnovu posebnosti – premda to s etni�kim, krvnim zajedništvom nema apsolutno nikakve uzajamne povezanosti. Sve ove ideologije, od kojih je nacionalizam svakako najmo�nija i u svojim nastojanjima naju�inkovitija, prvenstveno se zasnivaju na usmjerenosti sebi i ponosu sobom, uz istovremenu oštru suprotstavljenost drugima: „Jer su nam oni opasni neprijatelji“. Takav temeljni stav �ak i bez ikakvih stvarnih povoda unosi u zajednicu strah i nesigurnost, što na višem stupnju intenziteta dovodi do slijepog jedinstva i podvrgavanja vo�i. Što �e se dalje doga�ati, najviše ovisi o tomu je li vo�a imalo razuman, ili je i sam zaslijepljen ideologijom, i/ili pohlepom za vlaš�u i slavom. U takvim je slu�ajevima tragedija neizbje�na, a ilustrativni su primjeri takvih nesre�a Hitler i Miloševi�.
U psihološkom fenomenu osje�aja nacionalnog jedinstva nema mjesta osobnosti integralne li�nosti, odnosno �ovjeka kao posebnosti. Nacionalizam je „sve�der“, uzimaja�i sve što bi mu moglo pomo�i pa, na �alost, i religiju. �avla uvijek prikazujemo vrlo ru�nim i zastrašuju�im, no svakomu je �ovjeku njegov demon, ili �avao, vrlo lijep i po�eljan. Sjetimo se biblijske Eve, a vrlo �esta je izreka: „Lijepa kao grijeh“.
Takozvani „vjerski ratovi“ izme�u europskih krš�ana, kao i šiitsko-sunitski, samo su jedan vid onoga što se u stru�nim krugovima naziva integrizmom, a ispravnije bi ga bilo nazvati: „religijskim nacionalizmom“.
Divljanje ekstremnih nacionalizama �esto pripisuju samo primitivnim društvima. No pojava takvog nacionalizma spada u podru�je socijalne patologije i, pod odre�enim okolnostima, za svaki narod postoji opasnost da joj podlegne. Njema�ki je narod sigurno bio jedan od kulturno, civilizacijski i gospodarstveno najprosperitetnijih naroda svijeta. No kad se taj narod poslije I. svj. rata našao u velikoj nevolji, zavladala je op�a nesigurnost, a samim time i strah.
Da se tada pojavio neki inteligentan i razuman �ovjek, sve je moglo biti druk�ije. No pojavio se primitivni i frustrirani austrijski kaplar Hitler, izvrstan glumac, koji je neverbalnim utjecajem i emotivnim govorima, znao pokrenuti instinkt obrane. Obe�ao im je blistavu budu�nost i dao potpuno jasne smjernice. Suludost tih ciljeva i putokaza do njih, u takvim emocijama nabijenim psihološkim uvjetima ve�ina Nijemaca uop�e nije zapazila. Genetski u mozgu ugra�eni program (softver) obrane bio je pokrenut punom snagom. Ljudi su prigušili svoj integritet (osobnost i razum) i priklju�ili svoj komputor-mozak na vo�in, u cijelosti prihva�aju�i odredbu: „Führer denkt für uns“ (Vo�a misli za nas). U strahovitom ratu stradali su ne samo okolni narodi, nego i sam njema�ki narod – kao nikada ranije u povijesti.
Sovjeti su bili sljedbenici ideologije internacionalnog socijalizma pa su umjesto jedinstvene nacije imali svoju ideološku varijantu homogenizacije: „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“. Posljedice iste.
Iz prethodnog se izlaganja ne bi smjelo zaklju�iti da i sama svijest o svojoj nacionalnosti spada u socijalnu patologiju. To uop�e nije to�no. Opasna je samo psihološka lako�a spontanog prihva�anja zloupotrebe te svijesti, kojom se ljudi smišljenom ideologizacijom dovode u stanje iracionalnog, emotivnog nacionalizma – a on mo�e biti vrlo opasan. Snaga emocionalno ujedinjene zajednice mo�e biti zaista ogromna i ne smije se ostaviti izvan kontrole razuma. To je slijepa snaga, kao vatra. Pod kontrolom razumnih vo�a dobar je sluga, ali ako je prepustimo �astohlepnim vo�ama, koji �e je poticati da prije�e u stanje po�ara, katastrofa je neminovna. Na �alost, tom snagom pre�esto upravljaju zlikovci, ili �ak pravi psihopati.
* * *
3.- Etni�ka i nacionalna pripadnost naroda Bosne i Hrvatske
Umjesto mirnog „razdru�ivanja“, ratovi za odvajanje od Jugoslavije vodili su se uglavnom u Bosni (povijesno ime za BiH) i Hrvatskoj, a budu�i da je Bosna, na �alost, u svjetskim razmjerima jedan od najilustrativnijih primjera nastanka nacionalnih podjela, bez ikakvih politikanskih namjera u ovaj �u prikaz zbog povijesnih �injenica pridru�iti i Hrvatsku.
Današnji stanovnici Bosne i Hrvatske potomci su starosjedilaca, uglavnom Ilira i raznorodnih rimskih naseljenika, te ranije doseljenih, ali neorganiziranih slavenskih plemena, od kojih je zadnje došlo manje, ali vojni�ki dobro organizirano pleme Hrvata, koje je uspostavilo po�etke dr�ave i dalo joj ime. U to vrijeme više nije bilo velike seobe naroda, a bez obzira da li su ranije negdje imali svoju dr�avu, obzirom na svoju malu brojnost nisu mogli dati i neki zna�ajniji genetski doprinos.
Prema gore navedenim povijesnim �injenicama ta, na podru�jima današnje Bosne i Hrvatske vrlo neujedna�ena etni�ka mješavina, stvarna je i jedina osnova njihova polaznog etni�kog podrijetla. Prije toga su bili ono što su bili. Po takvoj etni�koj osnovi, današnji bi se �itelji cijelog podru�ja Bosne i Hrvatske mogli nacionalno opredijeliti kao Iliri, kao Slaveni – što je osnova naziva za Slovake, Slovence i Slavonce – ili kao Hrvati, jer je najve�i dio te regije nekoliko stolje�a pripadao dr�avi koja se zvala Hrvatska. Koje je krvi, odnosno kojih je gena u komu od nas više, to nitko ne zna - a nije ni bitno. Zemlja u kojoj su se tada naselili, tada se najve�im dijelom zvala Dalmacija. Po toj su se osnovi mogli nazvati Dalmatincima. Tako su u�inili, na primjer, Makedonci, slavenska plemena koja su se naselila u zemlji koja se i do tada nazivala Makedonijom.
Na ovom je podru�ju prvo organizirana hrvatska dr�ava, koja se tijekom par stolje�a prostirala i na najve�i dio krajeva koji su se nazivali Bosnom. �ivot u istoj dr�avi u to vrijeme nije mogao stvoriti nekakav trajan osje�aj op�eg zajedništva, a i da jest, taj se osje�aj ne bi mogao zadr�ati u svijesti daljnjih 900 godina. Naime, hrvatsko je kraljevstvo prestalo postojati 1102. godine, ipak zadr�avši neke oblike dr�avnosti. Mala bosanska regija ostala je samostalnom. Nastavila se širiti i ja�ati, pa je postala prili�no velikim srednjevjekovnim kraljevstvom.
Da je Bosna ostala stalno slobodnom, ili �ak da su je (1463.) Turci i okupirali, ali da oni nisu bili pripadnici islama, pa samim time i veliki dio �itelja Bosne ne bi prešao na islam; kako bi se u vrijeme po�etka bu�enja nacionalne svijesti u tom slu�aju opredijelili stanovnici Bosne?
Obzirom na tisu�godišnji kontinuitet �ivljenja u zajedni�koj im domovini Bosni (i pod Turcima je bila cjelovita), logi�no je za o�ekivati da bi se opredijelili za bosansku nacionalnost. Uz to bi bez ikakva osje�aja protuslovlja mogli prihvatiti i hrvatsko etni�ko podrijetlo. Upravo su tako postupili Austrijanci. I oni su tisu�u godina �ivjeli u istoj domovini, pa su se ne samo po dr�avljanstvu, nego i nacionalno, uglavnom opredijelili kao Austrijanci. Oni su svjesni da su etni�ki isto što su i Nijemci: germanska etni�ka mješavina. Stoga im ne smeta što govore njema�kim jezikom, pa ipak se nacionalno u najve�em broju osje�aju Austrijancima – Österreich – Isto�na (germanska) dr�ava. Ve� sam u po�etku naglasio da se nacionalni osje�aj ne temelji na biološkoj osnovi, nego je to opredjeljene, odnosno �isto psihološki fenomen.
Me�utim, stvarni tijek bosanske povijesti bio je druk�iji i u strahotama ovog obrambenog rata, koji se zahvaljuju�i bezo�nim politi�arima pretvorio i u gra�anski, omogu�io je našim demonima da nas zavedu na stranputice koje vode u apokalipsu.
Turski su osvaja�i pripadali potpuno razli�itoj kulturi, civilizaciji i religiji. Tijekom mnogih stolje�a veliki je dio naroda sve to prihvatio. Pojam nacije u to vrijeme nije postojao, a podjela je bila isklju�ivo po vjerskoj pripadnosti. Ovdje treba naglasiti da sve do 1918. g. u Bosni nije bilo potomaka etni�kih Srba, osoba koje su se doselile iz Srbije. U vrijeme stolje�â turske okupacije, Srbi su bje�ali u Mad�arsku i sjeveroisto�ne krajeve Hrvatske a toponimi: „Zemun be�anija“ i �etiri „Be�anijske kose“ jasno dokazuju tu „be�aniju“.
Klju�nu je ulogu u kasnijim katastrofalnim doga�ajima imala upavo tijesna povezanost vjerske i nacionalne pripadnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Još od bizantskog cara Konstantina u IV. stolje�u, u isto�nom dijelu carstva Crkva je bila organizirana regionalno, odnosno svaka je dr�ava imala svoju autokefalnu (autonomnu) crkvenu organizaciju, a sve su bile podre�ene carigradskom patrijarhu. Nasuprot tomu u zapadnom dijelu Rimskog carstva papa je organizirao centralizirano ustrojstvo. Razlike su bile i u nekim obredima, ali to nije predstavljalo problem. Nakon stoljetnih sporenja o nekim teološkim problemima, crkvenim raskolom iz 1054. Crkva se i formalno podijelila na Katoli�ku i Pravoslavnu.
To još nema nikakve veze s nacionalnoš�u. PC-e su u regijama pod bizantskom jurisdikcijom bile autonomne i pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha, dok su ostale bile katoli�ke, pod neposrednom jurisdikcijom pape. Srbi su u 7. stolje�u primili krš�anstvo od rimskih sve�enika, pa je sve do 12. stolje�a Srbija bila katoli�ka dr�ava i prvi srpski kralj Stevan Nemanja primio je kraljevsku krunu od pape. No, na inicijativu njegova brata Rastka, s kalu�erskim imenom Sava, carigradski patrijarh ju je pripojio kao autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, a kralj Stevan Nemanja je ponovno okrunjen bizantskom krunom.
Bizant je dugo imao jurisdikciju nad dijelom jadranskog priobalja, pa su i krš�ani tog podru�ja pripadali pravoslavnim krš�anima. Prema tome, pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od srpskog, a ni jedno nema nikakve veze s nacionalnoš�u.
Tek su za vrijeme turske vladavine bosanski, kao i oni pravoslavni vjernici iz dijela osvojenih hrvatskih podru�ja stavljeni pod crkvenu jurisdikciju SPC, a prva Eparhija SPC uspostavljena je u Podrinju tek po�etkom 18. stolje�a. Turska je bila u zategnutim odnosima s Vatikanom, pa je jedino bosanskim franjevcima bilo dozvoljeno djelovanje u Bosni. SPC je u�ivala ve�e povlastice, pa je time privla�ila i katoli�ke vjernike. Biskupija u Trebinju je bila najstarija katoli�ka biskupija u Bosni. No po�etkom osamnaestog stolje�a došla je u nepremostive teško�e zbog tvrdog inzistiranja Vatikana na latinskoj liturgiji. Kako nisu imali sve�enika koji znadu latinski, tamo su dolazili kr�ki glagoljaši. No i to je definitivno zabranjeno, pa se cijela biskupija (bez biskupa koji je boravio u Dubrovniku) organizacijski priklju�ila SPC-i, �ime je kasnijim povijesnim razvojem postala „najsrpskijim“ dijelom Bosne – što s izvornim srbijanskim etnosom nema apsolutno nikakve veze.
No, u 19. se stolje�u srbijanski politi�ar i dr�avnik Garašanin pojavljuje kao sna�ni za�etnik ideje Velike Srbije, povezuju�i pripadnst SPC-i sa srpskom nacionalnoš�u, a tu mu svojom tvrdnjom; „Srbi svi i svuda“ sna�no poma�e jezikoslovac Vuk Karad�i�.
Za portal: Prof. Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr
Sutra na portalu nastavak:
Uzroci raspada Jugoslavije
2. dio
