KAKO JE MOGUCE NESTO ISPRAVNO RECI KRIVIM RIJECIMA

Lirika njemackoga govornoga podrucja obogacena je novim jezicnim izricajem, koji se, doduse, ne pridrzava osnovnih gramatickih i pravopisnih pravila, ali kako kriticari pisu, pogadja izravno u srce. Rijec je o poeziji Dragice Rajcic, knjizevnici podrijetlom iz Splita, koja, pisuci o stvarnosti ljudi, koji kao i ona sama nisu domacini u zemljama svoga boravka, pokazuje kako svijet vidi druga, dosljacka strana, koja inace nema mogucnosti artikuliranja vlastite pozicije. Dragica Rajcic je jedna od nositeljica nagrade Adalbert von Chamisso, koja se dodjeljuje piscima stranog podrijetla, koji koriste njemacki jezik kao knjizevni jezik, a to im nije materinski jezik.

Jedna Vasa pjesma s neobicno jakom porukom nosi naslov "Polupjesma zene gosta". Zasto?

Jako sam skepticna prema apsolutnoj poeziji, jer u apsolutnoj poeziji je zivot pretocen u apsolutno, sto zapravo znaci da ga vise i nema. Polupjesmom se moze jos disati u stvarnosti. Umjetnost je u konacnici nedostatak zivota, jer da bi nesto bilo pretoceno u umjetnost, mora kao takvo isceznuti u stvarnosti. Zena-gost sadrzi u sebi primjese ljepote, dobrote i umilnosti koja se takvim dvjema rijecima pripisuje u drugom kontekstu. Ja ironiziram onda funkciju te zene, koja niti je gost niti moze u svojoj funkciji radnice njegovati ljepotu. Zato sam dala takav naslov knjizi "Polupjesme zene-gosta".

A to zapravo moze znaciti da umjetnost na neki nacin ovladava stvarnoscu. Umjetnik kao uoblicitelj ili tvorac ?

Da. I to je jedan od nacina da se zagospodari viseznacnom ljudskom stvarnoscu. Jer oblikovati je, znaci biti njezinim tvorcem ili barem se prepustiti toj iluziji koja pruza sigurnost.

Ocito se radi o jednom velikom nesporazumu. Milijuni ljudi dolaze u zapadne zemlje iz egzistencijalnih razloga, a naziva ih se gostima. Je li posrijedi cinizam?

Onaj tko zivi i radi tu, ne moze biti gost. Reci nekome da je gost tko cisti ulice, pere zahode, brise podove, zaista je neistinito, a i sluzi ignoriranju gosta. U svojim pjesmama pokusavam, ponovno dati rijecima njihovo znacenje koje jest i k tome ono sto jos nisu rekle tako. Poezija je doticanje necega izvan rijeci ili njegovo dozivanje u svijest ili novonastajanje. Svakodnevni jezik je u sluzbi politickoga diskursa nejednakosti, dok je jezik poezije, da spomenem Tina Ujevica, pobratimstvo dusa u svemiru gdje prestaju razlike medju ljudima i gdje istost u razlikama nema za posljedicu diskriminaciju.

Na to je vec upozorila slavna Hannah Arendt.

Upravo je u tome razlika izmedju politike i knjizevnosti. Knjizevnost nije apoliticna, pogotovo ne ono sto ja pisem, ali je njezina politicnost suprotnost politici, koju vode politicari: Ja zapravo afirmiram jedan sluzbeno prihvaceni jezik, poprativsi to velikim upitnikom.

Kako bi valjalo prevesti na hrvatski "Lebendigkeit ihre zur�ck" - to je ujedno naslov Vase druge zbirke?

Zivot vratiti natrag.

Uvijek sam mislio da bi malo leprsaviji izraz kao "Povratak zivahnosti" mozda bolje odgovarao?

Ne. Lebendigkeit nije neka poigrana zivahnost, nego pokusaj opet povratiti ono sto je bilo zivo u covjeku, a ta recenica tocno "zna", da se to ne moze napraviti, jer se ne moze ici unatarg. Na kraju je puno vaznije, od same rijeci, povratiti zivotu njegovu supstancu.

To pak znaci povratiti zivotu zivot?

Naslov je uzet iz jedne pjesme koja je nastala tijekom rata. Odnosi se na cin kojeg je nemoguce uciniti nedogodivim - bilo da se odnosi na smrt poginulih bilo na smrt necega ljudskoga u zivima.

Jeste li Vi uvjereni da samo dobro dolazi u nebo - tako, naime, glasi naslov Vase knjige kratke proze?

Nisam. Cudni su putovi nebeski. Prvo bi trebalo definirati sto je to dobro. Drugo, nasa povijesna iskustva nas upucuju na zakljucke, da i ono sto se katkad definira opcenito dobrim, zapravo se pokazuje losim, cak i pogubnim. Pogledajmo samo svijet i dogadjaje oko nas.

Posljednja Vasa zbirka pjesama "Post bellum", iako ne samo ona, sadrzi snaznu notu gotovo neprimjetnog humora i ironije, koja pkatkad prelazi u cinizam. Je li to Vas nacin suprotstavljanja klisejima?

Uporaba humora i ironije u poeziji, barem u onoj njemackoga govornoga podrucja, osim kod nekolicine pjesnika, nije uobicajena, kao sto je to bio slucaj u totalitarnim sredinama u istocnom dijelu Europe, gdje je djelomice i danas prisutna. Mozda su to i dalmatinski "geni". Ja se pokusavam suprotstaviti "ozbiljnoj i uniformiranoj" interpretaciji stvarnosti i dati oduska apsurdnim i smjesnim stranama, inace ne bas vesele problematike odnosa pojedinca i sredine, koja mu, blago receno, nicim nije sklona.

Jedno pitanje iz jedne Vase pjesme doslovce glasi: Kako je moguce nesto ispravno reci krivim rijecima?

Pitanje krivih rijeci se sigurno odnosi na uporabu knjizevnoga jezika u mojim pjesmama. Pa pitanje iskrivljenosti simbola za transport shvacanja ne iskrivljuje ono sto iza takvog simbola stoji, a to je iskrivljena stvarnost onih koji se i u zivotu ne mogu ispravno tim simbolima-rijecima sluziti. Znaci da je izricaj "kako krivim rijecima reci nesto pravo" moguc, ako se polazi da se time zeli opisati stanje krive stvarnosti i na nju upozoriti. Kriva stvarnost je imperativ vecine prema manjini i ne daje nikakvu mogucnost da oni koji se stvarnoscu ne znaju i ne mogu sluziti, kazu nesto o toj stvarnosti kako je sami dozivljavaju.

Polazim od pretpostavke da jezik nije jezik kojemu je struktura jednom za vazda sama dana, nego je to zivo tkivo koje se formira i koje opet stvarnost oblikuje, a to je jedan proces koji djeluje s obje strane i svaki zahvat u jeziku je i mogucnost "osvjetljavanja" stvarnosti. Ovdje mislim u prvom redu na trazenje tkz. zenskog pisma i zenskog nacina vidjenja stvarnosti, koja je za mene usporediva sa stvarnoscu stranaca, koji se ne mogu snaci u zadanom im jeziku onih koji vladaju stvarnoscu putem definicije.

_________________________________________________________

im meer ist u moru je
einsamkeit blau samoca modra
und hinter dem berg a iza brda
atmet sie gr�n dise zeleno
das ist nat�rlich eine to je naravno
l�ge laz
aber so kann ich ali tako mogu
einsamkeit farbig samocu bojama
�berlisten prebojati

__________________________________________________________

Kako je zivjeti stranoj osobi u stalnoj opsanosti od "Feuerwunde", zapravo rane dobivene podmetnutim pozarom?

Feuerwunde ili opeklina se ne dogadjaju samo ljudima koji bjeze iz svoje domovine da bi opet bili napadnuti, da bi neki novi nacisti potpalili kuce njihova novoga boravka. Opekline sse dobivaju i onda kad status stranac znaci ne biti isti, ne biti covjek u punom smislu te rijeci, nego nositelj svoje putovnice, nositelj nekih osobina, vecinom negativnih, koji se tvojoj naciji pripisuju. Opekline su i onda kad se dopusti da se to dogadja, a to ne mislim samo na ovu ovdje sredinu, i kad se suti, dok se to drugim ljudima cini.

Svojim ste nacinom pisanja dali na neki nacin glas onim nijemim ljudima prezicnije receno onima koji govore kako Vi pisete, naime strancima.

Jedan me je nakladnik jednom prilikom nazvao i poceo uvjeravati da bi naslov jedne pjesme preinacio. Nisam mu dopustila, jer sam ja autor, a autorstvo predstavlja i slobodu i odgovornost za ono sto i kako pises bez obzira na trziste. Ja nisam pocela ni pisati ni objavljivati zbog teme o kojoj pisem, vec me je slucajno osobna situacija dovela do teme izbjeglistva, do teme biti stran, do teme domovine i sl. Ja sam pisala uvijek i to je, iako sam promijenila jezik pisanja, ostala potreba i konstanta pa i sam zivot ili kako sam u petnaestoj godini napisala: "Od svih putova za covjeka ja sam odabrala pjesmu nije mi do pjesme". Da bi se bilo pisac, mora se biti kadar razlikovati pisanje dnevnika od pisanja poezije, sto opet znaci, da valja imati distancu od stvarnosti barem za siljak noza. To spasava pisca kao osobu i daje mu poziciju koja je unutra "lyrisches ich" i vani izvan teksta.

Ipak su Vase knjige kod citatelja kao i Vasi cesti nastupi na citanjima ponukali ljude na razmisljanje, mozda pojedince cak potakle i na neki respekt prema gastarbeiterima?

Onda je to probudio Bog, koji mi je dao dar pisanja. Tim se darom covjek mora ponizno sluziti. Ja volim odredjene rijeci kao sto je naprimjer rijec milost (Gnade). Dogodi se trenutak ganuca i njeznosti nekih sila u nama koje ne iziskuju na tome da ih ljudsko bice mora zasluziti. Na taj nacin vidim i trazenje tih osjecaja u sebi samoj, koje onda moram poslati i darovati drugim ljudima. Ili kad pisem nekad istinu, koja gotovo siba u lice, onda je to istina o covjeku i moram je napisati iz tih razloga. Ja duboko vjerujem u jednu eticku i dobru prirodu ljudi i to ne zelim i necu iznevjeriti u svom govoru. Lijepo je cuti kad ljudi kazu nakon citanja: Hvala Vam! U nama ste nesto pomakli. Ali, sto ja mogu pomaknuti, pokrenuti sto nije kao jeka u drugom covjeku!

Svijet se ipak pomice!

Da. Ako samo jedan covjek raste duhom, vec je svijet puniji, bogatiji, ljepsi. Upravo sama to duboko osjecam. Ja ne mogu pisati knjige na odredjeno vrijeme, nego ja moram ici zivotom sa svojim stvaralastvom i onda kad rijec posatane jedno sa mnom (moj neologizam "verfleischt ist das Wort" - rijec postaje mesom, utjelovljuje se - je usao u Duden).

Za neke kulturne krugove Vasa je poezija neprihvatljiva, jer ne odgovara ustaljenom standardu jezika. Rebelira li uistinu pjesnikinja ili se radi o literarnoj provokaciji?

Literarna provokacija bez ucinka ili rebeliranje zbog rebeliranja nije samo po sebi nesto znacajno. Meni se cini da neprihvatljivost moje poezije cilja i u neprihvatljivost svega sto nije "cisto" i sto nije uzviseno u smislu poeticnosti i klasicnog shvacanja lirike prema tradiciji njemackih klasika. U umjetnickom smislu je normalno da svaki citatelj moze i mora imati svoje misljenje o tekstu. Moja prihvacenost u odredjenim krugovima kako kriticara tako i citatelja je nepobitna i to me veseli, ali zapravo za stvaralastvo nema neke direktne veze uspjeh i nacin pisanja glede sadrzaja. Pisac mora pisati - i to je sve.

Slijedece je kazaliste?

Kazaliste je pravi odgovor na pitanje sto se dogadja s rijecju kad udje u ljudsko tijelo. Sto radimo s rijecima u konkretnoj osobi ili karakteru ili situaciji. Iako sam napisala dva kazalisna komada, osjecam se jos uvijek u hodalici i upravo puno ucim sama, rezirajuci s mladima. Ovo je pripremna faza za tu novu dimenziju i fascinaciju. Evo kako to vidi kazalisni kriticar Tobias Hoffmann u bernskoj novini "Der Bund", povodom izvedbe komada "Aufliebeseen": " 'Doljubljenja' je nedijaloski tekst Dragice Rajcic, Hrvatice koja zivi u St. Gallenu, nastao na poticaj Petera Schweigera, direktora kazalisne kuce u St. Gallenu. U njemu autorica prica (bolje recneo uokruzuje) jako autobiografski obojenu pricu cetrdesetgodisnje Mene, koja smrtonosnim padom pogiba u jednom domu za izbjeglice. Ona je 'ostatak etnickog ciscenja', kojega se u egzilu (u Svicarskoj) treba sto prije osloboditi. Tekst je pisan 'strancima vlastitim', tudjinskim njemackim, i ostavljen u sirovom obliku, jer nije moguce zakljuciti sto je namjera, sto grjeska a sto neznanje. A neobicne slike i smjele spojnice su aduti ove literature, koja je nesto kao 'art brut' ".

Razgovarao Tihomir Nuic

Bibliografija
"Halbgedichte einer Gastfrau" Verlag Narziss und Ego , St. Gallen 1986 Lyrik
"Lebendigkeit einer z�ruck" Verlag Eco, Z�rich 1992 Lyrik
"Nur Gute kommt ins Himmel" Verlag Eco 1994 Z�rich Kurzprosa
"Post bellum" Verlag Edition 8, Z�rich 2000, Lyrik
"Ein St�ck Sauberkeit" Theaterst�ck 1993, igran u Schaffhausenu, M�nchenu i razlicitim svicarskim gradovima
"Aufliebeseen" Theaterst�ck 2000 Gradsko kazaliste St. Gallen

Nagrade
Prva nagrada Stran u Svicarskoj Sveucilista Bern 1988
Adelbert von Chamisso potporna nagrada M�nchen 1994
Potporna nagrada grada Merana ( I) za liriku 1994
Kulturna nagrada grada St. Gallen 1996
Kutruna potporna nagrada kantona St. Gallen 2000
Potporu je dobila od Zaklade Pro Helvetia, grada i kantona St. Gallen, Zakalde Elisabet F�rberg , UBS

Duznosti
Clanica je predsjednistva Saveza svicarskih pisaca
(zastupnica "pete" literature tj. pisaca imigranata)
Clanica predsjednistva ITI ( Internationales Theaterinstitut)

©Copyright Hrvatski Internet Portal u Svicarskoj www.arhiva.croatia.ch