|
IZDANJA
"Bakari� - Politi�ka biografija"
"Komunisti�ki hrvatski ban"
koji nije �elio samostalnu Hrvatsku, ali joj je nehotice pridonio
Do kraja �ivota Bakari� je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je rije� o racionalnom zaklju�ku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osu�eno na propast
Kao što je u zadnjih desetak godina ve� postalo tradicija, i 120. ro�endan Josipa Broza Tita njegovi �e štovatelji proslaviti u svibnju u Kumrovcu okupljeni oko Titove rodne ku�e uz anakronu ikonografiju propale socijalisti�ke Jugoslavije. Tito, njegovo djelo i zasluge, zlo�ini njegova re�ima i pikanterije iz �ivota neiscrpna su tema rasprava u Hrvatskoj. Kao što je za svoje vladavine zasjenjivao sve svoje suradnike, sli�no je i danas. Ne �udi stoga što je tek nedavno objavljena prva monografija posve�ena Vladimiru Bakari�u, jednom od najbli�ih Titovih suradnika koji je gotovo 40 godina bio najmo�niji politi�ar u Hrvatskoj. Rije� je o knjizi "Bakari� - Politi�ka biografija" autora povjesni�ara Dine Mujad�evi�a, koju su objavili Hrvatski institut za povijest – Podru�nica Slavonski Brod i nakladni�ka ku�a Plejada iz Zagreba, a javnosti je promovirana upravo uo�i 100. godišnjice Bakari�eva ro�enja, koja je bila 8. o�ujka.
Naslovnica Vjesnika u povodu Bakari�eve smrti
FOTO: ARHIVA
Osim nekoliko �lanaka u medijima, to je bilo i jedino podsje�anje na politi�ara kojeg su nazivali komunisti�kim hrvatskim banom, �ovjekom koji nije �elio samostalnu Hrvatsku, ali joj je neposredno i nehotice pridonio. I dok se s Titovom osobom ve�e i ono što je u socijalizmu bilo dobro, poput gospodarskog i društvenog napretka, Bakari� je u kolektivnoj memoriji ostao upam�en kao simbol onog negativnog što je karakteriziralo komunisti�ku vladavinu. Pamti ga se kao konzervativnog politi�ara koji, zaslijepljen komunisti�kom ideologijom i �eljom za vlaš�u, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakari�a vrlo je pojednostavljena. Bakari�, doduše, nije imao karizmu, kao kroni�ni plu�ni bolesnik bio je loš govornik i nije te�io popularnosti u masama. No, ve�i dio politi�ke karijere uz Edvarda Kardelja bio je predvodnik reformisti�ke frakcije u jugoslavenskoj partiji koja je omogu�ila i gospodarsku reformu 1965., pad Aleksandra Rankovi�a 1966., Hrvatsko prolje�e i ustav iz 1974. temeljem kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije stekle samostalnost.
Ipak, kod Bakari�a je trajno bila ukorijenjena odbojnost prema liberalnoj demokraciji, pa �ak i prema zapadnoeuropskim socijalistima poput Willija Brandta, Brune Kreiskog i Olofa Palmea koje je optu�ivao da se u kriznim momentima uvijek stavljaju na stranu "crne reakcije" i prigovarao im što u zemljama Tre�eg svijeta promi�u višestrana�je. Do kraja �ivota Bakari� je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je rije� o racionalnom zaklju�ku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osu�eno na propast. Bio je svjestan kompleksnosti stanja u kojem su se nalazili Jugoslavija i Hrvatska i zato je bio sklon taktiziranju te mo�da i pretjeranom oprezu, što je donosilo rezultate, ali ne i popularnost. Za usporedbu, Savka Dab�evi� Ku�ar i Miko Tripalo postupili su druk�ije i na kraju do�ivjeli neuspjeh, ali su trajno ostali upam�eni kao pozitivci i �rtve.
Kao diplomirani pravnik Bakari� je bio najobrazovaniji �lan partijskog vrha, jedini je imao doktorsku titulu, imao je široko znanje iz povijesti, ekonomije, prava, sociologije, marksizma, a za razliku od svojih drugova radni�kih i selja�kih korijena, potjecao je iz gra�anske obitelji. To mu je davalo dovoljno samopouzdanja da se u mnogim pitanjima postavlja kao arbitar �iji se stavovi ne dovode u pitanje. Mujad�evi� spominje primjer iz 1964. kad je Franjo Tu�man, tadašnji direktor Instituta za historiju radni�kog pokreta, tvrdio da je glavni razlog slabosti prve Jugoslavije bilo neriješeno nacionalno pitanje. Bakari�a je to naljutilo jer je "o tome govorio hiljadu puta u svom �ivotu", te je mislio "da su te stvari gotove".
Bakari� na Trgu bana Jela�i�a 1945.
FOTO: ARHIVA
Prvi �ovjek hrvatske politike Bakari� je bio dulje i od Tita, od listopada 1944. kad je došao na �elo hrvatske partije pa do smrti 16. sije�nja 1983. Bakari� je umro na du�nosti potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije �etiri mjeseca prije nego što je trebao preuzeti du�nost predsjednika. Naslijedio ga je njegov dugogodišnji suparnik Mika Špiljak, još jedan zanimljivi protagonist hrvatskog i jugoslavenskog politi�kog �ivota koji svoju politi�ku biografiju tek o�ekuje. Za razliku od Špiljka, koji je obnašao sve najviše funkcije na saveznoj razini, Bakari�eva karijera ipak je prije svega ostala vezana uz Hrvatsku. Komunisti�ku partiju Hrvatske (od 1952. Savez komunista Hrvatske) vodio je do 1969., istodobno je od 1945. do 1953. bio i predsjednik hrvatske vlade, a zatim do 1963. predsjednik Sabora te time i formalno prvi �ovjek Hrvatske. Od 1969. bio je �lan najviših tijela SKJ, a od 1974. i Predsjedništva Jugoslavije.
Mujad�evi� je opširno analizirao Bakari�evo politi�ko djelovanje koriste�i u velikoj mjeri arhivsku gra�u, me�u kojom su i stenogrami njegovih razgovora. Autor Bakari�a smješta u realni kontekst njegova vremena tako da knjiga u velikoj mjeri rekonstruira tadašnji jugoslavenski politi�ki sustav i me�unarodne odnose, a objašnjava i odre�ene politi�ke procese unutar Partije, kao i nastanak Hrvatskog prolje�a. Jedno od najzanimljivijih pitanja u vezi s Bakari�em je njegov stav prema Hrvatskoj i Jugoslaviji - smatrao je da potrebe Hrvata i drugih naroda za dr�avnoš�u mogu biti ostvarene jedino u sklopu jugoslavenske federacije koja je time riješila njihovo nacionalno pitanje. Protivio se unitarizmu, ali je naglašavao da pripadnici pojedinih nacija ne smiju zaboraviti da nacionalna prava ostvaruju u jugoslavenskoj zajednici i da elementi jugoslavenske povezanosti moraju opstati. Izra�avanje nacionalnih osje�aja trebalo je biti ograni�eno i nadzirano prema partijskim smjernicama. Bakari� je jugoslavensku federaciju zamišljao kao �iv organizam i govorio da federacija treba federirati, odnosno biti elasti�na kako bi se omogu�ile promjene jer ono što je jednom usvojeno ne vrijedi vje�no.
S Vladimirom Nazorom 1946.
FOTO: ARHIVA
U svakom slu�aju, Bakari� je zanimljiva i kompleksna povijesna li�nost, no u zadnjih dvadesetak godina uglavnom ga se spominjalo po zlu ili po marginalnostima kao što su njegovi partijski nadimci Svileni i Mrtvac ili navodno �idovsko podrijetlo. Tvrdilo se da mu je pravo prezime Kupfer (na njema�kom bakar) ili Kupferstein, iako je Bakari�ev djed zapravo bio Hercegovac. Prezivao se Galac, ali je preuzeo prezime svoje prve �ene koja je pripadala staroj li�koj obitelji. Njegov sin Stjepan Bakari� slu�bovao je kao sudac u Velikoj Gorici gdje mu se 8. o�ujka 1912. rodio najstariji sin Vladimir. Kasnije je Stjepan Bakari� bio predsjednik suda u Ogulinu, te je 1927. osudio na sedam mjeseci zatvora bivšega komunisti�kog aktivista u Kraljevici Josipa Broza. �ekaju�i su�enje, Broz je po�eo štrajk gla�u, no sudac Bakari� posjetio ga je u zatvoru i nagovorio da prestane, obe�avši brz po�etak su�enja, a prema tvrdnjama Titova biografa Vladimira Dedijera, slao mu je juhu iz svoje kuhinje da se oporavi te ga odveo u svoju ku�nu knji�nicu i pokazao marksisti�ke knjige koje je imao. To vjerojatno nije to�no, ali zgoda je zanimljiva zbog Titova kasnijeg bliskog odnosa sa sinom �ovjeka koji ga je osudio na zatvorsku kaznu.
Poput oca, i Vladimir Bakari� odabrao je pravni�ku karijeru, a 1937. je, temeljem polo�enog rigoroza, postao doktor, te je zatim do 1941. radio kao odvjetni�ki pripravnik. Kao student najprije je bio simpatizer HSS-a, no nezadovoljan njegovom nedjelotvornoš�u po�eo se pribli�avati komunistima. Postao je 1933. �lan marksisti�ke skupine, a godinu dana kasnije i �lan SKOJ-a. Njegove sposobnosti uo�io je sekretar SKOJ-a Boris Kidri� koji je ipak upozorio da je Bakari� sklon samostalnom djelovanju bez nadzora �lanova KPJ. No, kao i mnogo puta kasnije, pokazalo se da je Bakari� osoba kakva Partiji nedostaje. Iste godine kad je izabran za sekretara sveu�ilišne organizacije SKOJ-a Bakari� je 1935. uhi�en i osu�en u Beogradu na šest mjeseci zatvora. Pravi uspon u partijskoj hijerarhiji po�eo je Titovim dolaskom na mjesto generalnog sekretara 1939., �ime po�inje boljševizacija partije i uklanjanje frakcija. Bakari� se priklonio Titovu smjeru, te je 1940. ušao u politbiro CK KPH. Uglavnom se bavio propagandom - 1939. ure�ivao je Naše novine, a kad je 1940. pokrenut Politi�ki vjesnik, povjeren mu je nadzor novinskih tekstova.
Bakari� i Tito na Prvoj konferenciji nesvrstanih u Beogradu 1961.
FOTO: ARHIVA
Propaš�u Jugoslavije nakon agresije Sila osovine KPJ pokre�e ustanak, no Bakari� boravi u Zagrebu sve do prosinca 1941. kad je imenovan politi�kim komesarom Glavnog štaba Hrvatske. Zada�a mu je bila nadgledanje provedbe partijskih smjernica u vo�enju partizanske borbe, no s obzirom na to da je Glavni štab sve do osnutka ZAVNOH-a u lipnju 1943. bilo najviše politi�ko tijelo na partizanskom podru�ju, Bakari�ev posao bio je mnogo slo�eniji i zahtijevao je mnogo opreza. Cilj mu je bio uz Srbe u ustanak uklju�iti i Hrvate da bi se uklonila predrasuda o Hrvatima kao glavnom osloncu Sila osovine u Jugoslaviji. Me�utim, to nije bilo lako. Hrvati su odbijali odlaziti u partizane jer su im pristupali i bivši �etnici, a kao osvetu zbog ustaških zlo�ina srpske partizanske jedinice �inile su zlo�ine u hrvatskim selima na Baniji. Da bi ustanku osigurao masovnu potporu, Bakari� je suzbijao pretjeranu ideologizaciju i lijeva skretanja, a unato� �estokom 'kursu' prema �etnicima, ipak je bio zadr�an oprez prema izbjegli�koj vladi koja je podr�avala �etnike jer je istodobno u�ivala potporu saveznika. Protu�etni�ki stav trebao je pridobiti Hrvate, a Bakari� je zauzeo i pomirljiv stav prema domobranima za koje je tra�io da ih se tretira kao budu�e partizane. Govorio je i da od Hrvata ne treba bezuvjetno tra�iti da idu u borbu protiv ustaša, nego protiv okupatora i �etnika, nadaju�i se da �e kroz tu borbu shvatiti i ulogu ustaša. U tom duhu, Bakari� je na prvom zasjedanju ZAVNOH-a u lipnju 1943. rekao da je taj skup dokaz kako Hrvati ne podr�avaju osovinski poredak i NDH te da vije�nici ZAVNOH-a mogu oprati sramnu ljagu koju je na hrvatski narod bacio Ante Paveli�.
Zbog slabih veza s Vrhovnim štabom u Bosni Bakari� je uglavnom bio prepušten sebi, pa je hrvatski partizanski pokret u velikoj mjeri bio neovisan, barem do jeseni 1942. kad zbog ja�anja partizana dolazi do kontinuiranog dodira s partizanskim vodstvom.
Bakari� pozdravlja Hruš�ova pri njegovu dolasku u Zagrebu 1963.
FOTO: ARHIVA
No, kad je tijekom IV. ofenzive na po�etku 1943. Tito zapovjedio hrvatskim partizanima povla�enje u Bosnu, Bakari� je to odbio, svjestan da bi to zna�ilo propast ustanka u Hrvatskoj te su samo poslane u pomo� dvije brigade.
Tito je bio nezadovoljan i kad je u rujnu 1943. ZAVNOH donio odluku o priklju�enju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj s objašnjenjem da samo AVNOJ mo�e ništetnima proglašavati ugovore Italije s Kraljevinom SHS i NDH. Bakari� je pak bio nezadovoljan što je Vrhovni štab koristio sve više hrvatskih jedinica, �ime se slabila partizanska vojska u Hrvatskoj, a zbog tog stava Glavni štab Hrvatske u studenom 1943. od Tita je zaradio ukor. U to vrijeme postupno se smanjuje samostalnost hrvatskih partizana, a i Bakari� je otišao iz Hrvatske da bi postao �lan privremene partizanske vlade, Nacionalnog komiteta oslobo�enja Jugoslavije kao zamjenik povjerenika za vanjske poslove Josipa Smodlake. On je uglavnom boravio na Visu i u Italiji, pa je resor vanjskih poslova zapravo vodio Bakari�. Pre�ivio je desant na Drvar u svibnju 1944., dva dana proveo je u napornom bijegu, te se prebacio na Vis. Boravak u Vrhovnom štabu promijenio je Bakari�eve stavove dotad bliske sekretaru CK KPH Andriji Hebrangu, kojem je prigovarano da pretjerano naglašava hrvatsku posebnost unutar KPJ i Jugoslavije. Bakari� je postao eksponent partijskog vrha, te je u listopadu naslijedio Hebranga na �elu hrvatske partije.
Na samom kraju rata Bakari� je 14. travnja 1945. u Splitu formirao hrvatsku vladu s kojom u svibnju dolazi u Zagreb i posve�uje se izgradnji nove vlasti te obra�unu s pristašama okupatora i ustaša. Prema arhivskim dokumentima, Bakari� se suprotstavljao masovnim likvidacijama kako nova vlast ne bi izgubila potporu me�u Hrvatima. Me�utim, nakon završetka rata Bakari� nije imao nadzor nad vojskom i Oznom, tako da nije uspio spasiti ni svoju ministricu financija Anku Berus kojoj se vojska uselila u ku�u i oplja�kala dio stvari. Bakari� je nastojao spasiti i zarobljene domobrane za koje je tvrdio da su bili zavedeni, a u svibnju 1946. na sjednici politbiroa CK KPH kazao je da se Hrvati osje�aju zapostavljeno te kako treba u�initi sve da osjete kako je ovo njihova dr�ava.
Razgovor s Krle�om
FOTO: ARHIVA
Istodobno, Bakari� je aktivno sudjelovao u kampanji protiv Katoli�ke crkve. Bio je glavni organizator su�enja nadbiskupu Alojziju Stepincu koje je ne samo detaljno pratio, nego je dobivao i sve materijale sa su�enja. I danas su sa�uvani u fasciklu na kojem je napisao "Lojzek".
Bakari� je poticao i koordinirao prosvjede "prore�imskih" vjernika, a u lipnju 1948. na politbirou najavljuje oštru borbu protiv "popova" na terenu. Zapovjedio je da se uhiti nekoliko sve�enika u Istri, da se zatvori "popovska" gimnazija u Zagrebu, ukinu vrti�i koje dr�e "opatice" te da se ometaju procesije i hodo�aš�a. Istodobno, Bakari� je pokušavao odr�avati dobre odnose s biskupima iz Istre i Dalmacije koje se smatralo pomirljivijima prema re�imu, pa je vlada dala potporu za nekoliko sjemeništa i za obnovu senjske katedrale. U kasnijem razdoblju Bakari� je zadr�ao suzdr�anost prema crkvi, ali bio je svjestan da komunisti�ka represija prema vjernicima nema u�inka. Dok je 1959. rekao da ne treba dopustiti obnovu svih porušenih crkava, jer �e u budu�nosti ionako slu�iti manjini, 1961. je rekao da je za SKJ kontraproduktivno suzbijati nazo�nost stanovnika vjerskim obredima i vjeronauku jer su tada crkve punije. Samokriti�nost je pokazao i 1953. kad je cini�no rekao da je marksisti�ka pedagogija u stvari katoli�ka pedagogija obojana crvenom bojom, a �asopis Pionir usporedio s predratnim listom An�eo �uvar, rekavši da razlike u pedagoškoj razini gotovo i nema, jedino je u Pioniru na naslovnici umjesto an�ela pionir, a umjesto Isusa neki 'rukovodioc'.
Iako je bio vjerno na partijskoj liniji, Bakari� je ve� 1947. istupio protiv prisilne kolektivizacije te javno rekao da su zadruge štetne, kao i progoni "kulaka". No, ve� idu�e godine promijenio je retoriku, ali daljnji razvoj doga�aja dao mu je za pravo jer su zadruge raspuštene. Otkako je 1950. po�elo uvo�enje samoupravljanja, Bakari� je uz Kardelja glavni promotor te ideologije kojoj je, u skladu s Marxovim u�enjem, cilj odumiranje dr�ave i prepuštanje dr�avnih i gospodarskih funkcija izravno stanovništvu. To je dovelo do ja�anja subjektiviteta republika, što je ozakonjeno ustavom iz 1963., a gospodarska reforma 1965. uvodi i neke elemente tr�išnog gospodarstva. Me�utim, Bakari� se klonio svakog nacionalizma. Nije se zalagao za suzbijanje identiteta hrvatske nacije, ali ja�anje dr�avnosti Hrvatske kao nacionalne dr�ave hrvatskog naroda smatrao je protivnom interesima Hrvata. Vjeran ideji samoupravljanja, smatrao je da se slabljenjem savezne dr�ave ne smije ja�ati ni republika kao nacionalna dr�ava, nego ovlasti treba prenijeti na neposredne proizvo�a�e. Upozoravao je da prenaglašavanje nacionalizma izolira Hrvatsku unutar Jugoslavije i ja�a centraliste, no istodobno je �estoko napadao i njih predbacuju�i im da su na pozicijama integralnog jugoslavenstva od prije 1941. U prosincu 1965. Bakari� je ustvrdio da je savezni centralizam politi�ki razbijen, ali da �e novi izazovi biti republi�ki centralizmi, odnosno nacionalni pokreti u republikama, što se kasnije potvrdilo. Glavno Bakari�evo razo�arenje i neuspjeh je što se u �lanstvu Partije i gra�anstvu nije pojavio izvorni pokret koji bi slijedio njegove ideje, nego je otvorio vrata mla�oj generaciji politi�ara poput Mike Tripala i Savke Dab�evi� Ku�ar.
Intervju za Televiziju Zagreb 1981.
FOTO: ARHIVA
Hrvatsko prolje�e nije �elio, ali mu je utro put. Upravo je Bakari� na VI. kongresu SKH 1968. pokrenuo pitanje hrvatskih deviza koje odlaze u beogradske banke, što �e biti jedna od glavnih tema u Hrvatskom prolje�u, a istupio je i protiv gradnje velikih infrastrukturnih projekata u Srbiji jer je time ošte�ena Hrvatska. Idu�e godine u razgovoru za Vjesnik i RTV Zagreb rekao je da se Hrvatska od 1945. eksploatira, ali da puko prozivanje Beograda i centralista ne mo�e riješiti problem nego samo oja�ati nacionaliste i hraniti me�unacionalne i me�urepubli�ke nesnošljivosti. Suprotno tome, Savka i Tripalo zapo�eli su samostalniju politiku, s manje opreza i suzdr�anosti u zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa što �e ih dovesti u sukob s Titom i Bakari�em. Tripalo je hvalio Bakari�a da hrvatskom vodstvu �ini velike usluge jer na sjednicama "svojim marksisti�kim zavrzlamama vu�e vrh SKJ za nos i nama omogu�ava prodore". Još potkraj o�ujka 1971. Bakari� je u razgovoru za Delo rekao da je u Hrvatskoj rije� o "jednoj maloj renesansi nacionalnog momenta, koji je bio ponešto zapušten jer se vrh SKH previše bavio pitanjima zajedni�kim za Jugoslaviju", no sve se više distancira od hrvatskog vodstva i uz Titov blagoslov anga�ira se na njegovu rušenju. Reformska frakcija bila je prisiljena reaktivirati svoju autoritarnu stranu i poja�ati represiju kako bi dokazala centralistima da nema veze s nacionalizmom niti ga namjerava tolerirati.
Kao što je inicirao Hrvatsko prolje�e, Bakari� je postao predvodnik i ideolog obra�una s njim. Savku i Tripala optu�io je da su Hrvatsku doveli u sukob s ostalim dijelovima Jugoslavije, otvorili vrata nacionalizmu i pokušali stvoriti nacionalni pokret koji je u centar stavio pitanje dr�ave, a pitanje deviznog re�ima prenio na ulicu. Bakari� je u izravnim konzultacijama s Titom putem radioveze dogovorio da na �elo SKH umjesto Savke do�e Milka Planinc, a da sekretar CK umjesto Pere Pirkera bude Dušan Dragosavac. Obra�un s Hrvatskim prolje�em i pacifikacija Hrvatske u�vrstili su negativnu sliku o Bakari�u me�u Hrvatima, dok ga je Tito u travnju 1972. zbog zasluga odlikovao Ordenom Velike jugoslavenske zvijezde. Bakari� je u zahvali neskromno rekao kako ne misli da nije zaslu�io odlikovanje. Nakon toga zajedno s Kardeljem posvetio se daljnjoj reformi federacije i samoupravljanja te stvaranju koncepcije "udru�enog rada", što je rezultiralo ustavom iz 1974. Iste godine Bakari� je postao �lan Predsjedništva Jugoslavije i više se posve�uje dr�avni�kim du�nostima. Upravo je on vodio poteze dr�avnih tijela nakon što je skupina na �elu sa Zvonkom Buši�em 1976. otela ameri�ki zrakoplov, jer je Tito u to vrijeme bio bolestan.
Pamti ga se kao konzervativnog politi�ara koji, zaslijepljen komunisti�kom ideologijom i �eljom za vlaš�u, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakari�a vrlo je pojednostavljena. Bakari�, doduše, nije imao karizmu, kao kroni�ni plu�ni bolesnik bio je loš govornik i nije te�io popularnosti u masama
Kad je Tito 4. svibnja 1980. umro, Bakari� zauzima poziciju neformalnog prvog �ovjeka Jugoslavije kao jedini preostali Titov najbli�i suradnik (Kardelj je umro 1979.) i postaje vrhovni politi�ki autoritet. Govorilo se �ak da bi on umjesto Cvijetina Mijatovi�a iz BiH mogao 1980. preuzeti vo�enje Predsjedništva SFRJ, no utvr�eni redoslijed rotacije nije se mijenjao. Bakari� je, doduše, po�eo dobivati javne po�asti poput po�asnoga gra�anstva i doktorata, no ipak nije imao potrebnu karizmu da bi se nametnuo kao jugoslavenski vo�a, niti mu je zdravlje dopuštalo ve�e anga�mane.
Ve� sredinom 1982. zbog bolesti se povukao iz javnosti, a 16. sije�nja 1983. umro je u svom domu u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je uz najviše dr�avne po�asti dva dana kasnije na Mirogoju.
Smrt trojice najviših autoriteta socijalisti�ke Jugoslavije simboli�ki je nagovijestila politi�ku krizu završenu raspadom federacije. To je ujedno bio i poraz Bakari�eve politike, ali do nje je 1991. ionako malo tko dr�ao, dok danas napokon mo�e biti predmet objektivne historiografske analize.
Izvor: Vjesnik, autor Marijan Lipovac
|
