SRPSKA PRESEZANJA ZA HRVATSKOM KULTUROM -
U DESET VEKOVA SRPSKE KNJI�EVNOSTI UKLJU�ENI DUBROVA�KI I BOKOKOTORSKI PISCI
Starijoj hrvatskoj knji�evnosti nije mjesto u srpskom knji�evnom kanonu
Danas je opasnije no ikada prije dopustiti inauguriranje Marina Dr�i�a i svih ostalih hrvatskih pisaca u srpski knji�evni kanon jer sada to prestaje biti interno pitanje kulturne politike u Hrvatskoj ili pitanje odnosa dviju nacionalnih knji�evnosti. To postaje završen proces dviju kanonizacija u dvije dr�ave
Sredinom travnja Hrvatska izvještajna agencija oglasila je, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske posebnom izjavom komentiralo, vijest prema kojoj je dubrova�ka renesansna poezija upravo uklju�ena u prvo kolo edicije Deset vekova srpske knji�evnosti u izdanju Matice srpske. Iako je to posezanje za hrvatskom knji�evnom baštinom u Slobodnoj Dalmaciji komentirano sa zgra�anjem, tim je povodom istaknuto i kako je ovo što se u Srbiji dogodilo danas najbolje ignorirati. Ovaj tekst pišem jer ne mislim da se tre�i svezak spomenute edicije Deset vekova srpske knji�evnosti koji u srpski knji�evni korpus uklju�uje bez ograda i knji�evnost Dubrovnika i Boke kotorske smije ignorirati. Nije tu rije� ni o kakvu marginalnom, nego središnjem nacionalnom projektu, kojemu glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanovi�, ina�e �lan Srpske akademije nauka i umetnosti, objašnjava u inagurativnoj opasci principe prema kojima se u ediciji „poštivalo pravilo zastupljenosti knji�evnosti pisane na srpskom jeziku, na svim njegovim ‘oblicima i nare�jima’.” Prema tom srpskom akademiku i prema srpskoj javnosti to je valjda i razlog zbog kojeg su u ediciji zastupljeni dubrova�ki i bokokotorski pjesnici renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, i zbog kojeg �e svoje knjige imati Dr�i� i Gunduli�. Prema svemu sude�i �ini se da je danas što se ti�e uklju�ivanja knji�evne baštine situacija gora nego što je bila u vrijeme pisanja prve verzije Memoranduma Srpske akademije, kad je ta dionica barem na papiru bila zašti�ena ve� notornim ustavom iz 1974. Danas pak hrvatsku knji�evnu baštinu nijedan ustav ne štiti od uklju�ivanja u kanon srpskih akademika.
Bista Marina Dr�i�a, djelo Bo�e Obradovi�a,
koja se nalazila u atriju Beogradske komedije,
a poslije je nestala iz nepoznatih razloga
Ina�e, u ovome tekstu ne�u se eksplicitno baviti jezi�nim pitanjima, nego nekim knji�evnopovijesnim i antropološkim. Ne treba ni spominjati da su jezi�ni temelji starije hrvatske knji�evnosti potpuno prou�eni i objašnjeni, osobito u djelima pokojnog akademika Dalibora Brozovi�a i akademika Radoslava Kati�i�a.
Prešu�ena novost u radu SANU
Ne�e, dakle, biti da nema novosti u radu ugledne srpske institucije. Srpski akademici itekako su tijekom desetlje�a mijenjali odnos prema baštini starije hrvatske knji�evnosti, pri �emu treba uspostaviti jasnu diferencijaciju izme�u njihovih tendencija i prakse provo�enja tih tendencija. Tendencije su prema hrvatskoj knji�evnosti 15, 16. i 17. stolje�a u Dubrovniku bile jedno, a praksa drugo. U Srbiji je tako postao obi�aj da doma�i akademici kad im se posvaja�ki odnos prema hrvatskoj baštini proka�e odmah odgovore kako oni nemaju zlih namjera, nego da oni dok govore o Dubrovniku ne govore i o nekoj dionici hrvatske knji�evnosti, nego da misle na separatnu dubrova�ku knji�evnost. To misliti neukusno je i neto�no jer nikad u stvarnosti nije bilo rije�i o dvojstvu dubrova�ke i hrvatske knji�evnosti. Poznato je to još iz polemika što su ih u šezdesetim godinama 20. stolje�a sa srpskim povjesni�arima vodili Vlado Gotovac i Miroslav Vaupoti�, a najeksplicitnije je to iskazao Slobodan Prosperov Novak 1987. u polemici s uglednim srpskim akademikom i prou�avateljem Dr�i�eva �ivota i djela u kojoj autor teatrološke knjige Planeta Dr�i� upozorava Panti�a da ne govori o Dubrovniku i Hrvatskoj, ve� da je jedino pravilno kazati Dubrovnik u Hrvatskoj. Naime Miroslav Panti�, jedan od najuglednijih srpskih prou�avatelja knji�evnohistoriografskih i historiografskih dubrova�kih tema, bio je i jedan od tvoraca Memoranduma srpskih akademikaiz 1986, a istom je dokumentu poslije bio urednik kad je taj do�ivio slu�benu objavu. Va�no je upozoriti na klju�no mjesto u Memorandumu, a to je ono na kojem se piše o su�avanju knji�evnoga korpusa koji ulazi u srpski knji�evni kanon. Tu se ni na jednom mjestu eksplicitno ne spominju hrvatski pisci 15, 16. i 17. stolje�a, nego se ka�e: „Dok se slovena�ka, hrvatska, makedonska i crnogorska kultura i knji�evnost danas integrišu, srpska se jedina sistematski dezintegriše. Ideološki je legitimno i samoupravno da se slobodno vrši podvajanje i rasturanje srpske knji�evnosti na vojvo�anske, crnogorske ili bosansko-hercegova�ke pisce [oz. V. F. T.]. Od srpske knji�evnosti otkidaju se njeni najbolji pisci i najzna�ajnija dela da bi se vešta�ki ustanovile nove regionalne knji�evnosti [oz. V. F. T.]. Prisvajanje i raspar�avanje srpskog kulturnog nasle�a ide tako daleko da se u školama u�i kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kosti� i Veljko Petrovi� Vojvo�ani, a Petar Ko�i� i Jovan Du�i� bosanskohercegova�ki pisci. Koliko ju�e Meši Selimovi�u nije bilo dopušteno da se izjasni kao srpski pisac, a ni sad se ne poštuje njegova volja da se vodi u srpskoj knji�evnosti. Srpska kultura ima više nepodobnih zabranjenih, pre�utanih ili nepo�eljnih pisaca i intelektualnih stvaralaca no ijedna druga jugoslavenska knji�evnost, mnogi su šta više i sasvim izbrisani iz knji�evnog se�anja.“
Fragmentiranje Dubrovnika
U Memorandumu Srpske akademije ne spominju se hrvatski pisci jer tada nije bilo mogu�e da se inaugurira starija hrvatska knji�evnost u srpski knji�evni kanon kao nekad u slu�aju Pavla Popovi�a, ina�e Kolendi�eva i Panti�eva prethodnika, koji je to u�inio u svom knji�evnohistoriografskom djelu iz 1909. Pregled srpske knji�evnosti,a dok je Hrvatska bila dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Pravi nasljednik Pavla Popovi�a i njegova posvaja�kog odnosa prema tzv. dubrova�koj knji�evnosti bio je Dubrov�anin Petar Kolendi�, Srbin-katolik koji je prvi dio sveu�ilišne karijere bio nastavnik u Skopju da bi se 1945. u rujnu, kako kasnije ka�e Miroslav Panti� „uspeo na katedru beogradskog Univerziteta“, to jest na ono što se tada i poslije nazivalo Seminar za jugoslavensku knji�evnost. Samo godinu poslije taj slavist i talijanist koji nikad u �ivotu nije stupio nogom u Italiju zbog vrijednosti svojih uglavnom raguzoloških i komparatisti�kih radova postaje redoviti �lan Srpske akademije nauka, a onda je 1947. osnovan Institut za prou�avanje knji�evnosti. On je bio na �elu te institucije koja je bila središte iredentisti�kih tekstova o starijoj hrvatskoj knji�evnosti. Kolendi� je u tome prednja�io, pa je svakako bez presedana kad je 1955. u raspravi uz jedno pseudo-Sasinovo djelo upotrijebio naslov Jedan srpski spev o Adonisu iz XVI. veka smatraju�i valjda da je stonski pisac idealan primjer nekoga na kojem se termini kao što su bili jugoslavenski, primorski, naš, dalmatinski i dubrova�ki mogu promijeniti u srpski. Kako je taj skandal prošao nezapa�en Kolendi� je napravio drugi, pa je 1957. objavio omanju knjigu o jednoj Palmoti�evoj drami s naslovom Jedna srpska melodrama o Andromedi. To je izdanje bilo nekoliko puta pozitivno recenzirano i narodnosni pridjev srpski u sam osvit sklapanja Novosadskog dogovora kao da je bio najavitelj gorega posvajanja. Znanstvenik koji nije slu�ajno autor teksta o simpatijama Dubrov�ana za rusko oru�je i koji je rado zaboravljao da su upravo Rusi i Crnogorci palili, rušili i plja�kali Dubrovnik i okolicu u vrijeme Napoleonovih ratova na po�etku 19. stolje�a nije stavove politi�ke i nacionalne mijenjao još od srednjoškolskih dana u Dubrovniku. U rukopisu Moja sje�anja i zapa�anja taj nastavlja� Pavla Popovi�a i u�itelj Miroslava Panti�a sje�a se boravka u Šibeniku 1918. i kad je u tom gradu kod franjevaca našao zvono s �irili�kim natpisom koje je 1808. bilo namijenjeno Crkvi svetih arkan�ela u Beogradu i koje je on u novim okolnostima postavio da, kako ka�e, prkosno i simboli�no zvoni te da „prvo od svih, pozdravi prve vjesnike slobode“. U zvonjavi tog beogradskog zvona sa šibenskog zvonika 1918. sav je Kolendi�ev, ali i Popovi�ev i Panti�ev do�ivljaj identiteta hrvatskog Jadrana, što �e za njih re�i udru�enih, ali prema potrebi i fragmentiranih Dubrovnika i Dalmacije.
Grunembergova veduta Dubrovnika iz 1486.
„Dubrovniku prošlost, Beogradu budu�nost“
Eksplicitno pripisivanje dubrova�ke kulturne baštine srpskoj zapo�elo je zapravo istupima doma�ih dubrova�kih Srba-katolika koji su kanili ilirsku zaokupljenost Gunduli�em prenijeti u srpski kulturni krug, vjeruju�i da on onamo pripada. Zato i nije neobi�no da je Matija Ban srpski akademik na komemorativnoj sjednici Srpske kraljevske akademije deklarativno uzviknuo „Dubrovniku prošlost, Beogradu budu�nost“, a sve u povodu tristote obljetnice Gunduli�eva ro�enja, dakle 1887. Vrlo je za ta prisezanja karakteristi�an primjer otkrivanja Gunduli�eva spomenika u Dubrovniku šest godina poslije, koje je dubrova�ka op�ina nastojala pretvoriti u „srpsku manifestaciju“. Posve je jasno da je ilirska apoteoza potaknula Vuka Stefanovi�a Karad�i�a da pokrene srpski iredentizam prema Dubrovniku i prema svim štokavskim elementima u ju�noslavenskoj knji�evnoj baštini, o �emu studiozno piše povjesni�ar Ivo Banac. Taj se iredentizam ostvarivao na makroplanu Dubrovnika i njegove kulturne baštine, ali na mikroplanu vidljiv je u pojedinim knji�evnim korpusima i to najva�nijih autora, najprije Gunduli�a, a poslije i Dr�i�a.
Imaju�i u memorijskoj aktivi ovaj kontekst o tendencijama i na�inima na koje su se te tendencije nastojale provesti, od strane uglednih srpskih knji�evnih histori�ara, nije na odmet komentirati i zbornik iz 2009. objavljen u izdanju Disputa u Zagrebu, koji je rezultat me�unarodnoga pariškog simpozija o Marinu Dr�i�u, a na kojemu sam skromnim prilogom i sama sudjelovala. Naime, taj simpozij uo�i 500. obljetnice Dr�i�eva ro�enja 2008. organizirali su francuski slavist Paul-Louis Thomas i njegov suradnik Sava An�elkovi� na Sveu�ilištu Pariz IV-Sorbona, a okupio je priloge istra�iva�a Dr�i�eva �ivota i djela. Simpozij je bio naslovljen Marin Dr�i� – svjetionik dubrova�ke renesanse (Marin Dr�i�, ecrivain phare de la Renaissance � Dubrovnik), a poslije je i sam zbornik objavljen pod istim naslovom u Zagrebu, gdje se kao glavni urednici potpisuju Sava An�elkovi� i Paul-Louis Thomas. Tada se dakako takav naslov nikomu nije u�inio neprimjerenim, niti se to danas �ini, premda je simptomati�no da je naziv simpozija uklju�io pridjev dubrova�ki,a ne hrvatski,i da takvo regionaliziranje za pariški, što �e re�i zapadnoeuropski, kontekst uop�e nije najprimjerenije. Danas se �ini kako svaki pridjev dubrova�ki uporabljen u širem kontekstu biva izmanipuliran ili mo�e biti izmanipuliran. Tako�er, nikada nije bilo mogu�e da regionalna pripadnost nekoga va�nijega talijanskoga autora kao primjerice Machiavellija bude reducirana na regionalnu oznaku toskanski ili firentinski. Posebno to nije bilo mogu�e ukoliko je slavnoga pisca imenovao netko izvan granica Italije ili na nekom inozemnom skupu. Tu naravno moramo imati na umu i diferencijaciju izme�u Machiavellija koji je op�eprihva�eno nadnacionalni klasik, pa se �ak mo�e, za razliku od Dr�i�a, predstaviti naslovom Machiavelli – svjetionik renesanse, ali nitko nikad ne�e dovesti u pitanje njegov talijanski nacionalni identitet, koji je uvijek implicitan kada se spomene njegovo ime. Ne treba podsje�ati na �injenicu da je Machiavelli �ivio u vrijeme kada nije postojala talijanska dr�ava.
Apsurdna dvojnost
Naravno da je upravo zbog re�enoga dvojnost Dubrovnika i Hrvatske naprosto apsurdna. Tako�er, u kratkom predgovoru za pariški zbornik o Dr�i�u koji potpisuju Sava An�elkovi� i Paul-Louis Thomas piše: „�ivot izme�u Dubrovnika, Be�a, Istanbula, Siene i Venecije [oz. V. F.] svjedo�i ne samo o njegovu kretanju…“ Ta je formulacija potpuno neprecizna jer se uop�avaju i relativiziraju Dr�i�eva kretanja s njegovim �ivotom u Dubrovniku, a poslije na prostorima današnje Italije. Naime, nije baš, kako stoji, da je Dr�i� „svjetski putnik“ ako je �ivio u rodnom Dubrovniku, poslije u gradovima današnje Italije oko jedno desetlje�e te poduzeo dva vrlo kratka putovanja u Be�, i jedno vrlo, vrlo kratko prema Istanbulu. Dr�i� je kratko, u slu�bi grofa Rogendorfa, proboravio u Be�u. U istoj slu�bi putovao je do Istanbula, do kojega mo�da i nije došao jer se vrlo brzo vratio, zbog sva�e s bra�om Bu�ini�, u Dubrovnik. S druge strane, Dr�i� je na prostorima današnje Italije (Siena, Venecija, Firenca i drugi gradovi) proboravio gotovo cijelo desetlje�e svoga �ivota. Nadalje, neto�no i odba�eno je u dr�i�ologiji, kako stoji na drugom mjestu u predgovoru ovoga zbornika, da Dr�i� „�eli svrgnuti vlast dubrova�ke aristokracije i prenijeti je na pu�anstvo“, što su još 1960-ih godina 20. stolje�a dokazala relevantna istra�ivanja Vinka Foreti�a i nekih drugih histori�ara, koja isti�u da je Dr�i� nastojao uklju�iti samo neke dijelove gra�anstva (popolo grasso,po svemu sude�i samo antunine) u sustave vlasti, a posljednje pismo Marina Dr�i�a koje je otkrio povjesni�ar Lovro Kun�evi� i prilozi povjesni�ara Nenada Vekari�a argumentiraju da su u Dr�i�evim prevratni�kim idejama sudjelovali i neki plemi�i.
No vratimo se mi na godinu 1986. i tekst o knji�evnosti u Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti u kojem nije bilo mogu�e (kao danas u susjednoj dr�avi Srbiji) eksplicitno posvajanje starije hrvatske knji�evnosti od strane srpskih knji�evnih histori�ara, zbog dva klju�na razloga:
Zbog Ustava iz 1974. koji je djelomi�no uklju�io zahtjeve Deklaracije o nazivu i polo�aju hrvatskoga knji�evnog jezika iz 1967, me�u �ijim je potpisnicima bio i Miroslav Krle�a. To nije neva�no spomenuti jer je Krle�a jedan od arbitara u stvaranju hrvatskoga knji�evnog kanona nakon 1948, u kojem Marin Dr�i� zauzima meritorno, dotad Gunduli�evo mjesto.
Slobodan Prosperov Novak
Vinko Foreti�
Frano �ale
Zbog uspješnih napora hrvatskih knji�evnih povjesni�ara i teoreti�ara, te povjesni�ara, gdje mo�emo spomenuti samo neke koji su razli�itim putovima i metodološkim instrumentarijima uklanjali ideologeme u prou�avanju starije hrvatske knji�evnosti. Ovdje �u zbog u�eg korpusa vlastitoga prou�avanja, na primjeru biografije i djela Marina Dr�i�a, spomenuti samo neka imena tih doma�ih znanstvenika: Leo Košuta, Frano �ale, Vinko Foreti�, Josip Torbarina, Rafo Bogiši�, Franjo Švelec, Josip Pupa�i�, još u širem kontekstu Mirko Tomasovi�, a poslije Slobodan P. Novak, Ivo Banac i dr.
Vinko Foreti� dao je va�an prilog Dr�i�evoj biografiji, u kojoj je rasvijetlio biografeme Dr�i�eva �ivota: izrekao va�na stajališta o podjeli gra�anstva na popolo grasso i popolo minuto u Dubrovniku te time isklju�io Jeli�i�eva marksisti�ka �itanja i uozbiljio Dr�i�evu prozapadnu politi�ku orijentaciju. Upravo takva orijentacija nije se uklapala u kontekst balkanske kulturne povijesti srpskih iredentista. Franjo Švelec glavninu svoga dr�i�ološkoga rada posvetio je otklanjanju ideologema koji su stvoreni od strane talijanskoga iredentizma koji je za�eo Arturo Cronia potaknuvši niz talijanskih doktoranada da opovrgavaju izvornost Dr�i�evih djela. I Josip Torbarina polemizirao je na engleskom jeziku sa Croniom, kojega je zapitao: „Pa zašto ste, profesore, toliko godina utrošili u predmet koji po vama nije dostojan, u predmet koji vas frustrira?“ Frano �ale, Leo Košuta i Josip Torbarina ulo�ili su glavninu svojega istra�iva�koga djelovanja da uozbilje Dr�i�ev, od strane srpskih histori�ara Pavla Popovi�a, Jorja Tadi�a i Miroslava Panti�a, karikirani, pometovski lik i da osvijetle njegov intelektualni profil te poka�u izravne njegove veze s matricom renesansne knji�evnosti zapadnoga europskoga kruga.
Eti�ko karikiranje Dr�i�a
Srpski histori�ari, koji su se bavili Dr�i�evom biografijom, bili su vrsni prou�avatelji dubrova�kih arhiva, zbog �ega su u dubrova�kim studijima nazvani beogradskom školom. Obavljali su oni vrijedna i ozbiljna arhivska istra�ivanja, ali što su otkriveni dokumenti više uozbiljivali Dr�i�ev politi�ki i intelektualni profil, to su ti histori�ari sve više Dr�i�a prikazivali sli�nim njegovu dramskom licu Pometu iz komedije Dundo Maroje. Tako se i formirao korpus tekstova – ideologema Jorja Tadi�a, Pavla Popovi�a i Miroslava Panti�a, koji su legitimitet i argumentaciju na vjerodostojnost potra�ivali u arhivskoj gra�i. Pritom je ideja o historiografiji kao intersubjektivnom pogledu na protekle �ivote kojoj je imanentan zahtjev za istinom uspostavila odnos prema �itavom diskurzivnom polju koje stvara autoritativno okrilje za portretiranje pometovski sramotnoga lika Marina Dr�i�a. Upravo eti�ko difamiranje Dr�i�eva ljudskoga lika koje dosljedno minorizira politi�ku ozbiljnost epistolarnoga korpusa tekstova Marina Dr�i�a upu�enih Cosimu I. Mediciju i piš�ev precizni pogled na društvene slojeve Dubrovnika 16. stolje�a, pa time izbjegava kriti�ku analizu politi�ke orijentacije piš�eve u kojem je on optirao za prozapadnu politiku, omogu�ilo je spomenutim srpskim istra�iva�ima da Dr�i�ev knji�evni idiolekt inauguriraju u kontekst srpske knji�evnosti kao njezin integralni dio ili da ga u najmanju ruku potpuno izdvoje iz korpusa hrvatske knji�evnosti.
Da je sam Miroslav Krle�a bio protiv karnevalizacije Dr�i�eve biografije, kojega je, nakon Fotezove adaptacije Dunda Maroja iz 1938. u svojem eseju O našem dramskom repertoaru (1948), inaugurirao u sam meritum kanona, gdje je Dr�i� zauzeo Gunduli�evo mjesto, svjedo�i i Krle�ino pismo �ivku Jeli�i�u o njegovoj knjizi Marin Dr�i� Vidra (1958), gdje je vidno nezadovoljan pometovskim portretiranjem Dr�i�a: „Ostajem kod jedne svoje ranije ocjene Vaših �argonskih, beletristi�kih varijanata: u Vašim motivima (splitskim), taj ton je autenti�an, ali da li je ta pometovska, šeret-budalasta konstanta bila jedini na�in da se piše o pjesniku sve do kraja – usque ad finem poetae [V. F. T.]?“
Ništa od re�enog nije pomagalo tendencijama srpskih knji�evnih histori�ara da inauguriraju Dr�i�a u srpski knji�evni kanon: ni njegova eksplicitna prozapadna orijentacija, ni izravno kontekstualiziranje pisca u zapadnoeuropski kanon, ni uozbiljenje njegova politi�koga i erudicijskoga profila, a na koncu, ni poststrukturalisti�ki teoretski pravci koji su uzdrmali krunsko mjesto historiografije i ukazali na njezinu tekstualnu fikcionalnost. Dakle, na koncu, srpskim histori�arima kojima je bila tendencija da putem knji�evnohistoriografskoga diskursa pokušaju krivotvoriti Dr�i�evo mjesto u srpskom knji�evnom kanonu, pomrsili su konce ne samo svijesti o nacionalnim identitetima nego i teoretski dosezi od Barthesa do Foucaulta i dalje!
Knjige se ne smiju ignorirati
Stoga nije to�no kako se knjige mogu ignorirati. Mogu se ignorirati ljudi, mogu se ignorirati nedostojni doga�aji, ali se nikad nisu mogle i ne mogu ignorirati knjige, koje imaju svoju fortunu. Oni koji misle da mogu ignorirati tekstove, oni razmišljaju glavom politi�ara. Samo politi�ari nisu u svoju svijest ukalkulirali budu�nost, pa je njihova retrogradnost transparentna u vje�noj sadašnjosti. Vje�na sadašnjost najprimitivnijih plemena još je u meritumu politikanske retorike. Jer da su Švelec, �ale, Košuta i ostali naši znanstvenici ignorirali napisane tekstove, teško da bi danas, zbog nedostatka gra�e i teza, mogli biti toliko suvereni u našim argumentacijama o Dr�i�evu mjestu u hrvatskom knji�evnom kanonu.
Ina�e, dok u nekim drugim kulturama, kao primjerice srpskoj, njihovi kulturni radnici mistificiraju i nadopunjuju svoje kanone, u Hrvatskoj je neugodno i komentirati takve doga�aje. Akademik Radoslav Kati�i� izrekao je prošlog ljeta proro�ku re�enicu, rekao je istinu o hrvatskoj stvarnosti 21. stolje�a i o tome kako je danas u Hrvatskoj sramno govoriti o nacionalnom identitetu, jer je svaki takav tekst etiketiran od protivnika tradicije. I doista, svaki prirodan nacionalnoidentitetski tekst do�ivljava se kao znak preko kojega �e se njegova autora pospremiti u marginalnu ladicu, jer se danas u Hrvatskoj misli da su svi iskazi lijevi ili desni, i da �e pristati biti dezorijentirani, da �e pristati biti hromi starci koji se oslanjaju na lijevi ili desni štap.Stoga moram, ovdje, re�i kako se osobno ne namjeravam oslanjati ni na kakve štapove, jer mi na sre�u nisu potrebni. Izlišno je spominjati kako je svijest o vlastitom nacionalnom identitetu fundamentalan preduvjet poštivanja drugih nacionalnih identiteta. Nije svijest o nacionalnom identitetu javna sramota. Niti je ljubav prema vlastitoj domovini transparentno nasilje, niti se amblemima i zastavama bodu ljudi u o�i kao što oni dosadni �aci s dva prsta bodu nastavnike i drugu djecu u razredu. Kranj�evi� je napisao gdje se domovina nosi. Prirodan je iskaz o nacionalnom identitetu u slu�aju ugro�avanja toga istoga identiteta, jednako kao što je prirodno oti�i na policijsku postaju i prijaviti kra�u osobne iskaznice. Naravno, ima i onih kojima takav gubitak dokumenta odgovara. Onima koji su izgradili svoj identitet takvi gubici nikada ne odgovaraju. Kao što to ne odgovara ni hrvatskoj kulturi. Jer nisam još vidjela da se William Shakespeare u nekoj knji�evnosti nazvao srpskim, njema�kim ili ma�arskim piscem zato što je pisac velikoga formata.
Srpske plemkinje za Osmana
Danas su takve tendencije srpskih knji�evnih histori�ara besmislenije nego ikada prije. Ina�e, jedna od teza srpskih knji�evnih povjesni�ara i teoreti�ara jest i ta da je, a izravno �u sada citirati fragment sa Wikipedije iz �irili�ke verzije, a ne iz korektnijih izvora, jer �u to prepustiti nekim novim tekstovima: „U dijelu srpske literature se Gunduli�u, na temelju �injenice da je u svom opusu slavio srednjovjekovnu srpsku dr�avu, pripisuje srpska etni�ka pripadnost. Godine 1993. od strane SANU je uveden u spisak 100 najznamenitijih Srba.“Dakle, Ivan Gunduli�, uz Matiju Antuna Reljkovi�a i Ru�era Boškovi�a, svojom falsificiranom biografijom, uvršten je na popis sto najznamenitijih Srba, i to u ediciji, kao što je razvidno (opet!) Srpske akademije nauke i umetnosti �iji je jedan od urednika bio ovdje ve� spominjani srpski akademik Miroslav Panti�. Koliko je neopravdana takva argumentacija, nije potrebno govoriti, to prepuštam i stru�njacima o Ivanu Gunduli�u (Reljkovi�u i Boškovi�u), a ovdje samo mogu navesti teze iz knjige Dubrova�ka vlastela izme�u roda i dr�ave: salamankezi i sorbonezi Stjepana �osi�a i Nenada Vekari�a iz 2005. Po mišljenju navedenih autora Gunduli�ev izraziti protuotomanski stav tek je uop�ena krinka za poruku druk�ijega sadr�aja, za poruku protiv monarhijske tiranije koju predstavlja svrgnuti sultan Osman. Sli�nu tezu o Gunduli�evu orijentalizmu iznio je povjesni�ar Zdenko Zlatar u svoje dvije na engleskom pisane knjige o Gunduli�u. Tako�er, sasvim je neprimjereno prema temama obra�enim u literarnom djelu govoriti o nacionalnoj pripadnosti toga pisca, jer onda bi, primjerice, Krle�a zbog novele Hodorlahomor Veliki bio i Babilonac. Ina�e, jasno je kako je taj Gunduli�ev ep naslovljen kao Osman,a da je Gunduli� mislio u njemu opjevati srpsku povijest, kao domovinsku povijest, onda bi taj ep poput njegove Dubravke,u kojemu je opjevao svoju jedinu domovinu, nosio ime Ljubdrag ili prije Kraljevstvo Slavena. U njegovu Dubravu jedino dolazi Ribar iz Dalmacije da se divi njezinoj slobodi. Treba još dodati da u Gunduli�evu Osmanu Kizlar-aga tra�i djevojku (srpskog) plemenitog roda da bude supruga turskom sultanu. Ne tra�e epska lica u Gunduli�evu Osmanu lijepu i plemenitu Srpkinju da bi je udavali za nekoga primjerice Sorko�evi�a ili Gu�eti�a, ve� da bi je udavali za Osmana. Ne�emo ni spominjati kako se Gunduli�, a što je poznato iz dubrova�kih arhivskih izvora, protivio da u sustav dubrova�ke vlasti u�u i ugledni dubrova�ki gra�ani, a kamoli neki, ina�e izmišljeni, Ljubdrag.
Dr�i� kao trajna inspiracija hrvatskima piscima
„Da bi �ovjek razumio �ak jednu jedinu rije�, u njegovoj misli mora biti prisutan cio jezik“, napisao je Wilhelm von Humboldt. Slavni njema�ki filolog i prirodoslovac rekao je jednu od temeljnih misli o jeziku, ali i o identitetima. Primjerice, Dr�i�ev jezik bio je uvijek blizak njegovim potomcima. Taj jezik nije umirao u institucijskim laboratorijima, niti je bio šifrirani jezik akademske zajednice. Ne samo da su Dr�i�eva djela izvo�ena na hrvatskim i svjetskim kazališnim daskama, jer to nije nikakav argument njegove uklopljenosti u neki jezik, ve� je cijeli korpus knji�evnih djela nadahnut Dr�i�evom biografijom i djelima za�ivio kao intertekstualni diskurs u korpusu hrvatske knji�evnosti. Pisali su pjesme, drame i romane o Dr�i�u i Dr�i�evim jezikom, revitalizirali naše arhaizme koji su �ivo zazvu�ali u literarnim tekstovima od Milana Šenoe, Marijana Matkovi�a, Slobodana Šnajdera, Hrvoja Hitreca, Vojmila Rabadana, Luke Paljetka, Slavka Mihali�a, Senkera–Škrabe–Muji�i�a, Josipa Pupa�i�a, Tonka Maroevi�a, Fe�e Šehovi�a, Davora Mojaša i drugih. Isto to vrijedi i za Ivana Gunduli�a, pri �emu je dovoljno spomenuti samo ingenioznu Ma�urani�evu dopunu njegovog Osmana. To ne bi bilo mogu�e da se Humboldtov teorem u potpunosti ne odnosi na uklju�enost knji�evnosti nastale u Dubrovniku u hrvatski knji�evni korpus.
Danas je opasnije nego ikada prije dopustiti inauguriranje Marina Dr�i�a i svih ostalih hrvatskih pisaca u srpski knji�evni kanon jer sada to prestaje biti interno pitanje kulturne politike u Hrvatskoj ili pitanje odnosa ovih dviju nacionalnih knji�evnosti. To postaje prema širem europskom, pa onda i svjetskom o�ištu završen proces dviju kanonizacija u dvije dr�ave. Jer prethodna presezanja srpskih knji�evnih histori�ara bili su problemi unutrašnje, a sada su problemi vanjske kulturne politike. Eksplicirat �u na primjeru Marina Dr�i�a. Ako Dr�i� u�e u središnji nacionalni kanon srpske knji�evnosti Deset vekova srpske knji�evnosti taj pisac postaje, za europsko o�ište, hrvatski i srpski pisac ma koliko mi imali argumenata da to nije tako i što god mislili o tome. Jer to su sada dva potpuno odvojena knji�evna kanona dviju potpuno odvojenih dr�ava. Ukoliko se ovaj proces integracije hrvatskih pisaca u srpsku knji�evnost sada ne sprije�i i ne pobije, nikada se više taj problem ne�e mo�i riješiti, to�nije ne�e se mo�i ovako jednostavno riješiti kao što se mo�e danas.
Izvor: Matica hrvatska, VIJENAC, Viktoria Frani� Tomi�
|
