Pjesni�tvo, proza, kazali�te, publicistika uop�e

 


HRVATSKA JESEN

 

Dr. Peter Weibel, �vicarski lije�nik i pjesnik, anga�irani je humanist koji je svoje �ovjekoljublje dokazao u vi�e navrata i na vi�e strana svijeta. Godine 1992. krenuli su on i Ivo �avar, ro�eni Pa�anin, na put s kamionom punim lijekova i robe i obi�li "rubna podru�ja rata". Njegov misaoni zapis o tom posjetu, iz kojega progovara lik neobi�noga �ovjeka, preveli smo za na�e �itatelje.

Da do njega valja sti�i, jednostavno sti�i za jednu dugu no� i pola dana, da svijet s kraja na�e predod�be nije kraj svijeta nego u njegovom sredi�tu i da je doku�iv u samo �esnaest sati vo�nje: zastra�uju�e je i istodobno nepojmiljivo iskustvo pogleda na kartu Europe i mjesta gdje ga se izravno do�ivljava. Putujem u rubno podru�je rata i prekosutra se vra�am. To je prvo iskustvo koje do�ivljavamo na putovanju - i to jedno od najuvrije�enijih. Da udaljenost moze biti blizina, da je prozor prema drugoj Europi samo naslonjen i lako otvoriv. DA SE OVAJ RAT DOGA�A PRED NA�IM KU�NIM VRATIMA: Prvi sam put ovu re�enicu razumio, ali ne i shvatio.

PUTUJEM U RUBNO PODRU�JE RATA i prekosutra se vra�am. Tamo jedan izi�e pred ku�na vrata i govori sa sigurno��u onoga koji zna da se mo�e vratiti i vrata ponovno zatvoriti. To je re�enica neo�te�enoga koji �eli biti solidaran i zna da je njegova solidarnost ograni�ena upravo zahtjevom da se ostane neo�te�enim i da se mo�e vratiti u netaknuti svijet. Valjalo bio se zapitati o nu�nosti �ivljenja nedostatne solidarnosti, valjalo bi se zapitati o vrijednosti nepotpune solidarnosti koja vi�eno nosi bez suno�enja, koja promatra bez suosje�aja i, prije svega, bez sudioni�tva.

ALI �TO PREOSTAJE osim simbolike svakoga poku�aja da se bude solidarnim pa i nepotpuno solidarnim? Na�a je vo�nja u rubna podru�ja rata bila jedna simboli�na vo�nja, a lijekovi i odje�a, koje smo nosili u rubna podru�ja rata, bili su simboli�na prtljaga - oni ne mogu ovaj rat promijeniti, ali mogu pridonijeti tome da ga se zapazi kao dio stvarnosti od koje ne mo�emo pobje�i. Ovo je kap na vru�u stijenu na koju nas se uvijek iznova podsje�alo; ta kap nije ni�ta, a mo�e biti sve - dodirom kapi i stijene i po tome �to sve ovaj dodir mo�e izazvati: nove pokrete i nove dodire uvijek i dalje. Ni jedan konvoj pomo�i, koje smo susretali na putu, iz nemo�i kao i mi, ne�e mo�i ovaj rat promijeniti - ali lica voza�ica i voza�a bijahu lica koja nose nadu: to je jedina nada koju smo sreli na na�em putu.

PROBITI APSTRAKCIJU RIJE�I I SLIKA i progledati. Pro�i kroz apstrakciju rije�i rat, koja nosi neprepoznatljivo lice, i gledati lica u kojima su se ukopali tragovi rata: zbunjenost, �alost, strah. Vi�eno me lice �titi od napasti da imenujem ili svrstavam ovaj rat - ostaje neshvatljivost ljudske destrukcije; da sje�anje na mr�nju mo�e biti ja�e nego sje�anje na ljudsku povezanost, da tragovi mr�nje mogu polomiti veze koje su stvorile ljubav i susjedstvo - to ne mo�e objasniti rat, ali da naslutiti njegove nepovrative posljedice: radikalno odvra�anje od �ivota ka smrti.

VI�ENA se lica opiru zaboravu i gubitku suodgovornosti koji po�inje sa zaboravom. Lica prognanih �ena iz Sarajeva kojima na Pagu donosimo odje�u; njihovi ponosni i mirni pokreti kojima one nose na�e komade odje�e i njihova bespomo�nost pred onom rije�ju o kojoj �elimo govoriti, a ne mo�emo; pred rije�ju nada...

Lica djece koja se jo� mogu smijati kad �uju rije� �okolada, ali taj smije�ak odmah sustegnu; dje�je o�i bez sjaja, ali s tragovima smetenosti po kojoj se razlikuju od svih ostalih dje�jih o�iju...

Uko�eno lice mladoga lije�nika koji u Zadru treba izgraditi kliniku za rehabilitaciju, a ne zna s kojim sredstvima �e je voditi: on o�ekuje na stotine amputiranih i zna da im ni�ta ne mo�e ponuditi: ni pomagala, ni proteze, ni iskusno osoblje...

Lica ranjenih u ratu u zadarskoj bolnici koja se ne mogu opisati kao �to se ne mo�e opisati ni pakao kojega su pro�ivjeli; samo nijemost nakon privremenog povratka; ovaj nijemi krik bez rije�i, vi�en i vi�e ne napustiv: ostaje nazo�an u sje�anju svijeta...

SAMO NAS NE SMIJETE ZABORAVITI pa i ako se vi�e nikad ne navratite ili ni�ta za nas ne mognete u�initi - ova je re�enica, koju je izgovorila jedna namje�tenica u zadarskoj bolnici, postala klju�nom re�enicom: Bijeg iz suodgovornosti po�inje bijegom u zaborav.

�TO PREOSTAJE osim nositi vi�ene slike da postanu dio na�e vlastite stvarnosti? Slike, koje nas �ine nemu�tim, �esto izmi�u dohvatu rije�i: Zadar sa svojim barikadama i svojim razmrskanim zidinama, Zadar sa svojim stambenim ku�ama posut udarima strjeljiva. Mogu li se opisati slike koje se kao dokumenti vide u bolnici u Zadru? To su slikovni dokumenti o dijelovima tijela; otvorena, prostrijeljena tijela, dokumenti neumoljive ljudske destrukcije. Ovo se neizrecivo urezalo u sje�anje; kad to poku�am aktualizirati, ponovno se vra�a zaprepa��uju�e tjesnilo trenutka. Vonj krvi i raspadaju�ih tijela iz bolnickih hodnika je ponovno tu, prve �alosne o�i su opet tu i uporno pitanje koje je u svim ovim o�ima: za�to? Umiru�i su ponovno tu i pogled jednoga o�ajnoga starca, kojega su srpski susjedi zlostavljali, uko�eni pogled prolazi kroz ispru�ene ruke i ne vra�a se vi�e. Strah je ponovno tu, blizina srpskoga strjeljiva, jos uvijek uperenog na grad, i izvjesnost beskona�noga trenutka: da rat sve promijeni, sve prisiljava na obrat, da ve� pogled na rubna podru�ja rata dostaje shvatiti ga kao pakao iz kojega mirni povratak vi�e ne�e biti mogu�.

PUTUJEM U RUBNA PODRU�JA RATA i prekosutra se vra�am. Danas je prekosutra ve� ju�er, ali dan u kojem je prekosutra bilo prekosutra nije pro�li dan nego vje�nost. Jedan stupi pred ku�u i izgovori ovu re�enicu sa sigurno��u neo�te�enoga koji zna da �e se vratiti, ali ne sluti da �e se vratiti pun nemira. I da vrata vi�e ne�e mo�i potpuno zatvarati. Svijet s kraja na�ih predod�bi nije kraj svijeta nego sredi�te svijeta. Tamo je u vi�enim licima sje�anje, bezna�e i nada svijeta. To je nada ratom pogo�enoga da bude vi�en i nada nepogo�enoga, prenesena nada, da progleda: vi�eno kona�no zapaziti - i ono �to smo vide�i postali moramo �initi, u�initi istinitim...

Svijet s kraja na�ih predod�bi prolazi sredi�tem svijeta i sredinom izme�u nade i bezna�a. On je dosti�an za jednu dugu no� i pola dana, ali ne da onome koji je stigao da se vrati u isto vrijeme. Ostavlja mu sigurnost nemirnoga povratka, ali njegove slike ga jos dugo mu�e.
Peter Weibel

(Preuzeto iz "Wendekreis" br. 9/2003. Preveo Tihomir Nui�)

 



Vizualna umjetnost
Knji�evnost
Znanost
Glazba
Film
Leksikon
Kontaktirajte nas
 
Predstavljamo: