Putopis svjetskog putnika Milana Rajši�a:
(Ne)podnošljiva lako�a putovanja
Indija 1

Tri sata. Mrak u kabini Airbusa 320 na letu od Abu Dhabi prema Aziji. Ve�ina od dvjestotinjak putnika, drijema ili spava udobno zavaljena u sjedala i pokriveni ugodnim pokriva�ima. Oni rijetki budni, ispijaju posljednje gutljaje škotskog Glenfiddich s ledom.

�eljezni�ka stanica Jaipur, savezna dr�ava Rajahstan,
dr�ava Indija, indijski potkontinent, kontinent Azija

�etiri sata i trideset minuta. Noc il´ jutro, vrag bi ga znao. Mrak se bori protiv rijetkog uli�nog osvjetljenja, pribli�avaju�eg svitanja i sjaja brojnih vatri. �eljezni�ka stanica Jaipur, savezna dr�ava Rajahstan, dr�ava Indija, indijski potkontinent, kontinent Azija. Ve�ina od par tisu�a ljudi, opru�ila se po svakom praznom metru stani�ne zgrade i šire okolice. S velikom mukom se provla�im izme�u tisu�a spava�a na goloj zemlji ili betonu. Tek rijetki sretnici imaju nekakav podmeta� od komada kartona ili najlonske folije. Skoro svi su zaogrnuti pokriva�ima, koji �ivot zna�e. Tisu�e budnih, okupilo se oko neke od vatri i ispijaju prve gutljaje vru�ega indijskog �aja s mlijekom.

Pronalazim mjesto pored vatre, najprije stoje�e, a za par minuta je i komad daske, postavljene preko nepravilno odvaljenih komada betona, slobodan. Smještam se u dodijeljenih mi trideset centimetara i ponosan sam, jer još nikada u �ivotu nisam bio u ve�em kafi�u ili �ajani i nikada mi nije bilo tješnje, al' toplo i nekako ugodno. Dok ispijam prve gutljaje preslatkog �aja u kojemu prepoznajem ukus �umbira i kardamona, prekopavam po glavi, tra�e�i „Upute za upotrebu Indije“, i shvativši da ga nisam ni imao, lagano zadrijemam.

Velika min�uša, rin�ica, naušnica, obodac, grmjela, mrdjela, i kako se sve ne zove ovaj komad metala, bljesne na golome �enskome pupku, koji se nalazi u visini mojih o�iju. Širom otvorenih usta i malo manje o�iju, polagano podi�em glavu i blejim u šareno platno sarija, crnu uredno po�ešljanu i povezanu kosu.  Nisam bas na�isto jeli ovo san ili stvarnost. Bolju indijsku, erotsku, jutarnju dobrodošlicu i bolje bu�enje si �ovjek ne mo�e po�eljeti.

Posjet Planeti Indija, neovisno o tome dolazite li kao turist, povjesni�ar, trgovac, vjernik ili poslovni �ovjek, je pravi pravcati kulturni šok.

Iako nemam upute za upotrebu znam da je va�no Indiju prije upotrebe promu�kati, a Upute bi se ionako odnosilo na dr�avu Indija, a ne na Planet Indija, pa �u pre�ivjeti i bez njega.

Va�no je da kod ne�eljenih i sporednih pojava, posljedica i doga�aja, prilikom prekomjerne upotrebe Indije, ne mo�e pomo�i ni jedan lije�nik na svijetu.

Savjetujte se sami sa sobom, a u slu�aju nepodnošenja Indije na prvi pogled, preporu�a se kupiti avionsku kartu za prvi mogu�i let ku�i.

Tako lako, a tako teško (razumljivo)
Sari, dhoti i drugo

Jedan pravi pravcati indijski nacionalni simbol. Ovaj odjevni predmet je specifi�an za Indiju i indijski potkontinent, ali ga Indijke nose posvuda gdje �ive. Sari nose i �ene u Pakistanu, Bangladešu i na Sri Lanki. Obla�ilica vu�e porijeklo iz hinduisti�kog vjerovanja, da je �isto samo ono platno koje nije došlo u doticaj s iglom ili nekim drugim metalom.

Sari  mo�e biti komad bilo kojega platna, sasvim svejedno je li pamu�no, svileno ili sintetsko. Ovaj komad platna je širok nešto više od jedan metar, du�ina mu je naj�eš�e pet, šest metara, ali ima i onih duga�kih jedanaest metara. Kao što su razli�ite du�ina, boja, mustra, kvaliteta, tako je razli�ita i cijena, pa sam za vrijeme putovanja imao prilike vidjeti sari za manje od jednoga dolara, ali i one luksuzne, s cijenom od fasciniraju�ih 3500 ameri�kih dolara. Kako se sari nosi, ovisi najviše o regiji u kojoj se koristi. Negdje se završni komad prebaci preko ramena, neke skupine ga dr�e me�u zubima, muslimanske �ene ga prebace preko glave. Uz sari se nosi i choli, jedna vrsta kratke bluze, koja slu�i, više da otkrije pupak nego da ga sakrije.

Brojne �ene nose Salvar Kameez, koji se sastoji od hla�a (šalvare, pid�ama), duga�ke bluze-mantila i šala.

Naj�eš�i i najtipi�niji muški odjevni komad je turban. U Rajastanu ga muškarci nose da bi se zaštitili od nevremena, Sikima u Punjabu je on pojam religioznoga i ispod njega se sakrije sva kosa.

Turbani su razli�itih boja, razli�ito motani i predstavljaju razli�ite socijalne skupine.

Muškarci �esto nose košulju bez kragne koja dose�e do koljena, a uz to i usko pripijene hla�e.

Tradicionalni komad odje�e za muškarce je dhoti, koji se sastoji od duga�kog komada platna, koji se u formi hla�a omota oko nogu. Gandi je jedan od najpoznatijih ljudi koji su nosili dhoti. Na jugu Indije muškarci nose munde, komad platna omotan oko tijela, koji podsje�a na �ensku suknju.

Grad, rijeka, planina...
Taj Mahal, prekrasni mit i surova stvarnost

S pojmom Indija, sam se prvi puta sreo to�no 1. rujna 1961. godine. Prijepodne. Ne znam koji je to dan bio ni koliko sati, ali znam da sam skupa s mojim ocem sjedio ispred crno-bijeloga RIZ televizora. Pred nama su promicale brojne velike crne limuzine, koje bi se na kratko zaustavile pred jednom velikom ku�om, a onda bi iz auta isko�io neki muškarac, srda�no se ispozdravljao s nekoliko drugih muškaraca, i nestao u velikoj ku�i. Bila je to za mene dosadna video igra, crni automobili, muškarci u crnome, �udna imena, i vjerojatno bih zaspao da u jednome momentu iz crne limuzine nije izišao muškarac obu�en u bijelo. Bijelu duga�ku košulju, bijele široke hla�e i s bijelom kapom na glavi. Komentator je rekao nešto kao „drug Dzavhalhsrhr... Nehru, predsjednik Indije...“ Bio je to direktni prijenos po�etka Prvoga susreta nesvrstanih zemalja u Beogradu, a datuma se dobro sje�am, jer smo toga prijepodneva o�ekivali da na svijet do�e moja sestra, a muškarcima i djeci, baš i nije bilo mjesto me�u babicama i babama, koje su se ustr�ale svuda po ku�i.

Na znanstvenoj osnovi sam se upoznao s Indijom, nekoliko godina kasnije kroz nastavni predmet geografija, a tom sam prilikom vidio i fotografiju prekrasne bijele gra�evine, ispod koje je pisalo Tad� Mahal.

Krajem šezdesetih prošlog stolje�a, otvorenih sam usta, u Gradskoj knji�nici u Osijeku, gledao fotografije i slušao najve�ega putopisca s naših prostora, Tibora Sekelja, kako govori o Indiji i Taj Mahal.

Ništa manje nije bilo zanimljivo kada je desetak godina kasnije, moj prijatelj �eljko Murat, pri�ao o nekim detaljima svoga višegodišnjeg boravka na indijskom potkontinentu. Posebno mi se dopala njegova pri�a o tome kako je proveo jednu no� u društvu princeze Mumtaz Mahal.

Ona je bila u svome vje�nom po�ivalištu, a on je prevario �uvare i no� prespavao u dvorištu glasovitog Taj Mahala.

O ljepoti ove gra�evine je napisano sve što se moglo napisati i �ovjek rizikuje da ispadne smiješan pokušavaju�i još nešto dodati. Jednostavnije je da svatko za sebe prelista neku od brojnih monografija napravljenih u �ast ovoga spomenika nad spomenicima, ili da jednostavno klikne na neku od stranica interneta.

Ono što bih se usudio re�i o veli�anstvenom djelu Mogula Shah Jahan, je to, da je posjet ovoj ljepoti, koju je gradilo više od dvadeset tisu�a graditelja iz cijele Azije, postao nepodnošljiv. Desetci tisu�a Indijaca i stranaca, se svakoga dana gura u prostoru jedne od najpoznatijih gra�evina svijeta, usput prigovaraju�i da je cijena ulaznice od deset ameri�kih dolara previsoka. U�ivanje u ljepotama Taj Mahala skoro da je nemogu�e, a niko da se sjeti, pa cijenu ulaznice podigne na dvadeset, trideset, pedeset dolara, da se na red mora �ekati godinama kao u Altamir ili Alhambra. Quod licet Jovi, non licet bovi. Ili još bolje: ne mora nam baš sve biti dostupno za sitne novce.

Drugi problem Taj Mahal je vezan uz grad Agra, na �ijoj se periferiji ovaj UNESCO spomenik kulture i nalazi. Agra je za mene, bez premca najzaga�enije mjesto na svijetu koje sam posjetio, i u kojemu sam prvi puta u �ivotu imao osje�aj da �u se svakoga momenta ugušiti.

Svima su puna usta globalnog zatopljenja i drugih neda�a, a niko da jednostavno zabrani promet svim mogu�im i nemogu�im zaga�iva�ima na dva, tri ili �etiri to�ka, da ponovo vrati rikše u upotrebu, uvede vozila na elektri�ni pogon i smanji broj posjetitelja. Bijela, ve� pomalo �u�kasta, mramorna fasada Taj Mahal, ima kao i sve na ovome svijetu svoj rok trajanja.

Nikako da napustim Agra i da se riješim problema s disanjem. Vlak kojim planiram otputovati dalje, kasni 300 minuta...

Alisa u labirintu ukusa
Indijska kuhinja

Indijska kuhinja je u našim prostorima nepoznata i rijetko se pripremaju jela na ovaj na�in, a indijski restorani u Hrvatskoj se mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Jedinstvene indijske kuhinje nema. Što se u Indiji jede ovisi u prvome redu o tome gdje se jede. Svaka regija ima svoje specifi�nosti, a sve indijske kuhare povezuje jedna zajedni�ka nit vodilja, �ongliranje sa za�inima.

Glavna podjela je jednostavna: kuhinja na sjeveru i kuhinja na jugu. Sve ostalo su nijanse. U Punjabi kuhinji, na sjeveru dr�ave, glavne osobine su manje ljuta jela, kruhovi i tijesto, a ne ri�a, kao na jugu (Tamil Nadu kuhinja), gdje uši otpadaju od raznih paprika. Kakve god bile razlike, jedno im je zajedni�ko: upotreba brojnih za�ina u zavidnim koli�inama.

Najve�i broj Indijaca jede iz religioznih razloga vegetarijansku hranu. Za Hinduse su krave svete, pa ne jedu njihovo meso, jednako kao i muslimanski Siki. Dobar dio Hindusa i Budista ide i korak dalje s veganskim recepturama, neupotrebom luka, �ešnjaka, mlijeka i sl. Muslimani se klone svinjetine i alkohola. Krš�ani i turisti konzumiraju sve što im do�e pod ruku, a posebice pod no�.

U Indiji se jede rukom, pa �ak i u dobrim i skupim restoranima, a razlika je i ovdje izme�u sjevera i juga u tome, što na sjeveru jedu prstima, a na jugu cijelim dlanom. U brojnim tradicionalnim restoranima na jugu Indije, hrana se servira na listu banane.

Muslimanima ne predstavlja problem jesti iz zajedni�ke posude, dok Hindu strogo paze da ni na koji na�in ne dodirnu tanjur svoga susjeda.

Posvuda u Indiji se pije �aj, a kava zanemaruju�e malo.

Alkohol se veoma rijetko poslu�uje u indijskim restoranima, osim u turisti�kim mjestima kao Goa ili Kerala.

Foto galerija

Tekst i fotografije: Milan Rajši�,
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar, urednik@arhiva.croatia.ch

Od istog autora:

Putopis svjetskog putnika Milana Rajši�a:
Pustinja - ljubav na prvi pogled!