Prvi svjetski rat
Kako su Hrvati pobijedili u davno izgubljenom ratu

Tuma�enje nedavne prošlosti jasnije razlikuje hrvatske stranke desnice i ljevice od brzine pristupa Europskoj Uniji ili NATO-u. Povijesni sporovi mogu u�as stvoriti krizu u zemlji ili krizu Hrvatske sa susjedima. Dani kad se pojedini povijesni doga�aji “obra�uju” znaju se unaprijed, kao i pitanja koja �e se otvarati u vrijeme odlazaka u Bleiburg ili Jasenovac. U ljeto se obi�no analiziraju ud�benici. Javnosti zanimljivih tema i li�nosti u osnovi je samo nekoliko. Va�nije su one novije, a sve imaju zajedni�ki nazivnik: Jugoslaviju, odnosno potrebu da se što više odvojimo od susjeda na istoku.

Zajedni�ka dr�ava Ju�nih Slavena kao Kraljevstvo, pa Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je 1918. godine, nekoliko mjeseci prije nego što su završile mirovne konferencije u pariškoj okolici, pa i ona Versailleska, gdje se pregovara samo s Njema�kom. Zato se u hrvatskoj historiografiji, koja je mnogo toga propustila obraditi, naj�eš�e i govorilo tek o nastanku nove dr�ave, manje o �ivotu za vrijeme rata.

Spominjao se sarajevski atentator Gavrilo Princip, ali ne kao terorist, nego više kao hrabri ili barem o�ajni mladi�. Sudjelovanje Josipa Broza Tita kao domobranskog podoficira na srpskom bojištu 1915. slu�beno nije postojalo. Desetlje�ima kasnije, tijekom haaškog su�enja Slobodanu Miloševi�u, jedan od prijatelja suda tu je �injenicu iznio kao relevantnu, ali ga je sudac prekinuo dr�e�i je u navedenom kontekstu besmislenom. Prvi svjetski rat nije vo�en na našem prostoru, ali su �rtve bile goleme. Hrvati s ostalim narodima Bosne i Hercegovine �inili su manje od 10% stanovništva Monarhije, no mobiliziranih je bilo i do 14%. Poginulo je mo�da i 190.000 ljudi.

Veliki rat klju�ni je doga�aj našeg doba. Završetak je epohe koja je zapo�ela Francuskom revolucijom i koju neki zovu “dugim 19. stolje�em”. Po�etak je i “kratkog 20. stolje�a” koje je završilo krajem Hladnog rata, devedesetih. Umjesto da postane polazna to�ka analize naše novije povijesti, pretvoren je u historiografsku pustopoljinu. Bez Miroslava Krle�e u školskoj lektiri i ekranizacije nekih njegovih romana, Prvog svjetskog rata kao i našeg sukoba u svijesti prosje�nog gra�anina gotovo uop�e ne bi bilo. Bez “Crne guje” Rowana Atkinsona teško da bi postojao i kao �injenica iz me�unarodne povijesti. Europa, dijelom i svijet, temeljito se promijenila s krajem Velikog rata. Do 1918. Hrvati su podijeljeni u dva dijela Austro-Ugarske. U austrijskom su Dalmacija i Istra najsiromašnije pokrajine. Hrvatska i Slavonija u ugarskoj su polovici druge po siromaštvu, odmah po Bukovini, danas dijelu Ukrajine.

Hrvatska je bila zemlja seljaka. Postrojenja s više od 20 radnika bilo je tek nešto više od pola postotka. Tek nešto manje od 70% �inili su mali obrti gdje je radio samo vlasnik-majstor. Nakon kapitulacije Njema�kog Reicha i raspada Austro-Ugarske Hrvati su uglavnom �ivjeli u Kraljevini SHS i Kraljevini Italiji. Iverci su završili u novonastaloj �ehoslova�koj, Austriji, Ma�arskoj i Rumunjskoj. U novoj dr�avi s glavnim gradom u Beogradu odjednom su postali drugi po broju, drugi (u pone�emu i prvi) po gospodarskoj snazi. Za novu su zajednicu 1918. bili uglavnom svi predstavnici hrvatskog politi�kog naroda.

Dalmatinci, suo�eni s talijanskim napredovanjem, inzistirali su na ujedinjenju. Kona�no, govor prvaka Hrvatske pu�ke selja�ke stranke Stjepana Radi�a s op�im mjestom našeg politi�kog izri�aja - o nesrljanju poput gusaka u maglu - nije bio protiv zajednice, nego zajednice bez dogovora o njezinu ustroju. Govor izre�en na dramati�noj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vije�a kratkotrajne Dr�ave Slovenaca, Hrvata i Srba zapisao je sam Radi�, tri mjeseca nakon što je taj duga�ki govor, pa valjda i ovu poznatu re�enicu, izgovorio. Radi� je to u�inio po sje�anju, i to u - zatvoru.

Jedan od motiva Jelene Borošak Marijanovi� iz Hrvatskog povijesnog muzeja koja je priredila izlo�bu naslovljenu “Dadoh zlato za �eljezo” bila je potaknuti razmišljanje, a nadati se je i raspravu o tome što je Prvi svjetski rat nama zna�io. Izlošci pokazuju kako je nastajao fundus središnje ustanove toga tipa u zemlji i koliko je Dalmacija, posve nezastupljena, bila daleko od Zagreba iako formalno u istoj dr�avi. Sada je jedinstvena prilika da se na jednom mjestu vide, sve dok se ne ostvari obe�anje o dobivanju primjerenog prostora Muzeju (navodno u nekadašnjoj Tvornici duhana Zagreb), sva odlikovanja, medalje, uniforme, plinske maske i strojnice, dopisnice s bojišta ili porculanski, ki�asti, servisi urešeni portretima vo�a zemalja Centralnih sila. “Dadoh zlato za �eljezo” geslo je upisivano na patriotskom prstenju koje je bogatijim dobro�initeljima davano u znak zahvalnosti za pomo� obiteljima poginulih. 

Hrvatski su politi�ari po�etkom Velikog rata nastavili ulogu koju su imali i do tada: uvjeravati �imbenike sa stvarnom snagom da ne zanemare interese malih.

Ante Trumbi� na �elu Jugoslavenskog odbora u Londonu, kasnije prvi Hrvat koji je postao ministar vanjskih poslova, i Frano Supilo, kasnije razo�arani �lan Odbora i mo�da najbolji hrvatski rasni politi�ar, mogli su se nadati da �e najprije do�i do raspada Austro-Ugarske. Potom su mogli vjerovati da se ne�e ostvariti Londonski ugovor kojim su Talijani, kako su to pokazivale i propagandne medalje, zabili no� u le�a ostalim �lanicama Centralnih sila i uspjeli zauzeti golema podru�ja isto�ne obale Jadrana. Trebalo se nadati i da Srbija ne�e jednostavno uzeti ono što su smatrali minimalnom nagradom za rat, dvije tre�ine hrvatskih zemalja i Bosnu i Hercegovinu. Da se to dogodilo, da su trupe maršala Svetozara Borojevi�a, Srbina iz Hrvatske, bile manje uspješne u odbijanju talijanskih ofenziva na So�anskom bojištu, da su srbijanski politi�ari bili manje ambiciozni, da se ameri�ki politi�ki vrh nije umiješao u rasplet Velikog rata, od hrvatskih zemalja ostao bi uski prostor od granice s Ma�arskom do Rijeke.

Talijani isprva nisu tra�ili Rijeku, ostavljaju�i je kao zalog budu�ih pregovora s Ma�arima. Što bi i kako bi se povezivali pabirci slovenskih i hrvatskih prostora, teško je zamisliti. Dr�ava Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom, proglašena 29. listopada 1918. nije bila priznata, nije imala vojsku i nije zna�ila ništa u me�unarodnom pravu. Datuma po kojem se danas zove ulica zagreba�kog Gornjeg grada prisjetio se u vrijeme svoje predizborne kampanje krajem šezdesetih tek Richard Nixon. Hrvatima u Americi tada je uputio �estitku za dan dr�avnosti, izbjegavaju�i jasno i Tita i Paveli�a.

U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo.Kada je sukob po�eo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipovima, postojali su svi izumi koji �e se poslije usavršavati i obilje�iti sljede�e ratove.	Za razliku od prijašnjih sukoba, zapovjedništva u Prvom svjetskom ratu bila su duboko u pozadini. Najve�i su gubici nastajali upravo zbog putovanja zapovijedi do prvih redova bojišta

Kada su ratne operacije završile, europski se pejza� promijenio ne samo nestankom velikih carstava i nastankom niza novih dr�ava, raspadom vladaju�ih elita, promjenom središta mo�i, novim ideologijama, nego i plasti�nije, po ljudima kojima su granate raznijele tijela i iznakazile lica. Odmah po stvaranju zajedni�ke dr�ave, na njezinu se prostoru otvara niz logora. U njima su završili gotovo isklju�ivo talijanski i sovjetski zarobljenici iz bivših habsburških zemalja priklju�enih Srbiji i Crnoj Gori. Strah da su mogli biti inficirani idejama boljševizma pa ih je trebalo ili preodgojiti ili sprije�iti u njihovu širenju ve� je zarana postao va�an, mada ne smrtni, problem nove dr�ave.

Jedan od najva�nijih fenomena novog vremena, komunisti�ka ideologija, za�ivio je tijekom Prvog svjetskog rata i dao još jednu va�nu zna�ajku 20. stolje�u. Nekim povjesni�arima Hladnog rata taj je sukob prije svega sraz dva svjetonazora koji je zapo�eo 1917. godine, tijekom Velikog rata. Logori za potencijalne boljševike nisu bili mjesta umiranja. Masovno se nije umiralo niti zbog batinjanja �andara, ali nepovoljna promjena krune u srpske dinare, ponašanje srbijanskih vojnika kao okupatora, a ne bra�e, stvarala je neugodnu, napetu, situaciju. Hrvatsko pitanje postalo je prvorazredni politi�ki problem dr�ave koji je rješavala do pred sami kraj Kraljevine Jugoslavije. Slavenima, Hrvatima i Slovencima, koji su �ivjeli u isto�nim dijelovima Kraljevine Italije, nametnuto je potalijan�enje ili egzodus. Oru�ju se mo�e suprotstaviti zakonima i tradicijom jedino ako ja�a strana pristane da zapisano u knjigama bude teško poput olova. Ja�i koji je nametao pravila 1918. nije imao razumijevanja za hrvatsko historijsko pravo.

U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni, totalni rat u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo. Kada je sukob po�eo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipovima postojali su svi izumi koji �e se kasnije usavršavati i obilje�iti sljede�e ratove: podmornica, tenk, strojnica u obrani, bojni plinovi, zameci zra�nih snaga.

Na ovratnicima uniformi nekih hrvatskih jedinica stilizirani su baloni, jer su s tla konopima povla�ili balonske jedinice i pripremali ih za prizemljenje. Do 1916. ratovalo se na na�in 19. stolje�a. Svaka sljede�a bitka bila je kra�a i s manje �rtava. Iskustva koja su bila vidljiva u ranijim sukobima, Japansko-ruskom ili Burskim ratovima, tek su postupno prepoznata. Bolje i br�e uo�avali su ih Nijemci, �iji su ratni diktatori, maršali Ludendorff i Hindenburg, kasniji predsjednik Weimarske Njema�ke, uveli novi na�in ratovanja koji je do danas osnova za taktiku. Iza Prvog svjetskog rata više nema zbijenog poretka, jasno je, što je pokazao ve� Ameri�ki gra�anski rat, da nekoliko velikih bitaka ne�e biti dovoljno da bi se sukob završio. Nijemci su imali ve�i nedostatak sirovina, ratovali su na više bojišta, zato su spretniji s inovacijama. Nedovoljno za pobjedu, va�no za budu�nost ratovanja. 

Veliki rat donio je dotad nezamislive situacije. U Kini, u njema�kom interesnom podru�ju na poluotoku Šantung, sukobili su se Japanci i Nijemci. Jedini uspješni napad njema�kih postrojbi na teritorij britanskog imperija zbio se u Africi. Jedinice generala Paula Emila von Lettow-Vorbecka napale su Sjevernu Rodeziju, uspješno odbijaju�i zdru�ene udare Portugalaca, Belgijanaca i Britanaca nekoliko godina. Australci i Novozelan�ani, koje je prvi lord Admiraliteta Winston Churchill 1915. poslao na Galipolje kako bi brzo izbacili Osmansko Carstvo iz rata, svoju su nacionalnu svijest zapravo iskovali tamošnjim porazom. Turci su tamo dobili pobjedom ovjen�anog ratnika, Mustafu Kemala, budu�eg Ataturka, oca sekularne Turske.

Nakon rata u središtu Zagreba, nedaleko od današnjeg Muzeja Mimara, boravili su i povremeno za gra�anstvo organizirali predstave “Kinezi”, zapravo Vijetnamci koji su ovamo došli nakon probijanja Solunskog bojišta u sastavu francuskih jedinica. Bez obzira nazvali stradanje Armenaca u Osmanskom Carstvu nakon 1915. genocidom, pogromom ili tek nizom masakra, �injenica jest da su Armenci nestali s podru�ja gdje su obitavali stolje�ima.

Osmanski saveznici Nijemci promatrali su kako se Armenci najprije okupljaju na jednom mjestu, vlakovima prevoze do pustinje, njihove crkve pale, kako taj posao �esto obavljaju Kurdi, kako se promatra�ima govori da su prevo�eni do novih obitavališta. Sve je neobi�no podsje�alo na ono što je prije svega �idove i Rome zadesilo dva desetlje�a kasnije. Devedeset godina kasnije, a zbog rata u Iraku i va�nosti turskog geografskog polo�aja, rasprava o genocidu ponovo kvari odnose Washingtona i Ankare. Neraskidivo jedinstvo njema�kog Keisera, habsburškog cara i kralja, osmanskog sultana i bugarskog cara trebalo je osigurati novu raspodjelu snaga u svijetu.

Silne plakete i odli�ja, kovanice, slogani i zastave, na kraju su bili uzaludni. Mada Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a još manje Carska Rusija nisu bili najuzornije demokracije u današnjem smislu, rat je ipak bio sukob liberalnog kapitalizma protiv autokratskih re�ima. Svijet koji je nastao nakon 1918. bio je u nacionalnom smislu pravedniji, mada su mnogi narodi i dalje ostali podijeljeni i nesamostalni.

Demokracija, drugi ideal ameri�kog predsjednika Woodrowa Wilsona, s izuzetkom �ehoslova�ke, za�ivio je još slabije i rje�e. Kolektivne sigurnosti nije bilo, Liga naroda pokazala se slabašnom i neutjecajnom. Mir koji je Njema�koj diktiran u Versaillesu bio je daleko povoljniji od onog nametnutog Berlinu nakon Drugog svjetskog rata. Bio je nedovoljno strog da ju ubije, nedovoljno blagonaklon da ju kupi. Bugarska i Ma�arska do�ivjele su katastrofu koju mo�da ispravlja osje�aj da su kona�no, u Europskoj Uniji, bez stvarnih granica povezane s onima koje su izgubili nakon poraza u Velikom ratu.

Demokracije nisu postale pravilo europskog kontinenta ni nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi nisu puno djelotvorniji od Lige naroda, ali je ono što je trebalo za�ivjeti po�etkom “kratkog dvadesetog stolje�a” za�ivjelo s njegovim završetkom, na kraju Hladnog rata. Tada, po�etkom devedesetih godina, kao i 1918. ponovo su se mijenjale granice, raspalo se carstvo koje je opstalo zbog prihva�anja boljševi�ke religije, a demokracije i liberalni kapitalizam kona�no su trijumfirali. Hrvati su 1918. promijenili �eljezo za �eljezo, ali bez te zamjene vjerojatno nikada ne bi došli nadomak zlatu.
 

Izvor: Jutarnji list, dr. Tvrtko Jakovina