Putopis svjetskog putnika Milana Rajšića:
Iran; Hormuzgan godine Gospodnje ۱۳۹۲
ili vesele žene Hormuzganske
Na velikome zidnom kalendaru autobusnog kolodvora, lijepo piše da je danas ۱۷/۰۵/۱۳۹۲ . Moje poznavanje brojeva u arapskom pismu je dovoljno da razumijem da je danas 17. dan, petoga mjeseca (Mordada), godine Gospodnje 1392. Nisu mi nesnosna ljetna vrućina od 45 stupnjeva Celzijusevih u hladu i neizdrživa vlažnost zraka poremetili pamet i razum. Nije mi razum poremećen ni cjelodnevnim postom, uobičajenim u vrijeme muslimanskoga mjeseca Ramadana. Nije ovo dobrodošlica u prošlost, već susret s iranskom svakodnevicom.
Mjeseci se ovdje računaju počevši od 21. ožujka i iranske Nove godine, a brojanje godina u Perzijskom kalendaru, započinje preseljenjem proroka Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine poslije Krista (Hidžra).
Znoj koji se potocima slijeva preko cijeloga tijela je najbolja potvrda da se nalazim u stvarnom sadašnjem vremenu, a ljudi oko mene i njihov Farsi govor, znak su da sam u Iranu. Točnije rečeno ovoga kolovoskog dana (po Gregorijanskom kalendaru) znojim se u Hormuzganu, najjužnijoj iranskoj provinciji. Od Teherana sam daleko više od tisuću kilometara, a do Saudijskog poluotoka i obale Omana je tek nešto više od pedeset.
Bandar Abbas je sa svojih dvjesto tisuća žitelja najmanji glavni grad neke perzijske provincije. Grad je do prije par desetljeća bio tek malo uspavano obalno mjesto s par tisuća ribara, a danas je, zahvaljujući svome geografskom i strateškom položaju na obali Perzijskoga zalijeva, najveća iranska pomorska luka. Svuda oko grada, desetke kilometara daleko na pučinu, vide se brojni usidreni brodovi, u prije svega tankeri. Sjeverno od grada se u izmaglici naziru visoka brda planinskog masiva Zagros. Planinski je ovo lanac dugačak preko 1500 kilometara, koji ovdje na svome najjužnijem kraju doseže visinu od preko dvije tisuće metara. Cijeli krajolik je u znaku i boji pustinjskoga pijeska, nigdje drveta ili kakvoga drugoga raslinja. Tek ponegdje, i dosta rijetko, pokoja niska kuća od nabijene zemlje, ograđena visokim zidom a unutar dvorišta pokoja palma. Datulje koje se ovdje na škrtoj zemlji i vrelom suncu uzgajaju, slove za najslađe i najukusnije na svijetu.
Hormuzgan je skoro dvostruko veći od Hrvatske, ali je sa jedan i pol milion žitelja najrjeđe naseljena iranska provincija i predstavlja tek kap u osamdeset milijunskome Iranu. Mogao bi Hormuzgan i za većinu višemilijunskih iranskih gradova biti tek veće predgrađe.
Ni Bandar Abbas, a ni cijela Hormuzan pokrajina, nemaju baš mnogo za pokazati slučajnom posjetitelju, iako se ovdje povijest intenzivno pisala još u vrijeme Antike. U 16. stoljeću su ovuda prolazili važni trgovački putovi između Europe i Indije. Smjenjivali su se ovdje stoljećima arapski, kineski, portugalski, britanski i drugi vlastodršci.
Od kada Hormuškim tjesnacem prolaze brodovi natovareni naftom u Kuvajtu, Kataru, Bahrainu, Iraku, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali u najvećoj mjeri u Saudijskoj Arabiji, ovaj dio svijeta se sve češće spominje u dnevnim medijima, posebice onoga financijskoga karaktera. Zatvaranje Hormuškog prolaza bi predstavljalo blokadu dopremanja jedne polovine nafte, potrebne zemljama svijeta, a što bi to značilo za svjetsko gospodarstvo, ne usude se prognozirati ni najcrnji apokaliptičari današnjice.
Hormuški tjesnac (Tange -ye Hormoz) povezuje Perzijski i Omanski zaljev, a samim time Arapsko more i Indijski ocean. Koliko god i sam bio uzak i tijesan, u njemu se nalazi još jedan drugi prolaz- Internacionalni plovni put, kojim plove nebrojeni tankeri, dugačak 35 kilometara i širok tri kilometra. Ovdje je zasigurno i najveća koncentracija oružja na svijetu, uključujući i nosač aviona.
U prolazu se nalazi i dvanaest iranskih otoka. Otoci Kish i Qeshm su posljednjih desetak godina postali slobodne trgovačke zone, a sve po uzoru na susjedne Emirate. Moja ljubav prema trgovanju i nije baš velika, pa se lako odlučujem dan provesti na otoku Hormuzu.
Otok je mali i ima samo 42 kvadratna kilometra. Na otoku nema pitke vode pa se ista doprema sa kopna. Na otoku se nalaze ruševine portugalske utvrde iz 16. stoljeća, ali ne postoji nikakva turistička infrastruktura, nema smještaja niti restorana.
Žiteljima otoka rijetki stranci ne smetaju i spremni su s njima podijeliti svježe kuhane rakovice, a ako to izostane, posvuda po Iranu pa i na otoku Hormuz, se peče odličan nun, kruh u obliku tanke pogače.
Na otoku živi nešto manje od tri tisuće žitelja. Žene se bave preradom i čišćenjem ulovljenih riba, rakovica i kozica, a za sve odrasle muške žitelje bi se moglo pod rubriku zanimanje upisati ribari. Zlonamjerni bi ovdje to zanimanje preimenovali u šverceri.
Zanimljivost je ovdje, kao i u cijeloj provinciji Hormuzgan, da velik dio žena nosi šarenu odjeću što već na prvi pogled potpuno odudara od ostatka Irana. Žene s maskama na licu se mogu sresti posvuda širom svijeta, ali nigdje ovako maštovite, šarene, izazovne i mistične, kao ovdje u Hormuzganu. Maske su ženama namijenjene da ih štite od urokljivih i demonskih pogleda, a rađene su od kože, platna ili filca. Raznih su boja od jarko crvene do crne, i ukrašene tradicionalnim vezom.
Nema posebnog pravila u ponašanju Hormuzganskih žena, kako na otoku, tako i u Bandar Abbasu. Pojedine žene su spremne spriječiti i silom, svako gledanje u njihovom pravcu, a o fotografiranju nema ni spomena, dok su druge „liberalne“ i spremne na fotografiranje, a često zauzete i okupirane pušenjem vodene lule.
Navečer, kada vrelina prestane, svi žitelji izlaze na obalu mora, a onda počinje san arapsko-perzijske noći. Do kasno u noć, tisuće osvježenje potraže hodajući do članaka noge po plitkoj i mlakoj vodi Perzijskog mora, piknikujući nedaleko od obale, divlje se voze po mokrome pijesku na pretrpanima malim motorčićima, puše se vodene lule i piju čaj...
Marame sa glave se ni u kojem slučaju ne skidaju...
Komunikacija je u cijelome Iranu veoma otežana zbog iznimno rijetkoga poznavanja stranih jezika, a na jugu u Hormuzgan provinciji se od posjetitelja očekuje da pored farsi jezika poznaje barem arapski, pa je putovanje na jug Irana dobar izazov za ljude koji putuju „svojom glavom“. Nauči li se nekoliko osnovnih riječi, među kojima moraju biti: dobar dan, hvala, koliko, kada, gdje... putovanje po Iranu može biti više nego zanimljivo. Poznaje li se pored toga i arapske brojeve, putnik može biti sretan i zadovoljan da putuje u godini ۱۳۹۲ .
Foto galerija
Tekst i fotografije: Marija Rendulić / Milan Rajšić, Milan52@gmx.de
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar, urednik@arhiva.croatia.ch
Od istog autora:
Putopis svjetskog putnika Milana Rajšića:
Irska; fog, wind, rain, snow and sweat
ili muke po svetom Patriku sjevernoirskom
