Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (21)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
"Pored Špice" - i svega ostalog
Zagreb, Gajeva ulica oko 1930.g.
Galerija Tošo Dabac
"Pored Špice"
To�no tako, "pored Špice!". Jer ako si na Špici, a zapravo psihi�ki nisu tu jer se ne mo�eš uklopiti u "biti na sceni i biti vi�en" šarenilo oko tebe, onda si "pored". I to ne samo pored Špice, ve� vjerojatno i pored svega u ovom sva�ijem i sve manje tvojem gradu. Jednostavno nisi "in" - pogotovo ako je subota oko podne i ako nisi odsutan duhom, pa odmah skop�aš kako si to�no u vrijeme tjednog crescenda uletio u sam centar zagreba�ke glamour society scene. Nisi "in" jer ne šljiviš ono što šljivi ve�ina u njihovim originalnim monobread ulogama na promenadi modnih, lifestyle, celebrity i drugih zagreba�kih brendova i trendova. "Pored Špice" si i zato jer sam sebi, u nekoj paralelnoj prostorno-vremenskoj dimenziji, tepaš kako nisi "in" zbog toga što ne šljiviš slet novih zagreba�kih "delicija" - umjesto da se vratiš u "tu i sada", i priznaš kako si totalno "out".
To�no tako, "pored Špice!" koja je nekada bila dio i tvoje mladosti, kada ti je sve bilo u 3D real-time ultra-speed motionTechnicoloru uz Dolby surround, da bi sada, u slow-motionu prilago�enom godinama na grba�i, ne samo zaobilazio novu scenu svje�ih, a mo�da i ljepših boja, ve� si �ak uzimaš pravo kritike onoga što sadanja generacija "šljivi" - umjesto prihva�anja jednostavne �injenice kako si baš ti ono što nitko više ne šljivi. I tako dugo dok današnju Špicu gledaš o�ima koje još uvijek vide grozdove Dalmoša koji su na Špici cupkali u kana�ankama i šuškavcima, u vrijeme kada vjerojatno niti roditelji današnjih protagonista nisu ugledali svijet, ne �eš na�i priklju�ak na "tu i sada" i ostati �eš u prošlosti - totalno "out", u nezahvalnoj ulozi scenskog mrtvaka!
Zato je najpametnije zakora�iti kroz prozirnu membranu koja te odvaja od "tu i sada", sjesti u fotelju ispod suncobrana pred Bulldogom ili VIP-om - svejedno, naru�iti nešto što ti paše, i zaklju�iti kako je lijepo opet biti tu. Makar to bilo i samo "pored" - jer "in" šarana ljuskaša u njegovim nekadašnjim vodama su ionako tempi passati! Zauvijek!
"Fenomen" zagreba�ke Špice
Tempi passati ili ne, biti "pored Špice" istovremeno zna�i da nisam dio velikog zagreba�kog fenomena. Naime, neki post festum probu�eni "sociolozi" tvrde kako je zagreba�ka Špica fenomen, i to "fenomen koji je nastao kao posljedica rituala vezanih uz naviku ispijanja kave po kafi�ima", dok se drugi hrabro na to nadovezuju i razvijaju teorije kako je "fenomen Špice vezan uz našu tradiciju ispijanja kave" uz sjedaljku za nekim stolom - jer se navodno "razlikujemo od Talijana koji to tradicionalno rade onako 's nogu'!". Baš svašta - i "Dobro jutro"!
Zagreba�ka Špica u današnjem smislu je kao promenada s gu�vanjcem kroz koji se teško probijalo, i kao mjesto spontanog okupljanja i razgovora, slu�ajnih susreta i dogovorenih sastanaka, postojala ve� krajem 1950-tih, i njen nastanak pouzdano nije bio vezan uz nekakvi pseudo-ritual ispijanja kave, "ritual" koji se u to vrijeme, kao i prije Drugog svjetskog rata, svodio na "Jo�a, daj dofuraj još jednu tursku!", pa poslije "tursku" iz espresso-automata u nekoj kavani ili bircuzu, a puno poslije, u nekom kafi�u, espresso-baru, kaffeu itd.- sve do Bulldoga danas. Nezavisno o "našoj tradiciji ispijanja kave", Špica je nastala i opstala bez kapi kave, koju se u okolnim kafi�ima pilo "s nogu" - uostalom, kao i u cijelom gradu gdje se po kafi�ima decenijama prakti�ki sve pilo "s nogu".
"Fenomen" Špice je u tom kontekstu trivijalan: nekada se na Špici stajalo jer stolovi i stolice još nisu osvojili plo�nike, a današnjih pješa�kih zona ionako nije bilo (tako da se Špica morala smjestiti na pješa�kom otoku u visini sata i na ju�noj strani Trga), i zato jer su okolni kafi�i u pravilu nudili samo "staja�a mjesta" uz visoke stolove ili pult na zidu - i rijetko uz sam izlog, kako bi se moglo vidjeti što se zbiva izvan kafi�a.
Autori takvih "socioloških" analiza bi svoje teorije mogli provjeriti kod prvog kita koji se kod Bulldoga fino raskomotio i �labra uz "lavazzo" u fotelji ispod suncobrana gledaju�i s najbolje visine sve ono lijepo na dvije noge što prolazi pored njega. Na primjer, pitaju�i kita bi li se iz fotelje preselio u nekadašnju "Jumfericu" gdje ga �eka besplatni "lavazzo" - onako po starom, "s nogu", jer mu Bulldog od sada po dvostrukoj cijeni nudi samo tursku kavu! �ak da je i Talijan navodne talijanske "to radim s nogu provencijencije", kit bi ga pogledao kao da je pao s banane i vjerojatno odgovorio protu-pitanjem: "Kaj vam je, ste mo�da �aknuti?". Sli�no bi prošla i teorija o zagreba�koj Špici kao "fenomenu koji je nastao kao posljedica našeg tradicionalnog rituala ispijanja kave u sjede�em polo�aju" - kit bi mu srušio cijelu teoriju s rije�ima: "Pored svih ovih terasa sa stolovima, samo budala bi tra�ila staja�e mjesto!". Hough!
Usput:
Izuzev "Izloga" na �ošku preko puta NaMe, kafi�i na Trgu i okolnim ulicama nisu bili dio Špice, ve� "otoci" u koje je zalazila manje-više ista ekipa i, bez interesa za ono što se zbiva vani na ulici, drvila svoje specifi�ne teme - i to više uz "ritual" ispijanja gema ili ne�eg oštrijeg, nego uz "ritual ispijanja kave".
Jedini ritual vezan uz zagreba�ku Špicu, je bio "ritual cupkanja" - pod Satom su cupkali frajeri �ekaju�i frajlicu, a pred "Dubrovnikom" i Neboderom zagreba�ki Dalmoši, koji su Trga�u davali posebni štih: svaki dan i po svakom vremenu, ako treba i po kiši i snijegu, uz pri�e o Hajduku izvodili su "ritual cupkanja" na asfaltu u sme�im kana�ankama, plavim šuškavcima i bijelim baloncima - uz malobrojnu, ali kompaktnu konkurenciju Esekera pred "Singerom", koji su cupkali uz pri�e o svojem Osijeku.
Usput:
Kod tvrdnje kako "Talijani tradicionalno piju kavu 's nogu'!", isto je nekaj grdo okrenuto naopa�ke! Naime, oni koji pripadaju generaciji koja je po�ela voziti u vrijeme jeftinog benzina, u vrijeme kada se "s autom išlo i na zahod", i kada se tek' onako, zbog vo�nje i usputnog sitnog shoppinga, znalo usred tjedna "sko�iti" u Trst na kavu, sigurno se sje�aju kako su u Trstu i okolici, zajedno s lokalnim Talijanima, pili kavu za stolovima u ili ispred nekog od mnogobrojnih kafi�a - i to nikada 'onako s nogu', jer "staja�ih mjesta" ionako nije bilo, izuzev onih vezanih uz "gabinetto"-rituale.
Usput:
Prve "kavice uz razgovor" ponu�ene su Zagreb�anima po�etkom 18. stolje�a, u šatorima postavljenim na Harmici, koji su nazvani "kavoto�je". Kavoto�ja su ubrzo naslijedile kavane.
Kola� sje�anja "Pored Špice"
I tako se tu, usred "pored Špice", u Gajevoj pred izlogom Ghetaldusa, pitam u mislima: "A što to danas nešljivljeno šljiviš ti koji ne šljiviš ono od ve�ine šljivljeno?" i �ujem šapat: "Puno toga, previše toga stari moj, preduga su tvoja sje�anja!".
To�no - beskrajni kola� na svakom kvadratnom metru, kola� na �ijem po�etku stoji frappe u visokoj �aši sa slamkom koji pijuckaš dok sjediš na barskoj stolici uz šank na vrhu Nebodera (izgra�enog 1958., kao poslovne zgrade za potrebe �eljpoha i Kon�ara), usput se prisjetiš i nesretnika koji je kao prvi sko�io s Nebodera u dubinu zapadne strane - da bi poslije otuda na sve strane prema dole letjelo sve što budalama padne na pamet; �ak se prisjetiš i vica o bosanskoj tvrdoj glavi koji je nakon toga kru�io po gradu: bacio se Bosanac s Nebodera i pao ravno na glavu. Iz gu�ve koja je nastala oko njega �uje se pitanje: "Kaj se desilo?", na što se odozdo s asfalta javi Bosanac: "Ja ne znam, baš sam stigao!".
Kola� nastavljaju prvi hot-dog u prizemlju Nebodera; "Izlog" u kojem ti sve face izgledaju poput zlatnih riba, iako pijuckaju kavu, �ikaju i pri�aju, te no�nih happening-event pija�a na mirogojskim grobovima s nekolicinom "zalijepljenih" baš iz tog "Izloga"; par koraka dalje prva plo�a Koralja u izlogu "Znanja"; parkiranje na plo�niku u vrijeme davno prije "pauka" i lude no�ne vo�nje po ulicama koje su sada pješa�ka zona; prisjetiš se svojevrsnih "šokova" kada se nasred Trga ili po njegovim plo�nicima više nije smjelo parkirati, i kada je po Gajevoj do "Dubrovnika" smio samo taxi... odnekud doleti i slika Jagodine bokserice Sabe kako u Berislavi�evoj njuška stabla na ju�noj strani ulice nestalog drvoreda, te nakon toga piški uz stablo pred prozorima Saveza kompozitora - i to to�no na mjestu gdje je sada sparkan bijeli Volvo; pa slika vo�a u obli�njoj "Vo�arni" u Gajevoj, jer nekad je �ak i vo�e imalo svoj izlog "pored Špice"; tu je i slika drvenog pulta u nekom mirisnom du�anu gdje �ujem kako netko veli "Pola kile Albusa", a prodava� odre�e komad sme�eg sapuna i me�e ga na onu staru vagu s gevihtima i cajgerom, a nakon toga u sivi papirnati škanicl... i tako sti�em do "Hard Rock Cafe"-a. Pomislih: "Vrijeme je za Tuborg!", ulazim u dvorište, ali ve� kod ulaza u "Hard Rock Cafe" zastajem pred podnom plo�om sa zvijezdom na kojoj piše “Karlo" - i kola� se pretvara u novu bujicu predivnih sje�anja.
* U Oktogonu
Kola� ide i na drugu stranu, prema Bogovi�evoj koju "dr�e" još samo Ghetaldus na po�etku i Oktogon na kraju. Novo, na �elu s "Bulldogom" i "Benetton - United Colours" je OK, ali to ne šljivim ni za suhu šljivu - iako znam da su to vjerojatno neizbje�ni segmenti kola�a budu�ih tu�ih lijepih sje�anja.
Zastajem na Cvjetnom pred ulazom u prolaz Oktogona, i mislim kako mnogi ne znaju da je taj trgova�ki prolaz zapravo samo dio jedinstvenog objekta izme�u Bogovi�eve, Margaretske i Ilice - monumentalne i dostojanstvene trokatne pala�e nekadašnje Prve hrvatske štedionice. To se najbolje uo�ava ako se zastane pored neke letve na ulazu u zapušten i prašnjav prolaz do nekadašnjeg kina Zagreb, ako se zamisli kako pogledu ne smeta more VIP-ovih stolova i suncobrana, i pogleda preko trga prema tom maestralnom kompleksu.
Josip pl. Vancaš- pala�a Prve hrvatske štedionice u Zagrebu (1898.-1900.)
"Arhitektura" br. 184-185. god XXXVI, Zagreb, 1983.
Oktogon je dobio naziv po središnjoj dvorani u obliku osmerokuta (nadsvo�enoj kupolom s vitrajima - slikarijama na staklu unutar olovnih spojnica, i sve skupa smješteno unutar �eljeznih okvira) kod koje se lomi smjer pasa�e izme�u Ilice i Cvjetnog trga. Na oba ulaza u "kosu" pasa�u, na strani Ilice i na strani Cvjetnog trga, su velika, urešena rešetkasta vrata koja su do II. Svjetskog rata bila no�u zatvarana - iako je u središnjoj dvorani pred ulazom u štedionicu bila stra�arnica.
Bankari koji su gradili Oktogon, ulo�ili su mnogo u taj gra�evinski kompleks i pritom nisu štedjeli, što se i danas vidi u svakom detalju, od podnih plo�ica, ukrasa na vanjskim fasadama i zidovima pasa�e, do nadstroplja - jer jadni nisu znali što se sve hrvatskim bankama tako jako crno u budu�nosti piše.
Nisu znali da �e uslijediti tri lopovska vala: prvo "Kara"-kraljevski s istoka 1927., onda "Tvornice seljacima - banke proleterima" ili nekaj sli�no iz partijskih umnih �elija 1945., i kao kona�ni udarac u Lijepoj našoj oplindranoj, dolazi Tsunami val tehno-mena�erskog lopovluka, zapo�etog s "Promjeni zakon na jedan dan, jer unu�i�u treba banka kaptolska - a sve ostale banke uvaljalj ili u tu�i-�ovjek rukice, ili ispod stola me�u doma�e offshore-nogice".
A da su to naši stari znali, umjesto pala�e za štedionicu izgradili bi ogromnu pizzeriu, i to ne onu ottawsku odsko�nu dasku do vrha Ministarstva odbrane u vrijeme rata, ve� onu obi�nu zagreba�ku piceriju s bio-picama. Pa kada u prvom valu navale Ma�arice, u drugom valu Ukrajinke i ne na kraju Moldavke - onda bi ih sve po redu sredili naši doma�i de�ki s tvrdim kunama i medvedima. I narod zbog beskrajnog lopovluka ne bi svako malo dobivao picajzle, kao što ih je zaradio Zane s �amke koji je nekad davno sredio po redu sve Ma�arice na "Gumenjaku" kod autobusnog kolodvora.
I tako bi svi fino zara�ivali, dok najstariji i najpošteniji business cvijeta, umjesto da nam prvi val zezne i "Hrvatskog Radišu", i dionice i monetu, a onaj drugi Prvu hrvatsku štedionicu i sve banke redom. Da bi nam na kraju ovi, kao u naše ime nekakvi "naši" a samo svoji, profu�kali sve banke skup sa zgradama i temeljima, kao u zadnjem kupleraju - i ako su usput slu�ajno u velikom zaletu pokupili i picajzle, ti su bili od suhog hrvatskog zlata.
Ulazim u Oktogon - iste stare be�ke kockice, lijepo je opet po njima hodati. Pasa�a je nekako svjetlija nego prije, i to mi se svi�a. Tu je još uvijek i bircuz “Dubravka” koji zaobilazim još od 60-tih godina, jer više nisam znao na koja vrata moram u�i, a da me ve� na vratima ne pometu šverceri satova koji baš u tom trenutku i kroz ta vrata bje�e van pred cajkanima!
“Dubravka”, lokal s dva ulaza-izlaza, i to još u trgova�kom centru grada, bio im je idealna operativna baza, pogotovo ako treba petama dati vjetra pred "jedan �ita - drugi piše" plavcima. U�eš unutra u takav gu�vanjac da jedva na�eš mjesto za popit kavu, taman zapališ cigaretu, a ve� �uješ: “Trebaš sat? Original Darwill ili original Doxa s datumom – skoro besplatno!”. Ne stigneš niti odgovoriti, a ve� si sam u lokalu - murjaci se pojavili na vratima prema Cvjetnom, a “Dubravka” se dok veliš "britva" ispraznila na druga vrata u Oktogon! Pa sada pogodi na koja vrata trebaš u�i!
Oktogon je nešto posebno i jedinstveno u gradu, i to osje�am svaki puta ispo�etka: ugodno, mirno, prostrano i kompaktno, dostojanstveno i maestralno lijepo mjesto koje te odmah prihvati i gdje se dobro osje�aš. No, za ve�inu onih koji hodo�aste na Špicu, put do "Bulldoga" i VIP-a ne vodi kroz Oktogon - i zbog toga i tu, na ovim predivnim podnim plo�ama orubljenim bordurama, pred izlozima pasa�e i ispod blistavih boja vitraja na kupoli, i dalje ostajem "pored Špice".
* Zagreba�ki Hachiko - gra�evni pas Pluto
U vrijeme gradnje Oktogona, i Zagreb je dobio svog Hachiko-a. "Hachiko" je u Japanu pojam vjernosti, vezan uz psa japanske rase Akita koji se zvao Hachiko. Njegov vlasnik, sveu�ilišni profesor, umro je 1925. godine, me�utim Hachiko je sve do 1935., na kraju i teško bolestan, nastavio svaki dan u isto vrijeme dolaziti na tokijski kolodvor Shibuya i �ekao da se profesor vrati s posla.
Zbog tog dirljivog primjera vjernosti, na zapadnoj strani kolodvora je postavljena njegova bron�ana statua, a pored profesorovog groba je postavljen kameni stup s tekstom u spomen njegovom psu.
Hachiko je postao šire poznat nakon što je prije tridesetak godina snimljen film o njegovom �ivotu.
Zagreba�ki "Hachiko" se zvao Pluto - vu�jak koji je u vrijeme gradnje Prve hrvatske štedionice dolutao do gradilišta, koji je po�eo �uvati gradilište, i koji je pri kraju izgradnje smrtno stradao pri �uvanju gradilišta - i to od ljudske ruke, pretpostavlja se od kradljivaca gra�evnog materijala.
Nakon toga je projektant i za izgradnju Oktogona odgovorna osoba, arhitekt Josip pl. Vancaš, koji je vu�jaka zavolio i dao mu ime Pluto, dao isklesati zidnu spomen plo�u s reljefom na kojem vu�jak Pluto podignute glave le�i u profilu, a iznad njega je ugravirano "Gra�evni pas Pluto". Spomen plo�a je 1899. godine smještena u zid minijaturnog, javnosti nepristupa�nog dvorišta izme�u pasa�e i Margaretske ulice, desetak metara od ulaza s Cvjetnog trga, gdje se nalazi i danas.
"Pluto" - Zagreb, Oktogon (foto Ivan Brn�i�)
U pri�i o Plutu, interesantne su dvije stvari. Prvo, kao što su to uradili naši stari, i danas se za "Pluta - �uvara gradnje" olakotno navodi kako je bio pas-lutalica, iako je on ve� prije dolaska (prije nego je "dolutao"), vrlo vjerojatno bio svojevrsni Hachiko.
Naime, Pluto je bio vu�jak, a vu�jaci u pravilu i po svojoj prirodi nisu lutalice, ve� �ive u �oporu koji se u krajnjoj liniji mo�e sastojati samo od njega i njegovog vlasnika (jer u pse�im o�ima su svi �lanovi obitelji u kojoj �ivi, �lanovi njegovog �opora, a ako je pas-�uvar, onda �uva granice i sve ono što pripada njegovom �oporu).
Dakle, po prirodi stvari, Pluto nije lutao, ve� je (kao i Hachiko!) imao jasan cilj: tra�io je svoj �opor i mjesto kuda je �opor otišao, jer staro mjesto iz bilo kojeg razloga više nije postojalo ili su ga ljudi, �lanovi njegovog �opora, napustili. Moglo je to �ak biti i neko gradilište ili nešto sli�no - on je to �uvao sve dok radnici nisu završili posao i otišli, a njega ostavili ili zaboravili, pa je zato krenuo u potragu za njima.
Pluto je bio pas koji tra�i! Tra�io je i našao nešto sli�no onomu što je tra�io - mjesto mu je odgovaralo, jer ljudi su ga primili i nahranili, a mo�da su mu �ak pru�ili i malo ljubavi - pa je ostao. Kao pravi pas-�uvar, po�eo je �uvati gradilište, i mo�da je kao i Hachiko, �ekao da se me�u radnicima kona�no pojavi i njegov stari gospodar.
Pritom, zbog toga što �ovjek i pas imaju razli�ite poglede na pitanje vlasništva, radnici i Josip pl. Vancaš su smatrali da Pluto �uva njihovo dobro, me�utim, Pluto je �uvao "svoje" - svoj �opor kojem pripadaju svi radnici i Josip pl. Vancaš, kao i gradilište koje pripada �oporu. Prilikom dolaska na gradilište, Pluto se vjerojatno jako za�udio kada je vidio da gradilište ne �uva niti jedan pas.
Drugo, za razliku od nas, naši stari su znali razlikovati izvedenice iz rije�i "gradnja" i "gra�evina", pa su napisali "Gra�evni pas Pluto", dakle �uvar gradnje (budu�e gra�evine), a ne "Pluto - gra�evinski pas", dakle �uvar gra�evine (koja još nije izgra�ena!).
Usput:
Isto vrijedi u pogledu "gra�evnog materijala" i "gra�evnog zemljišta" koji se odnose na materijal za (iz)gradnju odnosno mjesto (iz)gradnje, za razliku od "gra�evinski materijal" i "gra�evinsko zemljište" kako se danas uglavnom koristi, koji se odnose na materijal od kojeg je gra�evina napravljena, odnosno na teren na kojem se gra�evina ve� nalazi.
Ili drugim rije�ima: gradnjom se gradi gra�evina, a gra�evina je ono što je gradnjom izgra�eno; neki teren, parcela ili zemljište mogu biti gra�evni, ali za gradnju je potrebna gra�evinska, a ne gra�evna dozvola, itd. - sve do "Gra�evinskog fakulteta" koji pru�a relevantna znanja o gra�evinama, uklju�ivši i njihovu gradnju! Zgodno!
U svakom slu�aju, budu�i da je Pluto bio ne samo aktivni "suradnik" pri izgradnji Oktogona, ve� je �ak i nesretno završio na svom "radnom mjestu", njegova spomen plo�a - oko �ije izrade se, sigurno s puno ljubavi, potrudio i sam projektant Oktogona, arhitekt Josip pl. Vancaš - zaslu�ila je u Oktogonu mjesto na kojem �e biti vidljiva.
* Kod "Slijepaca"
"Slijepci", kako smo zvali du�an Sljepa�ke zadruge, su bili na najljepšem mjestu Oktogona, na mjestu susreta obadvije pasa�e, pod središnjom staklenom kupolom s vitrajima. Du�an i prostor pred du�anom su 1950'-tih i '60'-tih godina bili prepuni njihovih proizvoda, prvenstveno od drva, pru�a, šiba i bambusa, a koristili su i niz drugih materijala, od jute i gline do stakla i metala. Njihov proizvodni program je bio impozantan: košare (u svim danas nepotrebnim i zaboravljenim varijantama: od onih za drva, za veš i flaše, do košara za plac, piknik i bebe), koševi, cekeri, otira�i, kutije, kace, ba�vice i demi�oni; hoklice, stolice, fotelje, dvosjedi, trosjedi, stolice za ljuljanje i kolijevke; pa sve od "ku-ku"-satova, lampi i polica, do taburea, stalaka za novine, stalaka za cvije�e i - jasno, sve to u svim veli�inama i svih oblika, drveno ili pleteno, od kuhane šibe do slame - sve što trebaš i kako ti srce po�eli!
A tek dje�je igra�ke! U vrijeme prije plastike, kod Slijepaca" je za dje�je igra�ke va�ilo "nema što nema!": od pikula i Uzor drvenih romobila, vlaki�a s vagonima, drvenih auti�a, kamiona, ko�ija i avion�eka; guralica na štapu i vle�ilica svih vrsta - od drvenih leptira koji lama�u krilima, do razli�itih buba i auti�a; vrtilica i potezalica na špagu - od zvrkova do drvenih pajaca; od luka i strijele, puške i pištolja na gumicu, do profi-pra�ke, te uz to konj na kota�ima ili za ljuljanje i ljulja�ke za stablo; razli�ite igre - od domina, slagalica, tombole, drvenih zvrkova i figurica, do šarenih drvenih Mikado štapi�a, igrica s kockicama, visuljcima, kuglicama, labirintima, keglama; pa drveni �etoni i plo�ice, figure, plo�e i kutije za igranje "mlina", "dame", "jedi-jedi" i šaha; za curice su imali drvene elemente za "opremanje" kuhinje i sobe, male kolijevke i kojekakve krpice; za male muzi�are, "Slijepci" su proizvodili fu�kaljke, frule - i to �ak i one "profi-rezbarene", male ksilofone i gitare, i �itav niz dje�jih tamburica kojima odmah prasne �ica; za male školarce su izra�ivali drvene pernice - obi�ne i na kat, te slova abecede i brojke u svim drvenim varijantama i slagalicama; tu su bile i ra�unalice - sve do drvenog Abakusa sa �icama i kuglicama u boji... a da slu�ajno nešto u školi ne bi usfalilo, imali su svih mogu�ih sitnica, od plastelina do kistova.
"Slijepci" su imali i sve što treba u ku�anstvu, tu su bili specijalisti: od kuhinjskih daski, drvenih kuha�a, valjaka za tijesto, drvenih �eki�a i batova za meso, drvenih taca s ornamentima (poneke su bile svojevrsna umjetni�ka djela), košarica i kutija za kruh, vo�e, šivanje ili aran�iranje - do �etki za �iš�enje baš svega i to u svim funkcionalnim varijantama, od �iš�enja odje�e i obu�e do �iš�enja flaša, ba�vi ili zahoda... ribalice, blatarice, mazalice, glancalice... Proizvodni program su zaokru�ivali "kraljica svih veš-mašina" s jednim, manuelnim gore-dole programom - riflja�a, i metle, partfiši (s dlakama koje nisu ispadale), kloferi, aufengeri - drveni jednostruki, dvostruki, vise�i ili stoje�i (sve se to nekad koristilo), drvene kva�ice za veš, zahodske daske, te mišafli i širajzli.
Ukratko, kod njih se moglo kupiti sve ono što bi u ku�anstvu moglo zatrebati - od gume za odštopavanje vaserlajtunga, do lijepog i velikog kaveza za papagaja.
Valjak za tijesto, klofer i riflja�a
(Dobra riflja�a ima fino obra�eni okvir od bukve, jak valoviti ulo�ak od cinka i
odzada gore �epi�e, kako ne bi proklizavala prilikom pranja. Visina do 60 cm.
Dobar klofer ima akciju sli�nu jakom ribi�kom štapu - isprobati prije kupnje.)
S vremenom, dio tih proizvoda su zamijenili funkcionalni "nasljednici", dok su drugi nestajali kao što je nestajalo i njihovo tr�ište zbog suštinskih promjena kojih je bilo toliko, da ih nema smisla niti nabrajati - u dvadesetak godina promijenilo se doslovce sve, od stambene izgradnje i infrastrukture, do primjerice na�ina prehrane ili dje�jih pelena.
Mi klinci smo na pikulama mo�da prvi uo�ili dolazak tektonskih promjena u materijalima i tehnologiji proizvodnje: kod "Slijepaca" smo kupovali pikule, glinenja�e, �eljke i kamenke - a onda su se na Dolcu (Hrelji�a još nije bilo) odnekud pojavile staklenke. U po�etku se kod kupnje moralo paziti, jer je poneka bila jajasta ili mutnih boja, ali to je kratko trajalo i staklenke su bile sve ljepše, a došle su i one velike kao velika kamenka ("bajs"). Kona�ni udarac pikulama "Slijepaca" došao je iz dalekog Japana od kuda su stigle male staklenke "Japankice", a nakon njih i porculanke.
Tako su zagreba�ki "Slijepci" postali prva �rtva masovne proizvodnje uz jeftinu radnu snagu na Dalekom istoku, a da Kineze nisu niti do�ekali - tko �e kupovati glinenja�e na komad, kada za istu lovu dobiješ hrpu staklenki u plasti�noj vre�ici!?
Polako ga�eni vremenom, "Slijepci" nisu odgovorili potrebama novog konzuma i tr�išta - i na kraju ih je zateklo vrijeme kada više nisu imali mnogo toga za ponuditi - pogotovo stotinama hiljada stanovnika novih zagreba�kih naselja.
Zamišljam si kako bi danas izgledao razgovor prodava�a "Slijepaca" i nekog stanara zapru�anske "spavaonice", koji je iz limenke bez tavana, podruma i špajze, zalutao kod "Slijepaca": "Košaru za drva?" - "Imam centralno!"; "Demi�on�ek? To uvek dobro dojde!" - "A kud' s njim - �ena dr�i štaubsauger u ona dva kvadrata bez prozora!"; "Stolac za ljuljanje - onak', dok gledate telku?" - "U dnevnoj sobi ima mjesta samo na stropu!"; "To ni dobro! A na strop ionako spada samo luster!" - "Vrapca luster - imam lampe na zidu, tako zvanu 'indirektnu rasvjetu', jer strop je na dva metra i dvadeset, pa bi mi luster visio do pupka!"; "Ku�im! Onda bolje nekaj za sušenje veša, klofanje tepiha ili ba�vicu za cvije�e - i sami znate kak' kana, oleander i asparagus dobro zgledaju na balkonu, verandi ili terasi?!" - "Za veš isto ne trebam ništa - iznad badevane i izvan kuhinjskog prozora je plasti�ni štrik kapaciteta šest metara, od biljlki imamo drvo �ivota koje je taman stalo u �ošak iza telke, dok sve ostalo mora stati u vazu pored telefona. Balkona ionako nema, a do najbli�e terase imam tri tramvajske stanice!"; "A kaj je onda s pripremanjem zimnice - za to imamo sve! Sam' mi najte re�' kak' vam za zimnicu baš niš ne treba!? Znate one velke staklene pikse u špajzi, a unutra kisele paprike ili krastavci, sok od paradajza, kompoti, višnjevac... !" - "Zimnicu kupujemo isklju�ivo zimi! Znate, u onim malim staklenkama koje taman stanu u kuhinju - ako ju niste preuredili u dje�ju sobu!"; "A kola�i�i, fini kola�i�i - kaj velite za klasi�nu kuhinjsku dasku s valjkom za tijesto?" - "Na mjestu kuhinje je sada dje�ja soba gdje bi daska za tijesto mo�da stala negdje uz zid, sigurno bi stala pored skija u gara�i, ali ionako ne znam gdje valjati i što valjati - velite "tijesto"!? Da vam bude jasnije: zahodsku školjku smo preselili u kupaonu, od zahoda i ostave napravili smo englesku kuhinjicu s elementima do stropa, pa ukratko, nema tu mjesta niti za nekakvi mikro-valjak za tijesto!"; "Dobro, ali ovom nebute mogli odoliti: mišafli, aufengeri ili neka �etka, sve s do�ivotnom garancijom?" - "'Mišafli' - ah, znam na što mislite... ne trebaju, oni od plastike kao i vješalice zauzimaju manje prostora, a kad pukne, kupiš novo, dok �etka k'o svaka �etka - dlaka sim' dlaka tam'! Pa još dajete 'do�ivotnu garanciju' - komu to danas treba, pogledajte samo broj razvedenih brakova! I tko još danas tra�i trajnost i kvalitetu!? Kako stvari stoje, vaši mišafli, aufengeri i �etke �e dulje trajati i od Zapru�a i od mojeg braka - a mo�da i od du�ana 'Slijepaca'!"; "Da, to sam' slepci ne vide! Jasno, onda vas niti naše riflja�e i širajzli ne interesiraju... ali priznajte, bez dve stvari sigurno nemrete: imamo krasnu zidnu policu za knjige i uvek potrebnu gumu za odštopavanje!" - "Samo bi mi još to trebalo, pa da zbog police boram rupe za tiple do salonita koji je umjesto zidova od blokova i cigle! Jer, ako ju pri�vrstim na plitko, zbog te�ine bi otpao komad zida od iverice, zajedno s policom, knjigama i tapetom. A što se ti�e odštopavanja, to je prekosavsko naselje i nema se što odštopavati. Deka je tanka, pa nema potrebnog nagiba za cijevi niti mjesta za sifon, koji bi ina�e kao luster provirio susedu ispod, pa zato sve cijevi idu ravno po vertikalama, i kada se zaštopa, naj�eš�e nadrapa stanar u prizemlju. On tada prvo tr�i po katovima iznad i moli susjede neka prestanu puštati vodu dok se štopanac ne otkloni, jer sve što puštaju izlazi kod njega van. Nakon toga, budu�i da oni s gornjih katova ne šljive to što sav smrad koji puštaju, izlazi nekom ispod, on zaštopa odvod kroz koji to dolazi i onda po�ne kuljati iz odvoda kod susjeda na prvom katu. I tako se problem seli prema gore po vertikali - oni gore ne reagiraju na molbe i dalje puštaju vodu, jer im je teško nato�iti i izliti u kupaonici, ako je zeznuta vertikala u kuhinji, a oni dole rješavaju svoj problem "blindiranjem" otvora odvoda kroz koji navire voda, pa onda curi kod susjeda iznad i tako prema gore, ako treba sve do najgornjeg kata. Kona�ni rezultat: ako netko pametan nije na vrijeme pronašao i zatvorio vodu na glavnom ventilu pred ku�om, tako da cijela ku�a nema vode dok ne do�u majstori, voda na kraju po�ne curiti po stubištu - ili sa zadnjeg kata, ili ve� prije, iz stana nekog jadnika koji je ne slute�i ništa, nekud otišao. Tu vaša guma za odštopavanje ne poma�e, jer stvar je u tikvama!"; "Joj gospon, pa to uop�e nije dobro, a kak' vidim, bome niti nama "Slijepcima" se dobro ne piše!". - "Da, tako je to! Evo, iako za dosta vaših stvari ne znam �emu slu�e.. na primjer, rekli ste 'riflja�e i širajzl', ipak sam sve pa�ljivo pogledao. U jednom trenutku sam �ak pomislio kako bi mojem klincu dobro došla vaša Abacus-ra�unalica, kao rezerva kada se isprazni aku od mobitela s kalkulatorom, ali znate, taj Abacus je prekompliciran - de�ko bi morao s prstima pomicati kuglice i još pritom misliti, a stvar ne stane niti u d�ep. Zato je pametnije kupiti rezervni aku, nego vaš Abacus - nije to za današnju djecu! I na kraju, otvoreno i iskreno, mislim da isto vrijedi za sve vaše igra�ke: na primjer, moj klinac koji se igra s helikopterom s trokanalnim infra-crvenim daljinskim upravlja�em, ne bi mogao shvatiti smisao igre u kojoj drveni vlak ili auto guraš po podu, i još kao zadnja budala huk�eš "�š-�š-�š" ili brujiš "br-br-br"... to mu ne bih smio niti pokazati!"
Zato i tako su "Slijepci" i njihovi proizvodi podijelili sudbinu mnogih drugih zanimanja, manufakturnih proizvo�a�a i majstora, njihovih radionica i du�ana, te njihovih proizvoda - izuzev onih malobrojnih koji su kroz neki specijalisti�ki proizvod zadr�ali ili stvorili svoj segment tr�išta. U me�uvremenu se sve toliko promijenilo, da bi du�an Sljepa�ke zadruge, �ija slika mi se prilikom svakog prolaza kroz Oktogon pojavi pred o�ima, danas bio svojevrsno ruglo usred predivnog ambijenta Oktogona.
* Umjesto "Slijepaca" - du�an kravata “Croata”
Na mjestu gdje su bili "Slijepci", sada je du�an kravata “Croata”. Na�alost, �ini mi se da biznis du�ana kravata “Croata” ozbiljno šepa, jerbo u top-vrijeme subotom, du�an “Croata” je prazan!
Mo�da bi ipak bilo dobro opet probati sa slijepcima, i to ovog puta kao kupcima – ne vide kravatu, ne vide cijenu, i gdje �eš onda na�i bolju mušteriju za kravatu “Croata”?
Usput:
Naravno, oni s Gornjeg grada su i tu izuzetak - nema kod nas pravog 'businessa' bez Gornjeg grada!
Zato Gornji grad predstavlja lagodno proširenje tr�išta du�ana kravata “Croata” - dobro i lijepo je to kada kravata "Croata" kao poklon na teret dr�avnog bud�eta ukrasi gospodu Genschera i Kohla, ali posjete dr�avnika nisu onaj pravi 'business-case', premale su to koli�ine.
Druga je pri�a s kravatama predsjednika Mesi�a - tko bi to sve izbrojao... pa onda kravate za �lanove vlade, sabornjake, diplomaciju po cijelom svijetu - svi oni reprezentiraju Hrvatsku, svi oni imaju za Hrvatsku va�nog prijatelja ili partnera kojemu mo�da treba pokloniti kravatu "Croata"... pa kravate za �lanove EU-komisija, Haškog tribunala, naših pravni�kih ekipa... tko bi to sve izbrojao, bilo u kravatama bilo u kunama ili evrekima, velike su to brojke, a samo jedna Carla Del Ponte na listi "persona non cravattata".
Zato je nebitno što u top-vrijeme subotom stojim u Oktogonu pred du�anom “Croata” i ne vidim niti jednog jedinog kupca - bitno je to da se business širi po cijelom svijetu, sve do Australije gdje isto imamo hrvatska predstavništva... pa sada jedva �ekam slike klokana s kravatom "à la croate".
Šire gledano, ipak je dobro što u Oktogonu sada imamo du�an kravata “Croata”, jer i to je jedan od dokaza kako nas na našem cik-cak putu u Europu ne predstavljaju proizvo�a�i pletenih košara, frula i fu�kaljki, ve� polito-aufengeri koji su uspješno prebrodili krah bivšeg sistema, zatvaranje svoje polito-butige i nakon toga kameleonsko-konvertitske promjene dressinga na svojem starom aufengeru. To im je uspjelo jerbo kod nas politi�ari imaju najve�e mogu�e sljepake kao kupce na polito-tr�ištu. Sljepake kojima bez ikakve kontrole ustrajno lifraju kvarne i za društveno-privredni okoliš dugotrajno štetne proizvode - i što je najgore, njihov se polito-business odvija uz oduševljeno glasovanje kupaca udru�enih u zbor Pravih Slijepaca. Zbor koji im jednostavno ne zna reci "Dosta!" - jer njegovi �lanovi, pored zdravog vida i mozga u glavi, ne vide i ne znaju druga�ije od onog što piše u "Ve�ernjaku". I zato su polito-aufengeri, posebno oni najpromu�urniji idejno-programski sljedbenici starog, uspjeli baciti za Hrvatsku teško sidro svojih novih ili preimenovanih brodova i jahti u staru sigurnu luku na Gornjem gradu. Uz pjesmu "Vi to ne ku�ite - ali evo nas opet!" - joj, kak' su se samo dobro usidrili!
Konkretno gledano, fu�kaj sje�anja na bivše "Slijepce" i tko šljivi bivšu Sljepa�ku zadrugu u vrijeme kada je modus operandi bivše "zadruge drugova i drugarica, radnika i seljaka" opet uselio na Gornji grad, gdje je "nova zadruga" pronašla �vrste i �ini se trajne vezove, pa vraxnasjebi fura politiku, nadzire lopove i lopovluk - i vodi dr�avu na na�in kako to niti njihovi originali, ne dali im Marx i Engels, nisu radili. Kao privatnu pr�iju, model Seko Kuku Ngbendu wa Zabanga! Loše, neodgovorno i lopovski, Ostapa im Bendera njihovog, te Taras ih Buljba za ispod stola rasprodane, spr�kane i pokradene hrvatske perspektive za bolje danas i sutra!
Danas je polako i zadnjem sljepaku jasno kako bi neizmjerno bolje bilo da su odgovornost za dr�avu imali slijepci na �elu s prodava�em iz du�ana "Slijepaca" - koji barem zna da na strop spada luster, a na Gornji grad poštenjaci! I kojem je odmah jasno komu �e ponuditi fotelju, a komu �eljezne gitre i smještaj na slamarici na ra�un dr�ave, te koju ekipu treba pod hitno otklofati prije nego što i ono malo preostalo u zemlji trebala-je-biti Lijepa Naša, ne nestane u d�epovima doma�ih piranja Lijepe Njihove!
* Malo kravatologije
Francuzima mo�emo zahvaliti jer su kravatu prezentirali svijetu, i to ne samo kao izvorno hrvatski odjevni ukras (iako je sli�ni odjevni predmet bio poznat i nošen u Rimskom carstvu i staro-kineskim dinastijama), ve� i pod nazivom izvedenom iz rije�i Hrvat ("croata").
Rije� kravata (na francuskom "cravate") je nastala iz francuskog "à la croate" - dakle, "poput Hrvata" koji su s "komadom štofa zavezanim oko kragne u �vor, i koji je visio do prsiju", u vrijeme gradnje dvorca Versailles, 1663. godine, nastupili na paradi pred dvorcem.
Taj dio uniforme se toliko svidio kralju Ludvigu XIV., da je kravatu uveo na francuski dvor - i kravata je ušla u modu kao sastavni dio plemi�ke odje�e. Time je kravata postala simbol mo�i, da bi u vrijeme Francuske revolucije postala i znak raspoznavanja - revolucionari su nosili crne kravate, a njihovi protivnici bijele.
Njegova supruga, Marija Terezija od Španjolske, nije nosila kravatu - uostalom, kao niti Hrvatice u to doba. Tako je kravata kod �ena - izuzev nekakvih "�niranaca" koje su dame prilikom jahanja po�ele nositi oko vrata - morala pri�ekati nekoliko stotina godina, kada su emancipirane �ene po�ele nositi do tada samo "muške" hla�e, da bi nakon toga Marlene Dietrich, uz sada i �enske hla�e, dodala i kravatu, koja je od tada postala sastavni dio �enske mode.
Pedesetak godina kasnije, nakon što su �ene prodrle u klasi�na muška zanimanja, od voza�a tramvaja do policajca, kravata je postala i dio �enske uniforme.
Usput:
Još nekoliko podatka i jedna povijesna anegdota s podru�ja kravatologije:
*
Na paradi pred dvorcem Versailles su nastupili predstavnici Kravat-pukovnije hrvatske lake konjice, odnosno vojnog sastava od 6'000 hrvatskih vojnika, koji su došli na poziv Ludviga XIV., kako bi mu pomogli u Tridesetogodišnjem ratu koji je u to vrijeme harao Europom;
*
Ludvig XIV. je nakon parade uveo novo zanimanje: nekoliko dvorjana je imenovao kao dvorske 'cravatiere' zadu�ene da mu svaki dan prezentiraju novi izbor kravata, nakon �ega bi jednu izabrao i sam svezao u �vor. Imao je i osobnog 'Cravatiera' koji se brinuo o njegovim kravatama.
Uz prvi "Svjetski dan kravate" - pulska Arena 18.10.2003.g.
Izvor: Internet (http://www.skg-shd.org)
"Academica Cravatica" je prošle godine odredila 18. listopad kao "Svjetski dan kravate" - i tom prilikom je oko pulske Arene spektakularno zavezana velika crvena kravata od poliestera.
(Valjda na radost SDP-a, "Academica Cravatica" je izbor crvene boje obrazlo�ila s: "Crvenom bojom kravate svijetu je upu�ena poruka ljubavi i su�ivota me�u ljudima i narodima!" (zic!) - iako je jedino plauzibilno obrazlo�enje u �injenici da su kravate "à la croate" na paradi 1663. godine pred dvorcem Versailles bile jednobojne - i to crvene, prema standardu uniforme Kravat-pukovnije.
*
Na podru�ju mode i dizajna su razvijene cijele "teorije" u pogledu poruka, zna�aja, zra�enja, djelovanja, izbora i kombiniranja boja i detalja kravate, uspostavljeni su "standardi" izbora, savjeti i tipovi za izbor boja obzirom na prigodu, i pri svemu tome, osnovno je pitanje što signalizira i kako djeluje kravata i odre�ena boja kravate.
Konkretno: kravata crvene boje simbolizira snagu, dominaciju, dinamiku i samouvjerenost, te je zbog toga prvi izbor muškaraca koji vole akciju i dramu - ili (vidi-vidi!) pripadaju nekoj socijalisti�koj stranci! ("Poruku ljubavi i su�ivota me�u ljudima i narodima" s pulske Arene, kao i crvenu boju kravate Kravat-pukovnije ne spominje nitko - dapa�e, tvrdi se kako crvena boja kravate simbolizira jaki seksualitet, dok "dinamika crvene boje djeluje ko�e�i - kao crveni stop-znak na semaforu!" Dakle, opravdano pitanje zašto pulsku Arenu nije obgrlila naša hrvatska trobojnica, ostaje otvoreno!).
*
Globalno: kravata se smatra simbolom mo�i, pripadnosti, uspjeha, discipline, du�nosti, te muške potencije i erotike. Bar tako tvrdi i poru�uje teorija onima koji poput mene iz ormara, i to bez puno razmišljanja, izaberu prvu kravatu (ako uop�e!) koja im trenuta�no paše, le�erno naprave �vor, malo pritegnu pa malo opuste, bace usputni pogled u špigl i gotovo - za taj dan i priliku je, na vlastito zadovoljstvo, korektno ispunjena ta mala "gra�anska du�nost".
Pa mi sada ta moja gra�anska "vizitka" i "signal potencije", fino zavezana oko vrata visi do pupka, i signalizira mo� i potenciju u vidu toliko va�ne ukrasne, beskorisne, neprakti�ne krpice kojoj stalno prijete fleke, koju ne mo�eš niti prati niti peglati, koja mo�e biti �ak i opasna ako zapne gdje ne treba i koja �e ti na vjetru uletjeti ravno u lice - iako je jedini cilj bio popuniti prazni prostor ispod kragne bijele košulje.
*
Na temu, po njemu mega-zna�aja kravate, o�itovao se je i Honoré de Balzac: "Muškarac je toliko vrijedan koliko i njegova kravata, s kravatom prikriva svoje bi�e i iskazuje svoj duh."!
*
Hrvatska rije� kravata prihva�ena je u razli�itim jezicima na razli�ite na�ine, primjerice: 'cravatte' (talijanski), 'Krawatte' (njema�ki), 'corbata' (španjolski), 'gorbata' (baskijski), 'Kravat' (esperanto), 'kravatti' (finski), 'Cravatã' (rumunjski); 'krawat' (poljski). 'gravata' (portugalski), 'Krawatt' (švedski), 'Kravat' (turski) i 'focale Croatum' (latinski) - dok �esi kravatu nazivaju kao i mi, 'kravata'.
*
Kolijevka hrvatske kravate je Lika - gdje �ak postoji i selo koje se zove Kravate.
*
U svijetu je poznato preko dvije stotine vezova kravate - i niti jedan se ne smatra hrvatskim vezom!
*
Anegdota uz temu kravate je iz povijesti Gradiš�anskih Hrvata, kojih je 1560-tih godina u zapadnoj Ugarskoj bio "ne malahan broj", i koji su prema ocjeni starosjedilaca "ugrozili njihova zanimanja". Zbog toga, a formalno povodom njihovog upornog otpora širenju protestantizma u vlastitim redovima, kralj Maksimilian II. je izdao pisane instrukcije kako se u budu�nosti treba postupati s "buntovnim Krawatten"!
Kola� sje�anja - i dalje "Pored Špice"
Nakon Oktogona, kola� sje�anja ide dalje preko Cvjetnog placa gdje pitaš "Pošto pušlek?" - i gledaš pušlek gumbeka ili poljskog cvije�a; pa u�eš u prolaze pred kinom "Zagreb" gdje u velikim zidnim plitkim staklenim izlozima dugo gledaš plakate i slike sa scenama onoga što po kinima igra, a posebno izlog "Dolazi!" s plakatima i slikama filmova koji �e uskoro biti prikazivani; onda iza�eš van na sunce gdje te iz smjera �utih kerami�kih plo�ica na zidu oko "Rukavine" zapuhne miris kifli, pereca, �emlji i svje�eg kruha, pa te noge automatski postave u red - jer pred "Rukavinom " je uvijek bio red!
Nakon toga napraviš par metara i ulaziš u "Slasticu" kako bi �uo kaj ima novog kod lokalne ekipe "zalijepljenih" i popio cujzeka (kava iz automata s Badelovom jeftinom imitacijom konjaka) s kojim �eš bar malo isprati zoc od kave iz "Kafe" u Ra�koga, koji ti se nakupio dok si s Perom i Lotijem šibickao na �ašu za gem, ili na onu malu bijelu debelu kerami�ku šalicu za kavu, koja je bila uniformno zastupljena po zagreba�kim kafi�ima - zaštitni "trade mark" šalice bio je plavi prsten ispod vanjskog ruba.
Onda brzo izlaziš, jer najinteresantnije mjesto je ipak bilo ispred i prekoputa "Slastice": hrpa vespi i motora, sve što je vrijedilo i svi koji su na dva kota�a nešto zna�ili ili imali za pokazati, bili su tu - da bi isto mjesto nakon nekoliko godina postalo centar svega što se vrtilo oko automobilske elite "�ani Šverko & Co" i uglavnom Fi�eka nabrijanih sa sklepanim Abarth motorima do 49,94 konja. Uz jedan izuzetak u vidu snagatora s crvenim Mini-Morris Cooper S i 125 konja pod haubom (koje je navodno tako teško kontrolirati, da kota� auto-asa mo�e završiti pored "Slastice" - u izlogu Francuske �itaonice).
Pred "Slasticom" su padale i oklade u stilu: "Oš za soma do Espice?" - "Ne, ali ho�u za deset do Opatije!", ili " 'Ko zadnji do Debelog Martina, pla�a pija�u” - i onda je uslijedila utrka po centru grada, ili preko Masarykove i dva zelena vala prema Espici, ili prema Britancu ili Langovom trgu, kako bi se snage poslije odmjerile na uzbrdici Pantov�aka ili na ravnom šnitu prema Ksaveru i nakon toga, opet na uzbrdicu prema nikada dovršenom tunelu i sljemenskim serpentinama... ili - ili, planirano ili neplanirano, u to vrijeme se uvijek netko s nekim utrkivao, sve do duboko u no� kada su slijedile zadnje runde pred spavanac, preko Trga�a, ili one dvije-tri zadnje oko �amke.
Auto-moto špica starijih zagreba�kih šminkera je bila pred Kavkazom, gdje su svoje tuta�e znali nagurati u dva tri reda, poslije preko puta, na trgu kod Frankopanske, pred onom rugobom od �eljpohove zgrade s kafi�em "Opera", ali oni nisu bili "in" - "in" je bila samo "Slastica".
U sje�anjima moje generacije, s tih pedesetak metara gornje Preradovi�eve sigurno ostaje kola� slika s prve zagreba�ke auto-moto špice; tu su i naši auto asovi Gluhak, Lang i Šverko, na �elu s moto-auto i auto-moto asom Jovicom Palikovi�em, tu su i oni koji se rijetko spominju - Dado Wiesner i �oko Novakovi�, koje još uvijek vidim u njihovim automobilima, pa Truli (Janko Mlinari� iz "Bezimenih"), koji je sklepao Fiat 124 i hrabro krenuo na prve utrke, itd., itd. - i jasno, sve to prati nezaboravni miris svje�eg kruha iz "Rukavine".
No, taj kola� lijepih sje�anja abortno prekida ju�erašnja slika tajkunskih šmrkavaca za volanom Ferriaria na Šalati - pa reci od �ega ti je više zlo: od F-355 s 350 konja ili F-360 Spider s 400 konja. Otprilike 2'000 franaka po konju, a kako i na �iji ra�un je "zara�eno", bolje je �ak i ne pomisliti - ionako svi tajkunski lopovi tvrde kako su do bogatstva došli upornom štednjom i bri�nim ulaganjem! Zato na silu ponovno bje�im u vlastiti kola�.
Vidim i izlog "Mladinske knjige" u kojem su špigli sa sme�im drvenim okvirima i s tekstom "Kuharice manje zbori, da ti ru�ak ne izgori" i "Srce moje i tvoje u ljubavi stoje" uz prikladni crte� po uzoru na ukrasne kuhinjske zidnjake-šivance naših baka - dio serije koju smo Sre�ko Seljan i ja '70-tih lansirali u sklopu programa revitalizacije starih kuhinjskih motiva iznad štednjaka, kao zamjenu za "Whiskey ovaj - Gin onaj" špigle koji su osvojili kafi�e i diska�e.
Idem desetak metara dalje, ali ne ulazim u dvorište "Ukrasa" gdje je nekada bio u gradu najbolji izbor drvenih lajsni i ne gledam preko puta gdje je bila galerija slika - kod kojih su okvir i passepartout u pravilu bili vrjedniji od uokvirene slike; prelazim preko ceste i ne ulazim u "Kor�ulu" jer više nema frenda koji bi javio da je stigla pošiljka friških riba ili školjki; ne ulazim kod Exportdrva jer sam ve� zdrvio kredit za namještaj, niti u "Drinu" jer niti dole niti u potkrovlju nisam nikada dolazio sam kao što sam sada, danas i ovih dana u mojem Zagrebu; ne gledam dole desno na drugu stranu gdje je nekada bilo “Pionirsko kazalište” s dramskom i baletnom sekcijom pod komandom Silvije Hercigonja... ve� nemo�an pred silnom plimom sje�anja kojima sam prepušten na milost i nemilost, stojim kao ukopan ispred ulaza u Preradovi�evu 12, gdje je nekada stanovala moja Jagoda. Vidim se kako fu�kam ispod prozora, vidim njen osmijeh s prozora, vidim kako s boksericom Sabom izlazi iz haustora, vidim nas svugdje po gradu, od Zrinjevca, �amke, Kreši�a, Zvonimirove do Maksimira, od Cvjetnog placa preko Trga�a do Gornjeg grada, Tuškanca i Cmroka... a vidim nas i nave�er, kako prolazimo gotovo praznim ulicama današnje Špice, susre�u�i u Gajevoj, Bogovi�evoj i Margaritskoj samo slu�ajne prolaznike ili one koji idu ku�i nakon filma u kinu Zagreb, Balkan i Lika. Naime, izuzev resti�a, kavana i barova, te novinskog kioska na Trga�u, nekada je poslije osam sati sve bilo zatvoreno, tako da su promenadne ulice današnje Špice, nakon zatvaranja du�ana, uglavnom slu�ile samo kako bi se njima, u pravilu bez zaustavljanja, prošlo do Trga�a, Ilice, Cvjetnog placa ili Zrinjevca.
Kola� sje�anja se prekida, jer me u zbilju vra�a zvuk gitare - netko svira Norwegian Wood. Lijepa i meni draga stvar, Koralji su ju imali na repertoaru pa mi je odmah doletio dio teksta: "And when I awoke, I was alone, this bird had flown!" koji u potpunosti odgovara osje�aju u trenutku prekida sje�anja i mojeg povratka u zbilju: da, sam, sam, sam, sam, sam - u Zagrebu, usred gu�ve i "pored Špice"!
"Pored Špice" - u Gajevoj
Gajeva je iz ve�ini nepoznatih razloga jedna od najpoznatijih ulica u gradu, i za tu ve�inu se ime Gajeva odnosi na onih prvih sedamdesetisedam metara promenadne Gajeve, po kojima se i kilometarski ostatak ulice isto zove Gajeva.
U o�ima nekih koji svojim subotnjim hodo�aš�ima impregniraju Špicu, Gajeva nije poznata zbog hrvatskog preporoda ili Novine Horvatske Ljudevita Gaja, jerbo za njih autor Osnove horvatskoga pravopisa�a skup s Bogovi�em sigurno nije velik kao Thompson.
I zato je dobro da Ljudevit Gaj nije �uo niti jedan dio onoga što sam ja danas odslušao na Špici. Pa se zbog toga nije nakljukao Alkasalzerima i antidepresivom, i nije svisnuo od muke uz rije�i: "O'klen si ti ro�o City uletio u kolijevku gajice i horvatskoga pravopisa�a? Koja nesre�a,koja strašna nesre�a!"
Mo�da Gajevu �ak niti ne povezuju s Gajem, ve� s onim mnogo popularnijim gajem u kojem kukavica kuka, poznatom po filmu "Tko pjeva zlo ne misli", a ne po vlastitom sje�anju kada je pri kraju veselice na red obavezno došlo i ono zajedni�ko i glasno: "U gaju tom kukavica kuka, bez de�ka bit', svakoj je curici muka, ma bio on suh k'o komarac - kakav je, takav je, š�epaj ga, nedaj ga - jer je muškarac!".
Da, Gajeva kao "gajeva" im mo�da zvu�i nekako kratko i neutralno, a to je posebno va�no u situaciji s nazivima trgova i ulica u centru grada, u kojoj ponekog novogra�anina Sva�ijeg i Ni�ijeg Grada mo�da zbunjuje mix povijesnih veli�ina poput bana Jela�i�a ili Tomislava, prvog hrvatskog kralja, i "povijesnih veli�ina" poput Hebranga I. Komunisti�kog. Pa kako i ne bi, kada prava Vegeta povijesnih "veli�ina" i "tradicija" povezuje Trg maršala (nazvanog po "TI obavi TO - a ti Aco, usput sredi druga Hebranga!") s Trgom �rtava, i to preko Strossmayera i Boškovi�a, a Hebrang u sredini. Zbunjuju�a Vegeta do�ekuje ih u centru grada koji se u nazivima ulica i trgova odavno odrekao svih proleterskih brigada, te brojnih korpusa i divizija, ali njihovog maršala jednostavno neda i ne pušta u ropotarnicu povijesti, te grada u kojoj je Kon�ar izgubio ulicu prema periferiji dobivenu od onih starih, a Hebrang dobio ulicu u centru grada od ovih novih. Pa ispadne kako neki i danas predano �uvaju sje�anja na komunisti�kog maršala, i kako je Hebrang bio puno bolji i mnogo hrvatskiji komunist od Kon�ara. To se zove "nova koncepcija"!
Usput:
I vidi-vidi, nitko se nije dosjetio da bi ime trga "maršala" yugo-armijske i dokazano srpske militantne rugobe, trebalo pisati kako zaslu�uje i kako se Tito i potpisivao - na �irilici!
Isto tako,nitko nije shvatio da Trg �rtava po YU-komunistima prije, a po CRO-konvertitima danas, nije posve�en svim �rtvama svakog i bilo kojeg fašizma,ve� samo �rtvama hrvatskog fašizma. Fino su nam spakirali, pa sada imamo baš zgodnu 'Sightseeing' atrakciju - posebno za Nijemce i Talijane koji takav trg nemaju, jer jednostavno nisu dozvolili da im to padne na pamet!
Gajeva (do 1878. Bolni�ka ulica) je jedna od rijetkih zagreba�kih ulica �ije ime je prebrodilo hrvatske havarije nakon proro�anskog upozorenja Stjepana Radi�a: "Gospodo - ne srljajte kao guske u maglu!" i nakon "oslobo�enja" 1945., kada se "narod" do�epao vlasti, komunisti�ka partija naroda, Tito & Co. á la Rankovi� i Kardelj i jednih i drugih, a Beograd svega skupa.
Ime koje su im dali naši stari, zadr�ale su sljede�e poznatije "vulice" i "placi": Ilica, Jurjaves, Katarínski trg, Kaptol, Krvavi Most, Markov trg, Mleta�ka, Nova Ves, Pod zidom, Savska, Splávnica i Vlaška.
Od onih prekrštenih, u podru�ju današnje Špice su Trg bana Josipa Jela�i�a (prvotno Trg bana Jela�i�a => Trg Republike), Bogovi�eva (prvotno Základna vulica), Petri�eva (prvotno Jéla�i�eva vulica => Marinkovi�eva), Preobra�enska (prvotno Lon�árska Ves => Margaritska), Preradovi�eva (prvotno Svilárska vulica), Masarykova (prvotno Márofska vulica), Teslina (prvotno Níkoli�eva vulica) i Berislavi�eva (prvotno Tesárska vulica).
Usput:
Najgore su prošla dva predivna trga u centru grada: Trg maršala Tita (1878. Sajmišni trg => 1888. Sveu�ilišni trg => 1919. Wilsonov trg => 1927. Trg kralja Aleksandra I. => 1941. Trg I. => 1945. Kazališni trg => 1946. Trg maršala Tita), i trg na kojem sam ro�en: Trg N => Trg Petra I. osloboditelja Kara�or�evi�a (1927.) => Trg III (1941.) => Trg Kulina bana (1942.) => Trg �rtava fašizma (1945.) => Trg hrvatskih velikana (1999.) => Trg �rtava fašizma (2000.).
Po mojem, jako se pogriješilo 2000. godine, jer trg se zbog ulica s imenima hrvatskih velikana koje kod njega po�inju, i dalje morao zvati Trg hrvatskih velikana (a Trg Burze koji je nakon toga dobio to ime, ostao bi Trg burze), dok bi umjesto Titovog trga, �ak bilo prikladnije "Lenjinov trg" ili "Staljinov trg" - jer ta istovrsno krvava dvojka bar nema desetke hiljada Hrvate na duši, nota bene: nakon završetka rata!
Zato je dobro da Ljudevit Gaj i dalje ima svoju ulicu, iako ne bi bilo iznena�uju�e ako netko ve� dr�i spreman prijedlog za preimenovanje Gajeve u neku bezvezariju á la "Milana Bandi�a". Jerbo kada nam nekaj ode u lošem smjeru, onda je to uvijek na "B" kao "Bandi�": Budim, Be�, Beograd, Berlin, pa opet Beograd, i mo�da na kraju Bruxelles, jer mi kao Bern, vele nam ovi naši, nemremo.
"Milana Bandi�a" bi stavila i kona�nu to�ku na "i" tu�nim preimenovanjima zagreba�kih trgova i ulica zapo�etih u onoj SHS, pa nastavljenih u onoj Kraljevini Srba i Ex-FNR-SFR od Triglava do Vardara, a dovršenih preimenovanjima u kombinaciji dobrih, loših i sramotnih rješenja u Našoj lijepoj lopovima najljepšoj. Jerbo, sve je mogu�e u "zna se" i Bandi�ima Prelijepoj - sve je to isti par prljavih rukavica.
Gledano o�ima novijih aditiva i impregnanata današnje Špice, Gaja diskvalificira i mjesto ro�enja koje nije Duboko Mokro u Velikom Kamenjaru, ve� u Zagorju, gdje je kao klinac-Krapinac vjerojatno išao na kremšnite i šamrole u slasti�arnu mojeg prapradjeda, i sigurno nije išao na ljutu u Ljuti Dolac. Jasno, Gajeve pogrešne škole se ne ufam niti spomenuti u ovo Vrijeme Babuški, kada zagreba�ke klince siluju cajkama i kada je barem pola Špice uvjereno kako ispravno pravopisanje sti�e iz krajeva za�etka i velikog zagreba�kog finala pan-hrvatskog pokreta podno Širokog Brijega.
Pogrešno je i mišljenje kako je Gajeva poznata po lokal�i�ima "Charlie" i "Boban", jerbo kada bi "Charlie" i "Boban" bili na bilo kojem drugom mjestu u gradu, to bi ispalo isto kao da su u Gajevoj ulici u Babinoj Gredi - s njima ili bez njih, Babina Greda bi i dalje bila Babina Greda.
Vrlo jednostavan je i odgovor u pogledu razloga popularnosti Gajeve ulice: glavni razlog za popularnost Gajeve je to što se po�etnih sedamdesetisedam metara Gajeve nalazi to�no tamo gdje se nalazi!
Suptilniji razlozi za popularnost Gajeve le�e u prošlosti onoga što je još uvijek tu ili više nije tu, ali znamo da je tu bilo - dakle u onome što je Gajeva zna�ila i zna�i Zagrebu i Zagreb�anima!
Na primjer, u Gajevoj se nalazi nekoliko od dvadesetak dragulja zagreba�kih arhitektonskih objekata - zgrada pod najve�om zaštitom - Ku�a Prister u Gajevoj 20. i ku�a Arnold u Gajevoj 22; iz jedne zgrade u Gajevoj potje�e i purgerska izjava prikladna sadašnjem Vremenu Velikih Lopova: "Svi bute vi svršili pod 'Crvenom lampom'"... a manje je znano da je Marija Juri� Zagorka, na osnovi tjeralice bila kratko vrijeme zatvorena u jednoj zgradi koje više nema u Gajevoj - u bolnici koja je nekad bila na �ošku Ilice i Gajeve, na prostoru od današnjeg Nebodera do Ghetaldusa!
Naime, Marija Juri� Zagorka, najpoznatija i naj�itanija hrvatska knji�evnica, autorica romana, drama, humoreski i satira, za�etnica hrvatskog kriminalisti�kog �anra, prva novinarka na prostoru srednje Europe, politi�ki-knji�evno aktivna feministkinja i prije svega, velika i borbena Hrvatica (Frano Supilo: „Zagor�ice, Vi ste mu� na mjestu.“) - 1896. godine je po drugi puta zatvorena u ludnicu, ovog puta na psihijatriji prve zagreba�ke bolnice - Zakladne bolnice u Gajevoj! To je bilo zbog tjeralice koju je raspisao njen prvi mu�, za kojeg su Zagorku, kao maloljetnu djevojku, roditelji udali bez pitanja. U bolnici je konstatirano da je psihi�ki zdrava osoba, te je ubrzo je otpuštena.
Dio tih razloga nose u sebi mnogi koji danas zaobilaze Špicu, a djeli� tih razloga iz bli�e prošlosti znaju i moje noge koje automatski zastaju pred ulazom u "Dubrovnik gdje se '70-tih u gomilama ulazilo zbog dvadesetak flippera na prvom katu, te gdje se '80-tih išlo na cappuccino, pa sjediš u fotelji na prvom katu zagubljen me�u Dalmošima koji su se tu preselili nakon što im je bilo dosta cupkanja na asfaltu, pa su fino prešli u fotelje i zapo�eli razgovore o kreditima, dobrim mjestima i kadrovskim stanovima. Zato moje noge i danas obavezno zastaju pred izlogom "Ghetaldusa" gdje o�i vele: "�ekajte - ovdje je jedan od najljepših pogleda prema Trga�u i Dolcu!", nakon �ega noge ponesu u "Hard Rock Cafe", koji nije kak' neki danas vele "pedesetak metara niz ulicu od Charlia", ve� tamo gdje je - u Gajevoj.
Usput:
Povijest bolnice je isto interesantna: 1800.godine je izgra�ena zgrada prve zagreba�ke bolnice. Bolnica je osnovana 1791. kao "Zakladna bolnica", gradnja je zapo�ela 1794., a zbog dovršenja gradnje u vrijeme napoleonskih ratova, prvo je radila kao vojna bolnica, da bi od 1804. po�ela raditi za gra�anstvo kao "Bolnica Milosrdne bra�e" (zbog upravljanja i medicinske operative od strane Milosrdne bra�e iz Bratislave). Bolnica je srušena 1931. kao "sramota i ruglo grada, zbog prenapunjenih graba po zahodima, smrada dvorišta i glavnog gradskog kanala" (A.G. Matoš: "Kao apsces usred grada smrdi bolnica - Ilici još fali samo umobolnica!“).
Usput:
Rušenjem Zakladne bolnice omogu�ena je izgradnja Zakladnog bloka i modernizacija jezgre grada (u skladu sa zgradom Hotela Milinov (današnji "Dubrovnik") i pala�om Prve hrvatske štedionice (gra�evinski kompleks današnjeg "Oktogona"). Izgradnjom Zakladnog bloka stvoren je jedan od najpoznatijih zagreba�ki motiva: "Pogled s Dolca".
Kod Bobana
Današnja satnica mi je definitivno preoptere�ena, i tu mi ne poma�e niti dugogodišnji boravak i dresura u zemlji preciznih satova, gdje te odmah po�nu trenirati u sinhronizaciji svih tvojih aktivnosti s kretanjem kazaljki na satu. Na primjer, ako bus koji te fura na posao kre�e u 07:23, onda ne dolaziš u 07:20 jer �eš na stanici nepotrebno �ekati tri minute, pa zato do�eš u 07:22 i sa svim drugima, koji su se naglo pojavili u toj minuti, mirno ulaziš u bus. Iza tebe sti�u još samo do daske zdresirani domoroci koji �e se pojaviti na stanici u 07:22:50 kako bi ravno ušli u bus - pet sekundi prije nego što se iza njih zatvore vrata. I tako to u svemu! No, zato postoji i frankofonski dio Švice koji dobro le�i našem mentalitetu - tamo stojiš na stanici i nervozno �ekaš bus koji �e prije ili poslije do�i, i �ak �e se zaustaviti na stanici.
Svjestan kako sam u debelom cajtnotu, samo sam prozujao pored kita koji sjedi na ambala�i od piva pred ulazom u Mari�ev prolaz i svira Norwegian Wood: duga kosa, traperice, lijevo ruksak, desno �uti bicikl, tu su i gitara s malim poja�alom i nekakva kajdanka u koju bulji kaj da svira Bacha, a ne zgodnu muzi�ku trivijaliju.
Vrijeme je za klopu, pa ulazim kod Bobana gdje me do�ekuje informacija: “Cijenjeni gosti, jelovnik ku�e Boban osmislio je s mnogo ljubavi i pa�nje veliki majstor talijanske kuhinje Carlo Conforti – dobar tek!”. Pa zato u ku�i (zic!) Boban zainteresirano gledam kaj je to sve osmislio signore Conforti: lasagne platagne a la vegetariana za 38 kuna, sezonsko povr�e bechamel, tu je i sauce (za koji na �amki velimo "sos"), pod doma�e kola�e osmislio je Sacher tortu, tiramisu i još nekaj sli�no, pa onda Stracatellu i još ponekaj iz njemu doma�e Digi�ije.
Nekaj u meni opet po�ne štigati i pitam se zakaj umjesto "doma�ih" Conforti-Sacher varijanti u ponudi nije štrudla, pa zakaj nema savija�e s trešnjama s ovim ili onim... i kak' bu na kraju ispalo da na doma�e štrukle moram natrag u Švicu! Primjerice, hrvatsko i to zbiljam super i doma�e nalazi se tristo metara od moje ku�e, kod našeg bivšeg kulinarskog TV-doajena Karapand�e, koji sa suprugom Renatom fura resti� "Sonne" u Ennetbadenu - poznati resti� u kojem se Šviceri dive kak' su dobri naši kulinarski specijaliteti.
Pa si zamišljam kako bi jedan od tih Švicera reagirao u situaciji kada mu u centru Zagreba pod "doma�e specijalitete" ponude pseudo austrijsko-talijanske "osmišljenosti" s tortom Herr Sacher po doma�em i povr�em bechamel? I koliko bi mu bili simpati�ni kelneri u bijelim šuljama, kojima na le�ima piše “Restoran Boban”, i to toliko "diskretno" da se vidi iz aviona!? Vjerojatno bi po formuli "Misli pozitivno!" zaklju�io kako je u konkretnoj situaciji ipak dobro što nemaju i velike brojke na le�ima!
Dok �ekam, mislim kako je velika šteta što Signore Conforti nije zamolio nekog iz "Rukotvorina", ili barem prvu kumicu na koju naleti u Šestinama, da osmisli i stolnjake za "ku�u Boban", jer stolnjaci su u nekakvoj pljuga-boji i stilski kaj god. Usput promatram i detalje prostora restorana: na stropu su lijepi lusteri - crni sa po šest bijelih kugli - dok pod jednom arkadom, na mjestu gdje bi morao visiti luster, potpuno nešarmantno vire �ice. Sjedim za stolom ispod toga - baš tu sam namjerno sjeo, jer mi s �amke smo uvijek oprezni, pa sjedim tako da su le�a uz zid, a tikva što dalje od lustera! Naime, Zagreb je oduvijek bio potresno podru�je i nitko ne zna kada �e pod Medvednicom po�eti padati lusteri - za peh mo�da to�no dok jedeš lasagne u ku�i Boban. Gdje je, kako izgleda, najpametnije ako ti luster nije nad glavom.
Restoran je smješten u podrumu, a pod arkadama na strani prema ulici - tamo gdje su nekada bile gitre kroz koje se u podrum hitalo ugljen i drva - sada su nabijene nekakve crne škure. Djeluju kao crne rupe, pa �ak i neupu�eni dobro vide da je tu bilo nekaj što ne paše uz lasagne, a mo�da �ak niti uz salatu.
Na sre�u, usprkos lustera i indirektnog svjetla na zidovima, baš svi detalji se ne vide – primjerice, prljavo i flekavo staklo na kojem su se nakupile mušice, moljci, leptirici i druga zalijepljena bio-sitne� koja je tu vjerojatno proslavila i dan otvorenja resti�a "ku�e Boban".
Restoran je ozvu�en - stol mi je u �ošku, ispod arkada od cigli na kojima su zvu�nici koji lifraju brdo loše muzike. Grozno - pa sam zato u svrhu ispiranja muzi�kog smoga, i kako mi to ne bi upropastilo doma�e lasagne a la Carlo Conforti, naru�io Zlatni plavac s Pelješca, kao prinudnu zamjenu za nekadanji “Stari plavac” - onaj nezaboravni, bolski, s jedrenjakom na etiketi.
Po zidovima ima i eksponata - oko mene je uokvireno vo�e, kruške, ananasi i �ak obi�na zimska jabuka, onakva kakva je i mora biti. Ali, vrag mi neda mira, pa se di�em i idem pogledati tekst koji piše ispod jabuke. I vidi-vidi, piše “Brauner Matapfel"! Komentar nepotreban - pogotovo Nijemcima!
Tu je i stari radio s �etiri velika gumba i zelenim okom - šteta kaj više ne šljaka, ali me i takav vra�a u djetinjstvo: doma smo imali sli�ni, i kada je mama išla na koncert, onda bi ga uklju�ila i rekla “A sada lijepo slušaj što �e ti gospodin pri�ati sve dok ne zaspiš!". I zaista, nakon vijesti je obi�no bila neka lijepa pri�a za djecu.
Naru�eno je stiglo - lasagne zgleda kaj da su ga smrznutog zvadili iz nekog sarkofaga u Dolini faraona, ali se odmah prisje�am dide koji mi je jednom rekao kako oko klope najviše štigaju i di�u galamu oni koji zapraf niti ne znaju što je dobra klopa. Zato ništa ne mislim o lasagnu á la Boban, ali zaklju�ujem kako Carlo Conforti, "veliki majstor talijanske kuhinje koji je to lasagne osmislio za ku�u Boban s mnogo ljubavi i pa�nje", ili jadan ve� odavno nije svratio kod Bobana i probao kaj je na kraju ispalo, ili zbog specijalizacije na obradi mumija, ve� jako dugo nije vidio Italiju.
Uz lasagne sam naivno i nepotrebno uzeo i obi�nu salatu - stigla je sva nikakva, a jer su listi�i bili tak' precizno zgu�vani kaj da je sve skupa prošlo kroz flajšmašinu, po�eo sam razmišljati o tome kako im je uop�e uspjelo napraviti takav prešanac!? Kao posljedica, iz '60-tih prošlog stolje�a mi sti�e slika salata iz “Mosora” na Trga�u, negdje pred pono�, kada te na staklenim policama do�ekaju sme�urane i zgu�vane salate s kojih je zapravo trebalo maknuti cijenu i nakon toga ih poklanjati dobrovoljcima koji to ho�eju i mogu konzumirati. Da bih sada, pedeset godina nakon toga, u vrijeme kada je salata ritual, i to lijep, bogat i ukusan – naletio na nekaj zgu�vano što se mo�e sakriti pred engleskim listom suhe salate, asketski stisnutim izme�u trokutastih polovica šnite toasta.
Istovremeno, pogled mi zapne na natpisu “Za izgubljene i ukradene stvari ne odgovaramo!”, pa se pitam tko je ovdje odgovoran za salatu, ali odmah zaklju�ujem kak' mi se friga za sve odgovorne, a kada ti se za sve friga, onda je i baš svaka salata dobra - �ak ako ju nemreš za�initi. Naime, na stolu su lijepe kerami�ke flašice za koje se ne vidi kaj je u njima - pa probaš onu sa šest rupa i zaklju�iš da bi tu morao biti biber kojeg nema, pa probaš onu s tri rupe, ali tu ne izleti ništa, pa zaklju�iš kako je to, vjerojatno samo danas zaštopana, solenka.
Iz zvu�nika kona�no sti�e nešto normalno - “Senza Madona”! To�no tak' - “Senza Madona!”! Još samo treba platiti i crta van, i to što prije - to bolje! U pogledu izlaza nema zabune, jer iznad vrata je veliko zeleno svjetlo s natpisom EXIT. Kao u podzemnjaku, tunelu ili nekoj sli�noj konstrukciji, valjda kako bi stranci znali u kojem smjeru le�i kulinarski spas, a doma�i politi�ari osmislili najbr�i put do Europe - prvo kroz EXIT u ku�i Boban, onda nastavak klope u Sheratonu, i onda u BMW sa šoferom, pa ako je ostalo vremena, mo�da i na posao negdje na Gornjem Gradu.
�ure�i prema izlazu i dnevnom svjetlu, u prolazu uz susjedne stolove �ujem segmente dva razgovora: Prvi razgovor: “A vidiš koje su posljedice, svi su ludi”; “Daj 'ajde - Maja je bila tak ljuta!”, “Ne,ne – bila je nafiksana!”, te segment drugog razgovora: “A prije su samo jedan kat iznajmljivali ameri�koj ambasadi – 75’000 dolara na godinu. Pa sad zamisli – cijelu ku�u Španjolcima, nek' sve ide u kurac!”; “Pa dobro im je – a on još dela tam' negdje u diplomaciji, jebeš komunizam!“
Zbunjen �injenicom da još netko osim mene u 2004. godini štiga na komunizam, zaklju�ujem kako dvije
zadnje rije�i potpisujem pri svim mogu�im i nemogu�im stanjima svijesti, posebno zbog toga što se na politi�kom vrhu ne samo prošlost vratila u sadašnjost, ve� je bome i formula "uzvodno uz Savu" sve aktualnija - suluda situacija koju bi u Europi nadvisilo samo to kada bi vlast u današnjoj Njema�koj preuzela ekipa politi�ara bivšeg DDR.-a! Fu�kaj i Špicu i doma�e lazanje - va�nije je da evo i "pored Špice", kod Bobana, znaju iz kojeg smjera vjetar opet puše!
.
*****
Sje�anja:
Pred Slasticom - �ani Šverko & Co.
Sredinom 1960-tih, "poka�i kaj imaš sastajalište" zagreba�kih automobilista je bilo pred Slasticom na vrhu Preradovi�eve kod Cvjetnog placa. Tu se moglo vidjeti gotovo sve one koji su u auto-moto sportu nešto zna�ili. Iako me je to sve skupa zanimalo, rijetko sam svra�ao pred Slasticu - niti sam za to imao vremena, niti je to bio moj krug, niti me je posebno zanimalo tko i kako sla�e Abartha ili Gordinia.
Ipak, jedna situacija je bila interesantna. 1965. sam se preko puta "Slastice" sparkao s crvenim sportskim Spiderom koji sam kupio u vrijeme svirke „Koralja“ po Njema�koj. Sparkao sam se pored bijelog Fi�eka s trš�anskom registracijom, uz koji je bio �ani Šverko u razgovoru s nekim kompom, koji je odmah došao do mene i upitao da li mo�e pogledati moj tuta�. Velim "Zakaj ne - sigurno!", on di�e haubu, gvarda detalje koji su ga interesirali, i onda po�ne spikati. Pun sebe i nadobudno, prvo veli nekaj u stilu „Metnuli smo Abartha, obrijat' �emo te k'o malu bebu“; ja se u sebi upitah: "Zakaj bebu?", a rekoh „Mo�da!“; veli: „'Oš do Espice“ i spomene neku lovu; a ja si mislim na kri�anja do Espice – nekog bumo sto posto potrošili, pa rekoh: „Ne – 'ajmo do Opatije, moj rekord je dve �uke i osam minuta!“ i spomenem neku deset puta ve�u lovu, jer sam znao da me do Espice mo�da imaju, ali da kod dve �uke šaltanja i mu�enja makine nemaju šanse - nekaj bu im sto posto prasnulo. Moja protu-ponuda nije prošla, i na tome je ostalo.
Prepouzdano za Šverka, preslabo za Štroka
Svim tim de�kima, izuzev Štroku, je svako malo nekaj puklo - kod Fi�eka s Abarth-motorima su naj�eš�e odlazile getribe - kao na �anijevom Abarthu kada smo se par dana nakon „Slastice“ slu�ajno našli na semaforu u Boškovi�evoj. Stojimo jedan pored drugog na semaforu - on sa svojim bijelim Fi�ekom, a odzada novi Abarth motor koji �e me, po kompinoj tvrdnji, "obrijat' k'o malu bebu", a ja s onim kaj nije Štrokovo, ali je odzada ipak original �anijeve makine, a umjesto Fi�eka, Bertonnieva karoca, u njoj motoru prilago�ena getriba i sve ono ostalo kaj de�kima voli puknuti.
Zajedno smo startali, pogledam desno prema njemu, a njega nema - ostao je na mjestu i �ulo se samo „bum“ kad je prasnula noknvela ili gumi-gelenk koja ubla�uje udarac na getribu.
Onda je slijedila sekvenca na koju je �ani o�igledno bio spreman, jer mu se to vjerujem �esto dešavalo: "Zguraj na stranu, izvleci krpu, metni ju na cestu, legni na nju, zavuci se ispod tuta�a i skini, izvuci, zamijeni – i za frtalj �uke, �ani je opet spreman za start. I za novu pobjedu na nekoj utrci ili prvenstvu!
Kakva „Testa Rossa“ koju sam sino� vidio na Šalati, jer kako se veli, "Boj ne bije svjetlo oru�je, ve� srce u junaka!" - tako da su �ani & Co. s autima koje su sami sklepali, pobje�ivali gdje god su se pojavili – sve osim Štroka, koji je imao original više, vlastite lige i kojem ništa nije pucalo.
A kaj je Štrok imao ve� na samom po�etku, iskusio sam kada me je obrijao na Pantov�aku - kak' se za to izgleda veli: "obrijal' me k'o malu bebu!": kod moje skoro stotke, taman kada sam pomislio "E da te sada vidim!“, jer sam znao da na vrh mogu s preko 120 - promijenio je brzinu i odzujao uzbrdo s barem tri banke razlike. A ja, koji sam mjesec dana prije kod Auto Hahna u Stuttgartu guardao jedan polovni Cooper "S" po cijeni od koje se dobiva vrtoglavica, i koji sam maloprije do Britanca bio naprijed i jedva �ekao uzbrdicu misle�i kako je ono „S“ na Cooperu samo šminka i da je pod haubom standardni motor, jer ono pravo i to još novo previše košta - samo sam rekao „Koja makina!“ - i okrenuo natrag.
Oko auta smo nekada sve znali i mogli sami napraviti, posebno na Fi�eku kod kojeg furt nekaj nije štimalo, pa smo bili izvrsno uvje�bani i svakodnevno obarali rekorde u brzini popravaka. Na primjer u "vje�bi s anlaserom" nakon što daš kontakt, a on samo umorno zavrti i umukne: "makni zic, odšarafi i spukaj anlaser, sve stavi na rašireni VUS, promijeni �etkice, sve zmontiraj natrag, dobro operi ruke" - i gotovo u deset minuta.
Kod te�ih slu�ajeva se išlo preko grane - pozoveš prijatelja na kavu u Trst ili Graz, pa furaj po dijelove. Jedina frka je bila na putu natrag, kada je kupljeno trebalo prošvercati bez carine. Ali, i to je išlo - sve dok carinici pred popularnim servisima nisu montirali �bire koji su kibicirali i onima na granici javljali naše registarske brojeve, pa kada se pojaviš, ve� te �ekaju i znaju sve što furaš.
Ili najte�i slu�aj: odeš do svog mehani�ara, a on veli: „Trebalo bi naru�iti ovo, a treba i ono, a toga 'ono' nema za kupiti, pa je najbolje da to damo istokariti." Odeš do preciznog i on ti lijepo napravi neki podiza� ventila, klackalicu ili sli�no i stvar je bila riješena - bez 3D „displaya“.
Da, tako je to nekad išlo i to je nekada zna�ilo „popraviti auto“, a ne kao danas: ubaci šifru proizvo�a�a i proizvoda, dobije na ekranu 3D sliku dijela i što sve treba pritom usput zamijeniti jer se to baš sada isplati uraditi, stisne gumb, kroz mre�u odleti narud�ba u najbli�i distribucijski centar, za sve dijelove po godini i tipu tvojeg automobila - i dijelovi su ve� na putu, skup s ra�unom plus PDV!
Danas više �ak i ne di�eš haubu, niti znaš što je ispod niti te to zanima od trenutka kada si skop�ao kako više ne znaš kako izgleda, gdje je i da li uop�e postoji ono što si nekad krpao, od anlasera, platina, bobine, fertajlera i svje�ica, do kojekakvih guma i remenja - �ak više ne znaš i ne mo�eš pospajati �ice, dati kontakt i startati motor bez klju�a. Predaleko je to otišlo - evo na primjer, furam se s prijateljem u Bend�oli, on tek na autoputu primijeti da je ostao bez teku�ine za brisa�e stakla, skre�e na Shellovu pumpu uz koju je du�an baš za takve situacije - ali on ne kupuje ništa, ve� naziva TCS ("Touring Club Schweiz") �iji je �lan, i tra�i da mu netko do�e i napuni teku�inu! Da se kobicneš prek' glave!
A bome, niti mehani�ari ne znaju puno više - sve im vele dijagnosti�ki kompi�i! A tebi "board computer": voziš se po autoputu, sve izgleda u redu, ali na panelu se javi poruka „Major failure“ – „Hitno do najbli�eg servisa“! Staneš jadan, jer ne piše smiješ li uop�e voziti do najbli�eg servisa i kaj bu se sve raspalo ako nastaviš - kaj da je taj 'Firmware' izradio MicroSoft.
Zato parkiraš sa strane, tra�iš dodatno objašnjenje poruke u knji�ici uz auto, i nalaziš tekst: "Mogu�e teško ošte�enje motora". Onda zoveš servis, pitaš da li si za šlepanje ili smiješ li dalje, vele ti „Do nas mo�ete“, sti�eš u servis gdje serviser vadi "hand-held" terminal, priklju�uje - i na ekranu vidiš poruku „Stisnite 'reset' i vozite dalje – �elimo ugodnu vo�nju!". Dakle, bio je la�ni alarm - i onda se opet prisjetiš Zanea s �amke kojeg nije mu�io "Hi-Tec", ve� obi�ni picajzli.
O po�ecima - prvi automobili
Prvi automobil je u Zagreb dovezao grof Marko Bombelles 1899. godine, a prvi Zagreb�anin je kupio
automobil 1901.godine - radilo se o dvije godine starom Opelu. Kupio ga je Ferdinand Budicki, bravar,
mehani�ar i poslije trgovac biciklima, fonografima i gramofonima,automobilima i motorkota�ima (otvorio
je zastupstvo Daimlera, Forda i Pucha), te express-loncima i klavirima!
Ferdinand Budicki je 1901. napravio i prvi saobra�ajni prekršaj - prijavljen je zbog prebrze vo�nje sa
svojim Opelom od 3,5 konjskih snaga.
Još nekoliko interesantnih podataka: Prvi hrvatski automobilni klub osnovan je 1906. godine u Zagrebu;
prvu autoškola otvorena je u Zagrebu 1910. godine kada je uvedeno „Povjerenstvo za ispit voza�a i automobila“; prve automobilske utrke odr�ane su 1912. godine od Zagreba do Rijeke i natrag; prva �ena koja je polo�ila voza�ki ispit je bila Alma pl. Balley, 1914. godine, a Prvi hrvatski automobilni klub je iste godine izdao prvi broj mjese�nika Hrvatski Automobilni List.
|
|
Ferdinand Budicki, Zagreb 1901.g |
Hrvatski Automobilni List Broj 1; 1914.g. |
Iako su nakon toga prošle decenije, mi klinci smo se po�etkom 1950-tih godina, na �amki u centru grada, još uvijek mogli zabavljati igraju�i "Moj auto" - igru u kojoj smo pred ku�om �ekali da se iza ugla pojavi auto i onaj koji bi prvi viknuo „Moj auto!“, zaradio je bod. Igra je trajala sat-dva i u tom vremenu se skupilo desetak bodova - puno više ionako nismo znali brojati. Do automobilskog "booma" još nije došlo - on je uslijedio u roku od dvije-tri godine, da bi ve� sredinom 1950-tih došlo do prave eksplozije. Do tada u kvartu gotovo nije bilo parkiranih automobila.
Prvi privatni automobil u kvartu je mislim bio Opel-Olympia, popularna "Julka", koju je njen vlasnik, u to vrijeme poznati pjeva� Marko Novosel, parkirao u Buli�evoj ulici, a povremeno se pojavljivao i jedan crni Mercedes 170, koji je parkirao u Ad�ijinoj ulicu kada je dolazio po dr. Padovana, specijalistu-otorinolaringologa koji je bio osobni Titov lije�nik. Kada je auto dolazio, znali smo da slijedi neka velika govorancija na radiju, pa je gospon doktor prijeko potreban kako bi prije govora pošlajfao, odnosno poslije govora pokrpao maršalske glasnice.
|
|
Mercedes 170, oko 1954.g. |
Opel Olympia "Julka"; oko 1953.g. |
Kod mene je bilo prili�no "prometno": mama je u drugoj polovici 1950-tih, od novaca zara�enih u njenoj radnji "Otmjenost" u Ilici 21, ili poslije dobivenog od osiguranja (jer je uslijedilo nekoliko totalki unutar par godina), kupila dva Fiata 600 ("Fi�eka"), jedan Renault Dauphine, poslije NSU SC od 60 KS itd., dok sam ja, nakon što sam s Koraljima otišao u Njema�ku, odmah nastavio s porodi�nom tradicijom totalki, i to fino po redu: Ford Taunus i Opel Rekord, da bih to poslije nastavio sa sportskim automobilima.
|
|
"Fi�o" / Fiat 600; oko 1956.g. |
Renault Dauphine; oko 1957.g. |
Od svih mojih automobila iz tog vremena, jedino su Opel Rekord jednom sretnom, prilikom, i Fiat Spider, nekim �udom �ak u nekoliko navrata, uspjeli cijeli do�i do Zagreba. Osobno mi je interesantno kako je pored svih ludorija, nekako ispalo da kod niti jednog sudara nisam bio krivac. Na primjer, Spider je stradao u okolici Stuttgarta: staneš na kri�anju, nekoj curi mahneš rukom neka pre�e cestu, a odzada te strefi neki dida s Mercedesom, i usput te obavijesti kako vozi cijeli �ivot i da mu se to prvi puta, i sam ne zna kako, desilo. Onda sti�e murja, gledaju naprijed zgu�vani Mercedes i �ude se: "U kaj je lupio?", a ti im odgovoriš: "U ono malo crveno!" - i poka�eš na Spider koji je dida lansirao tridesetak metara dalje.
No, sve to skupa je jedna druga pri�a!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (20)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
