AMERIKA - zemlja u kojoj se u�i od malih nogu
da je jaje starije od pileta
Vašari, vašari... Sajmovi, sajmovi...
�ivotni standard se nosi u d�epu kao �vaka�a guma i �va�e se samo zato što ga svatko �va�e, zar ne? Da, šipak! �va�emo �vaka�u gumu još od malih nogu i zagor�avamo jedan drugom �ivot, njome lijepimo poruke ispod stolice i napuhavamo balone svoga egoizma sve dok nam puknuti balon ne padne kao mrak na o�i – od silnog visokog standarda nismo se više u stanju prepoznati u ogledalu. Zašto? Zato što nas nitko nije nau�io da je jaje starije od pileta...
Ivan Marjanovi� De Tonya sa suprugom Danicom
Evo me opet do one vje�ne teme: a što ako jednoga dana neki vanzemaljac ubaci neku vanzemaljsku šifru u sav ovaj ovozemaljski internetski urnebes i mi svi postanemo preko no�i švorc i bez budilnika na neonsko svjetlo? Nastane mrak. Nema sunca po šest mjeseci (kao u polarnoj no�i) da nam poka�e strane svijeta. Nema više koka da nam nose jaja. Nema više piletine. Nema više june�eg odreska (nema više “be�kog“ odreska). Nema više ni „poljskih“ kobasica ni „turske“ kave... Svi opet u�imo koliko je dva više dva i pošto je riba i po kada se svud oko nas opet legu dinosaur�i�i što se u�e roktati kao praš�i�i. Djeca nam još uvijek ne znaju što je muško, a što �ensko, a seksali bi se samo zato što to stariji od njih �ine kradom i jer nemaju više posla ili zato da dobiju posao. �ovjeka se još uvijek ve�e i za rije� i za elektri�nu stolicu, a vola još uvijek samo za rogove.
Udišu�i kisik u ovoj velikoj zemlji, u kojoj se atomi utrkuju kroz moje �ile kao da su na ljetnoj olimpijadi, pitam se ho�u li ikada razumjeti što je kapital, kada kapital ve� ne �eli razumjeti mene, i ho�u li ikada razumjeti ovu zemlju koja još uvijek ni sama sebe ne razumije i koju još uvijek nitko ne razumije. Ta, godinama, ma cijeli �ivot pokušavam razumjeti ljude, ali ljudi kao ljudi – gledaju svoja posla, samo turaju ruke u svoje i u tu�e d�epove i jure, pogodili ste – za standardom!
�ivotni standard – eh, što je to fina stvar: ima se ovo, ima se ono, �eli se ovo, �eli se ono (a sve traje samo nekoliko mjeseci pa onda opet bacaj pare na jeftin duhan!), duguje se ovoliko, otpla�uje se onoliko, daje se tek toliko, reda radi, da se ubla�i porez, kao da su dr�ave izmislile porez, a ne ljudi... Sad se politika i narod cma�u od sre�e, što kamatne stope nisu ve�e. Sad se tu�akaju preko medija, kao da je medij kriv za visoke cijene. I tako svake godine, svako stolje�e i na po�etku svakog milenija... I tako dragi moj i draga moja, kada mi dodijaju politika i porez i porast cijena u bescjenje, zapitam prvog voza�a autobusa, polu-Meksikanca, ima li na ovom budalastom svijetu još ikoga tko ne protestira protiv klanja goveda i svinja i tko u�iva u mu�njI krava, koza i ovaca. Pitam ga, zna li on što je bik, a što vol i je li istina da ima �uta ru�a koja se zove Merilyn Monroe.
Ru�a Merilyn Monroe
�ovjek samo slegne ramenima i uputi me da se takve prirodne zgode i nezgode u�e najbolje na vašarima, tj. na velikim sajmovima svega što se mo�e prodati, a na koje se ide iz gušta za pe�enim mladim kukuruzima s putrom i za pr�enim lukom što izgleda kao �uta ru�a, a u sredini mu sladoled od mint-�okolade.
Bog te vidio, dakle, nema mi druge ve� se i ove godine pridru�iti, ako mi le�a dopuste, masi od oko 1,700.000 ljudi, �ena i djece (i djedova i baba!) što i pored turisti�kih atrakcija u ovoj perfektnoj ameri�koj klimi, za koju bi mogli biti zavidni i Havaji, mjesec dana nemaju gdje iza�i - da se sastave sa �ivotom...
Sajam, taj �etvrti po veli�ini ameri�ki agrarni sajam, sajam doma�instva i sva�ega što se mo�e prodati (i pojesti!) postaje najednom, na mjesec dana, mjesto za provo�enje najboljeg godišnjeg odmora i razlog da se makne makar samo i na pedalj o samoga sebe (i, da se oprosti, kako su to lijepo govorili naši stariji, od vlastite guze!)... Do vi�enja i dr�avi i politici i porezu i skupo�i – eh, baš mi je drago da vas opet vidim – i krave i ovce i svinje i koze i koke i napuhani purani i metar duga�ki ispru�eni ze�evi i golubovi gušani i ga�ani i minerali i rezbarena �udesa u drvetu i šlingovane ga�e koje se opet vra�aju u modu i štrikeraji i vezeni konji i ljulja�ke u obliku �amca za bebe, i jorgani s ušivenim obiteljskim slikama, da se pod njima zimi ne zebe... Što ti je standard: obi�ni ljudi, obi�ne �ene, obi�na, a pametna djeca, još uvijek školarci – ve� sada inovatori, budu�i Gatesi, budu�i Jobsi, ve� sada znaju razbiti i ispe�i jaje, ve� sada znaju kako se le�e pile, kako se teli krava, kako se prasi krma�a, kako se vozi traktor, kako se i ore i drlja i koji znaju kada im politika la�e i koji znaju da dolari ne padaju s kruške!
Eto, ve� 45 godina ovaj autor luta po tim velikim ameri�kim sajmovima, ve� prema tome koji se ve�i ameri�ki grad zatekao na njegovom putu (a ne on na njihovom putu!) - u potrazi i za samim sobom. Ovdje, na ovim sajmovima, ovdje je ta Amerikana koja funkcionira kao najbolji švicarski sat, na osnovu one stare dobre – tko se mukom ne namu�i, taj se ni�em ne nau�i. Ovom zemljom prohujala su vremena useljavanja, izumiranja Indijanaca i bizona. Imperijalizma. Umiralo se i u svojim i u tu�im ratovima. Industrijalizacija je oborila i najviša stabla i stvorila od ove zemlje zemlju umova, da ti mozak stane, i zemlju satelitske informatike u kojoj nema više nikakvih tajni. Ovdje, da bi narod opstao, narod u�i još od malih nogu da je jaje starije od pileta!
Sve ovo gornje ne bih danas napisao da ju�er nisam opet bio svjedok da �ivotni standard ima i dušu i tijelo... Ve� sedam godina jedan moj susjed iznosi na rukama psi�a chihuahua (�u�ua) – to je onaj što drš�e i od vru�ine, jer zaista ima visoku temperaturu tijela. Star�i� metne psi�a u travu i �eka da se dogodi �udo. Oh, da, psi� je invalid, obje stra�nje noge su mu odrezane u koljenima. I dogodi se �udo. Psi� lizne svaku travku do koje dopuzi, uspuzi na malu uzvišicu pa se skotrlja kao valj�i� pa naglo zako�i prednjim šapicama, kao minijaturni BMWejac – sjedne pa gleda nizbrdo, kao da gleda sa Kilimand�ara, i maše šapicama star�i�u. I tako bezbroj puta. Vidim, star�i�u naviru suze radosnice, ne pokušava ih zaustaviti. Sve ovo potraje oko desetak minuta... Star�i� zatim opet uzme psi�a u naru�je. Mi, susjedi, bez rije�i podigosmo jedan drugom palac uvis, u znak da je na ovom svijetu sve još uvijek O.K.
„Old Ben“; 4,585 funti (2079.72 kg) – najve�i vol na svijetu (1902.-1910.)
Uputim se u svoj stan. Hvatam za rogove velikog „Old Bena“ – najve�eg vola na svijetu od 1902-1910. što još uvijek, prepariran, krasi ne�ije imanje u saveznoj dr�avi Indiani – bio je mješanac rase hereford i obi�ne krave kratkih rogova - bio je te�ak �ak 4,585 funti (2079.72 kg).
„Brooklyn Supreme“; 3,200 funti (1.451.5 kg) – najve�i konj na svijetu
Jašem najve�eg konja na svijetu – belgijskog konja za vu�u „Brooklyn Supreme“ – bio je te�ak 3,200 funti (1.451.5 kg).
„Big Billi“; 2,552 funte (1157.57 kg) – najve�i bravac na svijetu (1933.)
�udim se najve�em bravcu na svijetu, „Big Billiju“ iz Tennesseeja, poljsko-kineske rase, koji je 1933. g. bio te�ak 2,552 funte (1157.57 kg).
„Ralph“; 55 funti (24.9476 kg) – najve�i zec na svijetu (2009. i 2013.)
Ne vjerujem dugim ušima gigantskog zeca „Ralpha“ iz Engleske, koji je s 55 funti (24.9476 kg) bio najve�i zec na svijetu 2009. i ponovo je najve�i dugouško ove 2013. godine.
Dodije mi, ne znam zašto (opet su le�a kriva), sve to najve�e ovo, najve�e ono pa se uputim tamo gdje su svi ljudi i �ene jednaki – odem tamo gdje sjekuti�i sijeku, vukoti�i vuku, a sam ba�a sve privra�a – na veliki Godišnji agrarni sajam i sajam doma�instva, gdje u pola ljeta politici drhte noge od silnog leda u coca coli! Doduše, i gradona�elnik i guverner nai�u ponekad, ali se i oni na sred Amerikane prave „Francuzi“ – i oni hodaju u kratkim hla�ama i u patikama, da ih se ne prepozna. Nekada, ranije, dolazili su, dijelili predizborne kristali�e i zlatne lan�i�e – no ni kristali�i ni lan�i�i nisu više u modi... Ovdje ti je i koka što stoje�ki nese plavo jaje i slon – pa jaši ili slona ili magarca ili kozu... Ovdje ti je i kaca što se okre�e na struju – samo ti ka�u da skineš cvikere i nasloniš le�a uz ba�vu – a ba�va se okre�e, dno nestane, a ti se vrtiš, vrtiš u kaci kao u Danteovom paklu – ne mo�eš se upišati sve da moraš! Pa onda i neki naš „Hrkan” – taj ti je u stanju okrenuti, kao ringišpil, po �ovjeka na svakom brku! Pa gumeno u�e na kojem naglava�ke poskakuješ od zemlje do neba, zaustavljaš se samo na �ardaku ni na nebu ni na zemlji, negdje dragom Bogu iza le�a! Pa onda jurnjava vlakovima po tunelima i pucnjavi – ma gore ve� u filmovima James Bonda! Pa zec što hoda na prednjim nogama, pa jarac s �etiri roga. Pa djevoja�ki cupi�i duga�ki preko dva metra. Pa gigantski svemirac što i hoda i maše rukama i odgovara na pitanja i la�e na baterije! Dakle, ovdje, na �etvrtom najve�em Godišnjem sajmu u osmom najve�em gradu u Americi, postajem kona�no i ja va�an: ovdje, me�u nasmijanim licima iz mnogih krajeva Amerike (i svijeta), kona�no se zna i tko pije i tko pla�a – NAROD!
Nakon petosatnog obilaska šarenih eksponata, sjednem na naslonja�u što se trese poda mnom kao kalifornijski zemljotres i zatvorenih o�iju razmišljam o davnim vašarima i sajmovima u Vinkovcima, Vukovaru i u Šidu na kojima su poskakivale gumene loptice i licitarski konji�i i na kojima se pivskom kriglom zahva�alo pivo iz bureta, a brkove se iza srkanja piva nije brisalo – to se ostavljalo majci prirodi u zada�u: da brkove osuši, da se pivo ne bi brisalo rukavom...
Na ovom sajmu svake godine, u posebnom dijelu sajmišta za djecu i srednjoškolce, svi o�ekuju kada �e se krava oteliti, ovca ojanjiti ili kada �e se krma�a oprasiti – za ovu prigodu �eka se eto mjesec dana, da se vidi što im majka priroda uzvra�a za sav trud koji su ulo�ili u agrikulturu tijekom godine. Ovdje nema ni politi�kih intriga, ni lobiranja, ni internetskih špijuniranja... Majka priroda ovdje ne trpi takve izopa�enosti...
Ovo �ekanje vrati me u sje�anjima u rano djetinjstvo, kada sam kao osmogodišnji dje�ak tek pro�ivljavao prve godine kod mog prestrogog ujaka kolara, koji me bio posvojio i kod kojega sam kasnije izu�io kolarski obrt, a ipak otišao u „školarce“. Ujak je bio prestrog, ali je bio, kao što �e se vidjeti, „mekan“ prema �ivotinjama. Budio me iza pono�i i odvodio u svinjac da pridr�im fenjer dok bi se krma�a prasila... Ujak bi tepao „gari” i �ekao… �ekao sam i ja… I tako po �itav sat dok praš�i�i ne bi po�eli dolaziti na ovaj svijet. Ujak bi obrezao pupak svakom praš�i�u i metnuo ga pod “garinu” sisu. Za�ulo bi se tsu, tsu i mi bismo samo u�ivali u slikoliku kako se praš�i�i onako malecki ve� bore za �ivot. Naravno, ujak je naglas odmjeravao svakog praš�i�a i odre�ivao mu ho�e li postati “nazimica” ili bravac za idu�u svinjokolju (kolinje). Onom najmanjem, “krci”, ve� je unaprijed bilo su�eno da se za par mjeseci zavrti na ra�nju kao pe�enka za Bo�i�…
Eto, ona “zemljotresna” stolica dobro me razdrma – zaboravim i na kukobolju i na le�obolju pa sam opet nakratko na nogama kao momak pa lunjaj dalje po ovom vašaru nad vašarima gdje se od dje�je vriske, od mukanja i blejanja, od poderanih „jeansa” i prozirnih bluzica ništa više ni ne vidi ni ne �uje – samo se nazire neka na dim sladunjava glad za �ivotom... Doduše, pokušavam odagnati i radosti i brige koje me prate ovih dana i oko ulaska Hrvatske u EU – radujem se što Europa postaje sve više kontinent svih naroda Europe. Brinem ho�e li naš hrvatski narod kona�no ozbiljno shvatiti da se mora, prije svega, uzdati u se i u svoje kljuse, ali istovremeno izvu�i i pouke iz �ivota drugih naroda kojima je povijest bila sklonija i koji su u svojoj povijesti manje propatili od našeg naroda, a time imali priliku više napredovati – iako je naš narod ve� odavno dokazao da je vrhunski stvarala�ki narod, rame uz rame s najrazvijenijim narodima na svijetu... Drugim rije�ima, u šarolikosti ovog sajma sa strahopoštovanjem razmišljam o ulasku Hrvatske u EU i kako od toga ne treba praviti kapelu (Hrvati su još od 6. stolje�a dio Europe!), ali da se treba pomoliti za sre�u našeg naroda...
Eto, izlunjam se, jedva s noge na nogu, po cijeli dan, divim se ameri�koj djeci i srednjoškolcima što i zore i ve�eri prodrijemaju uz svoje ljubimce od �ijeg se mlijeka i mesa �ivi. Ne mogu se nadiviti svim tradicijama koje su narodi donijeli iz drugih zemalja u ovu veliku zemlju i znanju koje su prenosili s generacije na generaciju – od skandinavske preslice do drvene naslonja�e u obliku kri�a na stolici... Ne mogu se na�uditi što Indijanaca skoro nema više, a upravo su oni ostavili našoj civilizaciji i kukuruz i puru i palentu i proju i krumpir (ma zlaticu nam nisu oni dali 60tih godina prošlog stolje�a – to su nam prokrijum�arili iz svemira neki puša�i marihuane što su mislili da puše našu “škiju“!).... U ovom narodu koji je jednostavan, a vrijedan i velik do zemlje, mozgovi i ruke izlaze na „pašu“ i na sunce, da poka�u sve što znaju i što �e mozgovi i ruke znati iza njih – jer, ovo je zemlja inovacija, zemlja integracije pameti u kojoj caruje um koji se, bar ovdje i na mjesec dana, ne cvrlji na tavi nikakvih predrasuda.
Nakon povratka ku�i, izdiktirah mojoj supruzi Danici sve ove sitne pritiske i utiske i odahnuh od nesvakidašnjice…
Eh, taj �ivotni standard! Eh, ta �vaka što se lijepi kao kapital svud gdje se kro�i nogom – kao u globalizaciji… I saznanje, da je jaje pod kokom starije od pileta…
Foto galerije San Diego sajma agrikulture i doma�instva
s fotografijama sajamskog ugo�aja i na sajmu izlo�enih doma�ih �ivotinja, peradi i golubova, cvije�a, minerala, ru�nih i rezbarskih radova, ku�nog dekora, umjetnosti i holocausta
slijede danas, sutra, preksutra...
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
sajam doma�instva i svega što se mo�e prodati (i pojesti!)
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
doma�e �ivotinje
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
perad
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
golubovi
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
cvije�e
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
minerali
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
ru�ni radovi
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
rezbarski radovi
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
ku�ni dekor
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
umjetnost
San Diego sajam - ameri�ki agrarni sajam,
holocaust
Tekst i fotografije:
Ivan Marjanovi� De Tonya
neovisni knji�evnik
Za portal ilustrirao i pripremio: Zvonimir Mitar, urednik@arhiva.croatia.ch
