Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Slobodni stil

Dr. Katarina Dalmatin:
Neki Talijani nas još vide kao Morlake

Vje�nim pitanjem hrvatskog identiteta, odnosima isto�ne i zapadne obale Jadrana, povijesnim predrasudama i talijanskim stereotipima prema stanovnicima Dalmacije bavi se dr. sc. Katarina Dalmatin, viša asistentica na Odsjeku za talijanski jezik i knji�evnost splitskog Filozofskog fakulteta. Prou�ava ovu problematiku i kroz prizmu dvojice talijanskih novinara i knji�evnika usko povezanih s našim krajevima - Spli�aninom Enzom Bettizom i talijansko-švicarskim knji�evnikom Grytzkom Mascionijem - a profesorica komparatistike za tu je zada�u trebala ovladati nizom povijesnih, politi�kih i antropoloških �injenica, što njezinu radu daje iznimno zanimljiv pe�at, posebno u europsko—talijansko-hrvatskim odnosima kroz stolje�a, sve do ratnih i poratnih doga�anja devedesetih godina prošlog stolje�a.

- U dvadesetostoljetnim zapadnoeuropskim stereotipima o balkanskom društvu u cjelini, desetlje�ima su stanovnici Balkana karakterizirani kao iracionalni, genocidni, nasilni, patrijarhalni... Jednom rije�ju, predmoderni i primitivni. Takav se stav �ak i kod ozbiljnih europskih publicista prote�e sve do današnjih vremena, a najnoviji “dokazi” pronalaze se u ratovima u Hrvatskoj i Bosni devedesetih godina. Sli�no su autori velikih naroda opisivali svoje kolonije, narodi koji su u njima �ivjeli po njima nisu bili sposobni racionalno razmišljati ni pisati o sebi, nisu imali pravo na samodefiniranje niti politi�ku samostalnost te se time opravdavala “nu�nost” vladanja nad njima. Pritom nisu marili što je balkansko podru�je, barem onaj zapadni dio, integralni dio Europe s istim civilizacijskim, kulturnim, politi�kim i povijesnim naslije�em. U osnovi je to stav kolonijalizma, koji pretpostavlja superiornost zapadne civilizacije - ka�e dr. Dalmatin.

Kad se formirao takav stav?
- Nakon Balkanskih ratova vo�enih 1912. i 1913. godine i masovnih etni�kih �iš�enja koja �e ih popratiti. Tada se na Zapadu stvorila slika o Balkanu kao prostoru radikalno druga�ijem od zapadnoeuropskog. Ta se drugotnost tra�ila prvenstveno u specifi�nostima balkanske demografije, koju odlikuje ve�i stupanj etni�ke šarolikosti od onog u zapadnoeuropskim zemljama, ali i u posve iracionalnim tezama o postojanju nekakvog okrutnog i genocidnog balkanskog mentaliteta, koji je kao takav uro�en i nepromjenljiv. Iako su se Balkanski ratovi vodili samo na jugoistoku Balkana, odnosno na podru�jima nekadašnjeg Otomanskog Carstva, nakon Drugog svjetskog rata i identitet Hrvata se po�eo tra�iti unutar takvih stereotipa, premda se Balkanski ratovi nisu vodili na njezinu podru�ju. Ono što takvi autori �esto zaboravljaju jest da su balkanski ratovi bili samo uvod u Prvi i Drugi svjetski rat koji su upravo po svireposti, genocidnosti i broju �rtava nadmašili sve ostale, a u zlo�inima su prednja�ili zapadnoeuropski narodi.

Koji su to autori koji u novijoj talijanskoj knji�evnosti i publicistici vjeruju u takve stereotipe?
- Najpoznatiji primjeri su svakako Paolo Rumiz i Arrigo Petacco. Rumiz je trš�anski novinar koji je kao ratni izvjestitelj izvještavao iz Hrvatske i BiH. U svojoj knjizi “Maske za masakr” iz 1996. osvr�e se na balkanisti�ke stereotipe, ali ih ne raskrinkava, nego samo zamjenjuje starim venecijanskim rasnim mitovima o Morlacima. Njegova knjiga završava “otkri�em” kako su Morlaci, koje on vidi kao neslavenski brdski narod i nositelje ratni�kih gena na Balkanu, jedini pravi krivci za rat. Time potpuno ignorira razvoj hrvatskog društva u posljednjih dvjesto godina, genezu pojedinih nacionalnih ideologija te geopoliti�ke okolnosti nastanka prve Jugoslavije. Još radikalniji primjer predstavlja knjiga Arriga Petacca “Egzodus, zanijekana tragedija” iz 1999. godine koja obiluje greškama i povijesnim falsifikacijama. Za razliku od njih, Bettiza i Mascioni u svojim knjigama nude puno objektivniju i ozbiljniju analizu.

Bavili ste se i stoljetnom podjelom na dvije civilizacijske strane Jadrana: hrvatskom “primitivnom” i talijanskom “naprednom”?
- Taj stav potje�e iz 18. stolje�a, iz doba venecijanske uprave u Dalmaciji i dominantno je odredio talijanski pogled na Dalmaciju do danas. Premda Venecija nije bila veliki imperijalist poput Engleske ili Francuske, ona je imala svoj mini imperij na mediteranskim obalama. Alberto Fortis, koji je prvi podrobno opisao naše krajeve nakon protjerivanja Turaka iz Dalmacije, umnogome je pridonio stvaranju europskih predrasuda prema lokalnom stanovništvu. U “Putu po Dalmaciji” on je stvorio mit o dvije Dalmacije, jednoj urbanoj i priobalnoj koja svoju kulturu i civilizacijski razvoj duguje isklju�ivo romanskim korijenima i venecijanskom utjecaju, te drugoj, brdskoj, predmodernoj i arkai�noj koja kao takva niti ne pripada u zapadnoeuropski kulturni krug.

U toj se paradigmi zaboravilo na miješani romansko-slavenski karakter dalmatinskih gradova, ali i na postojanje Dubrovnika, �iji je razvoj bio posve neovisan od bilo kakve vlasti s druge obale. Godine 1789. Fortis je promijenio mišljenje nakon posjeta Dubrovniku, gdje se uvjerio da je Dubrovnik tada u svemu bio superiorniji ostatku Dalmacije. Na�alost, da je drugo dopunjeno izdanje “Puta po Dalmaciji” objavljeno po�etkom 19. stolje�a, zapadna slika o Dalmaciji bila bi posve druga�ija.

To morlaštvo prati nas do danas?
- Nevjerojatno, ali istinito, �ak i Rumiz nas smatra njihovim potomcima. Ali kad je rije� o Morlacima, treba biti jako oprezan, jer je taj pojam kroz povijest ozna�avao toliko razli�itih stvari da je nemogu�e odrediti njegovo pravo zna�enje. Fortis je njime ozna�avao cjelokupno stanovništvo dalmatinske unutrašnjosti koje je u 18. stolje�u bilo nesumnjivo slavensko, dok se u starijim dokumentima Vlasima nazivalo staro romansko stanovništvo, pa i ono dalmatinskih gradova. O tome koliko je taj pojam kroz povijest bio rastezljiv i pomi�an, najbolje govori �injenica da su bosanski vladari Vlasima nazivali Dubrov�ane zbog njihova korištenja latinskog, dok su u kasnijim stolje�ima Dubrov�ani Vlasima nazivali pravoslavce u unutrašnjosti.

Pri�ajmo o Bettizi - devedesetih su ga �estoko kritizirali splitski desni�ari, iako je u pisanju o ratu bio vrlo korektan.
- S obzirom da nisam tih godina pratila tu polemiku, ne bih mogla odgovoriti na vaše pitanje, ali mogu potvrditi, na osnovi analize �lanaka objavljenih u “La Stampi” devedesetih godina, da je Bettiza u pra�enju rata u Hrvatskoj bio iznimno objektivan i naklonjen Hrvatskoj. Korijene sukoba uvijek tra�i u povijesti i politici, a ne mitskim konstrukcijama ili povijesnim falsifikacijama. Oni se prema njemu nalaze još u prvoj Jugoslaviji koja je stvorena kao umjetna tvorevina �eljom velikih sila usprkos velikim kulturnim razlikama njezinih sastavnica. Njegov “Egzil”, knjiga sje�anja o Splitu njegova djetinjstva, nastaje slu�ajno, kao “ne�eljena autobiografija”, budu�i da je izvorna ideja bila napisati politološku analizu tada aktualnih doga�anja u Hrvatskoj. Me�u prvima u Italiji osu�uje pasivnost svjetske zajednice, koristi pojam kulturocida za razaranje Dubrovnika, kao uzrok navodi genocidni koncept velike Srbije koji je u isto vrijeme i moderan i srednjovjekovni.

Po �emu?
- Moderan jer je nastao kao nusproizvod ispra�njene komunisti�ke ideologije, a srednjovjekovan zbog svoje ukorijenjenosti u srpskim srednjovjekovnim mitovima. Bettiza je bio dobro upu�en u srpske mitove jer ga je odgojila srpska dadilja iz Kri�aka. Nju naziva Vlajna, a njega su zbog toga kao dijete zvali Mali Vlaj. U svojoj intimi zna kolika je snaga mitova. Njima otvara temu o identitetu u Dalmaciji.

Njegov je identitet kompliciran?
- Bettizin je identitet �etverostruki: otac mu se smatrao Talijanom, ali valja re�i kako je to talijanstvo bilo više kulturno nego etni�ko, budu�i da su Betice izvorno bili splitski pu�ani, hrvatskih korijena. To talijanstvo je formirano u kontekstu dalmatinske gra�anske liberalne ideologije koja se u Dalmaciji razvija nakon francuskih osvajanja. U Bettizinoj obitelji talijanstvo se poistovje�ivalo sa zapadnom kulturom i ekonomskim bogatstvom, naprednim idejama... Njegov šukundjed Smacchia Bettiza obogatio se za vrijeme Napoleonovih osvajanja kao nadglednik javnih radova, danas bi se reklo da je bio u sukobu interesa. Njegovi potomci poslije su osnovali prvu splitsku tvornicu cementa i postali imu�ni industrijalci i trgovci.

Druga grana mu je iz Crne Gore?
- Za majku navodi da je Crnogorka, iako se na više mjesta spominju bra�ki korijeni maj�ine obitelji, pa bi lako i to crnogorstvo moglo biti neki obiteljski mit. Tre�a strana je srpska jer je njega do dvanaeste godine prakti�ki formiralo odrastanje s dadiljom iz Kri�aka, �enom sa sela, odgajanom u patrijarhalnom društvu. Preko nje je upoznao splitske “Vlaje”, najni�i, obespravljeni sloj tadašnjeg društva, što ga je poslije, prema vlastitom priznanju, pribli�ilo lijevim politi�kim opcijama, prili�no neuobi�ajenim za potomka bogatih industrijalaca.

Ni za koga u obitelji na navodi da je hrvatske nacionalnosti?
- Ne, hrvatska komponenta njegova identiteta vezana je uz jezi�ne i kulturne utjecaje. Me�utim, ono što Bettiza �eli naglasiti jest da u Splitu izme�u dva svjetska rata nisu toliko bile va�ne nacionalne, koliko klasne razlike. To se najbolje vidi na primjeru mješovitih brakova u knjizi. Oni su se tolerirali isklju�ivo unutar iste društvene klase, i to izme�u Talijana i Slavenki, dok su obrnuti slu�ajevi, kao i brakovi izme�u bur�uja i “Vlaja”, bili prakti�ki nezamislivi.

Poslije ih je ipak stigla pri�a o nacijama?
- Da. Ve�ina talijanske zajednice izbjegla je u Italiju ve� nakon kapitulacije Italije. Bettize su ostale me�u zadnjima, jer je Bettizin otac tijekom rata izvla�io ljude iz zatvora, pa nije bio politi�ki nepo�udan za novu vlast. Otišli su vlastitim izborom, jer se u novonastalim politi�kim okolnostima više nisu mogli baviti trgovinom. No, u Italiji nisu našli ono što su tra�ili.

Što to?
- I to je bio dio mita uzgajan u talijanskim obiteljima u Dalmaciji bez puno veza sa stvarnoš�u. Nisu pronašli svoj identitet ni kvalitetan �ivot. Bili su izbjeglice o kojima se ni u Italiji ni u Jugoslaviji nije puno govorilo.

Zbog �ega?
- Bili su nepo�eljni za politiku s obje strane Jadrana. Talijanska desnica nastojala je što prije zaboraviti svoju ratnu avanturu u Dalmaciji, a ljevica je izbjegavala kritizirati Tita.


Izvor: Slobodna Dalmacija, autor Damir Šarac
Snimio: Duje Klari�, Cropix

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.