Marija i Stjepan Radi�- supru�nici i suradnici
�iji je brak postao simbolom hrvatsko-�e�kog prijateljstva
Marija i Stjepan Radi� sa k�erkom Milicom u Pragu 1900.
Stjepana Radi�a u Hrvatskoj se naj�eš�e sagledava kroz prizmu njegove mu�eni�ke smrti nakon ranjavanja u beogradskoj skupštini 1928., koja u drugi plan baca daleko va�niju �injenicu da se radi o najve�em hrvatskom politi�aru prve polovice 20. stolje�a, prosvjetitelju i organizatoru hrvatskog seljaštva i prvom politi�aru koji je iza sebe okupio najve�i dio Hrvata, zbog �ega je s pravom nazivan vo�om i u�iteljem hrvatskog naroda. Radi� je me�utim bio i mnogo više od toga- prvi je u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, prvi je po�eo govoriti o pravima �ena, mirotvorstvu i republikanizmu, a kao prvi diplomirani politolog u Hrvatskoj, s pariškom diplomom, napisao je brojne radove s temama iz politike, gospodarstva, povijesti i kulture. Nedovoljno se zna i to da se Radi� uz politi�ki rad bavio popularizacijom �eške u Hrvatskoj te promoviranjem �eškog jezika i kulture. Radi� je toliko dobro poznavao �eški jezik da je na njemu mogao pisati knji�evna i publicisti�ka djela te novinske �lanke. Tako�er, pisao je �eške gramatike i rje�nike, prevodio s �eškog, pisao publicisti�ka djela o �eškoj i zagovarao politi�ku suradnju Hrvata i �eha kako bi se zajedno izborili za ravnopravan polo�aj u Austro-Ugarskoj, a �ehe je idealizirao kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod. No, glavna poveznica Radi�a i �eške bila je njegova supruga Marija, pravim imenom Marie Dvo�áková, daljnja ro�akinja skladatelja Antonína Dvo�áka, koja mu je bila najbli�a suradnica u njegovom radu. Bez potpore svoje supruge Radi� ne bi postao niti toliki prijatelj �eha niti vode�i hrvatski politi�ar, obzirom na golemu potporu koju mu je davala u njegovom djelovanju. Brak Marije i Stjepana Radi�a na neki na�in simbolizira hrvatsko-�eško prijateljstvo, jer Radi� je kao �eški zet marljivo radio na promoviranju �eške u Hrvatskoj, a Marija je Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu, ostavši pritom �ehinja, i pomagala suprugu u njegovom politi�kom radu kojem je cilj bio ostvariti slobodnu Hrvatsku.
Ljubav i brak Marije i Stjepana Radi�a jedna je od najljepših ljubavih pri�a me�u hrvatskim velikanima, iako je imala i mnogo teških trenutaka i iskušenja, i ima više nego dovoljno materijala da se o njoj snimi film ili serija. To mo�emo zahvaliti prije svega velikom broju pisama koje su razmijenili, od upoznavanja 1894. pa sve do Radi�eve smrti 1928., kao i autobiografskim zapisima koje su iza sebe ostavili i Marija i Stjepan Radi�. Sre�om, najve�i dio pisama koja su si slali Marija i Stjepan Radi� uglavnom je sa�uvan u njihovoj ostavštini koja se nalazi u Hrvatskom dr�avnom arhivu (HDA) u Zagrebu, a velik dio ih je objavljen u knjizi Korespondencija Stjepana Radi�a koju je 1972. uredio Bogdan Krizman.
Upravo u godini u kojoj se slavi 140. godišnjica Radi�eva ro�enja na inicijativu Hrvatsko-�eškog društva iz Zagreba 23. rujna 2011. u crkvi svetog Norberta u Pragu, gdje su Marija i Stjepan Radi� 1898. svoju ljubav okrunili brakom, bit �e otkrivena spomen-plo�a njima u �ast i to �e biti prvo obilje�je podignuto Stjepanu Radi�u u spomen ne samo u �eškoj nego i izvan Hrvatske. O�ekuje se da �e plo�u otkriti predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebi� koji je i pokrovitelj ove akcije.
Krsni list Marije Radi�,
koja je krštena kao Marija Augusta Bohumila
Sve do sada bilo je u javnosti nepoznato gdje su Marija i Stjepan Radi� sklopili brak, jer znalo se samo to da se radilo o jednoj crkvi na tadašnjem rubu Praga, no �lanovi H�D-a, a prije svega publicist Franjo Vondra�ek, marljivo su tragali za tim podatkom, kojeg su napokon pronašli u Dr�avnom arhivu u Sisku, gdje se �uvaju mati�ne knjige iz Radi�eve rodne �upe Martinske Vesi.
Kako se budu�i par upoznao najbolje je prepustiti samom Stjepanu Radi�u koji je sve podrobno opisao u knji�evnoj formi, u pripovijetki Tri sretna putovanja. To djelo Radi� je napisao na �eškom, a 1985. objavljeno je u hrvatskom prijevodu Dušana Karpatskog u knjizi Radi�evih autobiografskih tekstova Praški zapisi.
Dvorac Karlštejn pored kojeg su se 1898. upoznali Marija i Stjepan Radi�
Fatalan susret dogodio se u srpnju 1894. na izletu u dvorac Karlštejn ili Karlov Tyn kod Praga. Radi� je u to vrijeme u Pragu studirao pravo, budu�i da je 1893. bio izba�en sa zagreba�kog sveu�ilišta, jer je uvrijedio bana Dragutina Khuena Hedervaryja. Marie Dvo�áková bila je maturantica u�iteljske akademije, a na izlet je došla u pratnji sestre Anne. Radi�u, ro�enom 11. lipnja 1871., tada su bile 23 godine, a Mariji, ro�enoj 27. kolovoza 1874., nepunih 20.
Radi�a je jedan njegov prijatelj unaprijed upozorio da �e na izletu biti i jedna mlada maturantica i da �e imati krasno društvo.
„- Dobro, dobro. Hvala ti na upozorenju, a nemoj misliti da se ne�u truditi. Samo, ho�e li ona razumjeti moje drobljenje?
- Tvoj hrvatski izgovor u�init �e te baš simpati�nim. I Bog zna ne�eš li mi biti još posebno zahvalan za današnji dan“, napisao je Radi� u svojoj pripovijetki Tri sretna putovanja. Kad je ugledao Mariju pomislio je: „�ini se da je ptica predugo bila u krletki“, budu�i da je bila vesela i jer su svi njeni pokreti svjedo�ili da je zadovoljna što je na otvorenom. Radi� je u razgovoru saznao da je Marie prije tjedan dana završila u�iteljsku akademiju, da je sa sedam godina izgubila oca Josefa, a prije dvije godine i majku Antoniju, no neugodno se iznenadio kad ga je upitala: „- Kako to da ste u nas, u Pragu? Ako se ne varam, vi Hrvati imate sveu�ilište u Zagrebu?“ Radi� se me�utim snašao i odgovorio: „Zašto ka�ete: Vi Hrvati imate svoje sveu�ilište- i: došli ste k nama! Ta hrvatsko je sveu�ilište i vaše, i ja se od prvoga dana osje�am u Pragu kao kod svoje ku�e.“ Zatim joj je opširno pripovijedao o tome kako je u�io �eški, o tome kako se �eli posvetiti „velikoj politici- našoj borbi s vanjskim neprijateljima i s unutarnjim protivnicima zdravog narodnog razvoja na posve slavenskoj osnovi, sa �isto humanim programom.“ Marie je zaklju�ila da je Radi� oduševljeni Slaven i sa zanimanjem ga je slušala, tako da je Radi� napisao da „nikad nije naišao u slušatelja na toliko mnogo pa�nje, a tako malo povla�ivanja, tako da na kraju nije znao što da misli o ovoj mladoj abiturijentici, kod koje su se veselost i ozbiljnost, ljubaznost i nepristupa�nost, razboritost i naivnost, iskrenost i ponos stapali u takvu skladnu cjelinu kakvu još nije upoznao u svom �ivotu.“ Naime, Radi�eva ranija iskustva s hrvatskim djevojkama bila su potpuno suprotna, jer kad bi im po�eo govoriti o svojim uvjerenjima i �ivotnim planovima nije nailazio na razumijevanje i simpatije. Po završetku izleta, Marie i Stjepan zajedno su potr�ali na vlak, dr�e�i se najprije za male prste, a zatim i za ruke. „Tr�ali su tako, tr�ali, ne osje�aju�i zamor, govore�i malo, a smiju�i se mnogo.“ Marijinoj sestri se me�utim nije svidjelo njeno poznanstvo s Radi�em, jer je na izletu za ru�kom odr�ao „revolucionarnu“ zdravicu, pa ju je u vlaku odvela u drugi vagon. Na rastanku su si Marie i Stjepan razmijenili ove rije�i:
„- E, da bude uvijek ovako! �ak i manje: da samo jedna duša uvijek leti s mojom.
- Ja ve� poznajem jednu s kojom se ne bih plašila da poletim.
- Dugo li je ve� poznajete?
- Poznajem je dugo, a upoznala sam se s njome danas.“
S obzirom na to da je Radi� imao fotografsko pam�enje, zahvaljuju�i kojem je mogao rekonstruirati razgovore ili reproducirati pro�itani tekst, mo�emo vjerovati da je njegov prvi susret s Marijom Dvo�ákovom doista tekao kako je i bio opisan, tim više što ga je sli�no 1931. opisala i Marija Radi�:
„To bijaše moj prvi veliki izlet, gdje sam se ja samostalno kretala u sasma nepoznatom društvu… Došavši u Karlov Tyn bila sam odmah predstavljena jednom mladom gospodinu, za koga su mi rekli da je Hrvat i da je vanredno vatren govornik. Pridru�io se izletu još sa jednim svojim kolegom. Njegovu sam inteligenciju imala dakako priliku odmah upoznati. Kad smo bili tamo u vrtu gostione nešto zalo�iti, otišlo je �itavo veliko društvo od pedesetak ljudi pregledavati Karlov Tyn. Moj dragi znanac nije me više pustio s vida, nego je išao usporedo sa mnom upravo korak po korak. Tako smo prošli gradom i vratili se natrag u vrtnu restauraciju sve �avrljaju�i i o prirodi i o školi i o mojim ro�acima- nisam naime onda ve� imala ni otca ni majke. Govorio je sa mnom dakako �eški, no ne znaju�i još jezik to�no zamjenjivao bi nekoje izraze s hrvatskima, više puta na nepravom mjestu, no to kao da je baš davalo njegovomu pri�anju još više dra�esti i �ara… Ja sam izašavši iz škole bila oduševljena rodoljupka, te sam svaku toplu rije� o narodu i domovini upravo gutala. Moj dragi drug, kao da je znao, nije me mogao nikakvim izjavama ljubavi tako osvojiti kao svojim vatrenim rije�ima o radu me�u svojim ljubljenim narodom…Meni je pala u o�i ne samo neobi�na inteligencija nego i iskrenost i dobrota moga znanca, �ime se je od sviju isticao, i ako je njegovo odijelo odavalo veliko siromaštvo.“
U jednom svom rukopisu, koji je i danas sa�uvan u HDA, Marija Radi� piše da ju je s Radi�em upoznao njen budu�i šogor: „Kako smo izašli iz vlaka, opazila sam odmah u dru�tvu moga djevera jednoga inteligentnoga mladi�a, koji mi je svojom rje�itoš�u, makar još nije znao to�no �eški vanredno imponirao. Djever mi je predstavio i poznanstvo je bilo gotovo. Ne mogu pore�i da sam se ovomu mladi�u isto prili�no dopala, te se uvijek rado sje�ao moje svijetlo plave jednostavne opravice od batista, koja da mi je tako lijepo pristajala.“
Marie i Stjepan, koji su jedno u drugome pronašli srodnu dušu, ubrzo nakon upoznavanja zapo�eli su vezu, a budu�i da se Radi� vratio u Hrvatsku zbog praznika, �esto su se dopisivali. Prvo sa�uvano pismo je od 30. srpnja 1894., Radi� ju oslovljava kao „Nejmilejší moje“, i obra�a joj se sa vi, iako ka�e: „Velice mi je tešce tak d�vern� psati a �íkat Vam Vy“ (vrlo mi je teško tako povjerljivo pisati i govoriti Vam Vi). Iako joj je pisao �eški, Radi� je Mariju odmah po�eo u�iti hrvatski, tako da je u tom pismo napisao cijeli jedan sastavak, pod nazivom Njezine o�i, u kojem vjerojatno govori upravo o Mariji. Na taj joj je na�in istovremeno pisao ljubavna pisma i u�io ju hrvatski.
„Njezine o�i
Oko je njezino plavo kao ljubi�ica, �isto kao izvor, sjajno kao rosa. Pogled njezin mekan je kao svila, radostan kao prolje�e, pronicav kao sun�ana zraka. Kad ho�e da ka�e tajnu, ne otvara usta i ne govori mnogih rie�i, nego samo trepavice podigne i bljeskom oka svoga otkriva tajne. Kad ho�e sabrati misli svoje ne me�e dlana na �elo i ne prima se rukama za glavu, nego samo ve�e svoje spusti i ve� su misli u redu, a ti misliš: Gle kako znade vladati dušom svojom. I plakati znadu o�i njene, nu ja to još niesam vidio, a molim nebesa da me nikad ne u�ine tako biednim da ne bi mogao otrti suza. Moje su ionako gotovo ve� presahle.“
Pismo završava s „A sad (nýni) zlato moje s Bogom. U�ite se tako marljivo (piln�) kako marljivo mislite na me.“ U potpisu je stajalo „Vaš Krunoslav (Stjepan)“. Krunoslav je hrvatski narodni oblik imena Stjepan, budu�i da gr�ki Stephanos zna�i okrunjeni, i Radi� se tim imenom nazvao u nekoliko pisama Mariji.
U rujnu 1894. Radi� piše Mariji da mu se svi�a njena prisnost i ka�e da je smatra svojom. „Od trenutka kad sam sebi u duši rekao: ta je prava i kad sam u vašim o�ima �itao: taj je pravi- ne mogu da vas, makar i u teoriji, ne smatram svojom.“
Brzo nakon toga Radi� se opet vratio u Prag, me�utim, na jednoj se tribini sukobio s jednim policajcem, zbog �ega je bio ka�njen s deset dana zatvora i izgonom iz Praga. �eška policija se me�utim o Radi�u raspitala i u Zagrebu i kad je saznala za sve njegove sukobe s vlastima i izbacivanje sa zagreba�kog sveu�ilišta odlu�ila je izgnati ga iz cijele austrijske polovice Monarhije, a 15. prosinca je izba�en i s praškog sveu�ilišta. Radi� je napustio Prag i njegova veza s Marijom našla se na kušnji, no par se nastavio dopisivati jer je ljubav o�ito bila ja�a. Radi� joj je još iz zatvora u Pragu napisao da je svjestan da ju mnogi upozoravaju da ne ide predaleko u svojim osje�ajima prema „siromašnom pobunjeniku“ i da bi mnogi htjeli da prekinu vezu, posebno njena obitelj, tako da mu je neko vrijeme rje�e pisala, što bi njega dosta poga�alo. Mo�emo zaklju�iti da je Radi� ipak bio „zagrijaniji“ za Mariju nego obratno, što je i logi�no, jer njoj nije bilo lako vezati se za jednog buntovnika i stranca, koliko god ga voljela, jer su bili razli�itog društvenog statusa, kao i zbog pritiska obitelji i okoline.
U pismu poslanom nakon povratka u Hrvatsku, 7. prosinca 1894., Radi� se prvi put Mariji obratio sa ti i završio ga rije�ima: „A sada, milo i jedino zlato moje, z Bogom! Budi mirna (klidná), budi vesela! Zar ne znaš, da sunce probija i najguš�e oblake? (Zdali� nevíš, �e slunce prorazí najhust�jší mraky?) A mi imamo svoje sunce.“ Idu�e pismo, koje nije sa�uvano, u cijelosti je napisao na hrvatskom, riskiraju�i da mu se Marie više nikad ne javi i time je zapravo testirao njene osje�aje, jer bio je presretan kad mu je odgovorila, što vidimo iz pisma od 26. sije�nja 1895: „Najmilija! Da si me vidjela s kolikim sam veseljem primio ovo Tvoje pismo, da si vidjela onaj izraz bla�enstva, koji mi je sinuo licem, bila bi me zaista poljubila vidjevši koliko te ljubim.“ U pismu se ina�e jada kako je izgubio lisnicu u kojoj je imao njenu sliku, koju je svaki put ljubio prije spavanja, pa moli da mu pošalje novu. U to vrijeme Marie je radila kao u�iteljica u Kutnoj Hori, gdje je bila na slu�bi do rujna 1895. zatim je do 1896. radila u Metylovicama, pa do 1897. u Taboru i zatim do 1898. u Jistebnicama.
Radi� je nakon protjerivanja iz Praga najprije upisao studij u Budimpešti, ali kad mu je u o�ujku 1895. umrla majka, to ga je dosta potreslo pa je prekinuo studij i vratio se u Hrvatsku. Maj�ina smrt Radi�a je još više vezala uz Mariju, jer, kako ka�e u pismu iz o�ujka, „sada, gdje izgubih (kdy jsem ztratil) onu, koja me je najnje�nije, najnesebi�nije ljubila, jedino Tvoja ljubav mo�e me utješiti, mo�e me spasiti.“ U drugom pismu ka�e kako �e moliti na maj�inom grobu i da �e moliti i za svoju drugu majku, tj. Marijinu majku Antoniju, što svjedo�i o tome koliko je Mariju doista do�ivljavao kao svoju.
U velja�i je po�eo raditi kao ku�ni u�itelj sina grofa Erd�dija u Štakorovcu, odakle je nastavio slati pisma Mariji. U jednom pismu ka�e: „Prvu no� spavao sam veoma slabo. Nije ni �udo. Usnuo sam misle�i na Te, a probudio sam se s Tobom.“
U drugom pismu spominje da je jednim poznanicima pri�ao o njoj: „Rekoše da si sigurno vrlo lijepa i dobra, kad sam se u Te tako jako zaljubio. Ja im rekoh, da imaju pravo: da si liepa kao cviet, a dobra kao an�eo. A milo mi je, da sam rekao istinu. Dakle: dobri moj an�ele, liepi moj cviete!“
U lipnju 1895. piše: „Znaj da s tobom lie�em i ustajem, s Tobom radim i s Tobom se odmaram. Znaj da sam sve misli svoje tako spleo s bi�em Tvojim da bez Tebe ne mogu više ni pomisliti išto dobra, išto plemenita… Ti si moj an�eo �uvar.“
No, unato� toj uzajamnoj ljubavi, dolazilo je i do neslaganja u pogledu na budu�nost, jer Marie još nije bila spremna imati obitelj, pa joj Radi� piše da nema ništa idealnije od obiteljske ljubavi, jer se u obitelji o�ituje prava ljubav. Ka�e da ga boli što ona smatra da su njegovi nazori �udni, ali da shva�a da su odgoj i knji�evnost danas takvi da odvra�aju djevojke od „njenog pravog zvanja“.
„Ti niesi kako vidim do sada oduševljena za obitelj. Ti si nedovedeš mysliti kako bi u�iteljski stališ mogla drugim zamieniti. To me boli, vrlo boli, a Bog dao da tu ranu Ti zacieliš.“
U srpnju joj Radi� piše da zatra�i dopust i do�e u Zagreb i predla�e da ka�e da �eli vidjeti Franju Josipa koji dolazi u posjet Zagrebu. Poti�e ju da u�i hrvatski, da mo�e do�i u Hrvatsku za u�iteljicu, ili u Bosnu. O�ito je dakle na umu imao brak s njom. Radi� piše: „Spomenuh ti to, da i o tome misliš. Misle�i na Hrvatsku i na Bosnu (koja i nije drugo neg dio Hrvatske) mislit �eš i na me.“
Prigodom posjeta Franje Josipa, Radi� je bio na �elu studenata koji su spalili ma�arsku zastavu pa je na šest mjeseci završio u zatvoru, odakle je nastavio s dopisivanjem. U zatvoru je uz sebe imao Marijinu fotografiju, tako da kad mu je kasnije poslala drugu, napisao je: „Meni su obje jednako mile, dapa�e prijašnja mi je donekle milija, jer su na njoj tolike suze, uzdisaji i cijelovi, koji kao da je posvetiše.“
Budu�i da mu je bio onemogu�en studij u cijeloj Austro-Ugarskoj, potkraj travnja 1896. krenuo je u Rusiju, a na putu se zaustavio u Metylovicama u isto�noj Moravskoj da pozdravi Mariju. Zbog toga je zakasnio na krunidbu cara Nikole II., me�utim, zbog toga nije po�alio. Kasnije je napisao: „Ali putem sam skrenuo u isto�nu Moravsku da se na jednoj �eljezni�koj stanici barem vidim sa svojom sadašnjom �enom, a tada u�iteljicom u jednom gorskom moravskom seocu. I samo tomu imam da zahvalim što sam zakasnio na krunidbu, gdje je u ogromnoj stisci zadavljeno oko 10.000 ljudi, a teško ranjeno još više koji su, ve�inom, �ivi pokopani. Tako mogu re�i da mi je moja ljubav spasila �ivot.“
Radi�eva pisma koja je Mariji pisao iz Moskve odišu posebno izra�enim ljubavim osje�ajima. Kad mu je Marie u jednom pismu spomenula da bi htjela oti�i u samostan kako bi našla duševni mir, Radi� joj u svibnju 1896. piše da duševnog mira nema bez sre�e. „Dok nemaš razloga, da me ostaviš- a ne�eš ga, ako Bog da ni imati- dok vjeruješ i znaš da te ljubim i napokon dok i ti mene ljubiš, to ti griješiš i misle�i na samostan, a da u istinu podješ, po�inila bi zlo�in, i to mnogostruki (mnohonásobný): prvi proti sebi samoj, drugi proti meni, a tre�i itd. proti onima, koje bi mogli opet u�initi sretnima, sretnima kao svoje. Još se više varaš, kad misliš da bi meni bilo bolje bez tebe. Da ti nisi nau�ena na �ivot umjeren i jednostavan, da nisi dušom-ne formom- krš�anka, a umom i srcem Slavenka i �eškinja, da u tebi nema ponosa i narodnoga i li�noga (osobnoga), da nisi ustrajna i odva�na i sto još malih, ali dragocjenih kreposti, da svega toga nije, onda bi mi bilo bez tebe bolje, onda bi radila pravo, ali onda te ja ne bih ni ljubio… Ja vidim, da ti još uvijek ne znaš, koliko te ljubim, jer onda ne bi ni na �as sumnjala o našoj sre�i. Ja ne mogu nego uzdahnuti k Onomu, koji je sama ljubav, da on s neba tvoje duše raztjera takve crne i kobne misli. Dao Bog!“
U kolovozu joj piše da je toliko sretan da bi najradije po�eo grliti sve ljude oko sebe, ali umiruje ju da se ne brine, jer joj je bez ostatka vjeran: „Nu tu se sjetim, da po našem dogovoru ne smijem grliti cijeloga svijeta, nego samo ispod 7 god. i iznad 70. Mudar dogovor, ali hvala Bogu suvišan. Ja nikada ne po�utim ni najmanje �eljice, da se o dogovor ogriešim. Bljesnula mi dvatrikrat luda misao, ali samo bljesnula. A ja sam ti ve� govorio, da nema tako glupe misli, koja ne bi mogla munuti mozgom. No dok je misao samo munja, dok ne postane razmišljanje, mašta, �elja, �e�nja, itd- dotle ni po katekizmu nije ni najmanje grijeh. Dapa�e zasluge sti�e, tko takve misli umije vješto goniti od sebe. Ja takovih zasluga ne sti�em, jer ja ih sam ne gonim. Ti si, tvoja slika ili bolje sama pomisao na tebe i u mojoj cijeloj duši ne ostaje ni najmanjega mjestanca za išto drugo, osim za tebe.“
U kolovozu 1896. Marie je praznike provodila sa sestrom Annom u Hukvaldima u sjevernoj Moravskoj i Radi� je tamo došao iz Rusije, ali je zakasnio, jer Marie je ve� bila otišla u Prag, tako da je ostao s njenom sestrom, što je za oboje bilo zanimljivo iskustvo. Razgovaraju�i s Annom, bolje je upoznavao i Mariju i njenu obitelj. Uz ostalo, sestra mu je za nju rekla da ju na odlasku nije htjela poljubiti i okarakterizirala ju kao „opozice“ (oporbu).
„Ja sam kod toga dodao, da se nadam, da meni ne �eš biti v��ná opozice, jer ja ne kanim biti vlada“, napisao je Radi� Mariji u pismu iz Hukvalda.
Unato� njenoj ljubavi, Mariji nije bilo lako planirati budu�nost s Radi�em jer on je bio nesvršeni student bez izgleda za skoro zaposlenje, buntovnik, zatvaran i proganjan, iz siromašne zemlje, dok je ona bila Pra�anka iz ugledne obitelji, s u�iteljskom karijerom. Kad mu je u rujnu 1896. napisala da je njihova budu�nost tamna, on je iskoristio priliku da otvori dušu. Prvo joj je rekao da u budu�nosti vidi svjetlo i sre�u i da se �udi njenom raspolo�enju: „Kad bih i na �as sumnjao o tom, da je tvoja duša sposobna za velike �ine, kad bih te dr�ao slabom, niskom i kukavnom, znaš, da te ne bih uzljubio i ljubio svim silama cijeloga bi�a svoga.“ Zatim ju podsje�a na svoje politi�ke stavove i kako Hrvate smatra samo granom velikog slavenskog stabla. „Za to sam tra�io a i sada tra�im sveza sa svim ograncima toga ogromnoga, ali još duboko uspavanoga plemena. Za to blagoslivljem �as, kad sam ugledao i upoznao tebe, k�er prvoga slavenskoga naroda.“ Radi� Mariji zamjera što odobrava njegove postupke samo zato jer on to �ini, dakle iz ljubavi prema njemu, a ne iz uvjerenja da je to što on �ini doista najbolje. Podsje�a ju na prigovore koje je do�ivljavao, pa i od njene sestre, koji su govorili: „Vi ne imate prava i od drugih tra�iti da trpe s vama, unesre�ivati i druge sa sobom. A moj odgovor? To je: Ja ništa ne trpim, ja nisam nesretan. Naprotiv, ja sam vazda veseo kao pti�ica, vazda potpuno zadovoljan. Na�em li, koja bude isto tako mislila, ne �u trebati istom nešto tra�iti, ne �u je unesre�iti, jer je ne �u unesre�iti mo�i. Ja sam u tebi našao onu, koju je moja duša odavna tra�ila, za kom je cijelo moje bi�e odavna �eznulo. Ali ti se ne mo�eš oteti struji, koja te okru�uje, niti ne mo�eš da u svem, što ja radim, vidiš upravo prave uvjete trajne sre�e. Ti se ne tu�iš, ti ne prigovaraš, ti me ne koriš, dapa�e ti me u glavnom razumiješ i u svem mi odobravaš- ali to nije dosta…. Molim Boga, koji mi te dao, koji mi tako �udnovato tebe sa�uvao (i k tebi doveo), da mi te i nadalje �uva, ali da mi ne �uva samo tijela tvoga nego i dušu, da tvoja duša i u�iva u mom postupku, a ne samo, da ga odobrava dokle god se taj postupak ne ogriješi ni o jedan zakon vje�ne Istine i Pravde Njegove.“
Ovo pismo mo�da je bilo klju�no za daljnji nastavak njihove veze jer Marie mu je odgovorila i umirila ga, pa se on ispri�ava što je pogrešno shvatio njeno spominjanje tamne budu�nosti, jer ona je htjela re�i da je budu�nost nepoznata, a ne mra�na. „Posljednjim svojim listom rastjerala si i najmanju moju sumnju, uvjerila si me potpuno, da u tebi nisam našao najvjernijeg prijatelja, nego i najumnijega, najuvjerenijega zagovornika… Znaj da si mi tako srcu prirasla, da nas ništa ne mo�e rastaviti, znaj da su i one sumnje bile samo laka, kratkotrajna magla na nebu moje duše koja se raspršila pred prvom zrakom tvoje vjerne i iskrene ljubavi.“
Radi� je pišu�i ovo pismo bio toliko vedrog raspolo�enja da je Mariji poslao šaljivih Deset zapovjedi za �ene koje je pro�itao u jednim novinama. Njih je zanimljivo �itati i danas, kao dokument prošlog vremena kad su �ene tek po�injale borbu za ravnopravnost s muškarcima:
„1. Ugiblji se prvoj prepirci s mu�em, a ako joj ne mo�eš izbje�i, gledaj da tvoja rije� ne bude pošljednja i da se mu� ne �uti pobije�enim.
2. Znaj, da si uzela �ovjeka, a nisi an�ela.
3. Ne izmamljuj mu�u novaca.
4. Gledaj, da imaš za sebe mu�ev �eludac, ne imaš li ve� njegvoga srca.
5. Ne �itaj i ne govori samo o si�ušnim stvarima, nego gledaj, da iz knjiga i novina i razgovora ste�eš znanja, da mo�eš s mu�em razgovarati i ob onom, što njega zanima.
6. Prepuštaj suprugu �eš�e pošljednju rije� osobito pred svjedocima.
7. Nikad ne preziri mu�a; ta prije �enidbe smatrala si ga nekim višim bi�em.
8. Dopusti mu�u, da je naobra�eniji od tebe i da više zna.
9. Ponosi se mu�evom pame�u, ispri�avaj njegve pogreške i slabosti i gledaj, da ga opametiš, ako je glup.
10. Cijeni njegovu rodbinu, ako je ima, a nad sve njegovu mater, koja ga je ljubila prije od tebe.“
Radi� Mariji piše da je za nju suvišno spominjati te zapovijedi, ali da je ipak dobro da ih pro�ita „radi op�enite vriednosti, osobito 2., 5., 7., 9. i 10.“
Uz ove zapovijedi, Radi� je Mariji dopisao Pet zapovjedi za mu�a i za �enu.
„1. Ne mislite, da je �enidba, doti�no udaja (dakle brak) sama po sebi sre�a. Brak (s�atek) je samo sredstvo do sre�e, najme do obitelji.
2. Znajte, da obitelji nema bez djece.
3. Prije nego djecu imate, dogovorite se potanko, kako �ete ju odgajati, da jedno od vas ne ruši, što drugo gradi.
4. Ništa ne kupujte, ni ne prodavajte, a da prije ne mislite na djecu, koju imate, ili koju biste mogli imati.
5. Tra�ite i cijenite prijateljstvo i usluge ljudi, koji imaju djece. Njima uvijek najprije i �inite svaku mogu�u uslugu.“
U velja�i 1897. Radi� se upisao na Slobodnu školu politi�kih znanosti u Parizu, a u ljeto je otputovao u Lausanne u Švicarskoj, gdje mu je Marie došla u posjet, s još dvije prijateljice, pa su praznike proveli zajedno. Njihova veza je dakle bila vrlo ozbiljna, pa u svibnju 1898. Radi� piše Mariji „da nam se što prije valja uzeti, jer je svako odga�anje upravo grijeh proti ljubavi našoj“. Pismo završava rije�ima: „Završujem, dušo, sa svojom naj�ivljom �eljom, koja je i tvoja, znam to, da brzo ne budemo morali pisati ni malih ni velikih pisama, ali da si za to što više dijelimo malih i velikih cjelova, malih i velikih dokaza svoje prokušane ljubavi… Pa piši, Najmilija, 'da' svomu Nejmilejšimu. I to 'da' brzo!“
Marie je pristala i u lipnju joj Radi� piše da �e „jaki vjerom, bogati ljubavlju i voljom za rad stupiti doskora, s voljom bo�jom, u novo razdoblje svoga �ivota.“
„Spremasmo se savjesno i ozbiljno. Spremajmo se i ovo �etvrt godine: Sve svoje moralne i umne sile saberimo, svu svoju fizi�ku snagu u�vrtimo, sve svoje iskustvo sredimo i ustalimo. Ako je borba sa svjetlom- istinom- i te�nja za sre�om- ljubavlju- naše oru�je i naš cilj- a to jest, mi �emo se tomu cilju prima�i. Iskreni smo i- ljubimo. I ne ljubimo samo sebe- ljubimo sve oko sebe- i osobito one poslije sebe- Ta i mi �ivimo od ljubavi, napora i �rtava otaca naših. Blagoslovljena bila tvoja odluka- samo ostani vazda tako jaka. Ne zovem te na plandovanje i na branje ru�a- vodim te u tešku, ali �asnu i jedino �ovjeka dostojnu- borbu: na rad i na prijegor. Po trnju �emo stupati, ali ne do slave- jer slava je dim. Mi �emo slijediti glas savjesti- istine- i srca- dobrote- da u skladu sami sa sobom budemo sre�ni i da drugim svijetlimo primjerom pravoga krš�anskoga �ivota i neutrudivog narodnoga rada.“
Marijina obitelj i dalje se protivila braku, a budu�i da je Marie tada trebala dobiti posao u Pragu, Radi� se bojao negativnog upliva njene obitelji, kojem se do tad lakše mogla oduprijeti, jer je �ivjela izvan Praga. Radi� kasnije piše:
„Bojao sam se da �e pod uplivom �itave rodbine i cijeloga društva, koje je osudivalo moj tobo�e skitni�ki �ivot, biti preslaba da se svima odupre, pa sam zato odlu�io da se odmah �enim. Stavio sam joj dakle prijedlog da se zahvali na slu�bi, koju je vršila ve� �etiri godine, i kad sam dobio povoljan odgovor, poletih u Prag, i tu smo se vjen�ali 23. rujna 1898.“ Pravi datum je prema crkvenim maticama me�utim 26. rujna, no upravo je 23. rujna datum na koji bi 2011. trebala biti otkrivena spomen-plo�a na mjestu vjen�anja Marije i Stjepana Radi�a.
Crkva svetog Norberta u Pragu gdje su se 1898. vjen�ali Marija i Stjepan Radi�
Vjen�ali su se u crkvi sv. Norberta (tada se zvala Na And�lce, prema ranijoj kapelici Svete Marije An�eoske), jer je to bila �upna crkva �upe u kojoj je �ivjela Marijina teta i gdje je ranije �ivjela i Marie. Naime, vjen�anje se moglo obaviti ondje gdje je Marie �ivjela barem šest tjedana, tako da su razmišljali i o Táboru i Jistebnicama, gdje je radila kao u�iteljica, ali Prag je o�ito bio jednostavije rješenje.
Marie je kasnije napisala da ju je sestra Anna „sklopljenim rukama molila da to ne �ini“, a vjen�anje je opisala ovako: „Moja teta imala je uvijek u zalihi malo sukna za haljine, te sam je zamolila za jedan komad, iz kojeg sam si dala napraviti jednostavnu putnu opravu. To je bila ujedno moja svadbena haljina. Stipa je glede odijela bio stajao još gore: morao si je za svadbu od svadbenog kuma posuditi kaput. I tako smo se vjen�ali u nekoj maloj crkvici u to vrijeme još izvan Praga… ujutro oko osam sati.“ Sestra je poslije obreda priredila mali zajutrak- šunku sa �ajem- a zatim su zajedno s kumovima pošli na svadbeni ru�ak u „jedan odli�an, ali jednostavan hotel usred Praga.“ Radi� je Mariji kao poklon darovao sliku Jana Husa koja je kasnije uvijek bila u njihovoj ku�i i pred kojom su se kasnije njihovi unuci molili kad bi obitelj bila u teško�ama.
Marija i Stjepan Radi� najprije su pošli u Krakov i Lavov, budu�i da njihov kum Vjekoslav Prpi�, trgovac vinom, nije znao poljski pa ih je pozvao da po�u s njim kako bi mu bili na usluzi. Nakon toga su preko Ma�arske stigli u Hrvatsku, najprije u Zagorje, u selo Pristavu kod Klanjca kod Stjepanovog prijatelja Milana Krištofa, zatim u Bjelovar kod brata Ivana pa u Trebarjevo Desno, gdje su stanovali kod Stjepanove sestre Kate Jan�ir. Ondje su proveli tri mjeseca, od listopada do sije�nja, a �ivjeli bijedno, jer se zbog velikih poplava zemlja nije mogla obraditi ni ljetina pravodobno ubrati. U ku�i nije bilo ni kapi masti, za Bo�i� su jeli malo zakiseljeni poriluk. Za Mariju koja je bila Pra�anka i stigla iz jedne razvijene zemlje bio je to pravi šok, ali to samo govori kolika je bila njena ljubav prema Radi�u kad je pristala prekinuti karijeru u�iteljice i do�i s njim u njegovu zaostalu zemlju, u kojoj je tada bilo 80 posto nepismenih. U svojim sje�anjima opisuje kako su proslavili Bo�i�: „Bila sam nau�ena od djetinjstva kako se spremaju kola�i i prave svakovrsne zalihe mesa i sli�no. Mi smo si pak kao djeca i pravili jaslice. No tu od svega ništa. Niti Bo�i�nog drvca, niti kola�a, niti jaslica. Jedino nam je ostala tambura na koju je moj mu� svirao Bo�i�ne pjesme, a ja … pjevala sam s njim sjede�i obi�no na bo�i�noj slami… I tako je prošao naš prvi Bo�i�.“ U drugom tekstu Marija Radi� je napisala: „Istom kasnije sam mogla pojmiti, koliko je njegova blaga duša zbog toga trpjela, što mi nije mogao pru�iti za prvi naš zajedni�ki Bo�i� boljega zalogaja. No ja mogu re�i, da sam ovo siromaštvo s njime dragovoljno pro�ivjela, jer �alibo�e nije se mogla u nama poroditi zavist, jer nas je ta velika bijeda okru�ivala sa svih strana, tako da smo se njoj sasma prilagodili.“
Radi� je odlu�io nastaviti studije u Parizu, kamo je ovog puta pošla i njegova supruga, no �ivjeli su u najte�em siromaštvu. Marija je napisala da je po�etak njihovog zajedni�kog �ivota bio pravo mu�eništvo. U Parizu su stanovali u skromnoj sobici, imali su malu petrolejsku pe� na kojoj je Marija i kuhala. Kupovala je uglavnom kosti od mesa za juhu i jedino ta juha im je bila ru�ak. Me�utim, Marijina odlu�nost da izdr�i uz nadu da �e biti uskoro bolje i potpora koju mu je davala mnogo je zna�ila Radi�u. On o tome piše: „Usprkos skrajnjoj oskudaci, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio sam svu gra�u i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i ju�ni Slaveni. Danju sam bio na predavanjima, a na ve�er kasno u no� diktirao tu raspravu francuski svojoj �eni, koja je �itave partije po mojim bilješkama prepisivala i izradivala.“ Radi� je naime zbog visoke kratkovidnosti imao problema s pisanjem, tako da mu je Marija bila od velike pomo�i.
U lipnju 1899. Radi� je diplomirao i zatim dolazi sa suprugom u Prag. Ondje im se rodila najstarija k�i Milica. Radi� je djelovao kao publicist, zahvaljuju�i odli�nom znanju �eškog, pisao u �eškim novinama i time je uzdr�avao obitelj. Obitelj Radi� tada je �ivjela u Nerudovoj 55., na Maloj strani, a kasnije u Slezskoj 30 u predjelu Královský vinohrady.
U ljeto 1900. Radi� se s obitelji preselio u Zemun, jer ga je �eška policija po drugi put protjerala, budu�i da se netko sjetio da je još na snazi odluka o njegovom protjerivanju iz 1894. Nakon Zemuna, koji je tada bio dio Hrvatske, obitelj se 1901. preselila u Kon�anicu na poziv tamošnjega posjednika Josefa K�epelke, koji ga je nov�ano pomagao za studija u Parizu, i koji je 1908. postao saborski zastupnik Hrvatske pu�ke napredne stranke, kao prvi �eh koji je ušao u Sabor. Od 1902. Radi� se s obitelji kona�no nastanjuje u Zagrebu. Kako bi stekla zavi�ajnost, Marija Radi� trebala je ili biti u dr�avnoj slu�bi ili imati vlastiti stan ili ku�u, pa je 1902. kupila ku�u u Me�ašnoj ulici, današnjoj Domjani�evoj. Radi� je tada bio u zatvoru, kao što �e �esto biti i kasnije, pa i kao legitimni predstavnik i vo�a hrvatskog naroda. Kako bi se uzdr�avali, Radi�i su 1910. otvorili Slavensku knji�aru, uz pomo� svog prijatelja, �eha Františeka Sodomke.
Marija i Stjepan Radi� s k�erkama Milicom i Mirom i sinovima Vladimirom i Brankom
Imali su dvije k�eri, Milicu i Miru i dva sina, Vladimira i Branka, a iz pisama koja su si pisali saznajemo da je obitelj bila dvojezi�na. Govorilo se i hrvatski i �eški, a zanimljivo je da su k�erke roditeljima pisale pisma �eški, a sinovi hrvatski. Radi� je kod djece �ak imao i �eški nadimak- Dobinek, pa je Marija analogno tome postala Dobinková, a k�erima je znao govoriti da su njegove �arod�jke- �arobnice. U pismu iz 1915. k�erima koje su bile u Pragu piše: „Jeste li Prag tako razgledale, da nikad više ne uzmognete zaboraviti, što je Praha �esima, i svemu Slavenstvu i evropskoj kulturi?“ O�ito je dakle i on svojoj djeci ucjepljivao ljubav prema �eškoj, domovini njihove majke. Sva djeca su se kasnije školovala u �eškoj- k�i Milica poha�ala je u�iteljsku školu u Táboru, k�i Mira studirala je matematiku u Pragu, sin Vladimir je godinu dana u Brnu poha�ao srednju trgova�ku školu, dok je Branko u Pragu studirao elektrotehniku. Zet August Košuti� u Pragu je studirao strojarstvo, a zatim kratko bio i asistent na strojarskom fakultetu.
Stjepan Radi� s ne�akom Pavlom Radi�em, koji je poput njega bio �eški zet
U Pragu je ekonomiju studirao Radi�ev ne�ak Pavle Radi�, koji se poput strica tako�er o�enio �ehinjom, s kojom je imao sedmero djece.
Marija i Stjepan Radi� snimljeni 1921.,
Mariji slijeva sjede k�i Mira i zet August Košuti�, s Radi�eve desne strane sin Branko
Va�an izvor za rekonstrukciju Radi�eva obiteljskog �ivota su njegova pisma �lanovima obitelji, naj�eš�e supruzi, a najviše ih je napisao dok je od o�ujka 1919. do velja�e 1920. bio u zatvoru u Zagrebu. Iz konspirativnih razloga, neka od tih pisama, ili njihove dijelove, napisao je na �eškom, a u pismima na hrvatskom redovito je koristio neke �eške izraze. Mariju je uvijek oslovljavao kao „Nejmilejši“ (najdra�a) ili „Nejmilejší moje“ (najdra�a moja), a �lanove obitelji kao „Nejmilejší moji“ (najdra�i moji). Povremeno je na kraju pisma supruzi i djeci slao „milliard hubi�ek“, „million pusinek“ ili „trillion trillion� hubinek“ (radi se o �eškim izrazima za poljubac), umjesto kratice PS koristio je �ešku rije� „douška“, odrezak mu je uvijek bio „�ízek“, a Vladka Ma�eka u nekoliko je navrata spomenuo kao „Kocoura“ (ma�ak na �eškom). Starijeg sina Vladimira je u jednom pismu ovako opomenuo da bude obazriv prema majci: „Budi ti pravilom, da više puta da dan dodješ k mamici i da ju poljubiš i upitaš: Pot�ebuješ li m� za co, matinko.“ Svoja pisma Radi� je �esto obi�avao potpisivati šaljivim nadimcima, poput „Tati� Domadojdi�“, „Tati� Doma�uri�“, pa su se me�u tim nadimcima našli i oni �eški, poput „Nedo�kal“ (aludira na to da još nije do�ekao da bude pušten iz zatvora), „Do�kal“ (izra�ava nadu da �e uskoro biti do�ekati slobodu) ili „Tatínek Nashledanoušek“ (Na shledanou na �eškom zna�i do vi�enja).
Vjerojatno najdirljivije Radi�evo zatvorsko pismo je ono poslano supruzi Mariji na njen ro�endan, 27. kolovoza 1919., u kojem se prisje�ao njihove 25 godina duge ljubavi. Dan uo�i ro�endana Radi� je po�eo sastavljati pjesmu u Marijinu �ast od koje se sa�uvao koncept:
„Jedinoj
Dvadeset peta j` sazrela �etva
Što nam se duše sljubiše mlade
Što nam je ljubavi po�ela sjetva
Pod gorom vjere, u polju nade,
Tomu je netom pol pole vieka
A naš je �ivot još burna rieka.
Al brodonosna, široka, duga
Od slavskog sjevera do slavskog juga
�eškog sjevera do `rvatskog juga.“
I svoje pismo Mariji naslovio je „Jedinoj“, a ne s „Nejmilejší“ kao ina�e:
„Sje�aš li se, najmilija, kako sam ti znao govoriti, da �emo srebrnu svatbu slaviti �im bude 25 godina od našega prvoga poznanstva? Ljetos se to navršilo. Za proslavu imamo tri datuma: naš sastanak (7. ili 10. srpnja?), tvoj rodjendan i naš vjen�an dan.
U srpnju su me još �vrsto dr�ali, te nisam htio naše proslave ni spominjati. Sad su ve� prili�no popustili, te se stalno nadam, da �u davno prije našega vjen�anoga dana u tvoj naru�aj. Mo�da ve� i do tvoga imendana. A ovaj �as mogu te samo okru�iti svojim mislima: svojim uspomenama i svojim nadama.
Uspomene se redaju �arobnim nizom, a najsladje i najdra�e su mi one, u kojima si me svojom tihom vjernoš�u poduprla i svojom dubokom istinoljubivoš�u i pravdoljubivoš�u pravim putem povela. Ti si stalnim svojim zna�ajem stvorila korito bujici moga temperametna, ti si dubokim svojim osje�ajem za pravicu stvorila korenje mojim mislima za slobodom i napredkom.
�etvrt smo vieka u 'vinogradu' svoje ljubavi. Ti voliš samo zrele, posve zrele jagodice na malom grozdi�u. Kadkada i gutljaj sladkoga mošta. Ja sam znao napiti i opojnoga vina i ti si me ili šutnjom, ili blagom rie�ju prikorila, da sam 'pijanica'.
Sad i ja poprimam tvoj ukus: Volim vinograd ponajviše sbog njegve ljepote, zbog sladkoga ploda i prvoga sladkoga soka. I sbog vje�ne brige u njem. Naš nam 'vinograd' nije dao zaspati, nit se ulieniti. Osobito tebi. Ti si napose i prsima svojim �etiri 'lozice' zalievala i suzama ih kvasila i uzdasima rosila.
�elim ti k ovoj našoj proslavi, da se sve te �etiri lozice pune dobra roda oviju oko tebe nje�no i trajno, kako sam se ja ovijao. �elim ti, da te 'jagodice' dielimo još dugo na pola zajedno s tvojom opravdovoš�u i s mojim poletom. �elim ti, da naše duše ostanu uviek dva krila naše vje�ne ljubavi, u kojoj te prenje�no ljubi i grli
Nejm.(ilejší)“
Marija i Stjepan Radi� prigodom njihovog posljednjeg zajedni�kog posjeta Pragu,
u svibnju 1928., s hrvatskim studentima
Kad se govori o Mariji Radi�, nepravedno bi bilo zadr�ati se samo na obiteljskom dijelu njenog �ivota, a ne spomenuti njezin javni i politi�ki rad. Budu�i da se �ene i u doba Austro-Ugarske i Kraljevine SHS nisu izravno bavile politikom jer nisu imale pravo glasa, niti Marija Radi� se nije aktivno bavila politikom, premda je od 1927. bila predsjednica �enskih organizacija HSS-a (od 1936. Hrvatskog srca), koje su se uglavnom bavila prosvjetnim radom. Supruga je povremeno pratila na politi�ke skupove, a 1925. i na zasjedanje Lige naroda u �enevi kada je upoznala �ehoslova�kog ministra vanjskih poslova i kasnijeg predsjednika Edvarda Beneša. U glasilima HSS-a Marija Radi� povremeno je pisala �lanke, me�u ostalim zala�u�i se za op�e pravo glasa i ravnopravnost �ena, neke od njih pod pseudonimom Marinka, kako su je zvali u obitelji, a u po�etku kao Marija Radi�eva-Dvo�áková (Radi� joj je me�utim 1919. iz zatvora napisao neka ubudu�e piše „ro�ena Dvo�ák“ kako netko ne bi pomislio da se preudala).
Marija i Stjepan Radi� na odmoru na Rabu u svibnju 1928.,
s k�erkom Mirom i unucima
Stjepan Radi� s unucima Mirom Košuti� (kasnije udana Dupelj) i Bo�idarom Vandekarom
U to vrijeme i takav rad je bio puno pa su Mariji prigovarali da ima nezdrave politi�ke ambicije. Radi�u je Marija i dalje bila glavni pomaga� kod pisanja pa je prema vlastitom priznanju rukom i na stroju bila napisala „45 omašnih knjiga“. Marija Radi� snosila je sve probleme svog mu�a, posebno zatvore i progone, tako da je od 2. do 19. rujna 1919. skupa s k�erima i sama provela u zatvoru zbog raspa�avanja letka o nezakonitom nova�enju u Hrvatskoj. Upravo u to vrijeme knji�ara je trebala imati najintenzivniji promet i najve�u zaradu zbog po�etka školske godine pa se time obitelji Radi� htjelo zadati materijalni udarac.
Marija Radi� sa suprugom Stjepanom u beogradskoj bolnici nakon ranjavanja u atentatu
Stjepan Radi� sa suprugom Marijom pozdravlja okupljeni narod
nakon povratka u Zagreb poslije ranjavanja u atentatu
Stjepan Radi� na odru
Najve�i udarac za Mariju Radi� bila je naravno smrt njenog supruga 8. kolovoza 1928. nakon atentata u beogradskoj skupštini po�injenog 20. lipnja. Unato� velikoj boli, Marija Radi� pokazala je veliku osobnu i politi�ku hrabrost kad je odbila mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar, poru�uju�i da ne �eli mirovinu od ubojice svoga mu�a. S druge strane, �ena Pavla Radi�a, Anna, tako�er �ehinja, uzela je mirovinu, jer imala je sedmero djece, koje je morala uzdr�avati, pa Marija s njom nije htjela desetak godina razgovarati.
Sprovod Stjepana Radi�a
Vijest o Radi�evoj smrti ina�e potresla je i Marijinu obitelj u Pragu, koja je Stjepana ipak prihvatila kao �lana obitelji, unato� otporu koji su prema njemu pokazivali ranije, tako da brat Jaromír Mariji piše da su „upln� zni�ení zpravou o atentátu.“ (potpuno uništeni viješ�u o atentatu)
„Odešel �lov�k velký, jeho� jsme tolik milovali pro jeho nezmernou lidskost, ohromnou inteligenci, n�nost a šlechetnost… P�jdeme v den poh�eba do kostela, a pomodlime se za�, a� jeho duše byla tak �ista, sn�hobyla �e toho jiste nema pot�eby.“ (otišao je veliki �ovjek, kojeg smo toliko voljeli zbog njegove neizmjerne ljudskosti, ogromne inteligencije, nje�nosti i plemenitosti… Na dan pogreba po�i �emo u crkvu i pomoliti se za njega, iako je njegova duša bila tako �ista, snje�no bijela, da za to sigurno nema potrebe)
Marija Radi� (sjedi prva zdesna) s �lanovima obitelji
na vjen�anju svog mla�eg sina Branka, 1937.
I kao Radi�eva udovica, Marija Radi� ostala je neformalnom prvom damom Hrvatske, poštovanom od naroda. Kralj Aleksandar u sije�nju 1929. uspostavio je diktaturu i zabranio rad stranaka, pa i HSS-a, a Marija Radi� i obitelj �esto su bili predmet policijskog pra�enja i progona. Primjerice, bila je ka�njena s 500 dinara zbog vrije�anja javnog reda i mira jer 1. prosinca 1929. nije izvjesila zastavu povodom Dana ujedinjenja, a 9. kolovoza 1930. sud joj je nalo�io da odstrani iz izloga „plemenske zastave“ (tj. hrvatske), jer je njihovo isticanje zakonskim propisima zabranjeno. U ku�i i knji�ari nisu bile rijetke ni premeta�ine jer se znalo da Radi�eva udovica i dalje djeluje na o�uvanju nauka i ideja svog pokojnog mu�a i da time predstavlja svojevrstan simbol hrvatskog otpora velikosrpskoj diktaturi. To su prepoznali i u inozemstvu pa je Mariju Radi� nakon Aleksandrovog ubojstva tijekom svog boravka u Zagrebu u njenoj ku�i posjetio francuski politi�ar Robert Schuman, kasnije premijer i ministar vanjskih poslova te jedan od utemeljitelja Europske zajednice za ugljen i �elik, prethodnice Europske unije. U to vrijeme �ivjela je s dvije k�eri i unucima koji su još bili mali, tako da u ku�i nije bilo „muške ruke“. Oba sina bila su u inozemstvu, kao i zet August Košuti�, a k�i Milica bila je udovica. Sinovi su se vratili tek sredinom tridesetih godina, a zatim i zet, koji je 1939. trebao postati hrvatski ban, ali nije zbog otpora kneza Pavla, koji je inzistirao na Ivanu Šubaši�u, bivšem solunskom dobrovoljcu.
Portret Marije Radi�
I u NDH je Marija Radi� pokazivala svoju hrabrost- nakon ulaska njema�ke vojske u Zagreb, u izlogu knji�are izlo�ila je knjigu Petra Zrinskog u kojoj se nalazio stih „Viruj Nimcu kako suncu zimsku.“ Kad je 1941. u katedrali na zamolbu ustaških vlasti bila organizirana sve�ana zadušnica za Radi�a, njegova supruga je demonstrativno napustila katedralu nakon što su ju iz protokola zamolili da svoje mjesto u prvoj klupi ustupi predstavnicima vlade. Tijekom NDH, kad je HSS tako�er bio zabranjen, Slavenska knji�ara bila je centar ilegalne djelatnosti stranke pa je Marija Radi� svakodnevno bila u kontaktu sa strana�kim aktivistima.
Povelja o imenovanju Marije Radi� po�asnom gra�ankom Kri�evaca
Nakon Drugog svjetskog rata HSS je formalno dobio slobodu djelovanja, no sve je bilo o�itije da komunisti namjeravaju potpuno preuzeti vlast i uvesti jednostrana�ki komunisti�ki sustav kao u SSSR-u. Marija Radi� bila je aktivna u skupini �elnika HSS-a okupljenih oko njene k�eri Mire Košuti�, �iji je mu� August Košuti�, potpredsjednik stranke, bio u zatvoru. Kao Radi�eva udovica davala je toj skupini odre�enu te�inu i istupala protiv Hrvatske republikanske selja�ke stranke za koju je s pravom tvrdila da se radi o �lanovima HSS-a koji su pristupili komunistima i sada zloporabom imena Stjepana Radi�a varaju narod. Iako su u spomenutoj HSS-ovoj skupini razmišljali o izlasku na izbore za Ustavotvornu skupštinu Jugoslavije s listom koju bi vodila upravo Marija Radi�, od toga su odustali jer je bilo jasno da izbori ne�e biti slobodni i pošteni.
Kako bi upozorili narod da gušenje demokratskih sloboda, u skupini je odlu�eno da se pokrenu novine Narodni glas �ovje�nosti, pravice i slobode, kojem je glavni urednik bio Ivan Bernardi�, a Marija Radi� izdava�. Prvi broj tiskan je 20. listopada 1945. u 50.000 primjeraka i bio je odmah rasprodan pa je tiskano još 50.000 komada, što svjedo�i o velikom interesu javnosti, koja je o izlasku prvog broja bila obaviještena plakatima. No, vlasti su brzo reagirale pa je javni tu�itelj grada Zagreba ve� 23. listopada privremeno zabranio raspa�avanje lista pod optu�bom da harangira protiv ste�evina NOB-a, širi la�i i klevete, izaziva nacionalnu mr�nju i propagira rad neprijatelja. U planu je bilo izdavanje i drugog broja novina, no komunisti su sprije�ili njegovo izla�enje s tvrdnjom da ga navodno radnici u tiskari odbijaju tiskati. Marija Radi� napisala je uvodnik Narodnog glasa, u kojem isti�e da su te novine potrebne jer su svi ostali listovi komunisti�ki i s tu�im duhom. Komunistima je me�u najspornijim �lancima bio onaj Mire Košuti� pod naslovom Zašto ne idemo na izbore u kojem je odbacila tvrdnje da je pod vodstvom komunista ostvaren Radi�ev program i poru�ila da HSS ne�e iza�i na izbore, jer se na njima ne�e mo�i izraziti slobodna volja naroda. Skupina je priznavala oslobo�enje od okupatora i ustaša, no kao što su ranije odbacivali ustaški re�im, sada su odbacivali i komunizam i zahtijevali uvo�enje potpunih politi�kih i gra�anskih sloboda, što komunistima nije bilo po volji tako da je uslijedila brutalna reakcija. U Slavensku knji�aru, koju su još u kolovozu napali skojevci, 13. studenog postavljena je bomba. Marija Radi�, zajedno s ostalim �lanovima obitelji, bila je nakon toga preslušavana na policiji, osumnji�ena da je sama sebi podmetnula bombu kako bi svratila pa�nju na sebe, jer joj narod tobo�e više ne vjeruje. Mariju Radi� napadalo se u komunisti�koj propagandi, a u sije�nju 1946, na ogradi preko puta ku�e obitelji Radi� u Hercegova�koj ulici osvanuo je natpis na �eškom „Rozmysli si, Ma�enko, rozmysli“. Radilo se o stihu iz Smetanine Prodane nevjeste, no autor natpisa, osim što je pokazao glazbenu obrazovanost i dozu duhovitosti, time je zaprijetio Mariji Radi�, usput aludiraju�i na njenu �ešku narodnost. Ipak, komunisti se nisu usudili hapsiti udovicu Stjepana Radi�a, za razliku od nekih �lanova njene obitelji koji su bili u zatvoru, poput sina Vladimira, snahe Marije, osu�ene na 12 godina, i njihovog sina Stjepana Radi�a, koji je 1946. izba�en iz srednje škole pa je 1947. emigrirao pod la�nim imenom u �ehoslova�ku, gdje ga je uhapsila jugoslavenska vojska i vratila u Jugoslaviju. U zatvoru su neko vrijeme bili i k�i Mira i sin Branko, a najstarija k�i Milica je 1946. po�inila samoubojstvo. No, kako bi je poštedjela trauma, Mariji Radi� obitelj je rekla je da je Milica otputovala inozemstvo, tako da nikad nije saznala istinu o sudbini svoje k�eri.
Komunistima je bilo stalo zavladati narodom pa su u obra�unu s HSS-om i njegovim predstavnicima bili vrlo temeljiti. Formalno su poštivali Stjepana Radi�a, ali Tito je o�ito imao komplekse zbog njegove popularnosti, pa je 1971., kad se povodom stote godišnjice ro�enja o Radi�u pisalo kao o najve�em sinu hrvatskog naroda bahato i ljutito upitao: „A što sam onda ja?“
Najte�i udarac obitelj Radi� je do�ivjela 1948. kad je Slavenska knji�ara oduzeta Mariji Radi� uz nisku odštetu. Tako�er ju se pokušalo poniziti uskra�ivanjem mirovine. Marija Radi� je naime u kolovozu 1928. dobila od Zagreba�ke oblasti mirovinu, kao izraz po�asti, i to su kasnije poštivale sve vlasti pa je i Prezidij Sabora NRH u studenom 1946. odlukom o dodjeli nov�ane pomo�i Mariji Radi�. No, pomo� nije bila ispla�ivana redovito, a od prosinca 1952. je isplata prestala. Mariju Radi� tada su pozvali u Zavod za mirovinsko osiguranje i rekli da treba dokazati sta� Stjepana Radi�a, kako bi se ta pomo� mogla pretvoriti u penziju i regulirati prema Radi�evom sta�u. U lipnju 1953. Marija Radi� stoga je poslala protestno pismo predsjedniku Prezidija Sabora Zlatanu Sremecu u kojem je napisala: „Gospodine predsjedni�e, iz gornjih podataka vidljivo je, da je postupak prema meni ne samo nepravedan i ponizuju�i, nego za uspomenu na moga mu�a Stjepana Radi�a i uvredljiv. S obzirom na oslabljeno moje ekonomsko stanje, koje nije nastupilo mojom krivnjom, te s obzirom na nastalu skupo�u, o�ito je, da podijeljena socijalna pomo� nije mi dovoljna za odr�anje �ivota, te Vas molim, da se zauzmete za to, da mi se osigura mjesto u Domu nemo�nih staraca, kojem domu odstupam podijeljenu mi pomo� od 5000 dinara mjese�no. Nalazim se u osamdesetoj godini svoga �ivota i vjerujem, da ne �u biti dugo na teret tomu Uboškom domu.“
Nakon toga u rujnu 1953. Sabor joj je dodijelio stalnu pomo� od 20.000 dinara, dakle �etiri puta ve�u nego prije, ali poni�enja koja su joj komunisti priredili govore dovoljno sama za sebe.
Grob Marije i Stjepana Radi�a u mirogojskim arkadama
Obra�un komunista s Marijom Radi� nastavio se i nakon njene smrti, 17. lipnja 1954. kad je zaspala u naslonja�u �itaju�i �asopis Savremena tehnika, u Mihanovi�evoj 34, gdje je �ivjela s k�erkom Mirom, zetom Augustom Košuti�em i njihovom k�eri Majom. Tadašnji komunisti�ki gubernator Hrvatske Vladimir Bakari� zabranio je da Marija Radi� bude pokopana u mirogojskim arkadama uz svog mu�a. Obitelj je stoga odlu�ila poslati pismo izravno Josipu Brozu Titu, koji je nakon dva dana „velikodušno“ odobrio pokop u arkadama. Sprovod Marije Radi� bio je jedan od najve�ih ikad odr�anih na Mirogoju, što pokazuje koliki je ugled kao supruga Stjepana Radi�a imala u hrvatskom narodu.
Uspomenu na Mariju Radi�, svoju prvu predsjednicu,
danas posebno �uva �enska organizacija HSS-a Hrvatsko srce
Osim Hrvatsko-�eškog društva, danas uspomenu na Mariju Radi� posebno odr�ava �enska organizacija HSS-a Hrvatsko srce, no Marija Radi� ipak je i dalje previše u mu�evoj sjeni, što je o�ito sudbina svih �ena velikana. Ono što nedostaje je knjiga o njoj i njenom radu, pa bi napokon bilo potrebno realizirati ideje koje u tom smislu ve� postoje me�u povjesni�arima i izdava�ima.
Potomci Marije i Stjepana Radi�a s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesi�em
nakon otkrivanja Radi�eva spomenika u Zagrebu, 2007.
Franjo Vondra�ek, �lan Hrvatsko-�eškog društva,
sa spomen-plo�om koja �e biti postavljena u Pragu
u �ast Marije i Stjepana Radi�a
Spomen-plo�om koja �e se u njihovu �ast postaviti u Pragu, Marija i Stjepan Radi� simboli�ki se nakon više od 80 godina ponovno vra�aju u �eški glavni grad, što �e biti prvi korak prema realizaciji inicijative Hrvatsko-�eškog društva da jedna praška ulica dobije Radi�evo ime, kako bi mu se i �eška napokon odu�ila za sve što je u�inio na u�vrš�enju hrvatsko-�eških odnosa i popularizaciju �eške u Hrvatskoj.
Za portal napisao i dostavio fotografije:
Marijan Lipovac, marlipovac@yahoo.com,
predsjednik Hrvatsko-�eškog društva
PS:
Pogledajmo i �lanak iz �asopisa HRVATICA broj 9 od rujna 1940. godine, �asopisa za �enu i dom, u kojem se spominje i Marija Radi�
Sve�ano otkri�e spomenika Stjepanu Radi�u
Vezani �lanci:
Obljetnica smrti Stjepana Radi�a
Pogledajmo i sljede�i �lanak u kojem �emo na�i i osam daljnjih priloga Marijana Lipovca
koji svjedo�e o hrvatsko-�eškom prijateljstvu i u kojem su i dva interesantna video priloga,
jedan od njih o Mariji Radi�:
Marija Radi� - prva hrvatska politi�arka
Za portal pripremio:
Zvonimir Mitar, urednik@arhiva.croatia.ch
