Pri�a s krajinske strane

Jesmo li prodani? – to je pitanje stanovništvo tzv. Republike Srpske Krajine, najprije potiho i sebi, a kasnije glasno i svima, postavljalo neposredno uo�i, tokom i poslije akcije „Oluja”. Pravo pitanje, koje godinama postavljaju ti ljudi, zapravo glasi: Postoji li dogovor Tu�man-Miloševi� o „humanom preseljenju” i jesmo li mi neva�ni pijuni u unaprijed dogovorenoj partiji, u kojoj su naši �ivoti samo oru�je u rukama mo�nih?

U prilog tome ide �injenica da je Krajina mjesecima pripremana na scenarij „humanog preseljenja”. Po selima u okolici Dvora na Uni i Hrvatske Kostajnice te na Baniji krajem 1994. i po�etkom 1995. kru�ili su razni �inovnici i oficiri pripremaju�i stanovništvo na „privremenu” evakuaciju u slu�aju sasvim izvjesnog napada „ustaških snaga”, koje „kolju sve pred sobom”. „Sjetite se akcije Maslenica, Miljeva�ki plato, Meda�ki d�ep”, upozoravali su srpski mediji. „Sve �e vas pobiti i vaše ku�e popaliti”, govorili su novinari, pripremaju�i narod na povla�enje.

„Odstranite tu �enu!”
Krajina je te 1995. bila u raspadu. Institucije vlasti, koje nikada nisu ni funkcionirale kako treba, bile su u potpunom kaosu, a ideja ratovanja za Krajinu bila je sve dalja �ak i najve�im ekstremima. Rasulo u vlasti pratilo je i rasulo u vojsci. Komunikacija izme�u jedinica bila je prekinuta, kontakt isturenih posada s komandom gotovo nemogu�. Bizarno zvu�i podatak da su se brojne obavijesti do vojnika na terenu probijale jedino radijskim eterom. Nije bilo oru�ja, hrane, pa samim tim ni morala me�u vojnicima, koji su bili u prosjeku više od 15 godina stariji od dobro opremljenih i visoko motiviranih pripadnika Hrvatske vojske u „Oluji”.

Sve su o�i u Krajini tih mjeseci uo�i akcije bile uprte u Slobodana Miloševi�a, od kojeg se tra�ila pomo�. Mnogi u dogovoru s Tu�manom vide razlog zbog kojeg je �ovjek koji je srpski narod u Hrvatskoj najprije gurnuo u pobunu, na kraju tom narodu okrenuo le�a. Malobrojni novinari, koji su bili u prilici svjedo�iti panici u Krajini uo�i „Oluje”, pisali su o kolonama izbjeglica koje su bje�ale tjednima prije.

Atmosferu u Kninu opisao je novinar „Monitora” Vladimir Jovanovi�. „Svjetla u Kninu su pogašena, a gradom patroliraju vojne patrole”, piše Jovanovi�, dalje prenose�i izjavu jednog anonimnog oficira koja oslikava stanje na terenu: „Ono što je JNA, po koli�ini oru�ja i municije bila ’91, to su Hrvati ’95. A ono što su Hrvati bili ’91, to smo mi ’95.” Reporter svjedo�i kako me�u stanovništvom „glavnog grada Krajine” vlada apatija i kako je o�ito da su „nedovoljno uhranjeni… hljeb je vrlo teško na�i, a cijene su 30 i više posto više nego u Srbiji”.

Raspad Krajine bio je vidljiv na svakom koraku. �etrdesetak majki, prema pisanju novinara, upalo je malo prije „Oluje” u zgradu u kojoj stoluje Milan Marti�. Zahtijevaju povratak djece s fronta. Njihove sinove, mahom 18-godišnjake, bivši je milicionar poslao da ginu oko Petrinje. „Nemojte da izigravate nekakav Bedem ljubavi ili ono što su �ene po Srbiji ’91. radile! Uostalom, da nije toga bilo, mo�da ni rata ne bi bilo!” vi�e Marti�. Njegovu litaniju prekida vrisak jedne izmu�ene �ene: „Nemoj nas ti ovde zajebavat! Meni je mu� poginio na Velebitu, a sada mi sina odvodiš, gade jedan!” Marti� na to nare�uje: „Odstranite tu �enu!” Tokom mu�ne scene u kojoj nekoliko vojnih policajaca pokušava izbaciti �enu iz zgrade, dok se ona neuspješno opire, a ostale �ene zaprepašteno vi�u na Marti�a, on, bje�e�i uz stepenice, rutinski dobacuje kako „djeca ne�e biti upotrijebljena…”

„Zgazit �e nas, brate!”
Novinska ekipa nakon toga napušta Knin, dok ih s Dinare ve� golim okom promatraju topnici 4. brigade HV-a. Stopiraju ih vojnici koji pješice odlaze na frontu, nema benzina… U Drvaru nailaze na vojnike koji slušaju tutnjavu topova u daljini. „Zgazit �e nas, brate!” dobacuje jedan od njih.

Novinari u Banjaluci pri�aju s grupom oficira koji analiziraju situaciju. Ogor�eni su što su komunikacije u raspadu, pa „Karad�i� poruke vojsci šalje preko televizije”. Poraze srpske vojske na Dinari ovako komentiraju: „Samo, bolan, ludi Srbi grade mit da smo nepobjedivi!” U samoj Banjaluci uo�i „Oluje” prosperiraju samo ratni profiteri, koji su se obogatili na švercu naftom i deficitarnom robom s Hrvatima.

Istovremeno, na jugu Krajine, stanovništvo se ve� otvoreno priprema na egzodus. U okolici Knina vlasnicima automobila i traktora vojska dijeli benzin. Svi rezervoari moraju biti puni, a onima koji ponavljaju pitanje s po�etka ovog teksta, odgovara se kako se „o�ekuje ustaški napad”, a benzin je za „privremeno povla�enje”. Me�utim, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), seljani iz okruga Benkovac i Donji Lapac povla�e se ve� 3. kolovoza, pola dana prije prvog napada HV-a, koji je uslijedio u pet ujutro 4. kolovoza 1995.

Aktivisti HHO-a razgovarali su 1998. godine s Nedjeljkom Dra�om, Srpkinjom iz Udbine, koja im je rekla da je srpsko stanovništvo u Udbini obavijest za evakuaciju dobilo 2. kolovoza, a u �etvrtak, 3. kolovoza 1995, nalog za pakiranje. Srpski �ivalj u zbjegu napušta to podru�je paralelno s prvim hrvatskim granatama, 4. kolovoza 1995. „Za bje�anje smo dobili obavijest od našeg rukovodstva. Narodu je dat veliki strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbje�i. Mi koji nismo bje�ali, stoga smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bi nas ubili Srbi… Išli su po ku�ama i provjeravali da li ljudi idu…”, ispri�ala ja Nedjeljka Dra�a. U Udbini je ostalo tridesetak Srba. Tre�ina je ubijena…

„O�ekuje se napad HV-a”
Nikica Korda iz Ze�eva svjedo�io je HHO-u kako je „3. kolovoza oko 22 sata došao jedan krajiški oficir i naredio da se bje�i, jer se o�ekuje napad HV-a”.

Vasilj Lali� iz Kistanja rekao je da narod oko njega uop�e nije bio svjestan da odlazi na put bez povratka: „Bila je to op�a panika, ali nije re�eno da se ne�emo vratiti, ve� se malo povu�i do Biovi�ina Sela… Mislim, ajde… No, nisam znao, ne bih baš tako otišao, ma ni pršut nisam uzeo!”

S druge strane, vodstvo krajiških Srba bilo je potpuno svjesno kako se odlazi da se više ne vrati. U izvještaju HHO-a o „Oluji” piše: „Mnogo je svjedoka da se obitelji krajinskih funkcionera nisu truckale u neizvjesnim izbjegli�kim kolonama. Svjedoci tvrde da su obitelji nekih ministara, tjedan-dva ranije kamionima odvezli namještaj za SRJ. 'Vozimo stare stvari djeci na školovanje ili ro�acima, a dovest �emo nove’, govorili su. Srpska vojska samo tjedan ranije proširila je cestu kod Srba – pomo�ni pravac za br�e izvla�enje. To ukazuje da je evakuacija ili s nekim smišljena i s nekim dogovorena ili na to da su Mrkši�evi �asnici procijenili da su slabiji.”

Istina je da je krajinska vojska bila višestruko slabija od HV-a, koji je napadao sa 200.000 ljudi, dok je vojska RSK-a imala 40.000 ljudi. Stanovnicima koji su najprije odbijali prihvatiti �injenicu da od oru�ane intervencije SRJ ili makar Republike Srpske ne�e biti ništa, sve je postalo jasno kada su vidjeli zapovijed �ovjeka koji je od Miloševi�a poslan da organizira  obranu Krajine, general-pukovnika Mile Mrkši�a. On uo�i „Oluje” priprema letak dijeljen stanovništvu: „Zbog napada ustaške vojske, koji o�ekujemo, a zbog obezbe�enja uslova za izvo�enje odsudne odbrane NARE�UJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povu�e iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-�egar-Srb.” Drugi pravac povla�enja je Knin-Plavno-Li�ka kaldrma.

„Imam ja mjesto za tebe”
Me�utim, kada su izbjegli�ke kolone stigle do Srbije, do�ekalo ih je iznena�enje: srpski carinici tretirali su ih kao ološ, što je ljude dodatno razo�aralo. O�ekivali su pomo� i zagrljaj, a dobili administrativno nepovjerenje i ograni�avanje slobode kretanja. Za njih je Beograd postao zabranjeni grad. Do tada su ve� �uli da Knin nije srušen do temelja, da nije to�no da ustaše kolju sve redom i da je odlazak bio greška.

Tezu o dogovoru Tu�mana i Miloševi�a svakako podgrijavaju i podaci da su Srbi iz Hrvatske, kao uostalom i Hrvati iz Bosne, planski naseljavani u ona mjesta i krajeve koje je, prema idejama „etni�kih �ista�a”, trebalo „srbizirati” odnosno „kroatizirati”. Srbi su tako naseljavani na Kosovo, u isto�nu Bosnu i ju�nu Srbiju. One koji su bili sposobni nositi pušku �ekalo je posebno iznena�enje. Jedan anonimni Li�anin zaustavljen je 14. kolovoza u Beogradu. S njim su u automobilu bili supruga i djeca. Policajac ih je upitao kamo idu, a kada je �ovjek rekao da ne zna, Slobin organ mu je odgovorio: „Imam ja mjesto za tebe.” �ovjek je, kao i tisu�e drugih, završio na fronti u Bosni kao „dobrovoljac”, a mnogi drugi završili su u kampovima u isto�noj Slavoniji, gdje su ih fizi�ki zlostavljali arkanovci, koji su ih optu�ivali za izdaju.

O tome kakvi su bili politi�ari koji su vodili RSK najbolje svjedo�e rije�i Slobodana Jar�evi�a, savjetnika predsjednika RSK, koji nakon „Oluje” na pitanje je li o�ekivao pad Krajine odgovara: „Ni u snu. Nisam video vojsku na Balkanu, koja bi mogla da pobedi Srbe…”

Izvor: Novosti, samostalni srpski tjednik, napisao Saša Kosanovi�
Ili kako piše Mr. sci. D. H. koji nam je �lanak poslao: „Iz srbskih novosti, koje pla�aju Hrvati“

PS:
I u �albi na presudu Haaškog suda hrvatskim generalima Gotovini i Marka�u odvjetnici isti�u da srpski civili nisu napustili Knin, Benkovac, Obrovac i Gra�ac iz straha izazvanog granatiranjem, nego zbog zapovijedi za evakuaciju koju je izdalo njihovo vlastito vodstvo, a o �emu je svjedo�io i zapovjednik UN-ovog Sektora Jug.
Više o podnešenoj �albi na haaške presude �itajte u hrvatskom tisku, na primjer:
Odvjetnici u �albi isti�u: Srpski civili nisu pobjegli zbog nezakonitog granatiranja HV-a