P U T N A D E
FOTOGRAFIJA - SIMBOL BLEIBUR�KE TRAGEDIJE
O povla�enju hrvatske vojske i civila prema zapadu 1945., snimljeno je i sa�uvano mnogo slika, ali je ova impresivna slika kolone koja se kre�e prema Bleiburškom polju, stalnim objavljivanjem zapravo postala neslu�benim simbolom bleiburške tragedije.
Kolonu sam snimio 14. svibnja 1945. Objavljivana je u raznim medijima: dnevnim listovima, �asopisima pa i u ponekoj knjizi, ali uvijek ne samo bez podatka tko ju je snimio, nego je i nedovoljno, a �esto i potpuno pogrešno interpretirana.
Sliku svi rado objavljuju i neshvatljivo je zašto se ne potrude saznati tko ju je snimio, ali i tko su ti ljudi. To se ne odnosi samo na tu sliku, nego i na ostalih dvadesetak fotografija koje sam tih dana snimio na tom tragi�nom putu nade, a koje se povremeno objavljuju. Za to zapravo i nije bio potreban nekakav poseban trud. Ja još uvijek �uvam originalni stari Agfin film na kojemu sam snimao. Sve je slike od mene prije 20 godina preuzela TV Zagreb. O mome Bleiburškome putu su bili prilozi na ovom portalu, tijekom godina sam objavio nekoliko �lanaka u kojima sam prilagao neke od tih fotogtrafija. Ve�ernjem listu sam dao intervju o filmu „�etverored“ i prilo�io mnoge od njih. Pa ipak, kad je ove godine ministar Karamarko najavio da �e se kona�no pozabaviti i onovremenim zlo�inima, Ve�ernjak je u �lanak prilo�io i ovu sliku, ispod koje piše da je to: „Kolona zato�enika na putu prema Bleiburgu, snimljena negdje iza Celja - Foto: Arhiva VL“
http://www.vecernji.hr/vijesti/mesic-karamarkova-opsesija-ne-smije-postati-drzavna-politika-clanak-249693
Nazvati zato�enicima kolonu ljudi koji su puni nade u spas danima putovali na zapad predati se Saveznicima, ni u snu ne pomišljaju�i da �e ih ovi izdati i izru�iti partizanima - neoprostiv je nemar.
Pisao sam uredništvu. Oni se uz sliku javljaju i kao svojevrsni autor (Foto: Arhiva VL), pa sam im se obratio kao stvarni autor fotografije, dao sam im niz podataka o toj koloni i zahtijevao da to objave. U skladu s prevladavaju�om etikom našeg novinarstva, nisu mi ni odgovorili. Ovdje Ve�ernjak spoimnjem samo zato što je to najnoviji slu�aj nekorektnosti medija.
Ja ne prigovaram toliko zbog povrede moga autorskog prava (mnogo toga mi je pokradeno), ali oštro protestiram zbog povrede onih �rtava. Stjecajem okolnosti znadem koja je to bila vojna jedinica. Znadem da je u koloni bilo oko sedam stotina vojnika poznate mi bojne, a uspio sam saznati da ih je iz logora kod Maribora pre�ivjelo samo sedmorica! U interesu op�eljudske pravde, uz zaista impresivnu sliku ove kolone uvijek moraju biti objavljeni podaci da se znade tko su oni bili. Prije nego što ovdje navedem te podatke i kako je nastala ta slika, vratimo se unazad, jer putevi nade, kasnije pretvoreni u kri�ne puteve, nisu po�eli po�etkom svibnja 1945. polaskom uz Zagreba, nego su za ve�inu zapo�eli i godinu dana ranije. Po�et �u od sebe, jer time mogu prikazati op�e okolnosti.
�ivio sam u Tuzli. Bio je rat, a u ratu se doga�aju zlo�ini, no bez obzira na blizinu - prvo �etni�kih, a kasnije i partizanskih djelovanja u široj okolini, u gradu je vladala socijana sigurnost i pravna stabilnost. Do dolaska partizana u jesen 1944. po pravomo�nim presudama prijekih sudova strijeljano je 7 majevi�kih �etnika. Tada su Tuzlu zauzeli partizani i u �etrdeset dana njihove strahovlade pobijeno je preko 100 tuzlanskih civilia i oko 300 zarobljenih hrvatskih i njema�kih vojnika.
U jesen 1944. se vojska pripremala napustiti Tuzlu. To se obrazlagalo „skra�ivanjem fronta“, ali se znalo da to nije kratkoro�no privremeno napuštanje. Sovjeti su ve� bili u Srbiji i preko Mad�arske su nadirali prema Zapadu. Pou�en iskustvom od prije godinu dana, odlu�io sam pridru�iti se vojsci. Bila je to velika odluka šesnaestgodišnjaka. Nisam bio ugro�en ako ostanem, ali bih „dobrovoljno“ morao njima slu�iti, a to nisam �elio. Ra�e idem u nepoznato.
Moj prijatelj i školski kolega Marjan Jankijevi� tako�er je �elio i�i sa mnom, premda mu je otac, potomak poljskih plemi�a i bivši domobranski pukovnik, bio u partizanima. Zarobili su ga prije godinu dana u Tuzli i dobro su ga �uvali iz propagandnih razloga. Skupa s Marjanovom majkom ja sam ga odgovarao od te nakane. Prihvatio je moje tuma�enje da �e mu otac nastradati ako on s vojskom ode iz Tuzle.
Moju odluku sam rekao našem susjedu, zagreba�kom studentu, predratnom komunistu, a u to vrijeme ustaškom poru�niku Romeu Bemu i zamolo ga da idem s njegovom satnijom. U blizini nije bilo ve�ih partizanskih jedinica, pa nije bilo nikakvih borbenih djelovanja. Bojna Avdage Hasi�a, u �ijem se sastavu nalazila i Romeova satnija, zadnja je napuštala Tuzlu. Romeo je nave�er došao u naš stan i rekao da, ako �elim napustiti Tuzlu, moram s njime i�i u štab, tamo preno�iti i rano ujutro kre�emo. Oprostio sam se s mojima i tada je po�eo moj put nade, a da toga uop�e nisam bio svjestan. Spavao sam u fotelji bojnikova ureda, u neizvjesnosti što me sve na tom putu �eka, i vjerojatno zbog te neizvjesnosti, mo�da pomiješane i sa izvjesnim strahom, u snu sam se upišao u hla�e. No nije bilo vremena za presvla�enje. U zoru smo krenuli prema Br�kom. Cilj mi je bio Derventa, zapravo selo Vrhovi, gdje sam imao ro�ake, ali i djedovsko imanje.
Nekad putuju�i teretnim vlakovima, a �eš�e pješice, u sedam kilometaru udaljenoj Derventi sam nastavio poha�ati VI. razred gimanzije. U smjeru Doboja oko tri kilometra udaljenoj Lupljanici �eljezni�ku postaju je �uvala satnija dobojske bojne bojnika Kuraje, a zapovjednik satnije je bio moj zet Josip Ker�an, a s njim je bila i moja sestra Marija. Kad je kasnije raspisana mobilizacija 28. godišta, mene je Jozo upisao u svoju satniju, dao mi knji�icu u koju je upisao da mogu poha�ati nastavu u gimnaziji. Dao mi je i odoru, kao i šmajser, pa sam svaki dan biciklom odlazio u 10 km udaljenu Derventu. Satnija je krajem godine premještena u Visoko, a zet me je prebacio u nekakvu vojnu administraciju u Derventi, pa sam mogao nastaviti s poha�anjem nastave.
Uskoro je iz Tuzle stigla mama s djecom. Putovali su pješice preko Konjuha i Zavidovi�a. Došlo je prolje�e, fronta se pribli�avala, a kroz Derventu su stalno prolazile vojne postrojbe i velike grupe civila. Vojska se 8. travnja povukla iz Doboja i u Derventu je stigao moj zet sa svojom satnijom. Marija je bila s njime, a uz njih su bile još neke njezine prijateljice, koje su tako�er pobjegle iz Tuzle. 10. travnja je u 10 sati u kinodvorani odr�ana akademija povodom �etirigodišnjice NDH.
Sutradan rano ujutro smo krenuli pješice prema Dubo�cu na Savi, jer to u odnosu na Brod znatno skra�uje put prema Zagrebu. Kad smo tamo stigli, lijeva obala Save je bila puna svijeta. Samo civili. Vojske su išle preko Bos. Broda, a u neko vrijeme smo �uli sna�ne eksplozije miniranja mosta, kad su sve vojne jedinice prešle. Nama je na raspolaganju bila samo jedna kompa koja je preko Save je plovila klize�i uz popre�no razapeto u�e. Tek smo se pred ve�er uspjeli ukrcati.
Do Zagreba smo putovali pješice, u prvih par dana po danu, a onda su nas po�eli napadati zrakoplovi pa smo putovali samo rano ujutro i kasno nave�er. Maloj sestri je bilo tek dvije godine i stalno smo je nosili na rukama. Piloti zrakoplova su i snimali tu neprekidnu kolonu ljudi i vozila. Negdje oko Kutine sam na vojnoj stanici slušao vijesti Radio Londona, a prema njihovim procjenama prema Zagrebu se uz Dravu i Savu kretalo oko dva milijuna osoba.
Zahvaljuju�i pomo�i o�eva prijatelja dr. Feliksa Na�elskog (Niedzielski) primljen sam u Školu �asni�kih pripravnika, koja je bila stacionirana u sveu�ilišnoj zgradi na Kazališnom Trgu. Kad je donesena odluka o povla�enju iz Zagreba, zapovjednik mi je dozvolio da ne putujem sa satnijom, nego da mogu putovati s ocem. Dan uo�i polaska dr�ao sam zadnju stra�u pred zgradom. Rano ujutro 06. svibnja krenuo sam s ocem na put nade. Putovali smo pješice, uop�e se ne sje�am gdje smo spavali, pili smo vodu kad smo naišli na kakav izvor, ili potok, a ja sam jeo uglavnonm liš�e. A kako je nastala ta povijesna slika?
Bilo je rano jutro. Pomiješani s brojnim suputnicima na tom putu nade, otac i ja smo se umorno kretali cestom kroz slovenske planine. Uop�e se ne sje�am gdje i kad smo spavali. Hrane nije bilo nikakve, a sje�am se samo da sam nekoliko puta jeo mlado lipovo i bukovo liš�e. Sve te�e sam hodao pa mi je otac govorio da izdr�im još malo, jer da smo blizu Dravograda, pa �emo se tu mo�i odmoriti i do�i do nekakve hrane.
Nakon nekog vremena nas je sustigla i po�ela pretjecati nekakva vojna postrojba. Stali smo sa strane i promatrali njihov prolazak. Bilo je i konjanika, što smo na ovom putovanju rijetko vi�ali, a za�uo se i zvuk automiobila. Dok sam ga sa zaviš�u promatrao, odjednom sam iz njega za�uo povik �enskog glasa: „Filipe, jesi to ti?!“. Bila je to moja sestra Marija s mu�em, nadporu�niom Josipom Ker�anom, a vojna jedinica u sklopu koje su putovali bila je dobojska bojna Ustaške �eljezni�ke vojnice, zapovjednika Kuraje. Automobil je stao, pozvali su nas da u�emo u automobil. Nekakao smo se ugurali pored Marije. Nakon desetak dana pješa�enja iz automobila sam bla�eno promatrao kolonu ispred nas, kad sam s lijeve strane ugedao jednog �asnika kako nas snima foto aparatom. Na moj sam foto aparat bio i zaboravio, a onda sam ga brzo zgrabio i na�inio ovaj famozni snimak, na kojemu se iza �asnika vidi i ta duga�ka kolona,. Što se ti�e snimka njegova fotoaparata, ta pri�a nikada ne�e biti ispri�ana.
Slika te kolone je povijesni dokument, u njemu ima i ljepote i romantike, ali je kraj tragi�an. Od oko sedam stotina pripadnika bojne koji su stigli da Maribora pre�ivjela su samo sedmorica.
Mali automobil je bio preoptere�en pa smo ubrzo skrenuli s ceste do obale jedne rje�ice. Tu smo se odmorili, pozdravili se s Jozom i Marijom, te nastavili pješice. Sutradan ujutro smo u jednoj velikoj koloni stigli na Bleiburško polje. Izdvojili smo se i ja sam na�inio ovaj snimak guste mješavine civila i vojnika koji su ve� odbacili oru�je. I ova je slika povijesni dokument, ali u njoj više nema ljepote niti sigurnog hoda kao u predhodnoj, ali: nada umire posljednja!
*****
Daljnjih �etrdesetak fotografija koje sam snimio na tom putu nade, koji se pretvorio u put bezna�a, u veliku tragediju, mo�ete djelomi�no vidjeti u vezanim �lancima, a dio �u portalu dostaviti drugom prilikom, u jednom od sljede�ih priloga.
Za portal: Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr
Vezani �lanci:
Po�etak rata i uspostava NDH
Isto�ni front ili Zeleni kadar
Povla�enje iz Tuzle
Od Dervente do Zagreba
Povla�enje iz Zagreba i povratak
