Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

�to je njima "Slavonija"?
Esej hrvatskog kolumnista Slobodana �najdera

1.

Mora svih onih koji su u XVIII. stolje�u plovili Dunavom nizvodno od Ulma zvala se Dip�tajnski grebeni (D�ppsteiner Klippen - u to doba dva dana puta od Engelhartzellea). Da su postojale, premije osiguranja bile bi fantasti�ni iznosi; jo� je vjerojatnije da nijedno osiguravaju�e dru�tvo ne bi bilo pristalo osigurati putnike i imovinu. Ipak se plovilo jer ploviti se mora.

Izvor ka�e: "Uvuklo se vesla a posada je zamolila putnike da svak u svojemu jeziku stane moliti O�ena�." Stra�an je vir zvao u podvodni zamak rije�nih bo�anstava, suri grebeni prijetili su na svoj na�in. Putnici su molili: Paternoster u simultanom prijevodu. Na� je otac slu�ao. Ili nije?

Logika kapetana sastojala se u sljede�em: Jedan �e kanal, jedan od jezika, ve� biti uklju�en! Bog �e �uti i razumjeti! Babilonska zbrka ne�e smetati, jer putnici ne�e govoriti jedan drugome, ve� Njemu izravno. �ak iako ih je dao pomije�ati, Bog je svakako poliglot. Osim toga, nije na splavi - jer to su uglavnom bile velike splavi kojima je i u normalnim uvjetima bilo te�ko kormilariti - bilo nikakve bahatosti kakvu su oni, koji su u podno�ju nastaju�eg Babilonskog tornja, �pijunirali u nalogu Neba, denuncirali Bogu Ocu. Naprotiv, na splavi je zavladala atmosfera krajnje skru�enosti, i svak je morao misliti na krajnje. Putnici, o posadi da se i ne govori, bili su upoznati s rizicima. Agenti u Ulmu su ih dakako umirivali, ali svi su oni znali da se svaka druga splav razbila, i da se o mnogim koji su poku�ali prije�i Dip�tajnske grebene vi�e ni�ta nije �ulo. Kapetan bi mo�da otkrio da se me�u njegovom klijentelom nalazi i kakav �idovski trgovac. Sigurno je pomislio da psalam, izgovoren na hebrejskom, na neki na�in pove�ava �anse za sretan prelazak. Nije jako vjerojatno, ali se ne mo�e isklju�iti, da se na splavi obreo i kakav muhamedanac. Barokni ratovi upravo su bili potjerali Turke dublje na Balkan, ali kulture i civilizacije koje ratuju obi�no usput i trguju. Nije uop�e vjerojatno da bi u toj situaciji suo�enja s krajnjim, kapetan dao baciti u Dunav sljedbenika Polumjeseca; gotovo je sigurno da bi ga zamolio da razvije molitveni sag i da njegovu posadu i sve putnike preporu�i svojemu Bogu. Malo multikulturalno dru�tvance brodilo je u propast ili spas. Splavom se od datog trenutka vi�e nije moglo upravljati. On je bio potpuno - kako se to ka�e - u Bo�jim rukama.

Putnici se, dakle, �vrsto dr�e za ogradu, ako tako ne�to postoji, i nastoje odmjeriti koliko im jo� sekundi preostaje do glavnog udara: do trenutka kad �e se splav zavrtjeti na viru i onda se mo�da razbiti o greben. Svak se moli Ocu kako je nau�io. Slavenski se jezici mije�aju s njema�kim, prete�ito ju�nonjema�kim narje�jima, hasid s dugom bradom pjeva svoj psalam, �ene su privile djecu koja isto tako mole, muhamedanac pada ni�ice na svoj sag...

I splav pro�e.

2.

Splav pro�e, jer da se razbila, ja se ne bih rodio. Svojim postojanjem, ja, nasljednik i �uvar tada prenijete genetske kombinacije, jam�im da je splav pro�la. Nejasno je koja je molitva upalila. Ili je vodostaj Dunava od proljetnog otapanja snijega bio dovoljno visok; mo�da je bio dovoljno nizak pa se vir smirio. Ne vjerujem, naime, da je Bog na visini imao neki osobiti interes za moje ro�enje: ta on je otac tako mnogima.

I mnoga splav nije pro�la. Mnogi su ostali na dnu rijeke, neke su odvukle dunavske djeve, mnoge su pojele ke�ige i somovi. S dna rijeke gledaju sada one koji su imali vi�e sre�e. Dip�tajnski grebeni potopili su mnogu nadu. Bog u datom trenutku, u ponudi jezika nije na�ao onaj koji kani razumjeti. Ili je vir bio odve� silovit. Agenti u Ulmu nastojali bi ohrabriti putnike i klijente, ali rizici su bili op�epoznati. Kapetan tako�er prihva�ao je rizi

k da mu je na splavi mo�da neki gre�nik koji se u o�ima Boga ne mo�e spasiti. Kapetan, koji je bio ujedno i poduzetnik, tojest patron splavi, imao je pred sobom �arenu skupinu siroma�nih ljudi, koji su prodali sve �to su imali da bi se uop�e ukrcali na splav; da bi uop�e mogli riskirati. Nosili su ono �to im je preostalo i �to se dalo nositi. Uglavnom su to bile obitelji, �tonorije�, u punoj reproduktivnoj snazi. No �esto je to bio djeti�, �egrt, koji je iza sebe imao godine naukovanja, i sad je tra�io one kojima bi mogao prodati svoj zanat.

Putovali su i vojnici, pla�enici, koji su isto tako tra�ili nekoga kome bi utrapili svoj zanat, ili su se od takvoga vra�ali, �esto u ranama. Mogu se pretpostaviti i �ene koje nisu bitno ote�ale splav jer su ih ionako svi dr�ali lakim. I to bi bila klijentela, ne zaboravimo li jo� pridodati propovjednika koji je odlu�io pratiti svoju malu zajednicu ako se ona, kao takva, dala na put.

�inovnici Monarhije, koja tada jo� nije bila dvojna, putovali su na neki drugi manje riskantan na�in. Godina koju uzimamo u razmatranje - 1769. - u kojoj pratimo dramati�an a, pokazalo se, sretan prelazak splavi na Dunavu, kod D�pp�tajnskih grebena, jest godina kada je James Watt tek pokazao svoj parni stroj: po�etak industrijske revolucije koja je odlu�ila razviti se u Engleskoj, a ne u Njema�koj. Lokomotiva jo� me�utim nije na vidiku, pa se Evropom putuje konjskom silom. �inovnici, vi�e klase, plemstvo, bez obzira na kojem jeziku izri�e svoj o�ena�, ne putuje splavima po Dunavu. Plemstvo luteransko ne putuje u podru�ja pod �ezlom i suknjom mo�ne carice. Plemstvo habsbur�ko i katoli�ko nema potrebe putovati, osim kad se ratuje. I nijednom imu�nom putniku u XVIII. vijeku ne bi se mililo riskirati susret s Dip�tajnskim grebenjem.

Kapetan dakle ima pred sobom ljude koji iz jedne oskudice bje�e u drugu. Marx jo� nije bio iskovao pojam: carstvo nu�nosti. Jo� se nije rodio, pa i nije mogao ne�to osobito iskovati. Ti koji su bje�ali iz jedne oskudice u drugu ve�inom su bili iz ju�nonjema�kih pokrajina. Na splavi koji je brodila ususret svojemu ili:ili govorilo se uglavnom njema�ki, iako se �esi i Poljaci, Ukrajinci i Rusi, ne mogu isklju�iti. Nije sasvim nevjerojatno prisustvo nekog srpskog trgovca, dakle, ortodoksa, koji je kasnije u�ao u romane Milo�a Crnjanskoga (naprimjer, u Seobe). U zbroju, bila je to neka njema�ko-slavenska ka�a, litanija multi-kulti, s hebrejskim koji je bio svojevrsni basso continuo, kao takav istodobno izvor podozrenja i zavisti. Daleko su jo� bile napoleonske reforme, koje se uostalom ju�no od Rajne, nikada nisu naro�ito primile.

3.

Na tom je jeziku - mje�avinom hrvatskog jezika "iskrivljenog" osobitostima slavonskoga narje�ja, kombiniranim s ostatcima ostataka njema�ke gramatike (imenice velikim slovom, naprimjer), napisano pismo koje je po�etkom devedesetih godina XX. stolje�a stiglo mojemu ocu iz jednog sela kod Passaua. Potpisao ga je �ovjek koji ima moje prezime, tojest ja imam njegovo u kroatiziranoj, fonetiziranoj verziji. Zove se Johannes, i predstavlja se kao brat oca mojega oca; dakle, brat mojega djeda. Do tog pisma nisam znao da postoji. U pismu se izra�ava �al zbog �injenice "�to smo mi morali, zbog rata, ostaviti Slavoniju". I briga za "nas", budu�i da je kod nas opet rat. I da li �to trebamo.

Taj je dio obitelji "morao ostaviti Slavoniju" 1944, dakle, prije protjerivanja njema�ke "narodnosne skupine", a to zato �to je ne vi�e ba� jako ljubljeni vo�a naredio toj "skupini" da se povu�e na tada�nje granice Reicha koji se raspadao. Za one mojega prezimena u toj "narodnosnoj skupini" to je bio upravo Passau.

1769. godine njihovi su pretci upravo iz tih krajeva, kamo su 1944. vratili, oti�li u - Slavoniju.

Jedino sredstvo koje su mogli platiti bila je splav od Ulma nizvodno, s neminovnim prolaskom, ili ne-prolaskom, Dip�tajnskih grebenova. 1769. godina bila je u Njema�koj "gladna godina". Mo�da se nije masovno umiralo od gladi, kao te iste godine u Bengalu: 10.000.000 ljudi. Najve�a prirodna katastrofa svih vremena. Ali da se ne bi umiralo, iz Njema�ke je valjalo bje�ati. Smjer gladi bio je to�no suprotan smjeru iz �ezdesetih godina pro�log stolje�a kada je na stotine tisu�a "gastarbajtera" krenulo spram Njema�ke upravo iz zemalja koje su u XVIII. stolje�u kolonizirali njema�ki kolonisti u sklopu terezijanskih reformi. No meni, dalekom isko�enom unuku, ne savjetuje da se ba� sada upi�em u "gastarbajtere": Recesija! U XVIII. stolje�u bila je to glad naprosto. I glad se ravna po nekoj svojoj "ru�i vjetrova", samo �to se ona okre�e u omjerima stolje�a a ne jednoga dana: jugo, bura, maestral... nevera tu i tamo.

Brat mojega djeda pismo je ve� bio potpisao, kad se, odjednom u trenutku neobi�nog nadahnu�a, koji uspore�ujem s onim prestra�enim srhom pred D�p�tajnskim grebenima, zagledao u vrijeme, i odlu�io staviti na poseban komadi� trgova�kog papira ovu dragocjenu obavijest:

NA�I SU DO�LI U NU�TAR S GROFIMA DOK JE BILA NA VLADI MARIJA TEREZIJA

Upravo se s takvim mislima hitalo ususret, na jedva povezanim balvanima kojima se nije dalo kormilariti, onim grebenima: Va�ne obavijesti potomcima, ili pak "najmilijima", pred krajnjim: putnik koji ispisuje ceduljicu u Boeingu koji se ru�i.

4.

Potomci su se, jam�im, rodili, i poruka mi je doputovala kroz vrijeme, kroz bujicu, izme�u grebenova:

"NA�I SU DO�LI U NU�TAR...." Na trgova�kom papiru, posebno umetnutom u omotnicu, kemijskom olovkom, kao neki appendix, bilje�ka u dnu stranice, sve velikim slovima. Kao osobito va�an naputak koji svezuje dijakroniju ("vlast prosvije�ene, ne sasvim shva�ene carice"), i sinkroniju, Nu�tar, gradi� u Slavoniji, oko kojega se u zadnjem balkanskom ratu u devedesetim godinama pro�log stolje�a stra�no tuklo. Sinkroniju, istovremenost, suvremenost, zato �to je brat mojega djeda in mente, u pam�enju, ostao u Nu�tru i NIKADA nije do�ao u Passau gdje je bio vrlo uspje�an u "seoskom turizmu".

Na�i koji su tvoji. Brat moga djeda, jedini jo� �ivi most s prethodnim nara�tajem, nije napisao otkuda su do�li. Postoji maglovita predaja da je to bila ju�na Njema�ka, a znam da su na onoj splavi molili kao �to mole katolici.

5.

Podrazumijevalo se da je Bog jedan, ali da je poliglot. Bilo je nadasve va�no pogoditi �icu na koju je ugo�en u trenutku prelaza: uzvodno od Dip�tajnskih grebena ostajao je svijet koji je �areno dru�tvance na splavi ostavljalo, gotovo uvijek zauvijek. Nizvodno, bio je nepoznat svijet koji je valjalo imaginirati. Valjalo je nasjesti obe�anjima cari�inih �inovnika koji su snubili koloniste na sve mile na�ine. Nije jednostavna odluka ostaviti sve, �ak i kad se nema ni�ta. Terezijanski �inovnik mo�da se javlja u obli�ju lovca na �takore iz bajke koju su pribilje�ila bra�a Grimm; uzgred, razmatramo vrijeme kada je Herder bio po�injao putovati "kroz narod" koji je netom bio otkrio. Ne jo� re�ene 1769, kada se otputio u Nantes, u nastavku u Pariz.

No i to je bilo dovoljno pustolovno da Herder ispi�e svoj putopis. Narod, me�utim, das Volk, tek otkriven bje�ao je od gladi na Istok, stazama saskih rudara koji su ve� nekoliko stolje�a bu�ili balkanske planine. Narod koji bje�i tiskao se prema Istoku: Drang nach Osten, tada jo� bez pomo�i tenkova koji su, kako znamo, po�eli pratiti ovakve i sli�ne prodore mnogo kasnije.

Terezijanski snubitelj iz bajke o novom po�etku mo�da je no�u odvabio stanovni�tvo mla�eg uzrasta, u "rasplodnoj dobi", pomo�u frulice na kojoj je svirao o zemlji dembeliji - iza sedam gora, iza sedam mora (nisam posve siguran, ali mislim da Bavarska ima sedam ve�ih jezera), s onu stranu tamnih �uma - u neku Transilvaniju...

Slavonija jo� se nije spominjala, pa ni Nu�tar, jo� gotovo nepostoje�i gradi� uz jedan samostan. To�nije destinacije kolonisti dobijali su tek kad bi se splav otisnula. Kad bi se oni tako otisnuli, tojest na�i, tojest moji.

Kapetanu je, dakle, bilo va�no da se razvije cijela mre�a jezika u koji je valjalo uhvatiti Bo�ju milost. To �to je klijentela splava bila tako raznolika, smatrao je predno��u. Da mu se na splav ukrcao i kineski trgovac, smatrao bi to dobrim znakom. Nije ga nimalo smetalo �to je ukrcani hasid u svojoj godini: 1769. godine �idovi su brojali godinu smje�tenu izme�u 5529. i 5530. Svak dakle broji i grunta svoje, sve brojanice penju se u jatu prema Nebu, a grebenje bilo je sve bli�e, zeleni vir sve bje�nji i mo�niji. Ribe �ekaju, kao i dunavske djeve, kao i vodeni kralj u svom staklenom dvoru, u dubinama. Gore vladala je, neupitno, carica; dolje, na ulazima podzemnog carstva, drugi carinici.

6.

Na ulasku u carstvo Terezijini su carinici oduzimali luteransku Bibliju. Njema�ki kolonist mogao je uvesti svoju ma�ku, psa ili kravu, i nitko ga nije pitao za novac. Cari�ini �inovnici opskrbili su ga potrebnim papirima, provijantom i jednom malom koli�inom, to�no propisanom, koji je carska kancelarija obra�unala kao putne tro�kove. Carina je znala da siroma�an kolonist ne�e unijeti takvu koli�inu stranog novca da bi mogao ugroziti cari�ine kovanice. Carinici su znali da kolonisti uvoze u Carstvo sebe same, svoju golu radnu i reproduktivnu snagu. Ali ono �to bi se dalo uvesti u glavama valjalo je ipak malo provjeriti, a onda, po mogu�nosti, provjetriti i o�istiti. Lutherov prijevod Biblije, taj po�etak modernog njema�kog idioma, nije se tolerirao u prtljazi. Putnici su je sami predavali, �ak i kad su bili luterani, �ak i kad su kao takvi naseljavani po Terezijinim zemljama po kazni. Tko zna koliko je Biblija zavr�ilo na dnu Dunava.

Razlike, dobrodo�le na splavi koja hita ususret ku�nji koju �e prebroditi ili ne�e, sad su postale suspektne. Ujedinjeni pred smrtnom pogibelji, putnici su se stali pomaljati kao individue, uz sumnju i podozrenje. Sada otkrivaju da su im destinacije razli�ite, iako im imena naseobina ne govore ni�ta. Transilvanija je sve �to je onkraj njema�kih �uma. Otkrivaju da putuju s razli�itim "za�to".

�idovski trgov�i� gubi se u Be�u, kao i lake gospo�ice. Dru�tvo se odjednom smanjilo, iako je kraj puta jo� daleko.

Re�eno im je da je mudro �uvati splav. Le�inari svih boja ve� ga nju�kaju, kuckaju njegove balvane, mjere ga u be�kom pristani�tu na Dunavu. Ho�e ga kupiti, ne ide li to, ukrasti.

7.

Dru�tvance koje je plovilo Dunavom, i sretno i �itavo pro�lo ono mitsko grebenje, dunavsku Scilu koja je, kao i gr�ka, imala kanibalski ukus, uglavnom bi se razrije�ilo, rasto�ilo, ve� u Be�u. Bilo je vrlo uobi�ajeno prodati splav nakupcima drveta. Plovilo se dodu�e i uzvodno, silom konja koji spadaju u najjadnije, najeksploatiranije radne �ivotinje svih vremena. No bilo je apsolutno neisplativo povu�i tako veliku splav uzvodno, da bi se onda jo� jednom pustila niz struju s novim kalfama, bludnicama i �idovima.

Ve�ina kolonista udru�ila bi se s kapetanom i �a�icom pustolova u ne�to kao joint venture. Oni bi kupili balvane, sklepali splav, podigli na njemu malenu kajitu za one koji su mogli platiti da se mogu skloniti od najja�ega sunca, stavili sprijeda i straga veliko kormilo, privezali vesla i - pustili ga niz struju, recimo kod Ulma.

Prodaja u Be�u bila je dogovorena stvar.

Kolonisti po svoj prilici nisu znali da su isto to �inili gr�ki kolonisti, utemeljuju�i gr�ke emporije u Siciliji koja se kasnije, zahvaljuju�i njihovoj odva�nosti, prozvala Magna Graecia: i gr�ki su kolonisti spaljivali svoje brodovlje kad bi prispjeli na odredi�te koje jo� nije bilo luka, ali se kao luka obe�avalo.

Njema�ki kolonisti tako�er po svoj prilici nisu znali da �e isto to u�inili - spalili su svoj brod - i pobunjenici s Bountyja �im su prispjeli na Pitcairn, a to je bilo to�no dva desetlje�a nakon "na�e" splavi, 1789, u godini koja je brusila giljotine. Da bi se sazdao novi svijet, potrebno je ponekad spaliti mostove koji ga povezuju sa starim. Potrebno i mudro. O giljotinama pak sudi se danas razli�ito, pa i opre�no.

Malo se koji tada�nji njema�ki kolonist ikada vratio u "rodni kraj". Ve� za koju godinu "rodni kraj" zvao se druga�ije. Kolonisti donijeli su u svojim bedrima, u svojim krilima novu generaciju koja �e druga�ije zvati svoj "rodni kraj". Stari je "rodni kraj" zauvijek otputovao, u bedrima, u krilima, kolonista i kolonistkinja, i zauvijek je prispio u novi "rodni kraj", osim onih, koji su, poput Biblija u nedopu�tenom prijevodu, ostali na dnu mo�ne rijeke.

Malo tko se ikad vratio u godinama izme�u 1769. i 1945. Godine 1945. morali su se vratiti gotovo svi. Jedan se krug zatvorio.

8.

Izuzetak je jedan nemirni �ovjek, suncu u svojim prnjama vi�e izlo�en nego njima pokriven, koji je mitsku ugrozu dunavske Scile ve� jednom bio pro�ao. Po prirodi malorijek, nerado se upu�tao u razgovore. Mogao je biti dragocjen izvor informacija; mogao je popuniti rupe u imaginativnom tkanju koji si je ve�ina putnika ve� bila isprela o svojoj Transilvaniji. On je naime tamo ve� bio, vratio se u Njema�ku, posebno zamoljen da to u�ini od onih koji su putovali s njim prije samo tri mjeseca. To je vrlo kratko vrijeme uzme li se u obzir da je plovidna samo do Be�a, u povoljnim prilikama, trajala gotovo dva tjedna. �utljivi je kolonist bio u posebnoj misiji. On je vra�en u Njema�ku da bi u Slavoniju, ili nekamo drugamo s onu stranu �uma (Transilvanija) donio iz te Njema�ke osobito va�nu poruku; ne�to �to su kolonisti u hitnji kona�ne selidbe bili previdjeli, a bez �ega nisu mogli pre�ivjeti.

�to je bila ta poruka? Neka �ifra? Opis nekog postupka, receptura, magija za ki�u? Za ki�u je dostajalo da se selska vje�tica, prokazana ili ne, pomokri u �abar. Pu�ka medicina nije trebala recepte, kirurgiju su, znamo, obavljali seoski brija�i.

Tajanstveni putnik osobito je nerado davao bilo kakvu obavijest o zemljama, ili zemlji, o gradovima ili o gradu koji su kolonisti imali u svojim papirima kao kona�ne destinacije. Ili on o tome nije ni�ta znao, iako je ve� bio pre�ao, ili je obavijesti uskra�ivao iz nekog drugog razloga. Mo�da je bio carski �pijun? Mo�da je �utio u vi�em nalogu, u strahu da �e ne�to izbrbljati od �ega zavisi sudbina Carstva pa i svijeta? Da nije �pijun u nalogu Sretne Porte? Jesi li ti krajevi sigurni od Turaka? Da li ih je Eugen Savojski dovoljno porazio? Govori li mjesno stanovni�tvo njema�ki? Koje je vjere? Imaju li crkve? �to jedu? Prave li djecu? Siluju li muhamedanci uzdu� i poprijeko? �ak i starice, �ak i kobile? Najvi�e: Kakva je zemlja? Je li uistinu tako crna i tako plodna kao �to su im bajali oni koji su ih svirkom svoje frule, u osnovi namijenjene �takorima i djeci, namamili na ovu splav?

Suncem opaljeni putnik s pravom se povukao u uzvi�eni mir veterana koji ionako ne bi mogao objasniti "�to sve njih TAMO �eka". Kad nikakvim lukavstvima, pa ni osmijesima �ena, nisu uspjeli izmamiti od njega �ak ni najmanju obavijest, �ak ni kakvu aluziju, kolonisti su tre�i dan odustali. �utljivca vi�e nitko nije gledao, niti ga je tko �to pitao.

On je to koristio. No�u, kad bi svi ionako pozaspali, i kad bi Mjesec zavio u mlije�no bijelo cio dunavski tok, neznanac bi iz njedara izvadio svoju poruku. Kapetan koji ga je potajice promatrao otkrio je njegovu tajnu, ali je prema toj tajni ostao savr�eno indiferentan.

Pa�ljivo, sa strahopo�tovanjem kojim narod �asti svoje feti�e, mrgodni je putnik prinio Mjese�evu licu tri krumpira.

9.

Kolonisti imali su jake razloge raspitivati se o onome �to ih �eka.

Njihovi pojmovi o tome bili su krajnje difuzni. Iako su ve�inom bili mladi, spremni na ludost novog po�etka (a to zato �to jo� uop�e ni�ta nisu po�eli), bili su ipak dovoljno iskusni e bi znali kako se carskim �inovnicima ne smije vjerovati bez krupnih rezervi i mentalnih pridr�aja. Oni su znali da su carski snubitelji pla�eni po u�inku, tojest po glavi. Neki su kolonisti oti�li mimo znanja i volje svojih feudalnih gospodara, dakle, oni su odbjegli, pa se ionako ne bi imali kamo vratiti. Neki su, kao "na�i", kao "moji", oti�li "s grofima", a to je mo�da bilo lak�e, jer se isto tako, s grofima, stotinama godina i�lo u ratove kojima svrhu nisu znali ni sami "grofi", jer je vi�e smisla i svrhe bilo u obi�nom lovu na lisice nego u ve�ini "baroknih" ratova.

Sada�nje putovanje imalo je, me�utim, jednu premda maglovitu svrhu koja se zvala bolji �ivot, iako se uglavnom radilo o pukom pre�ivljavanju. Ljudi su odbjegli od gladi, a odlazili su no�u ne samo zbog straha od svojih gospodara, ve� i zato �to je, zavijenog tamom, lak�e ostaviti rodni kraj, �ilo i ognjilo. Odmamljeni frulom lovca na �takore, djecu i du�e, potjerani gla�u i svakojakom oskudicom.

A ipak je ta odluka morala biti jako te�ka. Jedva da su i�ta mogli znati o dodijeljenim odredi�tima �ak i ako su bili pismeni. Trebat �e jo� stoipedeset godina da se izume bedekeri. Slavonija, naprimjer, jedva da je bila mapirana. Stizale su �krte vijesti o tome da je to bila zemlja vukova (ali im to nije rekao �utljivi neznanac koji je pod srcem stiskao svoja tri krumpira).

10.

Uz krumpire, mladi djeti�i i te�aci iz Ju�ne Njema�ke patili su i od drugih vrsta oskudice. Uz krumpire, trajan je bio posvema�nji manjak �ena.

Na splavi koji hita, sad ve� bez volje kormilara, s kapetanom koji je podigao uvis obje ruke i molio se s putnicima, bilo je malo �ena.

Kolonisti gotovo su uvijek bili avangarda: i�li su kao prethodnica, kao isturena kolona koja ima "ispitati teren". Na samome terenu isto tako, o�i��enom od Turaka (Turci su ovdje i subjekti i objekti ovoga �i��enja), isto tako jedva da je bilo �ena. No te�ko je bez �ena, kao �to se ne mo�e bez stoke. Ne znam kako su sli�nu oskudicu rje�avali gr�ki kolonisti, jesu li se parili s domicilnim �enama, i/ili le�i li u tome materijalisti�ki klju� za obja�njenje pojave kentaurskoga roda?

Na toj splavi, dakle, gdje brode "moji" u potrazi za "boljim �ivotom", nose�i u svojim torbama na papiri�u ime gradi�a koji jedva da je osnovan, a nalazi se u Slavoniji, Sclavoniji, Turskoj Slavoniji, koja se, jo� sasvim nesigurno, pripisuje Croatiji, ali samo u mapama cari�inih generala, i u njezinoj, Terezijinoj, erotskoj ma�ti, gdje isko�i ista ta Slavonija u obli�ju prili�no opremljenoga baruna Trenka, a ime je toj samostanskoj utvrdi naprosto Nu�tar - na toj splavi, umotane do brade u �ebad, sjede dodu�e i tri bludnice. One stoje, u �e�nji, u matematici oskudice, za ona tri krumpira, ali naravno, jedno je gula� s krumpirom, potomstvo pak ne�to posve drugo.

One se ne broje u jednad�bi oskudice koja, prema tome, ima jednu te�ku nepoznanicu: �ena i majka. Kobila i rodnica. Erotska ma�ta cari�ina boudoira i zbilja nemaju nikakvih dodirnih to�aka, to su dvije posve druga�ije vrste oskudice, od kojih prvu smijemo zvati zaigranom, drugo pak moramo smatrati egzistencijalnom. Druga je oskudica pitanje opstanka budu�ih kolonija, a onda i samih kolonista. Zato te�aci, djeti�i, ve� gotovi zanatnici pi�u ku�i (ku�i?) u Njema�ku: "�aljite �ene!"

Jer nepoznanicu re�ene jednad�be valja po�to-poto rije�iti. I to je valja rije�iti na isti onaj na�in na koji je rije�ena jednad�ba gladi - prino�enjem triju krumpira mjese�evu bo�anstvu. Luna je �enska bo�ica, i jo� �e radije gledati �arenu i raspjevanu hrpu djevojaka ju�nonjema�kih pokrajina koje su svojim �arenim suknjama prekrile cijelu "palubu" iznad balvana �to �ine splav.

Njema�ka je, naime, upravo poslala kontingent udava�a, a u Slavoniji, kamo hitaju, one �e se zvati "sna�e", i ve� u drugoj generaciji, samo i jedino "sna�e". To ima biti veselije putovanje, pa se na splavi �uje i harmonika, uz �enski kikot, koji razgaljuje posadu, a i kapetana, ljude premazane svim mastima.

D�pp�tajnski greben nala�e po�tovanje i �utnju, pjesme se prekidaju, harmonika sklapa; vesla se uvla�e, kao jo� pone�to �to je nabubrilo pod te�kim i mokrim suknom splavara i kapetana. I djevojke mole, kao �to se moli Mariji u katoli�kim bogomoljama; pjevaju psalme, kao �to se pjeva u katedralama. Bludnica na ovom putovanju nema, jer se onaj tko je putovanje organizirao itekako brine za �udorednost svojega tovara: potencijalno zarazni primjerci moraju se isklju�iti. On, agent splavi, jam�i da �e djevoj�ad biti isporu�ena u stanju u kakvom je bila na po�etku putovanja, dakle, nikako i podnipo�to ne u drugom. D�pp�tajnski grebeni jo� su srazmjerno malena opasnost omjeri li se ona s opasnostima koje na tako dugom putovanju, usred stolje�a XVIII. vrebaju na �ast �ena. Otud �e agent splavi, a o tro�ku kolonista ve� pribjeglih u Slavoniju, platiti i tro�ak nadzora, u vidu tri �vrsta momka koji su se zakleli da �e, uz odre�enu naknadu, �uvati �ast �ena od svakog nasrtljivca, pa i od same posade; potonje bilo je najte�e, s obzirom na sanitarne i druge uvjete na splavi. Rije�ju, raspjevane su udava�e imale tri body-guarda, koji su �uvali �ast njihova cvijeta, a one su za uzvrat �uvale njih od �ari dunavskih sirena, nimfa koje su odmamile na dno rijeke ve� mnogoga Fauna. �ovjek snuje, Bog odlu�uje, napose, ono djete�ce koje strijelja zavezanih o�iju: Sva tri momka na�la su na splavi �ene svojega �ivota, te sva trojica, jo� to ne znaju�i, putuju Dunavom nizvodno, i prvi i zadnji put. Njihov je zadatak naime bio garantirati za�titu od napasnika, ali ne i od ljubavi, o �emu u njihovu ugovoru s agentom nije ni�ta prejudicirano. Uzmimo to kao slu�aj trijumfa vi�e sile. Njoj su dodu�e rado podlegli, ali su o�uvali splav od nasrtaja be�kih le�inara koji su ga htjeli prodati.

Nakon svih peripetija i ugroza, splav s udava�ama samo �to nije prispio u Vukovar, u "referentnu luku". - Dolaze, dolaze!, vi�u djeca, a to mogu biti jedino djeca domicilnog stanovni�tva, koja vide brod na jednoj ranijoj okuci, i sada klik�u�i tr�e paralelno s njim. U pristani�tu svira glazba, djeti�i, te�aci, obrtnici navukli su svi najbolje �to imaju. S jedne uzvisine prizor �e nadgledati sve�enik. Mudra je carica patentom odredila da na svaka tri sela ima do�i jedan sve�enik i jedan lije�nik.

Splav je pristala, uski je mosti� ba�en na obalu. Netko je razdragan zapucao, glazba udara tu�, udava�e prelaze, tojest, one prilaze...

Momci gledaju s obale, poneki ima i dalekozor koji je sad na velikoj cijeni, ali on se ne posu�uje.

Tu je moj pra-pra-pra djed, koji je bio "do�ao s grofima", u okularu durbina vidio moju pra-pra-pra-majku, kako rumenih obraza, u �irokoj suknji koja bi je mogla uzdi�i kao balon, nesigurno hvata ravnote�u na uskom mosti�u izme�u ju�er i sutra. I gle, di�e je, te se moja pra-pra-pra-majka prizemljuje, kao lopo� u dunavskom rukavcu.

11.

Dakle, "na�i" su sad kompletni. I ostat �e "kompletni" gotovo dva stolje�a, to je devet nara�taja najmanje. Dovoljno da se "iskoni" i "korijeni" rasplinu u mitskim po�elima.

"Kompletni"?

Ako su pre�ivjeli tegobe i pogibelji putovanja u godini gladi - 1769. -, ako su se nekako sna�li u okvirima koje je svojim patentima zacrtala mo�na �ena u Be�u ("terezijanske reforme"), stajali su sada na po�etku "novog �ivota". Mjesto tog "novog po�etka" jedva da su na�li, mo�da najvi�e, kao otac iz Ki�ova romana Ba�ta, pepeo, po zvijezdama. Ako se nebo naobla�ilo, stali bi i udarili logor, kao nomadi.

Ali bili su te�aci, kalfe, dakle, obrtnici. U XIX. stolje�u Monarhije, bili su prvi elementi industrijalizma, �to su ostali, uglavnom lojalni dr�avi, i u Kraljevini Jugoslaviji. Beskrajna glupost nove vlasti otjerala ih je iz predjela u kojima su ve� bili postali "autohtono stanovni�tvo", jer drugoga gotovo da i nije bilo. Slavonija je nakon turskih poraza u "baroknim ratovima" bila gotovo ispra�njena. Ka�em - beskrajna glupost -jer su upravo oni mogli biti presudno va�ni za industrijalizaciju zemlje do koje je novoj vlasti, proiza�loj iz ina�e herojske partizanske borbe bilo tako stalo.

No ostajem jo� na trenutak u godini 1769.

Na groblju u Pe�uhu, koji nije daleko od Nu�tra, i koji je u to doba jedan te isti svijet, danas stoji njema�ki natpis:

Prvima smrt,
Drugima nu�da,
Tre�ima kruh.

Tako se rimovao �ivot kao Tod, Not i Brot.

Ti koji su pre�ivjeli ugrozu D�pp�tajnskih grebena u novoj su postojbini bili ne decimirani ve� prepolovljeni. Ono �to su imaginirali kao zemlju onkraj �uma (Transilvanija), odvedeno sviralom namijenjenom djeci i �takorima, u zbilji se pokazalo surovom majkom koja je morala ubiti dio svojega potomstva da bi neki mogli pre�ivjeti.

12.

Nisam, na�alost, odmah nazvao broj koji je stajao u pismu �to ga je brat mojega djeda bio poslao iz jednog sela u okrugu Passau, devedesetih godina kad je "kod nas i opet bjesnio rat". U�inio sam to tek dvije godine kasnije, za jednog knji�evnog boravka u M�nchenu. Ra�unao sam, Passau nije daleko, i �to je danas uop�e daleko? 1769. do Be�a se plovilo dva tjedna, u najboljem slu�aju.

Odgovorio mi je glas mojega ro�aka: Stari je Johannes umro. Njegov potomak vi�e nije govorio hrvatski. Shvatio sam da u tom trenutku apsolutno nisam bio u stanju objasniti svojemu dalekom ro�aku da je on moj ro�ak. Jako te�ko pitanje identiteta!

�to je za nj - Slavonija? �to Hrvatska?

Ne�to �to mora imaginirati, kao �to su to morali �initi putnici na splavi. No za�to bi se moralo? A ipak, cijelih trinaest generacija posjednika na�eg genetskog obrasca �ivjelo je, zato �to su slijedili zov svirca, iskrav�i se u zoru iz svoje bijede, u toj Slavoniji, onkraj �uma, s onu stranu sedam jezera i sedam brda.

U posljednjem balkanskom ratu zara�ene strane �estoko su se uzajamno �astile iz te�kih cijevi. Jedan od vatrenih polo�aja, prema tome i ciljeva, bio je na starom nu�tarskom groblju. Grobovi njema�kih doseljenika iz XVIII. stolje�a izrovani su ranih devedesetih u XX., kao da su ponovno iskopani. Nije bilo vremena, u ratu je uvijek neka hitnja, da se zbrinu kosti.

Neki od "na�ih", me�utim, na�li su tu, "kod nas", svoju sre�u. U dvije stotine godina na�e se koje�ta, pa i sre�a.

No jedan se krug zatvorio: potomci odva�nih putnika sa splavi sada se ra�aju na istim onim mjestima otkuda su oni davno odbjegli. Ti su se potomci vratili ne samo na ta mjesta, ve� i u svoj jezik, nakon jednog interludija koji sada tone sve dublje u vrijeme, kao na dno Dunava.

U koji svijet spada danas onih dvije stotine godina? Ima li neke razlike kod potomaka onih koji su onda ostali, i ovih koji su se otisnuli? �to je njima "Slavonija"? Je li to Hekuba kako se spominje u Hamletu? Ili ipak ne�to vi�e od glume tronutosti?

Mo�da, ako uop�e postoje, te razlike najbolje odra�ava sam jezik, upravo u svojoj bajkovitoj ne�isto�i, onaj jezik kojim je ispisano pismo brata mojega djeda. Ali i on je zaboravljen i tim jezikom vi�e ne govori nitko. Slavonija je samo sje�anje. Mo�da odva�no, ali nekorisno. Imaginarna zemlja, Yoknapatawpha County u romanu Faulknerovu? Nije li to ona jedva sklepana splav �to je nosi dunavska struja svijesti i jo� vi�e podsvijesti? Yawapaha Village, kako sam ga vidio u jednom indijanskom rezervatu kod Grand Canyona? Ne�to stvarno i��a�eno, �to se ipak nudi imaginaciji, koja je u stanju uspostaviti i neke druga�ije kontinuitete, ma koliko oni bili prekidani "carstvom" politi�ke ili neke druge "nu�nosti".

Izvor: Portal Goethe-Instituta, Prilozi iz Hrvatske

PS:

Pa evo da malo ilustriramo put kojim su Dunavom doplovili do Slavonije predci autora gornjeg �lanka:

Ovako nekako je to tada izgledalo, ovako se plovilo Dunavom prema jugu, u zemlju iza �uma, u Transilvaniju; tzv. Ulmskim kutijama ("Ulmer Schachteln") i Kehlheimskim splavima ("Kehlheimer Pl�tten"):

Bio je to dugi put do "obe�ane zemlje" pun opasnosti...

... jer Dunav nije cijelim svojim tokom bio velika, mirna i �iroka rijeka ...

... nego je trebalo nekako pro�i ne samo nizvodno od Ulma gore spomenute Dip�tajnske grebene, nego i niz drugih opasnih mjesta, divlje virove koji su vukli u carstvo dubina i mjesta gdje se mirna rijeka pretvarala u uzburkanu i divlju bujicu, u kojoj su mnoge splavi i la�e potonule, a putnici se utopili ...

... a oni sretnici koji su, nakon svih tih opasnosti koje su vrebale cijelim tokom rijeke Dunava, taj put uspjeli pre�ivjeti, do�li su do �eljenog cilja i nastanili se u pitomoj, tada turskim ratovima opusto�enoj i oskudno naseljenoj ravnici Slavonije, Baranje, Ba�ke, Srijema i Banata.

Za portal pripremio...
... i mukotrpni put autorovih predaka poku�ao ilustrirati:
Zvonimir Mitar, zmitar@gmx.net

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.