�ivoti satkani od neistine
�ovjek u sat vremena sla�e barem pet puta

Neki ljudi �esto la�u i to je postalo dio njihova ponašanja. La� su nau�ili tako dobro skrivati da ih drugi teško mogu otkriti. Kada uz pomo� la�i gradimo vlastiti i ljepši svijet nego što on uistinu jest, otvara mogu�nost da la� od našeg saveznika postane bolest

Predsjedni�ki kandidat Andrija Hebrang (p)ostao je dio povijesti. Njegova izjava „nikad ne la�em, samo ponekad ne govorim istinu“ ušla je u anale, ako ve� ni�eg drugog, ono tinejd�erskog kodeksa i ponašanja. Mladi ga, naime, kad prigusti, citiraju baš kao što smo mi nekada citirali Boudelairea. No, da ne bude zabune, izgovorena la� nije baština modernog doba. I nekad i danas, ona je sastavni dio razmišljanja, govora i djelovanja. Mo�da je u odnosu na ju�er la�, zbog na�ina i tempa u kojem �ivimo, �eš�e upotrebljavana, da ne ka�emo zlorabljena.

Vjeruju�i sebi i slušaju�i poznanike gotovo da �emo se uvjeriti da la�emo rijetko ili samo u krajnjoj nu�di. Svi naime zborski tvrdimo da neistine govorimo samo kada smo na to natjerani ili uistinu dovedeni u škripac. Me�utim, statistika je neumoljiva. Utvr�eno je da prosje�an �ovjek u sat vremena prosje�no sla�e �ak pet puta. Ameri�ki znanstvenici idu i korak dalje, pa tvrde da njihovi sugra�ani dnevno sla�u i do dvjesto puta. Razmišljaju�i o tome, drugo vam i ne pada na um nego da se zapitate jesu li naši �ivoti satkani od malih, velikih, potrebnih, bijelih, pokvarenih ili sasvim glupih la�i?

Psiholog Robert Feldman otkrio je da ljudi najviše la�u u prvih deset minuta razgovora, odmah nakon što se sretnu i da tada izgovore izme�u tri i dvanaest la�i. Smatra, naime, da postoje tri vrste la�aca – oni koji to �ine da zadive druge, oni koji se �ele pokazati pametnijim nego što to doista jesu, te tre�i koji to �ine bez ikakvog posebnog razloga – naprosto, njima se la� ve� uvukla pod ko�u. Po mišljenju doktora Feldmana, ljudi la�u zbog razli�itih razloga, me�utim, naj�eš�e jer �ele zadiviti drugu osobu ili u�initi da se druga osoba osje�a dobro.

Neki ljudi �esto la�u i to je postalo dio njihova ponašanja. Uz to, la� su nau�ili tako dobro skrivati i zapakirati u celofan da ih drugi teško mogu otkriti. Nerijetko, �ivot u iluzijama, kada uz pomo� la�i gradimo vlastiti i ljepši svijet nego što on uistinu jest, otvara mogu�nost la�i da od našeg saveznika postane bolest. Psiholog Feldman tvrdi da dva �imbenika, ukoliko se pojave istovremeno, jasno ukazuju na to koliko igra la�ima mo�e biti opasna. Prvi podrazumijeva u�estalost kojom se la�ima koristimo naj�eš�e poradi postizanja odre�enog cilja, a drugi je potpun izostanak osje�aja krivnje.

Valja naglasiti da unato� u�estalosti laganja, koju u praksi u�imo od malih nogu, a kroz �itav �ivot usavršavamo, psihijatrija ne poznaje dijagnozu patološko, odnosno kompulzivno laganje, ve� je ono dio nekih psihijatrijskih poreme�aja i bolesti. Kod takvih je poreme�aja osnovno razumjeti zašto netko la�e, i odgovor na to pitanje najva�niji je, ujedno i prvi korak u pomo�i osobama s ovim autodestruktivnim ponašanjem.

Koliko god se trudili �initi suprotno, la� je bila i ostat �e neiskorjenjiva. I eti�an �ovjek ponekad prikrije istinu, ili je zataji, a i to je, tvrde psiholozi, poseban oblik la�i. Samo laganje je prili�no raširena pojava i ljudi su u savladavanju te „vještine“ sve uspješniji. Ono što la�ima ide u prilog jest �injenica da ve�ina la�i koje u �ivotu ka�emo nikada ne bude otkrivena. Procjenjuje se naime da se u prosjeku �ovjek „prošverca“ s više od 95 posto la�i koje je izrekao. A to je doista postotak nad kojim se valja zamisliti, poglavito kada s jedne strane imate istinu koja je surova i boli, ili la� koja i vas i okolinu usre�uju.

Nevjerojatno je od koliko je la�i satkan naš dan. Od onog banalnog, kada na pitanje kako smo la�emo i odgovaramo „dobro“, pa sve do krupnih la�i od kojih nam pamet stane. A opet, ma koliko god u ljudskoj prirodi postoji i �elja za istinom (kakva god ona bila), na trenutak pomislimo kakav bi naš svijet uistinu bio kada bismo uvijek govorili „istinu, i samo istinu“.

Nina ORLOVI� RADI�

Djeca od tre�e godine razlikuju maštu od stvarnosti
Poznato je da djeca ve� od tre�e godine �ivota mogu razlikovati maštu od stvarnosti, odnosno ve� u toj dobi izmisliti la� da bi izbjegli kaznu. U tom kontekstu izjava starijih i mudrijih da svoje dijete �itaju kao otvorenu knjigu, u praksi, ne dr�i vodu. Zanimljivo je i da djeca s velikom lako�om, bez ranije poduke i vrlo rano, sama savladavaju vještinu laganja kojom, naj�eš�e, prikrivaju pogreške dok „dirigirano“ laganje, primjerice kada ih majka u�i da susjedi ka�u da su kola�i dobri, daleko te�e u�e.

Neznanje kao blagoslov
Koliko bi samo boli donijele izjave partneru – „više mi nisi atraktivan“ ili pak upu�ene šefu „�ena te vara“. Zato i ona narodna – ono što ne znam ne mo�e me ni povrijediti. Ispada, eto, da je �ivot u neznanju blagoslov jer istinu, onu pravu i ogoljenu do kosti, nitko, ama baš nitko nije u stanju podnijeti.

Izvor: Novi list