Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Dida pri�a:
Badnjak 1943. – Sveta tri kralja 1944. i moj 16. ro�endan

Tri dana nakon što smo 6. sije�nja prošle godine na portalu objavili prilog prof. Filipa �orluki�a Bogojavljenska pri�a - Moj osamnaesti ro�endan 1946. godine,stigao je mail iznena�enog Filipa:

Dragi Zvonimire,
kao i više puta ranije, objavljivanjem na portalu moje pri�e o 18. ro�endanu, opet si me iznenadio. Naime, ja kao autor ne mogu objektivno ocijeniti što je zanimljivo za objavljivanje, a što nije. Mislim da sam Ti ve� pisao da pišem monografiju moje obitelji i to po�evši od ro�endana moga oca 1902. pa sve do sada. To nisu samo biografski podatci, nego ja kao svjedok i moderator pri�am o doga�ajima, nastoje�i prije svega objektivno prikazati atmosferu i doga�aje jednog trusnog doba. S pisanjem sam stigao do ljeta 1944. Pri�a koju si objavio tako�er �e biti dio te monografije, no njezino objavljivanje mi je dalo ideju da ti pošaljem i vrlo zanimljivu pri�u o mome 16. ro�endanu, koja je ve� napisana kao dio rukopisa. 

Obzirom na specifi�nost, naime ja sam bio stalni ministrant, a u ovoj pri�i s betlehemskim jaslicama idem u posjetu i njema�kom kupleraju, pri�u sam poslao i Karli na ocjenu. Ona je psiholog i vjerou�itelj, pa mi je njezino mišljenje bilo veoma va�no. Njoj se pri�a svidjela i ne vidi nikakvog razloga da se ne objavi na portalu. No, Ti odlu�uješ!

Pri�a je zapravo u dva dijela; prvi dio se mo�e objaviti uo�i Bo�i�a, a drugi dio na dan Bogojavljenja, a mo�e se objaviti i kao jedna. Ukoliko na�eš za shodno, naravno da to mo�eš objaviti ve� sada.

Bog Tebi, srda�no,
Filip
 
Te dvije Filipove pri�e, koje slijede, ostavili smo jednu za objavljivanje o Bo�i�u 2008. i jednu za Sveta tri kralja 2009., no kako smo baš u to vrijeme na portalu imali pauzu, objavljujemo ih tek sada, s malim zakašnjenjem. No za interesantne pri�e nije nikada kasno:  

*****

Badnjak 1943.

Vojne postrojbe su se stalno smjenjivale, a budu�i da je bilo zaista mnogo vojnika i u našu veliku sobu je ponekad dolazilo po nekoliko vojnika najednom. Tu bi preno�ili i otišli dalje. Na Badnju ve�er te 1943. godine u naš stan je došao jedan njema�ki do�asnik s još desetoricom vojnika, a me�u njima su bila i dva Talijana. Naime, nakon kapitulacije Italije dio njihovih vojnika se uspio povu�i u Italiju, manji dio se pridru�io partizanima, a dio njema�koj vojsci. Budu�i da sam u školi u�io njema�ki i talijanski jezik, mogli smo nekako razgovarati. Dok su Nijemci bili prili�no suzdr�ani, Talijani su se stalno �alili da im je dosta rata i pokazivali nam fotografije svojih najbli�ih.

Mama ih je ponudila s nešto bo�i�ne hrane i pi�a. I pored velike oskudice u hrani, mi smo iz Vrhova uspjeli dobiti suhog svinjskog mesa, pa je majka uz baklavu i druge kola�e, priredila i dosta sarme. Svi su bili oduševljeni, a Talijani su nas po�eli ljubiti. Nazdravljaju�i uz rakiju, onaj do�asnik je rekao i: „Uskoro dolazi u Tuzlu vaša vojska - To je dobra domobranska pukovnija“. Kasnije smo otac, Marija, ja i Ton�o otišli na polno�ku.

Kad smo ujutro ustali, vojnici su ve� bili otišli, a �uli smo kako mama u kuhinji sama sa sobom glasno govori: „Bo�e, odnili su suva rebra, pola lonca sarme, dvi flaše rakije, pa i cilu tevsiju baklave!“. Ustao je i otac, pa je odmah po�eo pretra�ivati odje�u koja je visila u predvorju. Našao je klju� od skladišne blagajne i nedirnut nov�anik, ali nije skupo nalivpero sa zlatnim 18 karatnim perom. Uto je Marija histeri�no zavrištala: „Pa u �emu �u u crkvu, kad su mi lopovi ukrali cipele!?“.

Majka je jedno vrijeme šutila i nešto promišljala, a onda nas blago pozvala da se smirimo govore�i: „Pitaj Boga kad su se zadnji put pošteno najili. Daleko su od svoji' ku�a, a i njima je Bo�i�, pa neka im je 'alal (halal, turc: oprošteno, blagoslovljeno). Dao je Bog pa ni mi danas ne�emo ostati gladni, samo �e Filipu faliti baklava“. Zatim je malo razmišljala, pa onako više za sebe progovorila: „A što �e im, majmunima jednim, �enske cipele?“. 

 

*****

Sveta tri kralja 1944. – moj 16. ro�endan

Bila je tradicija da uo�i blagdana Sveta tri kralja dje�aci obilaze katoli�ke ku�e, nose�i malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon �ega od doma�ina dobivaju mesa, kola�a, a �esto i novca. To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od �upnika. Bilo je i onih grupa koje su to �inile bez dozvole, ali ako ih je ulovila policija, sve im je bilo oduzeto. No, pojavljivale su se i grupe odraslijih, koji su �ekali u mra�nijim ulicama, pa otimali sve što su ti mom�i�i zaradili, a ponekad su znali i razbiti štalicu s jaslicama.

Ve� od druge godine od kad smo došli u Tuzlu, Ton�o i ja smo svake godine s još par dje�aka nosili te jaslice. Budu�i da smo ministrirali u crkvi, �upnik nam je uvijek davao pismenu potvrdu. O tomu ranije nisam govorio, ali te godine 1944. to je bio poseban do�ivljaj. U mojoj smo sobi napravli lijepu štalicu, pa uz sve ono što smo obi�no stavljali u nju, ovaj put sam pomo�u baterije, dvije odvojene �aruljice unutra i jednom postavljenom iza papirnate zvijezde postavljene iznad štalice, te ugra�enog prekida�a instalirao raskošno elektri�no osvjetljene.
Odjenuli smo se u kraljeve kako smo najbolje znali i, kao obi�no, krenuli �im se smra�ilo. 

U svim su nas ku�ama radosno primali, a djeca su bila oduševljena osvijetljenim jaslicama. Neka su govorila da su ljepše nego one u crkvi. U torbi nam se skupljalo sve više mesa, kola�a, oraha, suhih šljiva, a i torbica s novcem sve se više popunjavala. Kad smo bili negdje iza tr�nice, krenuli smo prema ku�i, ali su nam se na putu iznenada našla dvojica odraslijih mladi�a. Pogledali su štalicu, opipali torbu s mesom i kola�ima, pa nam se nekako prijateljski obratili rije�ima: „Lijepe su vam jaslice, a i torba vam je puna. Hajde da se nagodimo. Dajte nam sve što ste dobili i ne�emo vam razbiti štalicu, pa mo�ete obi�i još puno ku�a. Ako ne�ete; mi �emo štalicu razbiti, a ono što nam treba oteti. Odlu�ite se!“. 

Bili su od nas puno ja�i i tu se nije imalo što razmišljati. Istresli smo našu torbu u njihovu, koju su oni ve� imali pripremljenu, predali im novac i tu�no krenuli prema ku�i. Prolazili smo pored poznatih katoli�kih obitelji, a da ni jedan od nas nije spomenuo da ih posjetimo. Ja sam pogledom lutao po fasadama ku�a i odjednom mi se pogled zamrzne na krupnom natpisu iznad vrata jedne zgrade: „MALI PARIZ“. Pred vratima je stajao stra�ar s puškom. Bio je to zapravo posebni lokal za njema�ku vojsku, u koji su uve�er dolazile i mnoge lijepe i dobro odjevene mlade �ene. Ve�inom to nisu bile Tuzlanke.

Odluka je bila munjevita: Idemo pjevati Švabama - glasno sam se obratio malim partnerima. Ton�o me je zaprepašteno pogledao, pa nekako plašljivo upitao: „A znaš li ti šta je tu. Šta �e re�i �upnik?“. Odgovorio sam da su i Švabe katolici, odredio kratak scenarij, glasno zapjevao: „Betl'em evo nije daleko...“ i krenuo prema ulazu. Njih dvojica su prihvatii pjesmu i krenuli za mnom. Ne znam jesam li to pravilno izgovorio, ali kad smo došli do stra�ara, ja sam mu na njema�kom jeziku za�elio Sretan Bo�i� i Novu godinu. On nas je s �u�enjem promatrao, a zatim upitao što �elimo. Rekao sam mu da �elimo s betlehemskim jaslicama pjevati njema�kim �asnicima. On je malo razmišljao, povirio u štalicu, pogledao u torbu s nešto malo hrane što nam je ostalo i maknuo se u stranu. „Warum nicht?!“ (zašto ne), slegnuo ramenima i proustio nas da u�emo.

Kad smo otvorili vrata pred nama se pokazala prili�no velika dvorana. Okolo su bili stolovi uz koje sjedili vojnici, a uz neke je bila i po koja djevojka, orkestar je tiho svirao, a nekoliko parova je plesalo. Budu�i da nitko na nas nije obra�ao pa�nju, ja sam glasno svima po�elio sretan Bo�i� i Novu godinu i odmah smo zapjevali par strofa prigodne pjesme: „Betl''em evo nije daleko...“. Glazba je prestala i svi su s �u�enjem pogledali u našem pravcu, na što smo mi odmah po�eli na njema�kom jeziku pjevati Tiha no�, sveta no�... (Stille Nacht, heilige Nacht).

Nakon kra�eg je vremena jedan pukovnik na plesnom podiju pustio svoju partnericu, rukom pokazao prema orkestru, pa prema nama i glasno po�eo pjevati - preuzevši istovremeno ulogu kapelnika. Orkestar je zasvirao, oni koji su sjedili oko stolova ustali su i svi zapjevali. U tom je pjevanju bilo toliko osje�ajnosti, �e�nje, ali i tuge, da je to nemogu�e rije�ima iskazati. Dugo su pjevali, a da ne bismo kvarili ugo�aj, mi smo pjevali vrlo tiho.

Kad je pjevanje završeno, jedan visoki plavokosi bojnik se okrenuo u stranu i skrive�i maramicom obrisao suze. To me je ganulo, ali i zaprepastilo. Njema�ke sam vojnike smatrao oli�enjem krute �vrsto�e, pa me taj izljev osje�ajnosti na neki na�in zbunio. �aroliju je naglo prekinuo Ton�o. Otvorio je praznu torbu i krenuo prema stolovima glasno uzvikuju�i uobi�ajeno: „Ja sam Gašpar – Gaša, volim mesa i kola�a...“. Svi su se tgnuli kao iz sna, onaj pukovnik se nasmijao, uzeo tanjur s mesom sa stola i i istresao ga u Ton�inu torbu. Zatim je izvadio nov�anik i meni u kutiju, smiješe�i se, stavio nekoliko no�anica, pa me potapšao po ramenu zahvalju�i mi se. Mislim da nam je svatko od prisutnih barem nešto dao, a budu�i da je naša velika torba bila premala, višak su trpali u nekakvu vojni�ku torbicu, koju se negdje pronašli.

Veselo smo krenuli ku�i, a misle�i na sve ono što nam se dogodilo, na pamet mi je nekako došla uzri�ica: „Bog dao - Bog uzeo!“, pa sam je sjetivši onoga što su nam na Badnjak uzeli preokrenuo u: „Bog uzeo - Bog dao!“. Razdragan s ovim iznenadnim dobitkom, prestao sam dalje mozgati, pa sam glasno uzviknuo: „Mi smo bogatiii...“ i ubrzao korak prema ku�i.

Kad smo došli i istresli „robu“ na stol, prvo smo Ton�inom prijatelju dali njegov dio i on je otr�ao ku�i, a majka se po�ela krstiti: „U ime Isusovo sveto, dico, od kud vam ovo?“, a bilo je tu šunke, pe�enog odojka, kobasica, kola�a, pa �ak i �okolade, koju nismo vijdjeli od prije rata. Bilo je svega mnogo više nego što su nam oni vojnici uo�i Bo�i�a odnijeli. Majci se nisam usudio re�i pravi izvor, nego sam rekao da nas je jedan njema�ki oficir s ceste skrenuo u njema�ku komandu, jer su oni tamo slavili. Ona je malo zbunjeno kimala glavom, a onda je pronašla rješenje. „Dico, to nam je Bog dao zato što smo onim jadnim vojnicima oprostili što su nam uzeli baklavu i ostalo. Sutra u crkvi zapalite svi�u svetom Anti.“. Zatim je odvojila jedan dio i rekla mi da to sutra odnesem Marjanovoj majci – „nek' i njezina dica malo ovog okuse. Sevap (turc, - dobro djelo) je“ - rekla je i po�ela to pospremati. Onda se opet okrenula prema meni: „Filipe, ovo su ti Tri kralja poslali za ro�endan. Ja ti nemam što dati.“. Nisam se toga bio ni sjetio, ali sutradan, 06. 01. 1944., mi je bio ro�endan. Navršio sam 16 godina...

Od Kulhaneka smo stalno kupovali mlijeko, a od kada je Marjanov otac otišao s partizanima, obitelj im je teško �ivjela. Da bismo im barem malo pomogli, molili smo Kulhaneka da nam, kad god mo�e pošalje malo više mlijeka, pa sam to nosio Marjanovoj mami. To smo jutro dobili �ak dva litra milijeka više, pa sam to skupa s paketom hrane koji je majka ve� bila spakirala odnijeo Jankijevi�ima. Išao sam skupa s Ton�om i sve smo ih zatekli kod ku�e. Premda joj je uvijek bilo neugodno primati ovu pomo�, a ja nikad nisam pristao da mi plati za mlijeko koje sam povremeno donosio, kad je ugledala ono što je bilo u paketu, uzela je komad �okolade i iznena�eno je uzviknula: „Bo�e šta je ovo! Djeco kad ste zadniji puta vidjeli �okoladu?“.

Ispri�ao sam joj doga�aje minule no�i i kako smo došli do te �okolade. Dugo je zamišljeno šutjela pogleda usmjerenog prema prozoru, a onda kao da je glasno nastavila svoje razmišljane, tiho progovori: „..., a moj je jadni mu�, gospodin, pukovnik me�u onim primtivcima!“. Zatim se ozbiljno obratila meni, pitaju�i me kamo to nas Bog usmjerava. Rekao sam joj da je njezin mu� to morao u�initi, jer bi ga ina�e ubili kao i mnoge druge. Ovako mu je pru�ena prilika da pre�ivi.

Taj ju je moj odgovor primirio, a onda me je upitala što �emo ako sazna �upnik. Znaš, on je malo tvrd i ne�e to htjeti razumjeti. Ispri�ao sam joj kako je to protuma�ila moja majka, a ona se glasno nasmijala. Takav govor �e on razumjeti, a ako bude trebalo i ja �u razgovarati s njim. Još jednom je zahvalila, pozdravili smo se i po�urili u crkvu, jer smo ja i Ton�o trebali ministrirati na velikoj misi.

Poslije mise �upnik je mene i Ton�u pozvao u sakristiju. Pretrnuo sam, ali kad mi je pru�io ruku zašelivši mi sretan ro�endan, a zatim mi dao jednu krupniju nov�anicu, odahnuo sam, pomislivši da smo se sretno izvukli. No, on je malo je pošutio, a zatim nas obojicu upita kako smo prošli s obilaskom ku�a. �ujem da ste imali nekakvih problema - kao uzgred je upitao. Ja sam se priprimio za ovo, ali me je ipak nešto steglo u grudima. Rekao sam mu da su nas napala dva mladi�a, pa zašutio. Jedno vrijeme me gledao, a onda �e nekako posprdno: „Sve su vam oplja�kali, a ku�i ste donijeli više nego su vam oni uzeli. Kako to?“.

Zasko�io me je, a na to nisam bio spreman, pa sam se po�eo izvla�iti pri�aju�i kako smo putem svratili do njema�kih �asnika - na što me on ljutito prekinuo: „Išli ste tamo gdje pravi krš�ani ne idu. Tebi je Filipe šesnaet godina i ti znadeš što je javna ku�a, pa još tamo vodiš mladog brata i njegove prijatelje!“.

Zbunjivalo me je dok je zaobilazio, ali sam na direktan napad bio spreman. Vele�asni, nismo mi bili u nikavoj javnoj ku�i. Išli smo s jaslicama njema�kim �asnicima. I oni si krš�ani i njima je Bo�i�. Da ste samo vidjeli kako su svi pjevali Stille Nacht. Jedan je bojnik �ak i plakao. Mama ka�e da nas je sam Bog tamo poslao. Njema�ke smo �asnike podsjetili na Bo�i�, a Bog nas je nagradio da su nam oni dali više nego što su nam njema�ki vojnici uo�i Bo�i�a ukrali.

Na to se on po�eo smijati. Nemoj mi tu mudrijašiti i ne spominji svoju majku. Ona je svetica i ima pravo tako misliti i govoriti. Ti nemaš to pravo. Ti si mudrijaš, a mudrijaše ne voli ni jedna vlast. Pazi se! Pazit �u i ja na tebe, pa ako napraviš bilo kakv majmunluk – idu�e godine nema dozvole za nošenje jaslica.

Za portal: prof. Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr

 

*****

Vezani �lanak:

Bogojavljenska pri�a - Moj osamnaesti ro�endan 1946. godine

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.