Dan poslije blagdana Svih svetih je blagdan zvan Dušni dan (2. studenoga). To je dan štovanja mrtvih, njihova �ivota, njihove i naše prošlosti. Taj dan u domovima gore dušice, svije�e ili uljanice u spomen mrtvima. Znanima i neznanima. Netko ih pali u spomen nekome svojem dragom, netko svim mrtvima u spomen.

Osje�aji pobu�eni tih dana izviru iz sje�anja. Uspomene su vezane za neke davne ili ne tako davne doga�aje kojih su sudionici bili i oni kojih više nema.

Pogledajmo što o Dušnom danu piše duhovnik i teolog prof. dr. Tomislav Ivan�i�:

Dušni dan
Zvona Dušnog dana zovu �ovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvu�i s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi �ivjeli u vje�noj fazi �ivota. Za Dušni dan isprazne se gradovi �ivih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako do�ivimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da �ive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvije�e, ali prije svega da im iska�emo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te dare�ljivoš�u i milostinjom, kako bi pokojni osjetili da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sje�amo, jer to bismo mogli �initi kod ku�e, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki na�in zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograni�en prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne ju�er i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih �inimo, oni do�ivljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, osloba�aju mnogih svojih krivica ili zlo�esto�a u kojima su �ivjeli na zemlji, te se tako sve više pribli�avaju ulasku u nebo.

Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili me�usobno posva�ani, ili neprijatelji i u mr�nji, znaju do�i na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zlo�esto�e i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato ka�e poslovica: O pokojniku samo dobro.

Grobovi su mjesta gdje do�ivljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno do�ivimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik po�ne moliti, postaje vjernik i više ne mo�e biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje do�ivljavamo da se �ivot ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje �ivimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog �ivota. Jer, �ovjeku se �ivot ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle �ivimo u duhu i duši u nebu, o�ekuju�i promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek �ivjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji �ivot poslije smrti, dolaze�i na groblje do�ivljava kako to uvjerenje nije istinito.

Na groblju do�ivljavamo svestranost �ovjekova �ivota. �ovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je �ivio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje �ivi odre�eni broj godina, a onda ulazi u vje�nost, gdje ostaje zauvijek. Ra�a se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umiru�i na zemlji ostavlja tijelo, da u�e Bogu s duhom. Tako nas groblja podsje�aju da smo vje�ni, ali da smo i duhovni.

Groblje nas podsje�a koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki na�in tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i �ovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vje�nosti, zdru�eni prijateljski sa svim poštenim ljudima.

Grobovi su mjesta gdje do�ivljavamo kratkotrajnost zemaljskog �ivota i neuništivost duhovnog �ivota. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šap�u da ne promašimo nebo, vje�nost, �ivot. Pokojnici �eznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne o�ajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo ne�ovje�ni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u �ivot. Kite�i grobove i mole�i za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškuju�i poruku grobova i svojih pokojnika do�ivljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji na�in dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim u�icima, nego da �ivimo za svoje �e�nje, za neprolazno, za �ovjekoljubivo.

Na Dan mrtvih nekako je i nebo bli�e, propla�u ljudi i propla�e kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sje�aju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podlo�no razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora izme�u neba i zemlje, izme�u nas i naših dragih pokojnika, izme�u onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji u�ivamo njihove blagodati, ono što su oni sa�uvali iz ljubavi za nas. Neka im je vje�ni pokoj i vje�na slava u Bogu.

Dr. Tomislav Ivan�i�

Izvor: karaka.bloger.hr