KAKO SE ARTIKULIRA(LO) HRVATSTVO
Zabilje�ke o Hrvatima u �vicarskoj
(Ulomci iz neobjavljenog ogleda)
1. dio

Hrvatsko se iseljeništvo za vrijeme jugoslavenske dr�ave dijelilo na politi�ku i gospodarsku emigraciju. Dvadesetak godina nakon II. svjetskog rata veliki su postotak hrvatskog iseljeništva diljem Europe �inili politi�ki emigranti, izbjeglice, �iji su �ivoti zbog neslaganja s jugoslavenskim re�imom glede slobode, ljudskih i narodnih prava bili ugro�eni. U iseljeništvo se pak ubrajaju i gospodarski emigranti koji su izme�u 1965. i 1990. godine predstavljali apsolutnu ve�inu u zapadnoeuropskom hrvatskom iseljeništvu. I oni su kupovali sigurnost od jugore�ima šutnjom i trpljenjem, poneki dodvorništvom, a jedan mali broj pak i suradnjom. I oni su u sociološkom smislu barem djelomice bili izbjeglice, jer su napustili domovinu pod prisilom gospodarskih neprilika.

Izborivši suverenu i demokratsku hrvatsku dr�avu (glede sveop�eg posjedovanja hrvatskog dr�avljanstva, naglasak je na Republici Hrvatskoj, a ne na Bosni i Hercegovini), Hrvati su odjednom prestali biti politi�kim i inim izbjeglicama. Me�utim, osim izbjeglištva pod prisilom, postoji i unutarnje samonametnuto izbjeglištvo. Veliki Rimljanin, Marko Aurelije, je davno spoznao da je izbjeglica onaj koji se suste�e prihvatiti misao o svojoj dr�avi, slijepac koji zatvara duhovno oko, prosjak koji treba druge, jer u sebi samom nema onoga što je potrebno za �ivot. Ova vrsta izbjeglištva, naime nedostatak svijesti o narodu iz kojega se potje�e, mogu�a je i u domovini i izvan domovine, posvuda gdje se hrvatuje bez hrvatstva, posvuda gdje se bit hrvatstva ne nalazi u doti�nom hrvatstvu, posvuda gdje deklarativno hrvatstvo nema pokri�a u stvarnom nacionalnom identitetu. 1)

Politi�ka emigracija

Dok je postojala, politi�ka je emigracija mogla sve što �ini tuma�iti borbom za Hrvatsku. Naime, desetlje�ima smo �ivjeli u uvjerenju da je iskazivanje hrvatstva grbom, zastavom ili ponavljanjem i naglašavanjem hrvatskoga (jezika, kulture, športa...), pjevanjem pjesama poput „Ustani bane“ dovoljno. Taj prkosni stav je pru�ao osobno zadovoljstvo, nije, me�utim, zbog zatvorenog, kruga imao ve�eg u�inka na hrvatsku promi�bu. Posljednji rektor Zagreba�kog sveu�ilišta pred dolazak komunista na vlast u Hrvatskoj, prof. Stjepan Horvat, primje�uje u jednom pismu pisanom iz argentinskog egzila 1950. godine: „Ova emigracija nema osje�aja domoljublja, iako o njemu neprestano govori. Za nju je pojam domoljublja udru�en u neodvojivu cjelinu s osobnim prohtjevima. Zato se patriotizam o�ituje samo javnim manifestacijama. One su zapravo postale bitni, a ve�inom i jedini dio patriotskih djela“ (Karlo Mirth: �ivot u emigraciji, Zagreb, 2003., str. 151).

Premda pora�e nije bilo pogodno za promicanje neovisne, demokratske i slobodne Hrvatske, pojedini Hrvati nisu posustali u svojim naporima. Ve� za vrijeme II. svjetskog rata objavio je Petar Digovi�, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, po naputku vrhovništva NDH u Lausannei knjigu La Dalmatie u kojoj brani pravo Hrvatske na cjelovitu Dalmaciju. Godine 1946. objavljena je u Bernu anonimno knjiga La condamnation du Dr. Alojzije Stepinac, (Osuda dr. Alojzija Stepinca). Prema zabilješci u knji�ni�nom katalogu vidi se da je knjiga dar tadašnjeg jugoslavenskog predstavništva u Bernu tj. njegova odjela za tisak. Ina�e knjiga spada me�u one najru�nije protuhrvatske pamflete bivše „nam zajedni�ke“ dr�ave. Zatim su hrvatski intelektualci, koji su se kao izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata našli u Švicarskoj, opskrbili politi�ki kontroverznog i po prvoj inicijativi protiv prenapu�enosti Švicarske strancima po�etkom sedamdesetih godina prošlog stolje�a poznatog Jamesa Schwarzenbacha potrebnim informacijma o stanju u Hrvatskoj, a on je na temelju tih obavijesti 1946. priredio knji�icu Jugoslawien u kojoj se opisuje tragi�na situacija Hrvata u me�ura�u i pod novim komunisti�kim vlastodršcima. Msgr. Augustin Jureti�, kojega su njegovi predpostavljeni u vrijeme rata poslali u Švicarsku da produbi suradnju sa Crvenim kri�om, je 1948. godine objavio pod pseudonimom Bruno Mlinari� knjigu Tito, der rote Rebell (Tito, crveni buntovnik) u kojoj opisuje progon politi�kih neistomišljenika, Katoli�ke crkve, seljaka, itd. Prvi dio knjige, u kojem obra�uje politi�ke odnose u kraljevskoj Jugoslaviji, mogao je biti bolji i trebao je biti druk�iji, s ja�im naglaskom na hrvatskoj opciji u me�ura�u. Nemamo podataka o vezama bivšeg hrvatskog podbana prof. Vinka Kriškovi�a (Senj, 1861.) sa švicarskim sredstvima javnog priop�avanja. On se, prema vlastitom svjedo�enju, nelagodno osje�ao u Švicarskoj, koju je godinama rado posje�ivao kao turist i od 1944. se u njoj nastanio, jer su stranci „neprestano pod strogim nadzorom policije, imadu sve du�nosti, ali nikako pravo gra�ana“. Na njegovom pokopu u Zürichu 1952. godine, zapisuje Jure Petri�evi�, bilo je nazo�no troje Hrvata. „Ti Hrvati su bili ja, te bivši tajnik Hrv. konzulata u Zürichu sa svojom �enom (g. Petri). Dr. Jureti�, dr. Mikši� i neki drugi kojima je bilo mogu�e, nisu se potrudili (do�i) na sprovod. Ja sam u ime Hrvata u Švicarskoj naru�io i polo�io vijenac s trobojkom: 'Einem grossen kroatischen Patrioten – Kroaten in der Schweiz'. Tako smo barem prema vani kako-tako o�uvali obraz.“ 2)

Vinko Kriškovi� je, pred samu smrt, 22. listopada 1952. napisao oporuku kojom utvr�uje da njegovu ostavinu valja ulo�iti u utemeljenje Zaklade profesor Kriškovi�, sa svrhom da „poma�e izbjeglicama iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne u Švicarskoj“. Godine 1953. utemeljena je zaklada s kapitalom od 38'802.65 franaka. Prema pravilima Zaklade, izbjeglicama se mogla pru�ati pomo� samo od naraslih kamata, a u osnovni kapital se nije diralo. U prolje�e 1992. godine zaklada je raspuštena, a kapital podijeljen „izbjeglicama iz bivše Jugoslavije“, kako stoji u pismu nadle�nog dr�avnog tijela (22.12.1992.).

Me�u poznatim hrvatskim umjetnicima koji su kratko vrijeme �ivjeli u Švicarskoj, �enevi i Lausannei, bili su karikaturist Branimir Petrovi�, slikar Jozo Kljakovi�, kipar Ivan Meštrovi� i slikar Kristijan Krekovi�. Najmanje se zna o Krekovi�evom boravku u �enevi nakon II. svjetskog rata.

Godine 1960. �e Hrvati u Švicarskoj osnovati Hrvatsko društvo �iji su pokreta�i bili politi�ki emigranti kao fra Lucijan Kordi�, Jure Petri�evi�, Tihomil Ra�a, grof Janko Draškovi�, V. Vince, D. Petri, D. Lueti�, Ivan Brozovi� i drugi. Društvo je njegovalo hrvatsku kulturu i zajedništvo (v. Pravila), a jedan dio predavanja odr�anih u društvu ukori�en je u knjizi Hrvatski portreti (München, 1973.). Najve�i protujugoslavenski skup kojega je organiziralo Hrvatsko društvo bio je simpozij o slobodi s kojega su predavanja objavljena u knjizi Hrvatski razgovori o slobodi (Barcelona, 1972.). Kako se hrvatsko iseljeništvo u Švicarskoj pove�avalo i s hrvatskim prolje�em po�elo samostalno organizirati, emigranti su prepustili okupljanje Hrvata Hrvatskoj kulturnoj zajednici, a njihovo je Hrvatsko društvo prestalo s aktivnim radom (zamrznuto) 1973. godine. Me�utim, to se Društvo povodom izlaska knjige Die Kroaten in der Schweiz (Zürich, 1982.), Zvonke �i�i�a, oglasilo jednom izjavom u kojoj osu�uje „podzemni jugoslavenski teroristi�ki aparat“ koji je vršio pritisak na autora knjige da krivo prika�e neke povijesne doga�aje i koji godinama „nadzire športske, kulturne i druge organizacije hrvatskih posloprimaca s jugoslavenskom putnicom“. Po svoj prilici je to bilo zadnje oglašavanje u ime Hrvatskog društva �iji je cilj bio doprinos borbi za samostalnu Hrvatsku.

Dok je fra Lucijan Kordi� umro u domovini, Jure Petri�evi� i Tihomil Ra�a su umrli u Švicarskoj. Ra�ina obitelj je ispunila pokojnikovu �elju i pokopala ga u rodnom Sinju. Jure Petri�evi� još uvijek le�i na groblju u Bruggu, a grob �e se nakon 25 godina, prema ovdašnjim propisima, osloboditi za drugoga pokojnika. Njegova velika nov�ana donacija Matici hrvatskoj, kojom je izra�ena dvorana u dvorištu Mati�ine zgrade, nije, o�ito, ni u kojem obliku zavrijedila zahvalnost. Fra Lucijanu smo organizirali komemoraciju u Wettingenu (sv. Ante), Juri Petri�evi�u i Tihomilu Ra�i u Badenu (Villa Boveri). Na drugim mjestima ih se Hrvati nisu ni sjetili. Valja spomenuti, kao zanimljivost, koja dopušta dublji pogled u hrvatsku dušu, da je jedna skupina vrlih Hrvata, nakon što su se od njega oprostile i dr�ava i Katoli�ka crkva na slu�benoj komemoraciji u prostorijama Bazelskog sveu�ilišta, organizirala dodatnu komemoraciju za pok. dr. �arka Dolinara, jer je u goste došla HTV! Dragutina Opari�a, koji je od 1958. �ivio u Švicarskoj kao politi�ki emigrant i Hrvatsku promicao filatelijom, nitko se pak nije ni sjetio nakon njegove smrti 2003. godine.

Politi�ki emigranti nisu ni u Švicarskoj bili sasvim sigurni za svoje �ivote. Msgr. Augustin Jureti� je 1954. na�en mrtav u rijeci Saane kod Fribourga. Ing. Damira Lueti�a je 1962. snašla smrt u bazenu, kad je neki nepoznat �ovjek sko�io na njega i netragom nestao. Stanko Ni�i� je 1981. ubijen na radnom mjestu u hotelu. Ni jedna od ovih smrti nije do kraja razjašnjena, premda je bilo pokušaja.

Hrvatska kulturna zajednica (HKZ)

Ništa ne mo�e tako pomo�i rastu i napretku jedne zajednice kao istina koju potkrjepljuju �injenice. Svakako ne ona istina koju kroje ja�i. Naime, za mnoge je neobjašnjiva �injenica, da se godinama hrvatskoj javnosti name�u pojedinci tek kad je Hrvatska postala suverenom zemljom s demokratski izabranom vlaš�u, s vojskom, s policijom. Onda kad je Hrvatskoj uistinu trebala potpora, šutjeli su desetlje�ima. Glas Koncila (br. 27, 4.7.2004.) je naš hrvatski trenutak, koji još uvijek traje, ovako opisao: „U hrvatskoj javnosti opetovana je povika na novope�ene tajkune, ali nema medijske ni ine kriti�nosti prema drugim pojedincima i skupinama koji imaju mo� i obilno je koriste na temelju svojih jugoslavenskih i ideološko-komunisti�kih podezemno-obavještajnih korijena. Nerijetke od tih osoba i skupina slu�e se iznimno biranom hrvatskom rodoljubnom retorikom, pa im mnogi dobrodušni i naivni ljudi nasjedaju, a zapravo rade protiv interesa Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatska se mora osloboditi djelovanja tih snaga, jer to je osnovni preduvjet za razvitak i boljitak na bilo kojem podru�ju društvenoga �ivota." Dakako, da i mi u Švicarskoj nismo pošte�eni od takvih pojedinaca koji nastoje izjedna�iti ono što sami nisu u�inili s onim što su drugi u�inili. Na to valja otvoreno upozoriti hrvatsku javnost, stavljaju�i joj na prosudbu podatke koji najbolje govore o ljudima i njihovoj nacionalnoj svijesti u ono vrijeme. Postoji ona poznata evan�eoska izreka: „Po djelima njihovim �ete ih prepoznati"!

Najve�i je broj Hrvata ovdje u inozemstvu �ivio svoj �ivot kako je mogao i umio. Poslu su prilazili ozbiljno i okupljali se oko hrvatskih katoli�kih misija, jer i Hrvat ima pravo na svom jeziku ispovijedati svoju vjeru. Ponetko je u tajnosti �itao emigrantski tisak. Mali broj razboritih Hrvata, ve�inom srednje naobrazbe, ali svjestan va�nosti kulture, ponajprije u smislu nacionalnog identiteta, utemeljuje 1971. godine Društvo prijatelja Matice hrvatske, što je u ono vrijeme bilo uobi�ajeno. Padom hrvatskog prolje�a i zatvaranjem Matice hrvatske, utemeljitelji su bili prisiljeni to ime promijeniti 1973. godine u Hrvatska kulturna zajednica (HKZ). „Po osniva�koj zamisli i nakani, a oko toga je bilo dugotrajne borbe i nadmudrivanja s konzularnim predstavnicima u Zürichu, sva tri �lana naziva: hrvatska – kulturna – zajednica bila su ravnopravna i od njih nismo odstupali. Kultura se ipak morala naglasiti da se 'ne mešamo u politiku'“ (Pismo jednog suosnivatelja autoru 18.9.2010.). Sa 65 �lanova (v. Popis) udruga je po�ela djelovati. HKZ je bila udruga Hrvata koji su bili jugoslavenski dr�avljani „na privremenom radu“ u Švicarskoj. Bilo je to vrijeme hrvatske šutnje, šuvarovskih reformi i zape�a�ene Matice hrvatske. Nakon sloma hrvatskoga prolje�a, Hrvatima nije bilo jednostavno afirmirati Hrvatsku ni kod ku�e niti u inozemstvu. Zavladala je op�a nesigurnost i uvukao se strah zbog mogu�e represije sa strane komunisti�koga re�ima. Iseljeniku je „pasoš” zna�io puno više od obi�nog putnog dokumenta. Mnogi hrvatski djelatnici su se prilikom odlaska u posjet domovini prijavljivali švicarskoj policiji da bi barem donekle zaštitjeli svoje obitelji. HKZ je bila, kao i svaka udruga, djelo svojih �lanova koji su, u ovom slu�aju, zbog potrebe za me�usobnim povjerenjem i uzajamnom potporom uglavnom bili bliski suradnici Hrvatskih katoli�kih misija. HKZ ni u kom slu�aju nije bila protujugoslavenska udruga, ina�e bi njezino �lanstvo �inili i bivši politi�ki emigranti, a koliko je bila hrvatska pokazuje njezino djelovanje. Ipak, osim �estitiki za Titov ro�endan i kugla�ke ve�eri za Dan Republike, izbjegavalo se slu�beno slavljenje vulgarnog jugoslavenstva. Ako se uop�e i govorilo o potrebi hrvatske dr�ave, to se doga�alo u strogo privatnim prijateljskim krugovima.

Nošeni nadahnu�em domovine, djelatnici HKZ-a nisu zapuštali ni prosvjetno-promi�beni rad. Od 1973. godine tiska se list pod nazivom Društvene obavijesti, koji se devedesetih godina tiskao u oko 1450 primjeraka redovito �etiri puta godišnje. Znalci su list po�etkom devedesetih ocjenjivali kriti�nim prema promašajima tadašnje politike, otvorenim razli�itim hrvatskim stajalištima i privr�enim hrvatskim tradicionalnim vrjednotama. List je zagovarao hrvatsku dr�avu bez idolopoklonstva i kulta li�nosti. Pored toga, HKZ je tiskala i nekoliko brošura na njema�kom i hrvatskom: o Stjepanu Radi�u (o njemu su tiskane dvije brošure, prva iz godine 1978. samo na hrvatskom), o banu Jela�i�u, o nobelovcu Lavoslavu Ru�i�ki, Tre�i svjetski rat? dr. Jure Petri�evi�a, Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz Tihomira Nui�a (samo na njema�kom), te dvojezi�nu knjigu Smrt Smail-age �engi�a Ivana Ma�urani�a. Za 20-tu obljetnicu HKZ-a, tiskana je prigodna knji�ica Hrvatska kulturna zajednica. 20-ta obljetnica 1971-1991., Zürich, 1992. koju je priredio Tihomir Nui�.

Dr. Tihomir Bratolji� je, kao predsjednik HKZ-a, unato� mogu�im posljedicama, pokušao 1975. uvjeriti upravu jednoga osiguranja, da bi bilo po�eljno da se na zgradi, �iji je vlasnik bilo doti�no osiguranje, u Zürichu, na Börsenstrasse 14, postavi spomen-plo�a hrvatskom velikanu Eugenu Kvaterniku, koji je jedno vrijeme tu boravio. Pri tom je u�ivao i potporu prof. dr. Wernera G. Zimmermanna, koji u svom obra�anju direktoru osiguranja piše da je Kvaternikov boravak u Zürichu bio „doduše kratak ali jako va�an i zna�ajan za daljnji razvoj doga�aja" u Hrvatskoj. Nešto ranije je nekoliko �lanova te iste udruge zapo�elo i nastavilo borbu da ju se „ustroji kao sekciju jugokluba"! Jedan od tih je nakon 1997. godine nagra�en po�asnim �lanstvom!

HKZ je okupljala Hrvate na priredbama s hrvatskim umjetnicima, dakako lojalnim bivšoj dr�avi, i time im omogu�ila neposje�ivanje priredaba sveprisutnih jugoklubova. Iz današnje perspektive gledano, kad Hrvati u Švicarskoj imaju na desetine zavi�ajnih udruga, a ni jednu jedinu op�ehrvatsku, što u potpunosti odgovara jugoslavenskom projektu o hrvatskom narodu, samo postojanje HKZ-a bilo je ipak nešto va�no. Samim time što je nosila hrvatsko ime i za svoje priredbe anga�irala gotovo isklju�ivo Hrvate iz Hrvatske, moglo se naslu�ivati da je bila nesklona jugoslavenstvu. Bilo bi, me�utim, pogrješno iz toga izvu�i zaklju�ak da su svi aktivni i pasivni �lanovi bili dr�avotvorni Hrvati, borci za samostalnu Hrvatsku. Na jednoj su joj strani anga�irani, ali oprezni i prestrašeni, Hrvati davali hrvatski ton, dok su na drugoj strani isto tako anga�irani jugoslavenski orijentirani Hrvati pratili njezinu pravovjernost prema re�imu u domovini. (O tome postoji jedna sudska presuda u Zürichu jednom �lanu uprave iz 1984. godine koji je jugodiplomatima odao podatak da je uprava HKZ-a odlu�ila krišom dati nov�anu potporu jednom hrvatskom, u Zürichu operiranom disidentu, koji je, tek pod pritiskom svjetske javnosti, mogao nakratko napustiti uznicu i dr�avu da bi se podvrgao nu�nom zahvatu u inozemstvu).

U Kunsthausu u Zürichu je izme�u 10. travnja i 17. svibnja 1987. godine organizirana velika izlo�ba djela Ivana Meštrovi�a. Kako se tadašnja dr�ava zvala, tako se i umjetnika nazvalo jugoslavenskim. Da bi tu neto�nost ispravila, bez obzira na Meštrovi�eva politi�ka uvjerenja, HKZ je zamolila prof. Duška Ke�kemeta za jedan kratki tekst o hrvatskom umjetniku Meštrovi�u. Tekst je preveden na njema�ki i otiskan u više stotina primjeraka. Pored jugoslavenskog, posjetitelji su se mogli na samom ulazu poslu�iti i hrvatskim tekstom. Ovdje je hrvatski prkos nadvladao strah uz obilatu potporu prof. Ke�kemeta.

U isto vrijeme su revni �lanovi ondašnjega HKZ-a Zvonko �i�i�, Marijan Jakopovi�, Drago Miši� i drugi vodili borbu s gradskim vlastima Züricha da im dopusti na spomen-plo�i nobelovcu Lavoslavu Ru�i�ki staviti da je ro�en u Vukovaru „in Kroatien". Nevjerojatno je ali istinito da jedna obi�na zemljopisna �injenica – da se Vukovar nalazi u Hrvatskoj - mo�e postati spornom zbog uva�avanja hrvatskom narodu nesklone politike u dr�avi iz koje dolaze. Uspjeli su i plo�a je sve�ano stavljena na zgradu ETH 31. listopada 1987., upravo o stotoj obljetnici ro�enja nobelovca. Desetak godina kasnije, to�no 7. sije�nja 1998., postavljena je na istoj zgradi spomen-plo�a drugom nobelovcu hrvatskoga podrijetla Vladimiru Prelogu. Postavila ju je „Švicarsko-hrvatska udruga Vladimir Prelog", što su blagonaklono popratila i hrvatska i švicarska sredstva javnog priop�avanja. Ova je udruga uspjela prenijeti urnu nobelovca Preloga u Hrvatsku, tako da je jedan hrvatski nobelovac sve�ano pokopan u arkadama Mirogoja 27. rujna 2001. godine.

Koliki je strah dominirao ljudima koji su vodili HKZ, ali ne samo njima ve� i športskim klubovima unato� hvale vrijednim imenima koje su nosili, pokazat �e nam dva primjera. Ve� spomenutu knjigu Zvonke �i�i�a o Hrvatima u Švicarskoj poduprlo je doduše 48 �lanova HKZ, ali privatno. Uprava HKZ-a se nije usudila ni raspa�avati knjigu, što je razvidno iz jednog autorovog pisma upravi. Unato� tome što su u knjizi izbjegnuta sva jugore�imu nepo�udna imena i što se u njoj ne samo ne kritizira tadašnji komunisti�ki totalitarni re�im nego ga se pa�e proglašava oslobodila�kim (bez tih ustupaka bi autor bio ugro�en), uprava HKZ-a je strahovala za „našu djecu i ku�e u Hrvatskoj“. O�ito je bio prevelik zalogaj za njih što se naglašava posebnost Hrvata. Strah im nije ubla�avala ni �injenica što je ta hrvatska posebnost u knjizi ostala u zadanim jugoslavenskim okvirima. „Tra�io sam potporu od HKZ-e (...) da zajedni�ki podijelimo teret odgovornosti. No par naših (...) ljudi su se ponijeli kao Jude“.

Godine 1989. sam to iskusio osobno. U prolje�e je pozvan ondašnji hrvatski disident dr. Franjo Tu�man da odr�i predavanje o stanju u Hrvatskoj. U Švicarskoj se, naime, ve� bilo pro�ulo da se u domovini po�elo s osnivanjem politi�kih stranaka (HSLS, HDZ). Budu�i da smo Tu�mana dr�ali sposobnim da svojim istupom pred novinarima mo�e „pogurati hrvatsku stvar“, zaklju�ili smo mu organizirati tiskovnu konferenciju. Razaslali smo pismo na više desetina novina i novinara. U pismu koje sam za tu priliku pripremio na njema�kom stajalo je da je Tu�man disident i da je osnovao novu politi�ku stranku. Na sastanku nas je bilo tridesetak. Nitko, ama baš nitko se nije slo�io sa mnom da se u pismu spomene rije� disident, premda je to bila istina, i da je u Hrvatskoj ve� osnovana politi�ka stranka, premda je i to bila istina! Razaslao sam nevoljko pismo prema dogovoru, jer sam bio uvjeren da je bolja i takva HKZ od nikakve. Naravno da novinare nije zanimao Tu�man kao povjesnik i na zakazanoj tiskovnoj konferenciji se ni jedan jedini nije pojavio. Kao usputnu zanimljivost i znakovitu pojedinost, vezanu za ovaj neugodni doga�aj, valja spomenuti da je vodstvo HKZ-a od mene tra�ilo detalje u svezi s organizacijom tiskovne konferencije. Umjesto odgovora vodstvu, jednom od njih sam došapnuo u povjerenju da �e prevoditelji biti politi�ki emigranti, dr. Jure Petri�evi� za njema�ki, a dr. Tihomil Ra�a za francuski. Tek tada je nastala prava gu�va u krugovima HKZ-a i pokazala da su i „nacionalno svjesnijim Hrvatima“ bili nepo�udni Hrvati koji su otvoreno zagovarali neovisnu i demokratsku hrvatsku dr�avu. Pišemo konac travnja 1989. godine.

Uspostavom hrvatske dr�ave, poraslo je �lanstvo HKZ-a na više stotina �lanova. Ubrzo se, me�utim, ispostavilo, da jedan dio tih pridošlica, koji su ranije bili aktivni u jugoslavenskim organizacijama, nema najbolje namjere. Njih nije zanimala ni Hrvatska niti njezina kulturna baština, nego, prema ve� nau�enom obrascu u hrvatstvu stranim krugovima, politi�ko dodvoravanje. Godine 1997. obra�un udruge, valjda zbog nov�anih manipulacija, nikad nije slu�beno ovjeren, unato� obe�anju uprave na Saboru da �e biti za dva mjeseca podastrt slu�benim ovjeroviteljima. Kasnija uprava je pokušala prodati adrese �lanova jednom osiguranju, što je pridonijelo još ve�im podjelama i, kona�no, sudskim procesima. Nije stoga �udno što je jedan bra�ni par, koji je �ivio u Švicarskoj od 1969. godine i bio jako anga�iran u misijskom radu, pri definitivnom povratku u domovnu izjavio da je uvelike doprinosio programima HKZ-a „s naglaskom do 1998. godine“ (MOVIS, br. 4/157, prosinac 2009., str. 23).

Po�etkom 1995. godine jedan je �asnik švicarske vojske u Bruggu odr�ao predavanje pod naslovom „Gra�anski rat u Jugoslaviji“. Kako ni predavanje nije bilo bolje od krivog naslova, dvojica su �lanova HKZ-a reagirala poduljim dopisom pod naslovom „Prosrpska propaganda“ (Badener Tagblatt, 10.2.1995.) i uz svoje inicijale spomenula da su �lanovi HKZ-a. Ve� je 28. 2. 1995. objavljena ograda jednoga �lana uprave HKZ-a koji je za „nepoliti�ki mir i mir bez predrasuda“ – a u to je vrijeme dobra �etvrtina Hrvatske bila još pod srpskom okupacijom. Usput, par godina ranije, u po�etku srpske agresije na Hrvatsku, zamolili su me iz HDZ-a da razašaljem pod svojim natpisom proglas Zagreba�kog sveu�ilišta povodom srpske agresije na Hrvatsku na švicarska sveu�ilišta. Pošto nisam bio �lanom stranke, o�ito je i o tom potezu odlu�ivao strah onih koji su u stranci bili zadu�eni da obave taj posao. 3)

Po�etkom devedesetih godina prošloga stolje�a, u vrijeme uspostave hrvatske dr�ave, nastojali smo u „Društvenim obavijestima“ artikulirati star�evi�ansko pravo na vlastitu, jaku i demokratsku hrvatsku dr�avu koja se ne smije odre�i ni jednog eti�kog na�ela, „jer njezino bezakonje ne bi poga�alo neprijatelje i strance, nego baš upravo Hrvate, dakle, one zbog kojih se u krvi i osamostaljuje“ (DO br. 77, str. 18). Jako smo bili naivni kad smo pomislili da naš okoliš zanima ono što je nama sveto. Jedan mali dio iseljenika, ve�inom odgojen u duhu agresivnoga „bratstva i jedinstva“, priklonio se HDZ-u i po�eo, uz nepromišljenu potporu tadašnjih hrvatskih diplomata, slijepo provoditi naslije�eno jednoumlje u inozemstvu, koje je tra�ilo potporu za se, a ne za hrvatsku dr�avu, što je izazvalo jake podjele me�u iseljenicima i dovelo do me�usobnih animoziteta. 4)
Time je iseljeni�kom samoorganiziranju zadan strahovit udarac, a podloga za hrvatsko zajedništvo prakti�ki dokinuta. 5)
HKZ je izgubila svrhu zbog koje je osnovana, naime okupljanje Hrvata i promicanje Hrvatske, i u tom smislu prestala postojati. Danas slu�i nekima za uljepšavanje osobnih problemati�nih biografija i proizvodnju neprijatelja! Nekadašnji simbol se tako pretvorio u protusimbol. Ukidanjem onoga što su imali i nametanjem onog što nisu htjeli – i još uvijek ne�e, nastavlja se hrvatska iseljeni�ka agonija.

Hrvatski humanitarni forum

Hrvatski humanitarni forum (HHF) je po svome nepoliti�kom, ali jakom humanitarnom i promi�benom djelovanju izrastao u osobitu udrugu Hrvata u Švicarskoj. Utemeljile su ga 19. rujna 1991. godine hrvatske obitelji, ali je tijekom godina, njegovanjem kontakata sa Švicarcima i švicarskim svjetovnim i vjerskim ustanovama postao zapravo hrvatsko-švicarskom udrugom. O njegovom radu izvještavaju švicarski dr�avni radio, lokalna televizijska postaja, a u tisku je objavljeno preko 200 ve�ih i manjih �lanaka, reporta�a i priloga koji bi se mogli zajedni�ki nasloviti: Lijepo je mo�i pomo�i!

HHF-ovi djelatnici i djelatnice nisu samo �ekali u iznajmljenim prostorijama �eljenu pomo�, nego su sami izlazili na ulice i trgove, organizirali ve�ernje susrete sa švicarskim sugra�anima i na taj na�in širili istinu o agresiji na Hrvatsku. U preko 40 �upa su zajedno sa švicarskim sve�enicima molili na nedjeljnim misama za ratom napa�eni i prognani hrvatski puk i prikupljali za nj nu�nu pomo�: novac, hranu, lijekove, higijenske potrebštine, posteljinu, rublje i toplu odje�u.

Osim Hrvata i njihovih udruga, HHF-u su pru�ale sna�nu potporu švicarske ustanove, organizacije i tvrtke poput Katastrophenhilfe (Pomo� u katastrofama) ministarstva vanjskih poslova, Caritas, Medi Help Direct, Mediswiss, Švicarski savez pedijatara, Glückskette (Lanac sre�e), Basel hilft (Basel poma�e), Unsere Spende (Naši milodari) i dr. Osobito priznanje HHF-ovu predanom i poštenom radu s urednim knjigovodstvom sti�e od ZEWO (Središnja organizacija za socijalno blagostanje) koja mu za op�ekorisnu djelatnost dopušta korištenje svog znaka. S time su porezne uprave diljem Švicarske priznavale nov�anu potporu HHF-u kao dar u dobrotvorne svrhe s mogu�noš�u odbijanja od porezne obveze.

HHF je uputio u Hrvatsku i djelomi�no u BiH to�no 336 pošiljaka humanitarne pomo�i, prete�no velikih teglja�a. Ti su transporti uvijek upu�ivani na dogovoreno mjesto s opremom koja je tra�ena: bolnice su dobivale medicinsku opremu, crkve sakralnu, a dobrotvorne organizacije hranu, robu i gra�evinski materijal. Ve�im nov�anim iznosima pru�ena je potpora obnovi crkava u Vukovaru, Lasinji, Velikoj i Banja Luci, te domova za nezbrinutu djecu i djecu s posebnim potrebama u Zagrebu, Skradu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Splitu i Biha�u. Novcem su tako�er kupljeni skupi bolni�ki ure�aji za Op�u bolnicu u Vukovaru i Klini�ku bolnicu u Splitu, te mali autobusi za dom djece s posebnim potrebama u Splitu i Osijeku. Velike koli�ine lijekova i dva teglja�a sanitetskog materijala upu�ena su Kriznom štabu ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, a ve�e koli�ine bolni�kih elektri�nih kreveta bolnicama u Osijeku i Mostaru. Osim ovih pošiljki, skupljani su i posebni darovi za Bo�i� i Uskrs (46 tisu�a paketa za djecu), preko 200 šiva�ih strojeva za prognanice, preko 400 bicikala za prognanike, te prigodni darovi invalidima Domovinskog rata u Vara�dinskim Toplicama.

Osobito su vrijedna spomena kumstva koja još uvijek traju. Uglavnom švicarske obitelji i pojedini crkveni redovi, te nekoliko hrvatskih obitelji su preuzeli na se kumstva. Ovisno o broju darovatelja, u Hrvatsku se godišnje slalo i do 70 tisu�a švicarskih franaka na ra�un kumstava.

Djelovanje HHF-a bilo bi nepotpuno ako ga se svede samo na materijalnu pomo� domovini. Domovinu se promicalo, kako je iz re�enog vidljivo, preko osobnih i organiziranih susreta sa Švicarcima, u crkvama i dvoranama, dopisima i zahvalnicama. Švicarcima se nastojalo i pru�iti ponešto hrvatske kulture. Tako je u Badenu bio organiziran Tjedan hrvatskog filma. U badenskom kazalištu Kurtheater su nastupili s Dje�jim zborom züriške Opere Marina Jaji�, Branka Grakali�, Krunoslav Cigoj, Baldo Podi� i duha�ki kvintet Aargauer Bläserquintett. Nezaboravan je i koncert u züriškoj glavnoj crkvi Grossmünster kao i nekoliko nastupa u razli�itim crkvama Zbora splitskih lije�nika. Predsjednik HHF-a Zvonimir Mitar organizira ve� više godina koncerte klasi�ne glazbe u krasnoj baroknoj dvorani Villa Boveri u Badenu kao promociju mladih i još nedovoljno afirmiranih hrvatskih glazbenika.

_________________________

Za portal: Tihomir Nui�

P.s.

Zamolba za suradnju na knjizi o Hrvatima u Švicarskoj.
Da bi zamišljena knjiga bila što potpunija i sa što manje propusta, mole se �itatelji portala da podatke o doga�ajima, ljudima i udrugama, koje u kontekstu artikuliranja hrvatstva u Švicarskoj smatraju va�nim spomena, a autor ih u svom tekstu propustio navesti, proslijede na adresu kultura@arhiva.croatia.ch.
Za sve poslane primjedbe i podatke autor unaprijed srda�no zahvaljuje.

Sutra na portalu:

KAKO SE ARTIKULIRA(LO) HRVATSTVO
Zabilješke o Hrvatima u Švicarskoj
(Ulomci iz neobjavljenog ogleda)
2. dio

Peticije
Odjeci na propast komunizma i jugoslavenstva
Sekundarno ili jeftino hrvatstvo
Nedostatak elita
Umjesto zaklju�ka