Libra - interview

Slijepa krava

„Slijepa krava“ („Blinde Kuh“) ime je jednog restorana u Zürichu u kojem je glavni specijalitet, a kuhinja im je sjajna, mrak. U ovom svijetu slijepe osobe vode i poslu�uju one koji vide. Osoba koja vidi uranja tako u svijet bez svjetla u kojemu �ivi slijepa osoba, i do�ivljava iznena�enje: Pogled je uperen u sebe, komunikacija je intenzivnija jer je neophodna za pre�ivljavanje, a ego-trip, tako tipi�an za današnje doba, nestaje. To je svijet mirisa, osje�aja, okusa i upoznavanja glasova i njihove ljepote.

Restoran je otvoren u rujnu 1999. kao projekt društveno korisne zaklade „Blind-Liecht“ i njezinih osniva�a, koji su slijepi ili s ošte�enim vidom: psihologa Stefana Zappe, sve�enika Jürga Spielmanna, socijalne radnice Andree Blaser i pjeva�a Thomasa Mosera. Osim dobrog jela tu su i interesantne kulturne ponude, kao i razni te�ajevi.

Gdje su vrata? To je jedina misao u mojoj glavi. Sjedim sitna i izgubljena na stolici u restoranu, u kojem bi mrak trebao biti glavna fora i osluškujem korake slijepe konobarice. Vu�e noge za sobom da bi je �uli i tako sprije�ili razbijene tanjure.

Znala sam da �u imati problema s totalnim mrakom, ja kod koje su rolete no�u uvijek podignute. Voditelj te�aja, onaj koji ima kontrolu i zasigurno zna gdje je toaleta, na sre�u sjedi upravo ispred mene.

Jelo je nevjerojatno ukusno, s priborom za jelo ve� imam probleme, �esto prinosim praznu vilicu ustima. Na kraju jedem i prstima, pa ne vidi me nitko, baš je lijepo i tako osloba�aju�e.

Za ime Bo�je, zašto nisam skinula le�e? Toliko se trudim da bar nešto vidim da se bojim da �e mi negdje ispasti. Ne vidi se apsolutno ništa, ma ama baš ništa.

- Tko se ne javi, ne postoji, ka�e voditelj te�aja i mi razgovaramo, komentiramo jelo, pipaju�i tra�imo �ašu i trudimo se ne dodirnuti jedni druge. Ipak nije pristojno.

U razgovoru ka�em voditelju te�aja:
- Ti sad ne znaš s kim razgovaraš, jel’ tako?
- Volim te, bio je njegov odgovor na originalnom hrvatskom.
Ne mogu vjerovati. Molim ga da ponovi re�enicu.
- Volim te.
- Moram priznati da to ve� dugo nisam �ula. Moj de�ko Švicarac ka�e uvijek: Draga si mi (i cha di gärn). Što to uop�e zna�i? Super �istiš? Ili kuhaš?

Svi se smiju i razgovor postaje sve �ivlji. Voditelj te�aja nam pri�a o svojoj mladena�koj ljubavi prema jednoj lijepoj Hrvatici za vrijeme godišnjeg odmora u Dalmaciji. Mrak se odjednom pretvorio u boje, tople, duboke, zaigrane.

Mnogo sam ruku i glasova upoznala tog dana, �ak i jednu �ensku dojku. Odjednom mi je bila u ruci dok sam se pokušavala orijentirati. Njezina se vlasnica nije mogla prestati smijati.

Teško mi je pao rastanak s mrakom. Vanjski je svijet bio nevjerojatno kri�av i o�i su tek teškom mukom opet preuzele sve funkcije i odgovornost. Stajali smo u hodniku, pomalo zbunjeni, raspitivali se o imenima i �udili kako druk�ije od o�ekivanog izgledaju ljudi koje smo upoznali u mraku. Tijela su odjednom postala jasno raspoznatljive barijere, koje se više nije smjelo dodirnuti. Ipak nije pristojno. Smijeh je ponovno postao ukro�en, dobro odgojen.

Dok sam stajala na ciriškom kolodvoru i �ekala vlak za Bern, osje�ala sam se sasvim izmijenjenom. Srce je bilo prepuno i brbljalo je neumorno, poput djeteta koje je ponovno pronašlo stari svijet i njegovu toplu neposrednost i spontanost.